Portal za književnost i kritiku

Lit link / Književna karika

NELL ZINK: Dobri pisci su nemogući

Dugogodišnja tajna spisateljica koja je Jonathana Franzena uvukla u zapadnobalkanski ekoaktivizam, a on nju u svijet javne i isplative književnosti, Nell Zink je definitivno autorica unikatnog književnog puta i razvoja. Zink piše gusto, zasićeno, pedantno, što i kako god joj padne napamet, stvarajući kritički zapažene knjige koje su neobične, žanrovski hibridne, stilski intenzivne i tvrdoglave u tome da nikome ne idu niz dlaku
Portret: Nell Zink
Nell Zink, foto: Francesca Torricelli

Tvoja se biografija čita gotovo kao postmodernistička proza i čini mi se da prolazeći njezine najistaknutije točke, nalazim više pitanja nego odgovora. Možeš li u nekoliko rečenica proširiti natuknice; počevši s anarhističkim post-punk fanzinom Animal Review. Kako je izgledao; čega se sjećaš od objavljenih tekstova?

Varirao je u veličini; ponekad je izlazio u američkoj verziji formata A4, ponekad je bio upola manji, s crno-bijelim ilustracijama koje sam sama rukom crtala ili bih ih ukrala (uglavnom ako su bile vrlo stare i nisu podlijegale copyrightu). Ali počelo je prije nego sam upoznala anarhiste, naprosto kao izgovor da besplatno dobijem 45-ice s indie rock glazbom. Moj je tadašnji muž uz još nekolicinu autora recenzirao albume, a ja sam recenzirala životinje. Mislim da je janje dobilo najbolje ocjene, a bradavičaste svinje najgore. Jer su stvarno nepristojne. Nekoliko je glazbenika doprinijelo, na primjer Steve Albini je pisao o lemurima i Robert Fripp o svom zecu Beatonu Bunneriusu Bunu. Svako je izdanje sadržavalo i po jednu moju kratku priču; prva je bila o algi kremenjašici koja napusti ocean u New Yorku kako bi čuvala ovce. Tiskao se u manje od stotinu primjeraka. Fanzini su bili tada veliki kulturni fenomen, ali oni najuspješniji su uglavnom bili o TV-serijama ili seksualnosti 14-godišnjakinja ili tako nekoj temi koja je bila masovno privlačna.

Prije fanzina si pisala, ali nisi ništa objavljivala, a čak i kasnije su bila potrebna desetljeća privatnog ili jedan-na-jedan pisanja da dođeš do točke u kojoj si konačno objavila roman. Što si radila svo to vrijeme? Svojedobno si izjavila da ti je bilo nezamislivo da bi itko htio čitati što pišeš, a svoj si prvijenac The Wallcreeper / Zidarčac nazvala „neobjavljivim smećem“ iako ga je Dorothy Project izabrao za jedan od ukupno dva izdanja koja objavljuju godišnje. Zašto si razmišljala o svom radu kao nedovoljno vrijednom za objavu, i što čini nešto „vrijednim objavljivanja“, za razliku od „vrijednim pisanja“?

S druge strane, nedostaje li ti ikada biti „tajnom spisateljicom“?

Teško je to objasniti sad kad sam „poznata“ i ljudi su mi tako prijateljski naklonjeni, ali nisu uvijek svi bili tako dragi i ugodni, i definitivno sam ih se bojala. Nije mi bilo nakraj pameti da mi objaviti fikciju koju pišem može donijeti išta osim frustracije i eventualno uvreda. Radila sam slabo plaćene poslove u građevini i uredske poslove i bila sam jako snalažljiva što se uštede novca tiče. Nisam se izolirala, nisam čak bila ni depresivna, imala sam visoko mišljenje o svom pisanju, ali sam pretpostavljala da se ne može svidjeti nikome osim meni i nekolicini mojih prijatelja. Činilo mi se neobjavljivim jer nikad nisam čitala suvremene debitantske knjige. Uspoređivala sam se s najboljim piscima koje sam ikada čitala, a ne zadnjim podmlatkom diplomanata s programa Writer’s Workshop u Iowi.

Duga pisma

Uslijedilo je petnaestogodišnje dopisivanje s izraelskim postmodernističkim piscem Avnerom Shatsom, prilikom kojega ti je on pisao na hebrejskom, iako ti hebrejski nisi osobito dobro razumjela. To je pak dovelo do tvog ranog neobjavljenog romana, nečega poput eksperimenta u prijevodu i preimaginaciji, pod naslovom Sailing Towards the Sunset by Avner Shats / Jedrenje u zalazak sunca Avnera Shatsa (kasnije objavljenog u knjizi A Private Novelist / Privatni romanopisac, ili romanospisateljica). Kako je započeo taj epistolarni odnos? Što ga je održavalo?

Počeli smo jedno drugome pisati mailove kad sam otišla iz Izraela na neko vrijeme 1998. godine. Upoznala sam ga nedugo prije i shvatili smo da dijelimo najdraže pisce i da bez ikakvog razloga imamo puno toga zajedničkog. Na neki je čudan način uvijek razumio svaku riječ koju bih mu napisala. Vrlo rano smo jedno drugome obećali da ćemo uvijek dati jedno drugome priliku ako nam se učini da jedno od nas piše nešto negativno, ali iskreno nisam sigurna da se to ikada dogodilo; ne sjećam se da sam ga ikada kritizirala, i on mene nikada nije kritizirao. Jednostavno smo beskrajno zainteresirani jedno za drugo i oboje jako volimo pisati duge mailove. Trebam doduše napomenuti da smo isprva bili plaćeni za to na svojim uredskim poslovima. Ali nakon što sam se preselila u Njemačku 2000. godine, pisala sam mu (i ne samo njemu!) još više. Moj su medij bila pisma, a ne romani, jer nisam imala namjeru pokušati išta od toga objaviti.

Često se spominje povezanost s Jonathanom Franzenom, koji se pokazao velikom podrškom tvome radu, osobito u povodu izdavanja tvog prvog zapaženijeg romana Mislaid / Zametnuti (ili zametnuta ili zametnute), a upoznala si Franzena vezano za – promatranje ptica? Fascinacija je pticama prisutna u tvojoj književnosti, ali reci nam više o tome kako je to uplelo Franzena i dovelo do njegovog interesa da se tvoj književni rad objavi?

Prijateljevala sam s pokojnim Martinom Schneider-Jacobyjem, poznatim zagovarateljem zaštite divljih rijeka i ptica na zapadnom Balkanu. Bio je najveći štreber na svijetu, ali neobično karizmatičan, i htjela sam od njega napraviti zvijezdu. Lobirala sam među svojim prijateljima novinarima i ubacila ga u Die Zeit i na njemačku televiziju. Sljedeći je korak bio međunarodna slava, što je uključivalo Franzena: htjela sam da ide s Martinom promatrati ptice i onda piše o tome. Tura s Franzenom za National Geographic bilo je posljednje što je Martin napravio prije nego što se razbolio. Franzenov je članak doveo direktno do zabrane lova u Albaniji, ali nažalost se ta zabrana pokazala potpuno kontraproduktivnom jer ju je albanska vlast iskoristila kao izgovor da ukine upravna i kontrolna tijela za lov. Ali tih nekoliko minuta smo se osjećali sjajno! Kao nusproizvod silne prepiske o Martinu, dogodilo se i da se Franzen zainteresirao za moje pisanje, i za moje muke osiromašene prevoditeljice koja mrzi prevoditi. Bio je siguran da bih mogla zarađivati pišući fikciju, i bio je u pravu.

Pišeš uvijek kao bez daha, tekst djeluje kao slalom ili lavina jezika i narativa. Odražava li to tvoj proces pisanja? Kako, i koliko, uređuješ svoj rad u različitim fazama?

Vježbala sam pišući za svog najboljeg frenda Avnera i naravno da mu nisam htjela dosađivati. Tako da sam uvijek nastojala da se puno toga brzo događa. I svim je mojim prijateljima tako draže. Proces uređivanja uvelike varira od knjige do knjige; Doxology / Doksologija je bio težak rad, za Avalon sam poslala grubi draft agentici i provela četiri dana uređujući po njezinim uputama i komentarima, i to je bilo to. Knjiga na kojoj sada radim je zahtjevna jer sam je osmislila da bude komplicirana. Ili se barem čini kao puno posla, jer sam sve starija i više ne mogu ulagati tjedne i tjedne desetosatnog radnog vremena u pisanje.

Kao gošća na ovogodišnjem izdanju festivala Lit Link, Nell Zink predstavila je dio svoje davne i dosad neobjavljene putopisne esejistike, osvrćući se na prijeđeni književni put i osobito antimetodologiju koju je tim putem spontano razvila

Nadljudske moći

Kako bi u nekoliko riječi opisala troje svojih likova, po vlastitom izboru?

Hmm… u Sailing Towards the Sunset by Avner Shats pojavljuje se vedra, optimistična silkie (legendarna škotska žena-tuljan), koja mi je među najdražim likovima jer ima nadljudske moći i nepovrediva je i neustrašivo stupa u odnos sa svojim okruženjem na načine koji su (meni) urnebesno zdravorazumski. Također volim zlikovca u Nicotine / Nikotinu, ekstremno arogantnog dizajnera smetlarskih kamiona čiji se život možda na neki način mijenja kada se zaljubi u kurdsku pjesnikinju-anarhistkinju. I Tiff i Bran, naratorice u knjigama The Wallcreeper / Zidarčac, odnosno Avalon, koje su u principu ja, kada bih ja bila netko drugi. One žive, u simboličkoj formi, značajne segmente mog vlastitog života.

Na festivalu Lit Link čitala si neobjavljene tekstove napisane relativno davno, žanrovski između dnevnika, pisma i putopisa. Pričaj nam o kontekstu u kojem su ovi tekstovi nastali, i što te navelo da im se vratiš sada? Kako je to susresti se starijom, odnosno mlađom, autorskom verzijom sebe u ovom trenutku?

Izrael je uvijek u vijestima, iz svih pogrešnih razloga. I to mi je tužno. Kad sam se ondje preselila 1997. godine i napisala ove tekstove, još uvijek je postojala nada da će se naselja razmontirati i da će mirovinski proces u Oslu upaliti. Generalno govoreći, sada sam bolje nego što sam bila 1997., ali čini se da je Bliski Istok daleko gore, i pitam se: koliko je mog vlastitog napretka stvar promjene, a koliko samootkrivanja? Je li Bliski Istok sada samo sebi vjernija verzija sebe? Tada mi je bilo 33, sada mi je 59; nadam se da će osjećaj pri čitanju biti kao da pokazujem fotografije ranije verzije sebe, ali iznutra.

Također i jezici kao vezivno i razvezivno tkivo među ljudima, kulturama, vrstama zauzimaju osobito mjesto u tvome radu na različite načine – kao glina i plastelin za oblikovanje zapleta, kao poticaj na stvaranje pogrešnim tumačenjima… Kako pristupaš prijevodu? Koliko ti je rad prevođen i koliko si uključena u taj proces?

Što je djelo bolje napisano, to ga je teže prevesti. Jako dobri pisci su poput lirskih pjesnika: nemogući, neprevodivi. Ali drago mi je da prevoditelji svejedno pokušavaju jer mi se sviđa misliti tuđe misli i ne želim da budu previše nalik mojima. Pišem samo na engleskom jer je to jezik koji daleko najbolje znam, i čitam samo prijevode na njemački. Mogu čitati i na španjolskom i donekle na francuskom, ali ne dovoljno dobro da bih procijenila je li prijevod iole dobar. Kako već njemačke knjige imaju toliko pogrešaka i problema, ne mogu da ne posumnjam kakvo je tek stanje s drugima. Ranije su mi knjige prevedene na nizozemski, španjolski, hebrejski, ruski i talijanski, ali nitko se nije na njima obogatio. Onda nitko nije htio Doxology, jer je predugačak, i onda se tržište za književnu fikciju počelo urušavati pa se Avalon pojavio samo na engleskom.

Što ti je na popisu spisateljskih želja, u smislu određenih tema, žanrova, formata i modusa pisanja, možda i medija..? A na čemu sada trenutno radiš?

Pišem roman koji se odvija u Berlinu 21. veljače ove godine, i nemam nikakav popis spisateljskih želja. Sjećam se kako mi je Petina Gappah, spisateljica iz Zimbabvea, rekla da ima u planu deset romana koje će napisati u nizu, a ona je usto odvjetnica na području međunarodne trgovine, što će reći pragmatična, briljantna i dobro organizirana osoba. Ništa u mome životu nije planirano unaprijed. Moji su romani uvijek dugački dnevnički zapisi; bilježe moje stanje uma u vremenu kada sam ih pisala.

U posljednjih devet godina, Nell Zink je objavila šest romana, uključujući The Wallcreper i Doxology. Prošle jeseni nosila je gostujuću profesuru svjetske književnosti „Friedrich Dürrenmatt“ na Sveučilištu u Bernu. Njezina se najnovija knjiga, Avalon (Faber, 2022.) odvija u južnoj Kaliforniji u kojoj je Zink rođena 1964. godine. Njezini je prijatelji smatraju „slavnom“ i kritičar Christian Lorentzen uvjeravao ju je recentno da je „etablirana autorica“, ali nikada nije osvojila književnu nagradu. Živi u malom gradu u blizini Berlina.

Ulomak iz neobjavljenog rukopisa putopisnih dnevnika

Beršeba ’61.

Nakon uspjeha moga drugog romana, Jedrenje u zalazak sunca Avnera Shatsa, bila sam nakratko (to jest, gotovo dva tjedna) u zastoju glede toga što bi, ili tko bi, mogao biti predmetom moga trećeg romana.

Uspjeh Romana #2 postavio je jednostavnu formulu: Moji romani, barem ovih dana (siječnja, 1999.), moraju biti pisani po narudžbi i redovito podvrgnuti kritici ciljane publike. Odmah sam se mislima okrenula Kevinu Murphyju. Kevin nije ono što bi moj suprug Zohar nazvao privlačnim muškarcem. Ovo znam jer smo ga sreli na ulici u Philadelphiji nakon što se Zohar naslušao i prenaslušao o Kevinovoj beskrajnoj ljepoti. Kevin je tada netom pronašao posao i tražio je svoj prvi stan. U Zoharovim se očima pojavio mrtvački blijed, mršav dječak, koji odsutno gricka pržene bućine sjemenke, blaženo nesvjestan da mu je kragna zakopčana nakrivo. Zohar je u njemu vidio Yorama, ili još gore – laflafa. Kevinovoj je djetinje paperjastoj kosi trebalo pranje i stršala je u čudnim smjerovima. Izgledao je gotovo kao da mu je majka tog jutra zaspala pa mu nije stigla popraviti kragnu i kosu prije nego je izašao.

Ali ja sam bila u ekstazi – ne, zapravo, kad bolje promislim, nisam uopće bila u ekstazi. Slomilo mi je srce da me Kevin vidio sa Zoharom. Znala sam da je Kevinova postojana privrženost prema meni sigurno pretrpjela smrtonosni udarac. Na moj užas, Zohar i ja smo se držali za ruke kad nam je Kevin prišao, i sve šanse da Zohara predstavim kao ujaka bile su izgubljene. Kažu da muške primate privlače žene za koje se čini da pripadaju drugim mužjacima, ali Kevinova je čista, glatka koža, visoko čelo i nježno držanje ukazivala na izvjesno otuđenje od majmunolikih predaka. Stoga sam pretpostavljala da mi je susret u Zoharovu društvu upropastio šanse zauvijek.

Otprilike godinu dana kasnije (listopada, 1998.), na otvorenju u Južnom Phillyju, stjerala sam Kevina u kut i pitala ga za e-mail adresu, koju mi je i dao. Rekla sam mu da ponekad uživam u tome da gotovo-strancima pišem pisma bez ikakvog suvislog razloga. Međutim, zbog prirode moga odnosa sa Shatsom, koji mi je okupirao većinu vremena, nisam adresu koristila dok nisam, početkom prošlog tjedna, počela koketirati s idejom da Kevin postane publikom za Roman #3. Samo kad bi mi odgovorio na mailove! Pisao mi je samo jednom da kaže kako je „Romani“ nezanimljiv naziv predmeta. Kevin, trebala bih dodati, izvodi vlastite pop pjesme na gitari i pritom izgleda tako nevjerojatno slatko da povremeno zamišljam privatni peep-show na kojemu pohlepno ubacujem kovanicu za kovanicom samo da održim svjetla upaljena dok on pjeva. Većina naše interakcije prati isti peep-show obrazac, manje-više. Reći ću apsolutno bilo što što mislim da bi ga moglo zadržati da ne ode. Svaka rečenica funkcionira kao kovanica, ali pritom ne mogu znati kakvu kovanicu ovaj misteriozni mehanizam traži i moram svaku stvoriti ni iz čega, izvući je iz praznine svog džepa (spiritualnog džepa kakav svi imamo, u kojemu takve kovanice neuredno zveckaju) nasumice, i ubacivati sitni novac jedne neotkrivene zemlje za drugom u prorez, u nadi da ću pronaći kovanicu koja će ponovno podići zastor. U međuvremenu Kevin stoji, djelujući pomalo zbunjeno – a on nije glup muškarac. Potreban je priličan trud da se zbuni bistrog momka kakav je Kevin Murphy, i taj me trud iscrpljuje. Ali meni on uvijek izgleda divno, zbunjen ili ne, i bez obzir na to u kakvom mu je stanju kragna. U tome je stvar. Njegova ga zbunjenost zaustavlja i uzemljuje, a meni izazov postaje kako formulirati pitanja da istjeram duge, duge odgovore tijekom kojih se mogu nasititi njegova bistrog pogleda i jasnog, melodičnog glasa.

Nažalost, koliko mogu procijeniti, on nema nikakvu želju postati predmetom, publikom ili bilo kojim drugim tipom sudionika u Romanu #3, ili bilo kojem drugom romanu. Zatim, danas popodne, konačno mi je sinulo – već imam nekoga koga uživam zavoditi, i to pod nosom! Mislim, naravno, na svoga muža Zohara. „Zohare,“ rekla sam, „reci mi molim te što bi trebao biti zaplet mog trećeg romana, da ga mogu napisati samo za tebe.“

„Samo piši o meni,“ predložio je.

Odmah sam bila prenesena kroz vrijeme i prostor do prizora njegove prve koherentne anegdote: vrijeme, veljača 1997; mjesto, plantaža datulja duboko u Death Valleyju. Voćnjak ga je podsjećao na vrijeme provedeno u vojsci. „Da,“ uzdahnuo je, manje-više, podižući pogled, „bilo je to u istom takvom voćnjaku, pod krošnjama palmi koje su se talasale u borbi s neumornim suhim vjetrom, kada mi je izraelska vojska naplatila za gubitak, duboko u Sinaju i u ključnom trenutku za Yom Kippurski rat, krupnog i vrijednog armiranog vozila. Pijesak je bio dubok; tenk je bio težak; dogodilo se neizbježno; ipak, kako je njihovo povjerenje u moje sposobnosti vožnje bilo već pri kraju, nadređeni su izdali naredbu za premještaj na voćnjak datulja i polja krastavaca u Kibbutzu Yotvati, gdje sam proveo ostatak vojnog roka berući povrće s posebnom jedinicom sebi sličnih idiota.“

Fascinira me Zoharovo sudjelovanje, u dobi od 17 godina, u svojstvu vozača tenka, u jednom od najmučnijih izraelskih ratova, osobito otkako mi je priznao, rano u našem odnosu, brbljiv od boce vina u Motelu Six negdje u pustinji Nevade, da se dobrovoljno javio za borbu nakon što je pročitao Josip i njegova braća Thomasa Manna. „Josip je ostavljen u bunaru,“ objasnio je. Ali Zoharova neobična, romantična adolescencija – ili onaj njezin aspekt koji bi se mogao pretvoriti u roman pod naslovom Death Swamp (odnosno Močvara Smrti) ’73. – morat će zasada biti zapostavljena, onako kako obično svi Izraelci sva takva iskustva zapostavljaju, na upadljivu štetu za njihovo nacionalno mentalno zdravlje.

„Kako se zvao onaj tip kojeg si istukao?“ pitala sam, mijenjajući temu. „Mislim, u Beršebi 1961.“ U dobi od šest godina, uspio je izudarati glavu lokalnog nasilnika o komad betona u dvorištu iza stana u kojem je odrastao.

„Danny“, rekao je. „Postao je poznati kriminalac i diler dolje u Eilatu. Kad je preselio u Tel Aviv, počeo sam – „

Zoharova kasnija, uzajamno profitabilna veza s Dannyjem nas ovdje ne zanima. Želim usmjeriti čitateljsku pažnju umjesto toga na mali, nepravilni komad istrošenog betona iza umornog, sivog stambenog bloka pored glavnog ulaza na cestu prema povijesnoj beduinskoj trgovačkoj stanici Beršebe. Ako podigne pogled prema jugu, čitatelj će vidjeti tmurnu ružičastu štukaturu novije konstrukcije, izgrađene na polju na kojem je Zohar skupljao pune šake rimskih kovanica, a ako podigne pogled još dalje, čitatelj konačno vidi najistaknutiji arhitektonski spomenik u gradu: „Četrnaest katova“. Već 1961., u Beršebi je izgrađena jedna od najviših zgrada na Bliskom Istoku. Kakav je to osjećaj značaja moralo pružiti djetetu Zoharu! Klečeći u prašini, okrećući iznova i iznova beskonačnu, beskorisnu monotoniju prastarih novčića, u uzaludnoj nadi da će pronaći neki dio izraelske funte s kojom bi mogao kupiti sladoled, jako se malo izvana razlikovao od američkih dječaka istog vremena koji su klečali na tepihu u svojim sobama, nad bejzbolskim kartama, u nadi da će pronaći neku koja je pri stotoj razmjeni dobila na vrijednosti. Ali iznutra, Zohar je bio ispunjen grandioznošću kakvu može osjećati samo mladi muškarac u mladom društvu. Samo je trebao podići pogled da vidi kako je njegov grad, Beršeba, epicentar svakog pokreta koji je vrijedilo zamijetiti: Pokreta prema gore, do četrnaest katova; pokreta na jug, u pustinjske regije koje ga okružuju sa svih strana; i cionističkog pokreta za uništenje svih tragova omraženog Rimskog Carstva.

Ana Fazekaš je kritičarka, esejistica i urednica na područjima izvedbenih umjetnosti, književnosti i pop-kulture

Danas

Otvorene prijave za Culture Moves Europe

Projekt Culture Moves Europe namijenjen je umjetnicima i kulturnim profesionalcima koji rade u sektorima glazbe, književnosti, arhitekture, kulturne baštine, dizajna i modnog dizajna, likovne umjetnosti i izvedbenih umjetnosti te se njime potiče međunarodna suradnja. Prijaviti se možete do 31. svibnja!

17. Subversive festival

17. izdanje SUBVERSIVE FESTIVALA održat će se od 20. svibnja do 8. lipnja. Novi „majski šušur“ uz raskošno festivalsko izdanje uz četrdeset dokumentarnih i igranih filmskih naslova, brojne panele, predavanja i promocije knjiga, tri izložbe, multimedijalna događanja te gostovanja brojnih svjetskih intelektualaca, filmaša i aktivista, sve uz ovogodišnju festivalsku temu ŽIVJETI BEZ KAPITALIZMA.

Raspisana Književna nagrada Predrag Matvejević 2024.

Portal Radio Gornji grad (Gornjogradski književni festival), Kulturno informativni centar u Zagrebu i Suzana Matvejević, uz potporu grada Zagreba, podršku hrvatskog PEN-a i medijsko pokroviteljstvo radija i časopisa Nacional, raspisuju Književnu nagradu Predrag Matvejević za 2024. godinu.

Panonski festival knjige

Festival nudi raznolik program za sve uzraste uključujući predstavljanje knjiga i razgovore s autorima, radionice za djecu i odrasle, izložbe te druge kulturne i edukativne aktivnosti.
Program će se odvijati u dvorani Gradski vrt Osijek od 22. do 26. svibnja!

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • O(ko) književnosti
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Iz radionice
Skip to content