Sljedeći tekst zamišljen je kao pokušaj jednog od mogućih odgovora na danas već prilično poodmakle prijepore i rasprave o utjecaju umjetne inteligencije na sudbinu književnog prevođenja i prevodilaštva uopće. Radeći 2021. godine na prijevodu romana Led poljskog pisca Jaceka Dukaja susreo sam se s brojnim pitanjima koja rezoniraju narativom o problemima umjetne inteligencije. Stoga sam pokušao pristupiti tom pitanju s obje strane; prvi je dio teksta pisan iz vlastite vizure prevodioca koji se bori s višeslojnim i zamršenim tekstom prepunim neočekivanih zamki, dok drugi dio predstavlja pitanja i odgovore umjetne inteligencije u pogledu mogućih zavrzlama prilikom rada na tom zahtjevnom tekstu; pritom sam se služio strojem ChatGPT. Zbog prostorne ograničenosti, usredotočio sam se samo na ova dva vida pitanja koja nas zanimaju i nisam se upuštao u daljnja razglabanja o problemu umjetnosti i kreativnog stvaralaštva u sukobu s umjetnom inteligencijom.
Kafkijanska znan-fantastika
Roman Led započinje kafkijanski. Dvojica činovnika Ministarstva zime banu u unajmljenu sobu poljskog matematičara i okorjelog kockara Benedikta Gierosławskog s neobičnom ponudom, točnije zadaćom… Godina je 1924., Prvi svjetski rat nije se dogodio, na vlasti je i dalje car, a iz Rusije se širi neobična ledena pošast koja proždire sve pred sobom, a prekrila je i okupiranu Poljsku, stigavši sve do Varšave. Benedikt Gierosławski dobiva zadatak zaputiti se Transsibirskom željeznicom u sibirska prostranstva i pronaći svog oca, za kojeg se vjeruje da može komunicirati s promrzlima, zagonetnim bićima stasalima na ledu. Putujući legendarnom željeznicom, Benedikt upoznaje svakojake ljude, od kojih su mnogi povijesne ličnosti (jedan od glavnih likova u romanu primjerice je Nikola Tesla), i upućuje se u pozadinu političkih smicalica koje upravljaju ondašnjom Rusijom. Sugovornici Benedikta Gierosławskog obrazovani su pojedinci koji pokazuju zavidno znanje iz različitih znanstvenih disciplina i razgovaraju na visokoj razini o raznorodnim problemima filozofske, sociološke politološke, teološke ili puke znanstvene naravi. Čitatelj je izložen vrhunskim raspravama o nazorima, primjerice, ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva, poljskog logičara Alfreda Tarskog, filozofa Władysława Tatarkiewicza, Alberta Einsteina, ruskih devetnaestostoljetnih mistika, uglednih fizičara s početka 20. stoljeća, da spomenemo samo neke.
Godina je 1924., Prvi svjetski rat nije se dogodio, na vlasti je i dalje car, a iz Rusije se širi neobična ledena pošast koja proždire sve pred sobom, a prekrila je i okupiranu Poljsku, stigavši sve do Varšave. Benedikt Gierosławski dobiva zadatak zaputiti se Transsibirskom željeznicom u sibirska prostranstva i pronaći svog oca, za kojeg se vjeruje da može komunicirati s promrzlima, zagonetnim bićima stasalima na ledu
Jacek Dukaj usto čitateljima, a napose svojim prevodiocima (Led je dosad preveden na češki, srpski, makedonski, a u pripremi je i prijevod na engleski jezik), otežava brođenje historijsko-politološko-distopijskom freskom uporabom brojnih kovanica i neologizama koji odražavaju duh tog vremena (otopljenici, zaleđenici, Sibirhladoželjodrug, prikazostakleni, ledenovoz, injezlato, rudačotijek, prisvjetlucalo…). Putovanje Benedikta Gierosławskog Transsibirskom željeznicom pretvara se u kretanje alternativnom, zastrašujućom poviješću, postavljajući o njoj brojna, zabrinjavajuća pitanja. Drugi dio romana koji se odvija u okolini Irkutska, kamo Gierosławski stiže nakon brojnih peripetija, predstavlja daljnju razradu fenomena ruske zime i njenog utjecaja na povijesne i političke prilike u svijetu. Rusko-japanski rat, naslijeđe poljskih političkih prognanika u Sibir, američko-ruski odnosi i kapitalistički svjetski poredak kojim upravljaju bankarski i financijski koncerni te multinacionalne kompanije prikazani su sa suptilnošću i konciznošću koja graniči s nadrealnim.
Alternativna povijest svijeta
Dukajeva romančina koja u izvorniku broji 1300 stranica čita se gotovo nadušak, budući da roman i stilski funkcionira na više ravni. Može ga se čitati kao akcijski krimić, povijesnu fresku, puku tvorevinu znanstvene fantastike, ali kao i filozofsko-sociološku analizu ljudske povijesti. Dukaj se kao klasičan, barokni pripovjedač, svojevrsni današnji Dostojevski ili primjerice Thomas Mann, ne razmeće svojim znanjem, puštajući čitatelja da sam dokuči neka od temeljnih pitanja koja u romanu postavlja. Jedno od takvih, koje se proteže cijelim romanom, pitanje je o istini i laži. Uz pomoć matematičke logike i filozofije jezika Dukaj pokušava doprijeti do suštine ontologije i pitanja o bitku. Tu mu upomoć priskače Heidegger:
„A ne zasniva li se logika na empiriji? Što po svemu sudeći može biti udaljenije od empirije? A ipak se svi oslanjamo na promišljanja utemeljena na vlastitom iskustvu, na promatranju događaja koji se zbivaju u svijetu – našem svijetu i našem promatranju. Istina i laž ne postoje izvan naših glava. Bez jezika kojim ih iskazujemo, bez osjetilnih doživljaja na kojima smo sve naučili – ne bi bilo ni istine niti laži. Bez jezika… Riječ je upravo o tom jeziku! U jeziku kojim govorimo nema istine ni laži. Pred vama stoji čovjek i kaže da laže. Je li rekao istinu? Dakle, ne laže. Je li slagao? Dakle, rekao je istinu.“
Druga važna potka koja se provlači romanom pitanje je jezika i mišljenja. Autor pokušava obraditi problem iz različitih rakursa, dozivajući u pomoć logička istraživanja teoretičara s početka dvadesetog stoljeća te antičkih filozofa. Odnos pojedinca prema Bogu također je jedno od važnijih pitanja koje se razmatra u više navrata. Ruski mistici, Šestov, Berdjajev ili pak Nikolaj Fjodorov kao svojevrsni bogotražitelji služe kao ishodišna točka raščlanjivanja suštine ruske duše:
„Poznajemo samo jednu Historiju: našu. Jednako tako, ugledavši samo jednu životinju nepoznate vrste nikako nećeš shvatiti je li riječ o zvijeri koja je posve nalik svojoj subraći ili je riječ o izrodu i neobičnom hiru prirode. Ali, kako bi se reklo, Nikolaj Berdjajev je idealist Historije i ne smatra da je se ne može spoznati razumom. Njome vladaju zakoni koji se ne razlikuju od prirodnih zakona i nije slučajno da se zbiva ono što se zbiva. To znači: nije moguć svaki slijed zbivanja. U suštini je moguće samo ono što je nužno – i tako se epohe međusobno nastavljaju metodom logičkoga pojavljivanja: renesansa nastaje iz srednjovjekovlja, prosvjetiteljstvo iz renesanse, a ne primjerice obrnuto. Ali! Ali! Što dalje piše Berdjajev: pred našim se očima zbiva uprava takva nemogućnost! Zbilja poriče zakone Historije!“
Kritika imperijalizma, kapitalizma i onodobnog poimanja napretka, analize utjecaja revolucionarnih previranja (revolucija iz 1905. godine) i raznorodnih prekretničkih stranaka (eseri, boljševici, menjševici, anarhisti) te nacionalnih ustanaka (Poljska) doprinose autorovom nastojanju da u strukturu romana unese elemente društvenih i socijalnih pitanja koja bi trebala razjasniti suštinu razvitka ruske države i imperijalnih težnji ruske aristokracije u pokušaju ovladavanja svijetom.
Dukajeva romančina koja u izvorniku broji 1300 stranica čita se gotovo nadušak, budući da roman i stilski funkcionira na više ravni. Može ga se čitati kao akcijski krimić, povijesnu fresku, puku tvorevinu znanstvene fantastike, ali kao i filozofsko-sociološku analizu ljudske povijesti
Dukaj uza sve to pokazuje i nevjerojatnu upućenost u razvoj umjetničkih strujanja s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, kao i cjelokupnu sliku onodobne Europe. Razvitak tehnike i tehnika kao sredstvo u službi čovjekova napretka također su jedna od važnih tema i pitanja koja postavlja ovaj roman. Sibirhladoželjodrug, koncern koji upravlja životom (i smrću) u ruskom ledu, iskorištava tehnička postignuća ne bi li ostvario širenje vlastita utjecaja i doprinio gomilanju nepreglednog bogatstva svojim zagonetnim vlasnicima. Odnos moći i vlasti, novca i autoriteta, apsolutne vladavine kaste novih bogataša (nouveau riche) kojima zgrtanje osobnog bogatstva predstavlja modus vivendi, dok se pravi pokretači lutaka na koncu skrivaju iza lika svemoćnog Pobedonosceva, za kojeg nije izvjesno ni da postoji. Na tom se mjestu ponovno vraćamo na pitanje istine i laži, ishodišnog pitanja Dukajeva romana. Led koji se širi iz Rusije može se shvatiti kao jednostrana kritika ruskog utjecaja, ali to bi ipak bilo samo pojednostavljivanje. U svjetlu današnjih zbivanja, Dukajev roman može se iščitavati i kao svojevrsna najava događaja koji potresaju svijet na početku 21. stoljeća, a teoretičari zavjera mogli bi se njime poslužiti kao svojevrsnim vodičem kroz svoja shvaćanja, dokazujući podudarnost zbivanja koja se u njemu opisuju s današnjima:
„Rusija nikad nije posve izašla iz srednjovjekovlja, nije bilo ruske renesanse, ovdje se epoha rađa i svršava, ovdje se staro povezuje s novim. Promatramo svijet, Zapad i vidimo kraj pristajanja na bilo kakav duhovni poredak, sada ondje sve stremi ili prema krajnjem individualizmu ili prema krajnjem kolektivizmu. Takva se dakle revolucionarna promjena morala objaviti iz duha u materiji. Nije se objavila: nije se zbila nikakva promjena. Što se dogodilo da se ništa nije dogodilo? Rusija se smrznula pod Ledom i smrznula nam se Historija.“
U razgovoru s artificijelno inteligentnim pogonom
Na ovom ćemo se mjestu zaustaviti i prepustiti umjetnoj inteligenciji da pokuša razriješiti problem pristupa prevođenju Dukajeva romana. Kao što smo napomenuli, koristili smo ChatGPT pogon. Pa eto što nam ukratko kaže:
Prevođenje romana Led Jaceka Dukaja predstavlja izuzetno kompleksan zadatak zbog samog opsega i specifičnosti teksta. Evo glavnih problema koji se najčešće ističu:
1. Jezična slojevitost i arhaični stil – Dukaj u Ledu stvara jezični eksperiment: koristi staropoljski, arhaizme i zastarjele izraze, varira stil od filozofskog do birokratskog i znanstvenog, uvodi vlastite neologizme i terminologiju vezanu za svijet u romanu.
2. Izmišljena terminologija i filozofski koncepti – u romanu se javljaju izmišljeni pojmovi (npr. vezani uz „led“, „zaledak“, sistemi moći, metafizičke strukture). Dukaj koristi kvaziznanstveni i teološko-filozofski diskurs.
3. Aluzije na poljsku povijest, kulturu i mentalitet – radnja se odvija u alternativnoj povijesti pod snažnim utjecajem: ruskog carizma, poljskog romantizma, specifičnih kulturnih i političkih ideja.
4. Velika sintaktička kompleksnost – Dukaj piše u vrlo dugim, višestruko ugniježđenim rečenicama te izrazito gusto strukturiranim odlomcima.
5. Intertekstualnost i žanrovske mješavine – u romanu se susreću alternativna povijest, fantasy i science fictionelementi, filozofski esej, politička alegorija, steampunk i lingvistički eksperiment.
6. Igra značenjem i višeznačnost – Dukaj svjesno koristi: dvosmislice, metafore koje se oslanjaju na poljski jezik, riječi s posebnom etimološkom rezonancom.
7. Opseg i struktura romana – Led je vrlo opsežan (preko 1000 stranica) i strukturiran u više narativnih linija.
8. Specifični humor i ironija – Dukajev humor često proizlazi iz: jezičnih igri, kulturnih referenci, stilskih kontrasta.
Umjetna inteligencija nakon toga predložila je da nam pomogne na sljedeći način: može navesti konkretne primjere iz teksta koji su izazovni za prevođenje (bez kršenja autorskih prava), usporediti probleme pri prijevodu s onima iz drugih Dukajevih djela, procijeniti kako bi se ovi problemi manifestirali u srpskom, engleskom ili nekom trećem jeziku.
Kad smo je upitali kako bi nam pomogla pri rješavanju problema na hrvatskom jeziku ponudila nam je dati primjere (bez citiranja zaštićenog teksta) kako bi određene Dukajeve rečenice zvučale na hrvatskom, predložiti strategiju prevođenja za svaki od navedenih osam problema te usporediti hrvatski i srpski prijevodni pristup. Kad smo umjetnu inteligenciju upitali može li nam ponuditi primjer iz hrvatskog prijevoda, stvari su se malko zakomplicirale:
Ne mogu dati doslovan citat iz hrvatskog prijevoda Leda, jer je zaštićen autorskim pravima. Ono što mogu je dati: popis stvarnih prevoditeljskih rješenja iz hrvatskog izdanja (bez citiranja), i moju vlastitu parafrazu/rekonstrukciju u stilu hrvatskog prijevoda, kako bih ilustrirao pristup, a da ne koristim zaštićeni tekst.
Prevoditeljica hrvatskog izdanja (Fraktura) odlučila se za: Arhaični hrvatski, ali umjeren. Koristi se rjeđi, starinski leksik i nešto „teži” ton, ali ne ide do krajnosti starohrvatskog ili čakavskog. Biraju se arhaizmi koji su čitatelju još razumljivi (npr. riječi koje zvuče pomalo književno ili biblijski).
Dukajeve višeslojne rečenice se uglavnom zadržavaju, ali se ponekad malo „pročišćuju” ili prilagođuju hrvatskom ritmu.
Izmišljene riječi prevode se tako da ostanu: prepoznatljivo slavenske tvorbe, ali „mekše” i prilagođene hrvatskoj morfologiji (npr. poljske tvrdokorne složenice dobivaju glađi oblik).
Kada poljski dopušta dvostruko značenje, hrvatski prevoditelj često bira rješenje koje jasnije naglašava logiku rečenice, jer hrvatski ne tolerira jednaku količinu sintaktičke neodređenosti.
Kad smo na kraju pitali umjetnu inteligenciju je li roman preveden na hrvatski odgovorila je:
Da – izgleda da je Led Jacek Dukaj preveden na hrvatski. Postoji hrvatsko izdanje “Led”, u prijevodu na hrvatski jezik. Izdavač je Hangar 7, a prvi dio je objavljen 2022.
Još smo je pitali ima li kakvih osvrta na taj prijevod:
Moj pregled pokazuje da trenutno ne postoje javno dostupni, kvalitetni, analitički osvrti koji bi vrednovali kvalitetu hrvatskog prijevoda Leda – barem ne na način da to možemo pouzdano citirati ili proučiti. Postoje samo promotivni opisi, kratki medijski prikazi i katalog-informacije.
„Priviknut ćemo se“
Umjetna inteligencija u pokušaju navođenja problema s kojima bi se prevoditeljica/prevodilac mogli suočiti prilikom rada na tekstu kao i u ponuđenim mogućim rješenjima pokazala je zavidno „znanje”. Ali pri pokušaju da se usredotoči na probleme pri prevođenju na hrvatski jezik, i još više prilikom navođenja primjera iz prijevoda na hrvatski, potpuno se pogubila; starinski leksik koji ne ide do krajnosti starohrvatskog i čakavskog, uporaba biblijskih arhaizama ili bedastoće poput odabira „mekših riječi, prilagođenih hrvatskoj morfologiji” jednostavno su izmišljotine.
Jasno je da nam umjetna inteligencija u ovom slučaju može ponuditi neka provizorna rješenja – koja nas doduše mogu odvesti u pogrešnom smjeru – ali ne može zamijeniti prevoditeljicu/prevodioca, dakle živu osobu koja barata znanjima i vještinama, i neće pokušati obmanuti čitateljicu/čitatelja pukim izmišljotinama. Zagrebavši samo malko ispod površine otkrivamo sijaset zamršenih, prosječnoj čitateljici/čitatelju nevidljivih zamki u koje možemo upasti nekritički se služeći umjetnom inteligencijom.
Jasno je da nam umjetna inteligencija u ovom slučaju može ponuditi neka provizorna rješenja – koja nas doduše mogu odvesti u pogrešnom smjeru – ali ne može zamijeniti prevoditeljicu/prevodioca, dakle živu osobu koja barata znanjima i vještinama, i neće pokušati obmanuti čitateljicu/čitatelja pukim izmišljotinama
Jacek Dukaj književni je majstor koji u svojim djelima vrluda između književnih žanrova, premda u načelu ostaje u okvirima znanstvene fantastike. Za detaljnije razumijevanje njegova temeljnog stava i shvaćanja funkcije književnosti valjalo bi pročitati njegovu knjigu eseja Nakon pisma u kojoj na više razina razglaba o vlastitom poimanju ne samo sadašnjosti, nego i budućnosti ljudske pismenosti. Piše Dukaj:
„Sve što predstavlja dio materijalnoga svijeta može se registrirati i digitalizirati u svojim materijalnim kvalitetama.
Čovjek ima pristup umjetnosti (kulturnim proizvodima) samo utoliko, ukoliko ona dopire do njega posredstvom čula.
Ergo: ne postoji umjetnost koju se ne može digitalizirati. Koja nije informacija.“
Pa dalje: „Sljedeća je prijelazna faza – u njoj se upravo nalazimo i želio bih se na nju usredotočiti – transformacija kulture posredstvom široko poimane tehnologije umjetne inteligencije. Na to pitanje tražimo odgovor: što je umjetnost u doba umjetne inteligencije?
A ‘široko poimana’ znači: ona koja obuhvaća svekolike tehnologije i znamenja samovlade Logosa, a ne samo njegovo posvemašnje ostvarenje, ili strong general AI: ona božanska superračunala koja preuzimaju vlast nad svijetom i u pet godina ostvaruju Techological Singularity.“
I još: „Koja je sljedeća etapa u razvoju umjetnosti nakon trenutačne faze ‘fetiša autentičnosti’? Kad će kultura prihvatiti tu neizbježnost, a kolektivna svijest prestati baviti se razlikama: čovjek/nečovjek, istinsko/lažno, duhovno/strojno. Jer to će uslijediti, nemajmo nikakvih iluzija. Priviknut ćemo se.“[1]
Začudnim amalgamom književno-povijesno-filozofskog bastarda, Dukaj ispisuje sadašnjost i budućnost čovjekova položaja u svemiru. Pitanje koristi i uporabljivosti takvog pristupa kod upućenijeg i zahtjevnijeg čitatelja ostaje nevažno čim se zaputi na zadivljujuće putovanje Dukajevim djelima. Nadamo se da ovaj prostorom ograničeni pokušaj rasvjetljavanja natruha problema s kojima se suočavamo malko doprinosi velikoj i važnoj debati o ulozi umjetne inteligencije u svakodnevici, s posebnim osvrtom na književno prevođenje.
Jacek Dukaj (1974.) studirao je filozofiju, a u književnosti je debitirao u dobi od šesnaest godina pripoviješću Zlatna galija (Złota galera), objavljenoj u jednom od najpopularnijih poljskih znanstvenofantastičnih časopisa Fantastyka. Uslijedili su brojni romani u kojima se profilirao kao jedan od najvećih izdanaka poljske škole znanstvene fantastike u duhu Stanisława Lema. Pomaknuo je granice žanra uvevši nove motive i teme, a u brojnim romanima koji su stekli kultni status književnim eksperimentima, uporabom kovanica i neologizama te zadivljujućim znanjem koje između ostaloga uključuje filozofiju, psihologiju, teologiju, stvorio je svojevrsne amalgame koji funkcioniraju na više ravni. Za roman Led (Łód, 2007.) nagrađen je Europskom nagradom za književnost, dok je prema romanu Starost aksolotla (Starość aksolotla, 2015.) snimljena televizijska serija u produkciji Netflixa. Dobitnik brojnih i uglednih književnih nagrada, Jacek Dukaj trenutačno je jedan od najprevođenijih poljskih pisaca. Prije nekoliko godina objavio je knjigu eseja Nakon pisma (Po piśmie, 2019.) u kojoj progovara o odnosu znanosti i književnosti i daje svoje uvide u budućnost ljudske pismenosti.
[1] Jacek Dukaj, „Umjetnost u doba umjetne inteligencije“, prevedeno iz Jacek Dukaj: Po piśmie, Wydawnictwo literackie, Krakov, 2019.
Tekst je dio serijala „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.
