Nedavno je u izdavačkoj kući Fraktura, u prijevodu Igora Buljana objavljen scenarij Kuga suvremene ruske spisateljice Ljudmile Ulicke. Običaj nam je nailaziti na prijevode novih romana, pripovijesti, dramskih tekstova ili poezije, dok scenariji nisu toliko uobičajeni u ukoričenu izdanju. Izdavačka se kuća Fraktura, međutim, odlučila prevesti vrlo zanimljiv, napet i sadržajan scenarij čije nastajanje ima dugu povijest. Naime, Ljudmila Ulicka je krajem 1978. godine, baš negdje u vrijeme kada se prestala baviti svojom primarnom profesijom mikrobiologa i počela pisati crtice i dječje priče, napisala, između ostalog, scenarij potaknut stvarnom kugom koja je neopazice izašla iz laboratorija u Sovjetskom Savezu 1939. godine. Njezin je scenarij otada dugo ležao u ladici, a izvukla ga je 2020. godine u jeku pandemije koronavirusa i objavila u moskovskoj izdavačkoj kući AST. Ima i nešto kontroverzi oko objavljivanja ovoga scenarija, jer je ruska kemičarka Natalija Rapoport, koja je za slučaj širenja kuge preko inficiranog liječnika saznala od svoga oca, sastavila pripovijest koju je htjela pretočiti u scenarij. Na scenariju je radila s Ulickom koja joj ga je, prema njezinim riječima, preotela, objavivši ga, a da ju nije navela kao suautoricu, o čemu su pisali ruski mediji 2021. godine. U jednom razgovoru objavljenom u časopisu Pravila žizni, koji je s Ulickom vodio novinar Sergej Sdobnov, Ulicka navodi, premda ne imenom, prijateljicu koja joj je dala temu za scenarij i koju je ona rado iskoristila. U svakom slučaju, razdoblje neobjavljivanja ovoga teksta koji je ostavljen ili kod Rapoport ili kod Ulicke, zapravo je bilo čekanje pravog trenutka, odnosno 2020. godine i vremena pandemije, čime je njegov sadržaj dobio na svježini i aktualnosti. Kod nas se u prijevodu pojavljuje četiri godine kasnije, ali ipak dovoljno blizu vremena i pamćenja bolesti šifrirane kao COVID-19.
Ima i kontroverzi oko objavljivanja ovoga scenarija, jer je ruska kemičarka Natalija Rapoport, koja je za slučaj širenja kuge preko inficiranog liječnika saznala od svoga oca, sastavila pripovijest koju je htjela pretočiti u scenarij. Na scenariju je radila s Ulickom koja joj ga je, prema njezinim riječima, preotela
Scenaristička šturost i dinamika
Ljudmila Ulicka je vrsna pripovjedačica, što je pokazala u svojim pričama i romanima, dobro vodi priču, junake vrlo slikovito i majstorski oslikava, ne zaustavlja se pred „zabranjenim” ili manje aktualnim temama poput bolesti, starosti, političkih i drugih različitosti, marginaliziranih osoba i etničkih skupina, a spretna je i u kolažiranju materijala, što se posebno ističe u njezinu napola epistolarnom i fragmentiranom romanu Daniel Stein, prevoditelj i posljednjem u nas objavljenom, također kolažno složenom – Jakovljeve ljestve. U scenariju Kuga, međutim, dolazi do izražaja i njezina sposobnost stvaranja posebne vrste španunga. Scenarij je dinamičan žanr ili, kako autorica u jednom intervjuu veli – „poluproizvod”, kojemu tek redatelj daje cjelovitost oblikujući ga filmskim jezikom. Taj „poluproizvod” ipak treba biti dovoljno vizualan i filmičan, dovoljno napet da bi pobudio pozornost zahtjevnog čitatelja i potencijalnog gledatelja zamišljenog filma ili čak serijala. Priča o bolesti s fatalnim posljedicama koja se lako i brzo širi, kao što je kuga, kolokvijalno poznata kao „crna smrt”, već je sama po sebi dovoljno napeta. Uza sve to, bolest se ne pojavljuje u dalekoj prošlosti, nego u 20. stoljeću, u vremenu kada i druge političke bolesti prijete građanima u tadašnjem Sovjetskom Savezu.
Da nam u rukama nije pripovijest ili roman odmah zapažamo zbog suzdržanih, kratkih i rascjepkanih, gotovo čehovskih opisa situacija ili oslikavanja prostora. Neće stoga laboratorijsko istraživanje cjepiva protiv kuge ili život u prosječnoj sovjetskoj obitelji biti detaljno opisani, s pokojim finim detaljem ili udaljenom asocijacijom, čemu je Ulicka sklona, nego vrlo šturo, poput sljedećih rečenica: „Jutro u obitelji Žurkin. Gol, okrugao stol, tava na stolu.” Ili, primjerice: „U boksu sjedi Rudolf Ivanovič Majer. U zaštitnom je odijelu, s maskom. Lice se ne vidi. Ruke su mu u rukavicama.”
Šture kratke i informativne rečenice su slike za razvijanje redateljeve mašte. One ujedno odgovaraju brzinskom čitanju suvremenog čitatelja koji „prelijeće” tekst u kojemu očekuje zbivanje bez detaljiziranih opisa. Osim što opisi prostora i situacija podsjećaju na Čehovljeve „šture” opise u naznakama, tu su i dijalozi koji daju dovoljno da nas informiraju, ali ne i da raspravljaju. Dobro to ilustrira dio o glasinama koje se šire među ljudima koji stoje u redu ili brze izmjene replika među studentima koji puše ispred medicinskog fakulteta i komentiraju moguću pojavu kuge, verbalno se nadmećući u svom studentskom znanju. Kakvi su studenti, kakvi su ljudi koji čekaju u redu nije opisano, ali njihove replike dodaju situaciji napetost upravo zbog svoje nedorečenosti, kao i njihove isprekidane rečenice, jer ono o čemu se malo zna mora se i iznijeti kao nepoznanica. Tajnovitost oko moguće epidemije, oko kuge kao bolesti, oko vlasti koja skriva istinu iskazana je u izmjenama replika, skokovitim opisima i brzim prijelazima iz jedne situacije u drugu.
Šture kratke i informativne rečenice su slike za razvijanje redateljeve mašte. One ujedno odgovaraju brzinskom čitanju suvremenog čitatelja koji „prelijeće” tekst u kojemu očekuje zbivanje bez detaljiziranih opisa. Osim što opisi prostora i situacija podsjećaju na Čehovljeve „šture” opise u naznakama, tu su i dijalozi koji daju dovoljno da nas informiraju, ali ne i da raspravljaju
NKVD suzbija pandemiju
Ne mogu se oteti dojmu da brijač Kotikov kojega posjećuje glavni junak ove priče, mikrobiolog Rudolf Majer podsjeća na brijača Jakovljeviča iz Gogoljeve novele Nos. Užurbani brijač koji se uzvrpoljio oko svoje mušterije Majera jer ga je porezao britvom, predstavlja se kao vrsni brijač koji veli: „Koga sve nisam brijao… Istom ovom britvom! Svi me znaju! Ja sam Kotikov!” Hvalisavi brijač daje do znanje da vrijedi, da zna svoj posao poput Gogoljeva brijača Ivana Jakovljeviča koji je svoje zanimanje istaknuo na olinjalom zimmeru iznad vrata s kojega je ispalo ime, a ostao samo natpis: „I krv puštam”. Taj se Gogoljev Ivan Jakovljevič probudio jedno jutro u ožujku i u svježe ispečenom kruhu pronašao nos. Za njegovu ženu nije bilo sumnje da je on pijanica koja je u takvom stanju ne samo porezala nego i odsjekla nos nekoj od svojih mušterija. No dok se zanimljiva i zaigrana situacija Jakovljeviča iz Gogljeve novele sretno rješava, situacija u Ulickinu scenariju s već bolesnim Rudolfom Majerom i hvalisavim brijačem Kotikovom završava tragično jer su obojica umrla od vrlo zarazne plućne kuge. Ali što se s tom kugom dogodilo i odakle se pojavila?
U istraživačkom je centru u Saratovu Rudolf Ivanovič Majer, znanstvenik mikrobiolog radio na istraživanju cjepiva protiv kuge. Dobio je poziv iz Moskve kamo je trebao otputovati i izvijestiti o svom radu. Ne znajući da se zarazio, putuje vlakom u Moskvu, izvještava o cjepivu, ali ga bolest svladava. U bolnici mu je liječnik Sorin ubrzo dijagnosticirao plućnu kugu i proglasio karantenu, zatvorivši se na odjelu i sam s pacijentom, kako bi zaustavio širenje zaraze. Od te točke karantene započinje prava napeta priča o organizaciji života i činjenici da NKVD (Narodni komesarijat unutarnjih poslova) prema naputku glavnih liječnika mora okupiti u bolnicu sve Majerove kontakte kako bi se spriječila epidemija. Ljudi u „kratkim bundama”, mirnih i nasmiješenih lica posjećuju sve ljude s popisa i privode ih u bolnicu. Privođenje ljudi u kasnim noćnim satima izaziva strah i ljudi se počinju ponašati različito. Neki su očajni, drugi plaču, treći se odlučuju na samoubojstvo, četvrti bježe. Zanimljiv je slučaj gospođe Ide Abramovne koja se obraća miliciji nakon hapšenja muža i želi dati izjavu protiv njega jer je nakon njegova privođenja shvatila da je muž zapravo radio protiv Partije.
Osim potencijalnog širenja bolesti, šire se i glasine koje bi mogle podići paniku pa ih vlast želi pošto-poto spriječiti. Zato je riječ „kuga” zabranjena, a barata se „influencom” koja je dovoljno opasna, ali ipak ne toliko koliko smrtonosna bolest ili „crna smrt”. Događa se zanimljiv paradoks. Organizirana i centralizirana država s jakim represivnim aparatom pokazuje se vrlo učinkovitom u borbi protiv epidemije koja je brzom akcijom u svega tri dana pohvatala sve kontakte, zatvorila ih u bolnicu i time spriječila širenje bolesti. Sve mane tajne policije koja bez objašnjenja može privoditi ljude, sada su preokrenute u pozitivnom smjeru – u borbu protiv smrtonosne bolesti, čime je kuga tajne policije spriječila širenje medicinske kuge. Ljudmila Ulicka je u razgovoru koji je vodila s Christinom Links i koji je objavljen u ovom Frakturinu izdanju u obliku apendiksa kazala: „Primjenjujući svoje bogato iskustvo uhićivanja i ‘likvidiranja’ ljudi, NKVD je tada zaustavio epidemiju. Koliko god zapanjujuće to bilo, službe državne sigurnosti pokazale su se jačima od zlih sila prirode. To je tema za razmišljanje…”.
Događa se zanimljiv paradoks. Organizirana i centralizirana država s jakim represivnim aparatom pokazuje se vrlo učinkovitom u borbi protiv epidemije koja je brzom akcijom u svega tri dana pohvatala sve kontakte, zatvorila ih u bolnicu i time spriječila širenje bolesti
Kuga – državna tajna
Fabula za scenarij Kuga potaknuta je stvarnim događajem iz 1939. godine, kada je doista bakterija kuge pobjegla iz laboratorija i kada je brzom reakcijom spriječena epidemija, a bolest je, zahvaljujući takvoj reakciji vlasti odnijela svega tri žrtve. Malo je ljudi znalo za taj događaj, što je vrlo znakovito jer oslikava tajnovitost društva s kraja tridesetih godina i koje se još oporavljalo od velikog terora 1937-1938., kada je postojao stvarni strah od noćnih posjeta, crnih marica i odvođenja ljudi u nepoznato. Zato je zanimljiv komentar jednoga od junaka ove napete priče, Sergeja Kossela, koji je s olakšanjem prihvatio činjenicu da su ga priveli zbog infekcije pa svojoj supruzi govori: „Dina, to je bila kuga. Obična kuga”. Kuga se u njihovu slučaju čini manjom opasnošću od osobne tragedije koju su kao obitelj doživjeli ili većih zala koja su se u društvu mogla dogoditi.
Rad tajnih službi, strah ljudi da će biti uhićeni, likvidirani, protjerani, pisanje pisma Staljinu kao posljednjoj nadi za brata, što čini doktor Sorin, zgusnuti su u kratak vremenski isječak jer ritam zbivanja određuje vrijeme od 48 sati koje je najopasnije za širenje zaraze. Sličan se događaj s potencijalnim izbijanjem epidemije u realnom vremenu zbio krajem 1950-ih godina, kada je u Moskvi zaustavljeno širenje kolere. Naravno, i za taj su događaj znali samo specijalisti jer se reagiralo brzo i daleko od znanja javnosti kako se ne bi širila panika. Podsjetiti nas to može na pojavu velikih boginja 1970-ih u Jugoslaviji, kada je vlast promptno reagirala i u kratkom vremenu cijepila preko osamnaest milijuna stanovnika, o čemu je 1982. snimljen poznati film Variola Vera Gorana Markovića.
Bavljenje temom bolesti u najrazličitijim oblicima, što Ulicka čini u svojim pričama i romanima, u kojima navodi simptome, objašnjava ili daje naznake genetskih poremećaja, potencijalnih razvoja smrtonosnih, benignih i drugih oboljenja, ili pak piše o svjesnoj liječničkoj praksi, poput, primjerice, Slučaja Kukockog otkriva ne samo njezin interes za čovjeka, njegov život, za društvo i njegov odnos prema bolesti, nego i spisateljičina znanja iz područja biologije.
S druge strane, problematiziranje velikih nedaća, koje uključuju i zarazne bolesti nisu nepoznata književna tema. Puškin je pisao malu tragediju Pir za vrijeme kuge, a ovdje valja spomenuti da je vrlo plodonosno razdoblje ruski pjesnik proveo u Boldinu 1830-1831. za vrijeme epidemije kolere, odmaknut od prijestolničke vreve i salonskog života, a koje je u povijesti književnosti zabilježeno kao izuzetna stvaralačka Puškinova „Boldinska jesen”. Dakako, svjetska književnost poznaje Boccacciovu novelističku zbirku Dekameron, kao i roman Kuga Alberta Camusa ili primjerice Ljubav u doba kolere Gabriela Garcíe Márqueza. Ulickin scenarij Kuga ne može se mjeriti s velikim svjetskim književnim dostignućima, ali je to napeta priča s dokumentarističkim elementima o sovjetskoj i medicinskoj kugi, o bolesti društva i bolesti tijela koje se međusobno mogu povezivati, nadopunjavati ili negirati.
Pobjeda jedne bolesti prije dolaska druge
Priča ipak, za razliku od života, ima svoje zakonitosti i ne može se mjeriti samo učinkom sprečavanja širenja epidemije. Iz razgovora nekolicine povjerljivih osoba s Visokim Licem, što je u stvarnom moskovskom životu tridesetih godina bio Lavrentij Berija, a koji svojom nedorečenošću i „tajnim imenom” i isto tako tajnim poslovima u Ulickinu scenariju podsjeća na Visoku ličnost u Gogoljevoj Kabanici, saznajemo da službe nisu privele svega jednu osobu koja je bila u kontaktu sa zaraženim Majerom. Ta je osoba mlada žena, Turkmenka Anadurdijeva koja je na neobjašnjiv način izbjegla policiji, ali saznajemo da je trudna, što može značiti da bolest i nije potpuno zaustavljena i da pukotina zaraze još uvijek postoji ili čuči negdje u bliskoj budućnosti na dalekom jugoistoku.
Kraj ovoga scenarija zaključuje priču vrlo naglo, kratkim opisom sretnih ljudi koji izlaze iz bolničke karantene. Taj nas kraj ujedno upozorava na mnoštvo za scenarij važnih suprotnosti: biološka i društvena kuga, individualno i kolektivno, represija i spašavanje, početak kao vizualna bezvučna slika u laboratoriju i kraj s naglašenim zvukom sretnih ljudi te svjetovno i profano u samoj završnici scenarija. Premda postoji svijest o mogućem daljnjem širenju zaraze preko Anadurdijeve, koja kao kontakt nije bila u karanteni ili preko njezina nerođenog djeteta, ovaj scenarij završava rođenjem Kristovim jer se iz crkve čuje Božićna molitva koju zaglušuje „čuvena, bodra koračnica”. Sreća zbog pobjede nad opasnom bakterijom, puštanje ljudi iz zatočeništva bolnice gdje ih je vlast čuvala od zaraze, kao i sreća nadolazećeg blagdana i zvuci bodre sovjetske koračnice, mogu značiti i zadnju radost prije pojave nove bolesti. Ipak je riječ o 1939. godini, o pobjedi jedne bolesti prije dolaska rata kao druge.
