The Times They Are A-Changin’, pjevao je Bob Dylan, a mi gledamo kako se vremena mijenjaju sve brže i brže. Svijet otprije desetak godina ima malo veze s današnjim. Kako bismo suvremenim aršinom izmjerili stara vremena, svjesni anakroničnog rizika, pokrenuli smo ciklus tekstova „Inventura dekade“ koji donosi tekstove mladih kritičara o knjigama nagrađivanim prije desetak godina te nekoliko, po izboru redakcije, kojima su nagrade izmakle. U fokusu je dakle (re)valoriziranje književnosti i književnih nagrada.
Što brze promjene znače za književna djela koja su nekada dobivala relevantna književna priznanja? Kako ih čitaju mlade, u međuvremenu stasale generacije kritičara iz novog, stubokom promijenjenog konteksta? Pri tome ne mislimo samo na povijesno promijenjen kontekst, nego i ideološke okvire s ambivalentnim učincima političke korektnosti u društvenoj teoriji i praksi, povećanom osjetljivošću za marginalizirane i manjinske skupine, u postfeminističkom, postinternetskom, postkolonijalnom, globaliziranom i digitaliziranom svijetu…
Drugi dio ovog projekta sadržavat će videopredstavljanje kritike putem Zoom-razgovora u kojem će sudjelovati kritičar, mentor kao moderator, a bit će pozvan i autor kritikom predstavljenog djela ili, ako je nedostupan, urednik ili netko blizak i upućen u autorov/čin opus. Taj dio bit će otvoren za javnost i snimat će se kako bi nakon toga bio trajno dostupan na Youtube kanalu kritika-hdp.
Ugodno vremeplovljenje u sadašnjost!
Ukočeno škicam, umjesto da bespoštedno rujem. Ne uspijevam se zaletjeti u taj tekst, u njega se već dugo i podmuklo upliću grč, oklijevanje i strahopoštovanje. Ovo bi moglo prijeći u nasilje nad tekstom, bojim se, možda nešto skršim, osakatim za dio i ostavim iza sebe. Razlog tomu je dosadašnji opus Luke Bekavca, koji okuplja romane Drenje (2011.), Viljevo (2013.), Policijski sat: slutnje, uspomene (2015.), šesterosveščanu Uraniju (2022.), zbirku priča Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku: studije, ruševine (2017.), književnoteorijsku studiju Prema singularnosti: Derrida i književni tekst (2015.) i najrecentnije, detektivsku priču i studiju o kolažiranju prostora i vremena u suradnji s Anom Kuzmanić Divlji rast (2024.).
Iako se bez problema mogu čitati kao samosvojni mjehurići, Bekavčevi romani ujedno čine i pjenasti skup smućkan iz iste dijegetičke sapunice zato što svaki od njih na svojstven način nadograđuje, grana taj fikcionalni svijet. Sve je dodatno zgusnuto autorovim provodnim interesom za kapacitet teksta da pojede, izglobi i sabije cijeli jedan svijet, kao i tip predanosti koji njegovo iščitavanje zahtijeva; koprcanje, zastajkivanje, vraćanje, rastegnuto napredovanje uz stalna zapinjanja. Za neki šum, oštećenje, nerazgovijetnost, tišinu.
Tko se boji priče još
Sve se to pedantno uplelo i u Viljevo, svezak koji je sadržajno također vezan uz, za Bekavca prepoznatljiv, iščašeni kontekst kasnog socijalizma, osječko-baranjskog teritorija, pritom raspršen oko misterioznog fenomena. Sama struktura romana je trodijelna („Kolovoz“, „Poslije ponoći“, „Marković“), a ono po čemu se poglavlja jasno razlikuju nije kauzalni zamah ili naboj fabule već izmjena pripovjedačkih perspektiva na isti događaj.
Prvo i drugo poglavlje ispisani su kao transkripti s oštećenih magnetofonskih vrpci, snimljeni govori za koje se, zbog zanemarivanja bilo kakvog suvislog upućivanja u kronologiju ili opći kontekst događanja, čini da nisu upućeni nekom konkretnom. Prvo je poglavlje, međutim, oblikovano kao četverodijelni, kauzalno razuđeni monolog-dnevnik. U njemu je naizgled najviše pripovjednog mesa, ali vrlo se brzo pokaže da je riječ o hvatanju samo ponekog sadržajnog miga; osnovnih informacija o sestrama Felsövány. Moguće je utvrditi da je pripovjedačica i fokalizatorica mlađa sestra Tea koja ima sposobnost komuniciranja s tajanstvenim sugovornicima iz, nagađa se, neke potpuno druge prostorovremenske sfere. Njezina starija sestra Eliza i ona bjegunke su iz Osijeka uslijed misteriozne katastrofe te već neko vrijeme žive u napuštenoj kući u postapokaliptičnom Viljevu. Mutno je pritom u kojoj se stvarnosti nalazi to unutartekstualno Viljevo, s obzirom na njegovu izoliranost i podneblje (vječno ljeto).
„Poslije ponoći“ samo donosi nove zavrzlame i uslojava već postojeće; dvjestotinjak stranica dugo poglavlje otisnuto fontom pisaće mašine i osmišljeno kao Elizin transkript noćnih dijaloga koji su se spominjali u uvodnom dijelu. Sadržajno, razgovor je razbijen u zbir fragmenata, precizno rastresena nakupina nesklada i disonancije u kojoj autor prstom upire u tren, a ne trajanje. Vrijeme se čini nepokretnim, a pomicanje greškom kad na vidjelo izlazi Bekavčevo posvećeno, minuciozno, a gdjegdje i lirsko nabrajanje sitnica i statičnih opisa urbanih i razrušenih pejzaža, (mikro)ambijenata, prostora ili određenih predmeta. Njihovim ulančavanjem nastaje ta izvitoperena, u istu ruku nedokučiva i sasvim opipljiva, vizualno šumeća i strogo isplanirana, temeljito izmiješana priča. Dakle, krajnje odredište nije dovršiti slagalicu zapleta, izbrusiti informacije o motivaciji ili pronaći izlaz, već zagledati se u ono nimalo šokantno ili izuzetno, ponekad obično do granice nezamjetljivosti. Bekavac tekstualno ispituje osjetilnost i time zadire u uzbudljivi program običnog predmeta bez, inače uobičajenog, poteza da on nužno preuzme funkciju potpornja, katalizatora ili ukrasnog dodatka u priči. Osim što nehotice curi taj literarni sok, na kraju se i dogodi neki mig, možda podmetnuta noga: na pitanje nepoznatih sugovornika „godina, koja je godina, kalendar, datum“, stiže odgovor sa strane nečega što bi se moglo nazvati distopijskom budućnosti: 2 1 0 9.
Krajnje odredište nije dovršiti slagalicu zapleta, izbrusiti informacije o motivaciji ili pronaći izlaz, već zagledati se u ono nimalo šokantno ili izuzetno, ponekad obično do granice nezamjetljivosti
Glava [24 cm oštećeno] [šumovi 2 sekunde] rep
Neizostavan je zadatak podrobnije se osvrnuti na reprezentacijske strategije vezane uz magnetofonske zapise, odnosno forsiranje elemenata koji sugeriraju da su vrpce u lošem stanju pa pritom onemogućuju ili otežavaju lutanje romanom-labirintom, sabotiraju priču i čitateljske pokušaje punjenja informacijskih praznina između glave i repa priče.
Tekst je, u prvom poglavlju, stiliziran zagradama kako bi se naznačili nerazgovijetni dijelovi, duljina oštećenja, trajanje tišine, smetnji ili šumova, dok „Poslije ponoći“ ide u nešto drugačijem smjeru. Na lijevim se stranicama mute jezovite replike od kojih doslovce zaboli glava. Radi se o nabacanim kovitlacima brojeva i/ili slova, a koje Eliza, u ulozi pomne, racionalnošću i logikom vođene čitateljice, pokušava dešifrirati, iščistiti u smislene rečenične nizove. Ona u naknadnim preslušavanjima ostavlja metanarativne tragove; analizira, ispisuje bilješke, podsjetnike i moguće ključeve, žaruljice za povezivanje glave i repa priče, nastojeći pronađene krhotine uklopiti u prostorovremenski kontekst u kojem sestre žive. Taj se analitički pristup pojavi koja klizi u fantastično, mistično ili okultno ispostavlja manjkavim, a njezine bilješke mamcima za čitateljicu, samo još jedna slijepa ulica.
Navedenim je strategijama, na mikrostilističkoj razini, dokinuta organska cjelovitost i koherentnost cjeline, a takvom je tenzijom nedovršenosti i dinamikom namjernog uskraćivanja ključnih informacija, za koju je potrebna iznimna autorska disciplina, na pripovjednoj razini potkopana kauzalnost i postignuto održavanje stalne neizvjesnosti.
Na lijevim se stranicama mute jezovite replike od kojih doslovce zaboli glava. Radi se o nabacanim kovitlacima brojeva i/ili slova, a koje Eliza, u ulozi pomne, racionalnošću i logikom vođene čitateljice, pokušava dešifrirati, iščistiti u smislene rečenične nizove
Gusto, obilno, krševito
Treće poglavlje „Marković“ očigledno je najeksplicitnija poveznica s ostatkom Bekavčeva opusa s obzirom na to da baš ovdje u tekst uskaču poznate reference vezane uz profesora Stjepana Markovića, koji se u Viljevu pojavljuje kao urednik, glavni odgovorni za fusnote u tekstu koji čitamo. Naime, radi se o znanstvenom članku njegovog oca, profesora Josipa Markovića, iz 1947. godine, napisanog na temu neidentificiranih signala u paravojnoj radiofuziji, a kako je nadodano u fusnoti, tekst je „preuzet“ iz časopisa posvećenom instrumentalnoj transkomunikaciji Duh i rašlje iz 1991. godine.
U tome se smislu sadržajno punjenje, s jedne strane, račva na sam rad koji ima primjese memoara zbog manjka kritičkog odmaka, naglašene sentimentalnosti pri pisanju u prvom licu te iscrpnog, pristranog navođenja i opisivanja neobičnih događaja tijekom osječkog ljeta 1943., kada su trojica ilegalaca, uključujući i samog Markovića, skrivajući se od neprijatelja vodila partizansku radiostanicu i ono najbitnije – neobjašnjivo komunicirala s nekim temporalno-akustički odmaknutim sestrama (čitatelj(ica) može naslutiti da se radi o upravo onima iz prethodnih poglavlja).
S druge strane, paratekst! Guste, obilne, krševite fusnote-nadopune-prepravci mehaničkog glasa instance urednika koje svim snagama ustraju biti tvrda teorijska klopka za fenomen koji se krvoločno otima. Taj Markovićev teror objektivnosti, zacementiranog kritičkog odmaka koji se disciplinirano i isključivo drži za znanstveni metajezik, teorijsku razradu idejnih, terminoloških i metodoloških postavki mišljenja pozivajući se na niz postojećih i nepostojećih znanstvenih izvora s područja rubno znanstvenih disciplina (na primjer kvantna ontologija ili instrumentalna transkomunikacija). Pritom je sjajna napetost koja se stvara između forme i sadržaja, bjesomučnih pokušaja uobličavanja pripovjednog svijeta diskurzom koji implicira transparentan, neproturječan govor o zbilji i drskog, nekoherentnog prkosa pripovijesti koja znanost pretvara ni u šta drugo nego samo jedno u nizu pripovjednih sredstava. A rješenje? Bježi glavom bez obzira.
S druge strane, paratekst! Guste, obilne, krševite fusnote-nadopune-prepravci mehaničkog glasa instance urednika koje svim snagama ustraju biti tvrda teorijska klopka za fenomen koji se krvoločno otima. Taj Markovićev teror objektivnosti, zacementiranog kritičkog odmaka koji se disciplinirano i isključivo drži za znanstveni metajezik
Not like the other writers
Na prvi pogled, činilo se da krećem u okršaj u kojem sam već unaprijed osuđena na poraz. Osim toga, imajući na umu i to da je Bekavac sveučilišni profesor, nisam bila imuna na šopanje književno-medijskim ćušpajzom punom priča o, kako piše i Fazekaš, hermetičnom i eksperimentalno-teorijski usidrenom autorskom prosedeu. U jednu ruku, Viljevo me doista jest porazilo baš zato što je mahom porušilo moje nabildane predrasude. Da, radi se o poetici koja zahtijeva čitateljsku usredotočenost, ali, kako i sam autor objašnjava u intervjuu „sve teorije kojima se taj svijet pokušava objasniti ipak su dio tog pripovjednog svijeta, a ne svijeta iz kojega sve to gledamo i analiziramo“. Tu je sve podređeno tekstu i maženju njegovih malih otpora, a da formalne vratolomije pritom ne koče priču u nekoj okorjeloj elitističko-intelektualističkoj maniri, već se tretiraju kao ravnopravne onima koje se zbivaju na razini sadržaja. Pri ulasku u semantiku pripovjednog svijeta, priznajem, najviše me brinulo da će funkcija „eksperimenta“ s formom biti kalkulacija ili šok. Naprotiv, tu je na djelu izrazito promišljen, izbrušen, prije svega jednostavan i nenametljiv autorski pristup koji spajajući elemente fantastike, horora, spekulativne fikcije i posve običnog, svakodnevnog tematskog nabačaja uvjerljivo zida jedan homogenizirani fikcionalni svijet. Važno je zato naglasiti da vrtoglavica koju Viljevo izaziva svojom zamršenosti nije odbojna i ne odaje dojam da se pripovijeda svisoka, već zove na prepuštanje toj ošamućenosti, upuštanje u igru toplo-hladno.
U konačnici, čini se, sve prgavosti s kojima sam prišla romanu više govore o meni i onome na što sam navikla prateći domaću književnu produkciju, nego o Viljevu. Činjenica da me toliko zastrašila ambicioznost i količina pridavanja pažnje kvaliteti grafičke obrade (margine, font, paginacija) i formalnom sloju teksta pokazuje koliko su čitateljska očekivanja niska, obeshrabrena i labava. Pokušavam iskopati neku zamjerku i ne uspijevam, zatim čitam tuđe kritike i, koliko vidim, ni ostali kritičari i kritičarke većinom ne uspijevaju zagrebati neko slabije mjesto. Pa zašto se onda stvara dojam da se Bekavac nalazi u zakutku, polumraku našeg književnog sela? S obzirom na poražavajuće i neopravdano skromno pridavanje pažnje u mainstream tokovima, takav se autorski prosede očito pokazuje potpuno neisplativim i nepogodnim za iskakanje iz paštete iako se bavi svime onime što je danas popularno i potrebno da se postane književni celebrity: zaokret prema ruralnoj sredini, žanrovsko miješanje, distopijski elementi, misterij. U kome je, u čemu je tu onda problem – baš se pitam.
Za roman „Viljevo“ Luka Bekavac nagrađen je Nagradom Janko Polić Kamov 2014. i Nagradom Europske unije za književnost 2015. godine.
