Moram priznati da me iznenadila bibliografija vrlo plodnog kritičara Franje Nagulova (1983), jer sam do sada čuo tek za tri njegove zbirke (Tanja, 2008, Zemlja zalazećeg sunca, 2019, Okupacija u 26 slika (metodički obrađena lektira), 2022 i jedan roman (Bilo jednom na divljem istoku, 2020). Razlozi recepcijskog propusta moja je relativno kasna uključenost u književno polje, iako je autorov pjesnički i romaneskni opus općenito slabo medijski zahvaćen. Ne bih ulazio u spekulacije zašto je tomu tako. Koliko sam mogao primijetiti, krenulo je dobro jer je Tanja dobila brojne hvalospjeve, usto i opravdanu nagradu (Kvirinovi dani u Sisku). Kako god, Nagulov trenutno iza sebe ima više od 10 pjesničkih knjiga, jednu studiju i dva romana. Vrijeme će prosuditi, a i usmjerenje njegova angažmana, hoće li ponoviti sudbinu T. Maroevića („više sam kritičar nego pjesnik“).
Krvava knjiga, koja je ujedno dobila ovogodišnju nagradu Vladimir Nazor, djelovala je na mene kao pravo osvježenje, Tanjino uskrsnuće glede kvalitete. Prvenstveno mislim na jezično poigravanje određenim lajtmotivom koji lirskom subjektu omogućuje ekspanziju značenja, ukazivanje na nulti stupanj jezična rada, neprekidnu transgresiju imenovanja: „Tanja ne drži do odjeće. Oboje ne držimo do imena“. Tanja je do te mjere obilježena različitim imenima da čitatelj naposljetku mora pokleknuti i priznati da ne postoji neka jedinstvena Tanja kojoj su preko teksta upućene skrivene riječi. Naprotiv, Nagulov se takvim pristupima tekstu, a i tekstovima koji perpetuiraju tradicionalni jezično kodirani oblik ljubavne lirike, postavlja ironično: „to znači da je moja alkemijska ljubav prema Tanji najčešće medicinski potpomognuta: uprizorenje klišeja“. Dakle, potrebno je poznavati „klišeje“ da bi se od njih moglo ispisati nešto drukčije. W. Gombrowicz je tako, primjerice, napisao „loš“ roman Opsjednuti, kako reče u dnevniku, koristeći formu trivijalnih romana i njihovu predvidljivu narativnu šprancu. Nagulov je očigledno trebao prevaliti određeni put, mnoga poetska iskušenja, „posjetiti izložbu jeftinih riječi“, puno „koristiti korištene riječi“ i „njihov raspored“, kako ističe lirski subjekt u drugoj pjesmi Krvave knjige.
Ljubav je sada zamijenilo beznađe, surovi i sumorni prikaz društva u Hrvatskoj, „narod s pogreškom“ koji na svim frontovima puca – duhovno, socijalno, ekonomski, gospodarski, politički itd. Tako se u njemu mogu prepoznati napukle „ceste kojima bauljaju veterani hormonalnih ratova“, „melankolični jugoslaveni okruženi neutaživim hrvatsvom“, „popovi koji žude za plavokosim ministrantima“, „postmodernisti“ koji i „kruh uronjen u vino“ smatraju predmetom analize, „zaklane šume i dehidrirano more“ itd. S druge strane, Tanju je zamijenila proliferacija – inače čestog motiva u recentnom pjesništvu – majke oko koje sin-kazivač zanimljivo i strateški podvaljuje gore spomenutu kritiku duhovnog kolapsa zajednice.
Ljubav je sada zamijenilo beznađe, surovi i sumorni prikaz društva u Hrvatskoj, „narod s pogreškom“ koji na svim frontovima puca – duhovno, socijalno, ekonomski, gospodarski, politički itd.
Jezični Stiks
Knjiga broji 62 nenaslovljene pjesme koje se jedna na drugu nadovezuju (o čemu svjedoče početne riječi nepunoznačnog karaktera), iako se mogu čitati kao zasebni komadi. Dojam zaokruženosti knjige pridaju prva i posljednja pjesma koje su satkane od četiri ponavljajuća distiha („ovo je prva i posljednja pjesma / o majci, najkrvavija od svih pjesama!“), a čiji je naslov interpunkcijski znak uskličnik. Upozorenje je to čitateljima koji, s obzirom na to kakva ih atmosfera i prikaz zajednice čeka, ulaze u rijeku Stiks. Ploveći tako blatnom i hladnom rijekom, čitatelji će osjetiti blagu muljevitost izraza koji će povremeno na „bijeloj litici jezika“ izbaciti oštri val: „ubojice u / hrvatskoj, zaštićene poviješću, prestaju čistiti za sobom. čuvari // crvenih datuma, odjeveni u crno // (…) // fašisti preuzimaju kontrolu nad stomatološkim / ordinacijama. Granulomi obaraju putničke zrakoplove“, „otac će ju, kaže, / jednom morati ubiti. povijest je, kaže, naša zaštitnica i / dopušta ubijanje.“
Majka, kao i Tanja, jest sve i ništa poput same poezije, vječna tenzija doslovnosti i metaforičnosti. Nagulovljeva knjiga ukazuje na to koliko je teško boriti se u jeziku, isprovocirati u njemu mjesta koja nadilaze jednostavna imenovanja. Krvava je ova knjiga upravo zato jer je ideološka borba uvijek jezična borba. Majka je, prije svega, „politički motivirana parataksa“, „odlazi u korito puno kondicionala“, konstantni prijelaz koji ruši „gramatiku očeva“. Ona je kamen u blatnome i hladnome dnu ove riječne knjige Stiks, bug u jeziku koji tek ima postati nešto što nije, „ona je prerađena sintaksa“ bez koje lirski subjekt ne bi mogao uopće imenovati „narod-pogrešku pogrešnim narodom“. Stoga je i „gramatika očeva“ iz koje izravno nastaje „pogrešni narod“ samo jedna od devijacija majčine sintakse. Isto tako, brojni članovi polusloženica priljubljeni uz motiv majke, izravni su akti tog političkog imenovanja (majka-žena, majka-djevojka, majka-muzika, majka-salo, majka-isus, majka-marx, majka-ubijanje, otac-majka itd.) Čitatelj će na početku (ne slučajno!) plovidbe ovom knjigom prepoznati tematiziranje jezika, književnosti i njezinih učinaka, govora o nužnosti poznavanja tradicije: „posjetili smo izložbu jeftinih riječi / one vise na bijelom štriku za / veš, potlačena čeljad, tvrdoglavo / mameći sunce u ispašu, oca u / pokolj, svinje na nož; majka ih / često koristi, koristi korištene riječi, i / ja ih često koristim: njihov raspored, / njihova mala čitanja, mogu / rezultirati novošću – majčinom / zuboboljom“). Odluka da se na početku knjige „posjeti izložba jeftinih / riječi“ naznačuje bitku iznutra, bitku u jezičnoj strukturi, tijelu majke koje je u raspadu, jer prošla su vremena (a možda nam kucaju na vrata) kada je riječ podizala guzice s užarenih stolica kao 1848.
Nagulovljeva knjiga ukazuje na to koliko je teško boriti se u jeziku, isprovocirati u njemu mjesta koja nadilaze jednostavna imenovanja. Krvava je ova knjiga upravo zato jer je ideološka borba uvijek jezična borba
Dvije struje rijeke Stiks
Proliferacija motiva majke odlazi u nepredvidive smjerove i trasira različite ugođaje. Od groteske („majka-djevojka koja / mnogo putuje i mršava je; riba umotana u / pornografiju), i ironije („narod-pogreška, ovisnik o rupama kojih nema, poštuje / sve što katekizam od njega traži: jebe zbunjenog da dugo živi // i dobro mu bude na zemlji.“), preko beznađa („državni udar koji sam prestao planirati onda kada sam prestao voljeti / državu.“) i melankolije („prestala // je s pokušajima da me otjera u slobodu koja ne / zatvara tvornice, u jezik građanskog neposluha i // domovinu obustavljenih mitova.“) do smrti („moja / majka, žena mog oca i majka svih životinja, više / se ne budi“). Spomenuta proliferacija motiva, koja se može opisati i Rifatterreovim pojmom „matrice“ čiji se „transformeri“ metaforički granaju, tvore bogatu sintaksu parataktičnog karaktera: „moja majka: pastelno nebo nad ukroćenom zemljom, znak / približavanja potpunoj čežnji, zvijezda-hobotnica čiji // krakovi krvave kao revolucija. razglednica koju odbijam potpisati, / uzvodnost koju ne mogu preplivati, anagram infiltriran u / kazalo prešućenih imena.“ Interpolacija umetnutog govora, parafraza narodnih izreka i mjestimična kolokvijalnost predstavljaju ipak blagu prijetnju od pada u neukusnu hipermetaforičnost. Krvava je ovo knjiga i jer nam jezik sam govori koje su posljedice njegove zlouporabe. Nagulov je zapravo prikazao metapoetičku dijalektiku, neki tip jezične dramatizacije u kojoj se sukobljavaju dva pola jezičnog karaktera. Jedan funkcionira poput „gramatike očeva“, linearno, imenuje, vodi jednoznačnom označavanju (primjer za to su brojne polusloženice), a drugi stvara višeznačnost, otvara prostor imaginacije, promišljanja i raščlanjivanja (guste metaforičke slike) raznih imena, mahom (post)tranzicijskih diskursa. Ta tenzija doslovnosti i metaforičnosti knjigu pretvaraju u „kontroliran kaos jezika“ koji se odražava u formi simetričnih stihova od kojih je najčešći distih (a knjizi bi svakako odgovarao epitet „elegijski“).
Kako ne bih završio u elegičnom tonu, veseli me da je ova knjiga ugledala svjetlo dana i zasluženo ove godine osvojila „Nazora“. Majka je, ako ništa, poljubila Tanju. Toplo se nadam da će Nagulov nastaviti kontrolirati kaos pjesničkog jezika i zadržati ovu formu bez velikih oscilacija u svojemu opusu. A sad možemo napustiti Haronóv čamac i vratiti se autorovim kritikama.
