Oba tvoja romana, The Exhibition of Persephone Q (Izložba Perzefone Q) i The Visitors (Posjetitelji) rastvaraju narativ oko kompleksnih ženskih likova, pri čemu je prva konstantno nepouzdana ili nestabilno pouzdana pripovjedačica vlastite priče, a druga jednako misteriozna, ali u bliskom trećem licu. Što možeš reći o izboru njihovih imena, Percy i C, koja nekako reflektiraju utjelovljenu neuhvatljivost i neurednu zbrkanost likova? U kojim trenucima tvoji likovi dobivaju imena?
Ovo je zabavno pitanje. Mislim da se u oba moja romana, ali možda osobito u Perzefoni Q, protagonistkinje bore s idejom tko su zapravo i zbunjenošću, ili zbrkanošću kako si je nazvala, u vezi toga kakvom osobom žele postati. Za obje je taj proces uvelike nastanjen fantazmatskim materijalom. Percy se bori s idejom individualne autentičnosti, a humor i nepouzdanost njezine naracije proizlaze iz nemogućnosti da premosti (sve širi) raskorak između toga kako sama sebe vidi i definira i kako je vide i definiraju drugi. C se također bavi autentičnošću, ali više iz pozicije društvenog sklada i etike. Voljela bi se izlučiti iz truleži financijskih, ekonomskih, umjetničkih i poreznih sustava u koje je uklopljena, što se naravno pokazuje nemogućim, osobito ako usto održava vrlo američki ideal samodostatnosti – i ne traži pomoć okoline. Njezina je priča u konačnici mračnija i možda manje šarmantna od Percyne upravo jer posljedice njezina neuspjeha eksponencijalno rastu. Obje su protagonistkinje fiksirane na ostvarenje nečega idealiziranog i nemogućeg, ali u Posjetiteljima neuspjeh figurira na višem stupnju i implicira rašireniju društvenu bolest.
I pretpostavljam da ću sada odgovoriti na pitanje koje si zapravo postavila, a koje se tiče imena. Kako se obje protagonistkinje nose s „prepoznavanjem sebe“ u kontekstu loma ili krize, čini se prikladnim da i njihova imena nagoviještaju varku i zagonetku. Hvatamo ih u procesu kada nastoje postati netko (ili nešto?) drugačiji od žena koje upoznajemo na prvoj stranici.
Društveni i individualni univerzumi
Dosad su te privlačili periodi velike društvene nestabilnosti, tjeskobe i patnje iz nedavne povijesti (konkretno 11. rujna i pokret Occupy zajedno s okolnom ekonomskom krizom), koji postaju pozadinom za pripovijedanje. Oba se romana ipak bave intimnim tenzijama i individualnim univerzumima u prvom planu. Književna snaga ovih perturbacija kao okoline događaja je očita, ali zanima me što misliš o književnosti kao prostoru za procesiranje traume i boli, kao mediju koji je istodobno vrlo individualan i tiho kolektivan.
Drago mi je da osjećaš kako se u knjigama klackaju društveni i individualni univerzumi! To mi je izuzetno važno. Kratki odgovor je vjerojatno da je (lažno) obećanje „američkog sna“ individualno, dok se njegova cijena plaća kolektivno. Dulji odgovor, budući da spominješ vrlo kompleksnu riječ „trauma“: razmišljam o književnosti više kao mjestu za prorađivanje pitanja nego traumi. Obje su se ove knjige razvijale zapravo u službi društvenih i političkih preispitivanja. Primjerice, kako se krećemo kroz simultane stvarnosti koje se međusobno nadmeću, podjednako kao pojedinci i kao nacija (nacija koja, recimo, tetura pod dojmom prvog ratnog čina na vlastitim prostorima u šezdeset godina, i čiji različiti i pogrešno usmjereni odgovori na tu krizu otkrivaju rasjede različitih nacija koji je sačinjavaju)?
U slučaju Posjetitelj sam puno razmišljala o pitanju što bi građani trebali napraviti kad izgube vjeru koju moć prosvjeda, liberalne demokracije, umjetničkog rada ili drugih formi javnog izražavanja mogu imati u preoblikovanju njihove društvenopolitičke stvarnosti, jer tržišta i dvopartijska politika drže trajni šah-mat.
Ako filtriram ta društvena pitanja kroz individualnu psihologiju, mislim da je korisno razmišljati o tome što je osnovna „jedinica“ romana: selo, par, obitelj, prijateljstvo, individua, regija itd. U SAD-u je trenutno mjerilo pojedinac. A ja sam i prva, uvelike zloglasna, generacija koja je odrasla online, doslovno AOL, i koja se osjeća kao da je u javnosti i kada je posve sama, u privatnom prostoru, ispred računala. Mi milenijalci smo također odrasli s tehnološki sponzoriranim obećanjem da, ako kultiviramo ispravne namjere i kupujemo prave stvari i pratimo određena pravila i zavređujemo odabrane sveučilišne diplome, možemo stvoriti bolji svijet. Totalno izvedivo! Bilo je glupo povjerovati u to, a nama koji jesmo povjerovali, u svakom nam se slučaju obilo o glavu, što je pak stvorilo, koliko god neosnovani, dojam da smo prevareni ili da nam je netko slagao.
Ali shvatiti da si ti, osobno, nasamaren jer si ti, osobno, dopustio da te nasanjkaju, još uvijek govori puno o kolektivnim obećanjima koja je određeni kulturni moment stvorio. Samo što u Americi poniženje tvog „neuspjeha“ djeluje privatno, osobno. Nije ni čudo da je riječ o zemlji koja se tako entuzijastično predaje teorijama zavjere.
Počela sam doživljavati završetak knjige kao selidbu iz jednog stana u drugi. Istekao je najam, u redu, ali prije nego iseliš trebaš pronaći drugo mjesto za život
Središnji konflikt
Oba romana imaju vrlo snažne početke, u kojima se mnogo otkriva, a da se zapravo ne otkriva ništa. Kako se osjećaš u vezi početaka? Govorila si u intervjuima o tome da si u stanju posve izbrisati svoje skice i pokušaje, što sugerira da znaš s počecima, i završecima, i onim točkama u kojima se možda preklapaju.
Ha, da barem znam s počecima. Moj očaj kad radim na skicama na neki je način uvijek više nagnut prema početku. Jer obično znam kako će nešto završiti. Tako da znam premisu, i završetak, i osnovno pitanje, i središnji konflikt, i imam gomilu skica i nacrta po bilježnicama, koje skupljaju prašinu… i onda provedem puno vremena povezujući elemente. Treba mi osobito dugo da shvatim odakle da počnem.
Jednom kad imam početak, a zaista je potrebno jako puno vremena, onda se sljedećih stotinjak stranica može složiti prilično brzo. Možda ne bih trebala ovo govoriti. Novi odgovor: da, nevjerojatno super mi idu počeci! Jednostavno imam talent.
A kako sebi pomažeš? Čitaš li dok pišeš, i ako da, što čitaš, prodire li to u tvoj rad, koliko toga je istraživanje, a koliko stilističko gorivo, ili više funkcionira u kontrapunktu prema onome na čemu radiš?
Hm, pretpostavljam da uvijek nešto pišem. Ali također je istina da sam jako pažljiva u vezi toga što čitam kad se kirurški bavim uređivanjem teksta. U tim vrlo intenzivnim fazama, u kojima je preciznost jezika i glasa ključna, uglavnom čitam novine i prirodoslovnu povijest i filozofiju. Ili čitam na njemačkom jer ga ne znam dovoljno dobro da bi prozni stil njemačkog romanopisca utjecao na engleski moje pripovjedačice. (I vjerojatno ga nikada neću tako dobro znati.)
Kao mlađa autorica sam više čitala u potrazi za stilom. Ovih dana čitam uglavnom u potrazi za strukturom, da vidim kako je (i je li) nekome nešto upalilo.
Imaš slovenske obiteljske korijene koje si posudila svojim junakinjama u Posjetiteljima, i koji figuriraju kao neka vrsta prisutne odsutnosti, povijest prekrivena velom koja vibrira, ali s kojima se ni same ne mogu povezati. U kojoj si fazi znala da će to postati dijelom knjige i što ti je s time otvorilo u narativu?
Svi su romani na neki način autobiografski, pisci se samo razlikuju po tome koliko duboko zakopaju izvor. (Isto vrijedi za romane i intervjue.) Moja je majka odrasla u kućanstvu u Ohiju u kojem se govorilo slovenski. Ta je povijest oduvijek prisutna u mom djetinjstvu, ali pristupalo joj se jako pažljivo jer su uz taj period bila vezana i neka manje ugodna i pristupačna sjećanja. Tako da su mnoga sjećanja iz djetinjstva C i Zo temeljena na pričama koje mi je moja obitelj pripovijedala. Uključujući primjerice sjećanje na to koliko je mojoj majci bilo misteriozno iskustvo biti okružena slovenskim (ili poljskim) imigrantima koji su govorili te jezike, jer nju nitko nije naučio govoriti slovenski, štoviše rečeno joj je da „nije važno“ naučiti, čak da je kontraproduktivno. Naredbe su sve išle u smjeru brze asimilacije. A onda, kada mi je bilo šesnaest, sjećam se kako se deset slovenskih tetki i ujni odjednom pojavilo iz tog svijeta, cijela je generacija odjednom bila u našoj kući na obiteljskom okupljanju. Bilo je to iskreno iznenađenje. Svi ti ljudi! Sve te priče!
Ogromna je udaljenost, u klasi, jeziku i kulturi, između različitih generacija moje obitelji, između moje majke i bake, između mojih roditelja i mene. Ne mogu se otresti svijesti o tome, kao ni svijesti o obiteljskoj povijesti kao nečemu što osobi pripada, ali što ti isto tako bitno ne pripada, jer ima tako malo veze s onime što si sama zapravo doživjela. A prethodna je generacija jednako zbunjena životom koji živiš – mislim da je ta svijest veoma prisutna u odlukama koje vidimo da u romanu donose C i Zo.
Kao gošća na ovogodišnjem izdanju festivala LitLink, posvećenog razmjeni s anglofonim izdavačkim područjem, Jezewska Stevens predstavlja fragmente iz prvijenca “Izložba Perzefone Q” i novog romana “Posjetitelji”
Loš trip
Sljedeće godine izlazi i tvoja prva zbirka kratkih priča pod naslovom Ghost Pains (Fantomske boli), u kojoj se pojavljuje nešto od kratke fikcije koju si već objavila u različitim medijima, pored novih neobjavljenih radova. Što nam možeš reći o kolekciji i na koje se načine za tebe razlikuje rad na kratkoj naspram duge fikcije?
Zaista mislim da se kratke priče trebaju čitati kao droga. One su kao groznica. Nalet. Trebaju imati neku vrstu adiktivne moći. A roman ne može održati isti intenzitet. U duljini romana bi to bio loš trip.
Sve što pišem je vođeno glasom, ali ponekad mislim da su mi kratke priče tradicionalnije strukturirane, s osnovnim konfliktom i pod-zapletima. Često počinju malim šalama ili impresijama. Napišem ih u jednom do tri dana, u bilježnicu – sve pišem u bilježnicu jer se ne mogu niti teoretski suočiti s prozom prvog drafta u tipografskoj formi – i onda ih uređujem šest mjeseci do godinu dana. Izazov s kratkim pričama je da mislim da mogu biti tehnički savršene, dok su romani uvijek na neki način neuredni. Postoji plus-minus element u slaganju romana, gdje uzlet na jednom mjestu obično dolazi po cijeni nečega više pješadijskog drugdje. Čisti intenzitet priča, s druge strane, zahtijeva enormnu preciznost. Dosta toga je intuitivno, ali završni rad je ekstremno tehnički. Neproporcionalno je velika važnost efekta koji ima prava rečenica na pravom mjestu, daleko više nego u romanu.
Pišeš i publicistiku i kritiku; kakav utjecaj pisanje kritike, a kakav čitanje kritike (tvoga ili tuđeg rada) ima na tvoju književnost? Također, što po tvom mišljenju čini dobru književnu kritiku?
Dobri kritičari imaju sposobnost opisati, iznimno precizno, učinak knjige. I to je uglavnom to. Ali je to također iznimno teško napraviti i stvarno mislim da predstavlja rijetko umijeće. Jako dobri kritičari također umiju povezati ambicije knjige s njezinom poviješću i s drugim diskursima.
Uglavnom nastojim pisati o knjigama koje mi se sviđaju, što zahtijeva da jako precizno odredim zašto mislim da funkcioniraju, što je svakako korisno za moj vlastiti književni rad. A ponekad dobiješ zadatak, i ne sviđa ti se knjiga, i potrebno je jednako toliko preciznosti i dokaznog materijala da objasniš zašto ne. Ali baš sam pisala prijateljici da se više zapravo ne bavim kritikom, barem ne knjiga pisanih na engleskom, prije svega jer su loše plaćene i jer izazivaju kivnost. Kad god mogu, trudim se preuzeti više reportažnog posla. Volim slušati ljude i nakon što toliko vremena provedem radeći na fikciji, čini mi se da u snu mogu napisati prizor. I također sam ekstremno zabrinuta za klimatske promjene. Tako da najviše volim slušati kako ljudi govore o klimatskim promjenama, povezivati te razgovore i pretvarati ih u prizore.
Trenutno mislim da je podučavanje više nego pisanje kritike ono što me čini boljim piscem.
I konačno; Posjetitelji su svježe izašli iz tiska, Fantomske boli se spremaju izaći sljedeće godine, kako se resetiraš nakon što završiš knjigu? Jesi li tip pisca koji uvijek radi na nečemu, ili si priuštiš pauzu među projektima?
Uvijek radim na nečemu. Obično predam draft knjige agentu ili uredniku, i primim se novog rukopisa, odnosno svojih bilježnica. Napisala sam prvu verziju Posjetitelja u intervalima između uređivanja i korigiranja Perzefone Q. Onda sam napisala novu verziju tijekom pandemije. U principu, svaki put kad je Perzefona Q bila s mojim urednikom, radila sam na Posjetiteljima, a kad sam radila na Perzefoni Q, Posjetitelji su radili sami na sebi. (Inkubacijom.) Isto je bilo s Posjetiteljima i pričama. Također nastojim uvijek imati male istraživačke projekte, bez rokova, i samo dopustiti da se materijal slaže u određenom smjeru…
Počela sam doživljavati završetak knjige kao selidbu iz jednog stana u drugi. Istekao je najam, u redu, ali prije nego iseliš trebaš pronaći drugo mjesto za život.
Jessi Jezewska Stevens autorica je romana The Exhibition of Persephone Q i The Visitors. Njezina prva zbirka kratke fikcije, Ghost Pains, u pripremi je za objavu u ožujku 2024. Njezin rad na područjima fikcije, kritike i novinarstva pojavljuje se redovito u publikacijama Foreign Policy, The New York Times, The Nation, The Paris Review, The New Yorker online, Harper’s, The Dial, i drugdje. U 2021.-22. nagrađena je stipendijom njemačko-američke Fullbrightove komisije za projekt unutar kojeg proučava narative o klimatskim promjenama. Podučava pisanje fikcije na Sveučilištu Columbia u New Yorku.
Ulomak iz romana Izložba Perzefone Q
Jedne sam se noći probudila i shvatila da više ne prepoznajem svog muža. Soba je bila mračna i mirna i plava. Računalo je sjalo u kuhinji. Probudila sam se, kako se ponekad budim, u napadaju žudnje koja je obično uzvraćena, kao da smo Miša i ja ukopčani na isti unutarnji alarm: budili smo se kao jedno. Često bismo tako počeli voditi ljubav. Posegnuli bismo jedno za drugim kroz stjenku odvojenih snova i kasnije pali unatrag u stanja uzajamnog iznenađenja, još jednom bez riječi potvrđeni. Ali te je noći spavao. Tanka se svjetlost izlijevala kroz ventilacijski otvor na naš krevet i na toj je svjetlosti izgledao čudno. Ne manje privlačno, možda čak i privlačnije, ali ne sasvim kao muškarac za kojeg sam se ne tako davno udala. Brada mu je bila opuštena. Obrve nabrane od sitne brige. Protrljala sam oči. Miša je bio stariji od mene samo nekoliko mjeseci, ali u tom se trenutku činilo kao da se čitavo desetljeće ubacilo među nas. Ispružila sam ruku kako bih mu kroz rastegnuto vrijeme dodirnula obraz. Nije se pomaknuo.
Uvijek je bio sjajan spavač. Na vlakovima, u čekaonicama, rastegnut preko parketa s namjerom da odradi vježbe koje mu je kiropraktičar propisao za leđa. Jednom, u srpnju, dok su bile gužve po svim dućanima, ostavila sam ga na pultu delikatese da pričeka meso, i kad sam se vratila, našla sam ga kako kunja na stolcu pored naslaganih paketa salata i narezaka i namaza; narudžbe koja je odavno na kasi otkucana i zapakirana. Povukla sam ga za rukav. Ni tada se nije pomaknuo. Osjećala sam se frustrirano i osamljeno, posve sama u gužvi blagdanske gomile, obremenjena grožđem i mlijekom i ženskošću. Bilo me sram primijetiti koliko mi je bilo stalo do toga što će misliti ljudi u delikatesi, i kako ću sladoled dopremiti kući na vrijeme. Stvarno, pomislila sam, jesi li stvarno postala takvom ženom? Slično sam razočarana bila u svoj manjak smisla za humor i sada, u krevetu, u kojem je Miša ležao posve nereceptivan na stimulanse. Zamišljala sam što ću mu reći ujutro. Bio si potpuno u nesvijesti! Ništa činiti! Volio je svoje idiome. Pomaknula sam se među plahtama. Izgovorila sam njegovo ime, iako ne znam što bih napravila da se probudio. Nisam imala plan. Činilo mi se da, kad bi se samo pomaknuo ili reagirao, sve bi bilo kao prije. Mogla bih onda ponovno zaspati. Ovako mi je silno nedostajao. Taknula sam mu lice. Prsti su mi klizili preko čvrste, vruće površine njegova obraza, niz krivinu njegova nosa. I onda, vođena sitnim nasilnim impulsom koji još uvijek ne razumijem, začepila sam mu dovod zraka.
Nisam nasilna osoba. Kad sam bila djevojčica, otac mi je često govorio da bih se trebala malo više zauzimati za sebe. Sjećam se kako se pokušavao hrvati sa mnom da mi ukaže na važnost samoobrane, potakne u meni instinkt za preživljavanje. Jedini potez koji sam ikad zaista savladala bilo je izvinuti palac napadaču ako bi mi primio zapešće, i nakon toga, pobjeći. Mišu je također uznemirivao moj manjak indignacije. Kao da sam vlažni komad drva koji se neće zapaliti, rekao je, čak ni ako mu dobacuješ iskru. Kad smo jednom prigodom nakon večere hodali uz Central Park, jedno mi je dijete ukralo torbicu. Promatrala sam ga kako trči niz ulicu, njegovu malu crvenu kapu kako ocrtava lijepi skakutavi uzorak duž sivog kamena graničnog zida, poput kista umočenog u crvenu boju. Miša je podigao ruke u frustraciji. Što to radiš? Trči! Ali ja sam stajala na mjestu, smireno zbunjena, promatrajući kako crvena kapa nestaje. Nije se činilo dovoljno važnim.
Toliko u prilog iznenađenju koje sam doživjela kad sam se našla u ovoj situaciji sada. Uštipnula sam Mišine nosnice. Zadržao je dah. Čekala sam da se probudi, prosvjeduje. I onda? Nisam znala. Bilo je kao da smo zamijenili mjesta. Jer sam bila zapanjena vidjeti da se Miša nije opirao. Nije udahnuo ili se borio ili me odgurnuo. Nijednom nije otvorio usta da gutne zrak. Držala sam nekoliko sekundi, minutu, dvije, ne znam koliko dugo. Krv mi se tiho podizala u ušima. Svejedno se nije pomaknuo. Ne znam koje od nas dvoje me više plašilo, Miša ili ja. Onda su se vrata zalupila na kraju hodnika i koraci su se rasuli niz stepenice. Promatrala sam kako mi ruka lebdi sve dalje od Mišina lica. Izvukla sam se iz kreveta, prema rubu sobe, u kut kuhinjice, do točke najudaljenije od svoga muža u slučaju da se nepoželjni impuls ponovno nametne.
Ostala sam u mraku. Osjećala sam se neznatno izvan sebe, poput akrobata podignutog taman malo iznad pozornice. Kanta za smeće svečano je stajala u sjeni. Podigla sam poklopac. Test je još uvijek bio ondje među ostalim smećem, razbacivao se pozitivnim rezultatom: bila sam trudna šest tjedana, manje-više. Pogledala sam Mišu s druge strane prostorije. Kakav početak, pomislila sam. Nisam mu još ni rekla.
[…]
Posve sam svjesna da bi se Mišina i moja odluka da se vjenčamo mogla činiti – činila se –prenagljenom bliskim nam ljudima. Napravili smo to nedavno, u kasni listopad, kada je Donji Manhattan ponovno otvorio vrata općoj javnosti. Provjerila sam horoskop; dan je bio povoljan za ljubav. Drugi su ljudi zasigurno osjećali isto. U Matičnom uredu, red se rasprostirao kroz vrata na općinske stepenice i osjećala sam se dijelom gomile, zamišljajući kako su se svi, poput nas, okupili na hirovitim krilima niti dvadeset četiri sata starih prošnji. Prometni su čunjevi bili posvuda, drveće je otpuštalo otrovno lišće na zelenilo, lagani povjetarac nosio je miris žbuke i čađe u smjeru sjevera. Procedura je bila efikasna, gotovo nagla. Svjedok je zapljeskao kad smo Miša i ja razmijenili svoje mutno prstenje, prstenje koje je Miša sam našao zakopano u pijesku plaže Rockaway, i tek sam tada, dok smo izlazili iz sudnice, držeći se za ruke, prvi put osjetila titraj iznenađenja. Pogledala sam oko sebe. Trebao bi postojati neki drugi red kojem se možemo priključiti, pomislila sam, za one koji su se tek vjenčali. Ali nije bilo više formulara niti redova. Bili smo slobodni. Oslonila sam se na Mišinu ruku.
(Maglica, netom zanesena, također je tada bila prisutna.)
Tada sam Mišu poznavala svega četiri mjeseca, dovoljno dugo da razumijem da nije, kako kažu, „sasvim čist“. A opet, nisam ni ja bila. Bio bi mi sumnjiv svatko tko bi tada još uvijek inzistirao da je normalan. Tko bi mogao reći što podrazumijeva „sasvim čisto“ kad bismo pogledali na jug i vidjeli veliki krezubi prizor naspram nebeskog ždrijela? Divila sam se Mišinoj sposobnosti da uroni ispod površine dana i dosegne dublji mir. Nosio je detektor metala poput štapa, vozio se A linijom podzemne do kraja, kako bi prebirao kroz sitna blaga koja mu je Rockaway prepuštao kao kakva podatna kamenica. Izbjegavao je narudžbe poštom i lutriju i online dopisivanje (ukrast će ti podatke, rekao bi) i provodio je popodneva nagnut nad oltar tastature, otkucavajući linije koda. Ležao bi nepomično na podu satima, smišljajući nove zadatke koje bi mogao riješiti. Kako takve navike idu s doktoratom iz matematike, poštivala sam ih. Iako je za mene to otvaralo pitanja epistemološke prirode: Jesu li zadaci već postojali prije nego ih je Miša artikulirao, ili ih je naprotiv prizvao u postojanje, samim time učinivši svijet još kompliciranijim nego prije? Pazi na svoju karmičku ravnotežu, upozorila sam ga. Moja vidovnjakinja kaže – Miša me prekinuo. Znam ja što tvoja vidovnjakinja kaže. Mogu joj objasniti da tvoje komplikacije rješavam svako malo. Istina, često sam predstavljala komplikaciju koju je trebalo riješiti. Donosila sam komplikacije u svijet pune trideset i tri godine naprosto dišući i bivajući osjećajnim bićem. Ali Miša bi me uvijek smirio.
To jest, smirivao me dok jedne noći njegov san nije izvukao iz mene agresiju koju, do danas, ne prepoznajem kao vlastitu. Noću bih iskliznula iz kreveta, prešla prostoriju, uzela ključeve. Nisam imala dovoljno povjerenja u sebe da ostanem u sobi.
Prevela Ana Fazekaš
