Čitajte Krležu!

Naslovnica knjige "Tito očima Krleže"
Književnost i politika

Čitajte Krležu!

Damir Pilić u knjizi "Tito očima Krleže" zaključuje „da smo imali pjesnika i da smo imali i državnika“, ali da ipak još nije došlo vrijeme njihove „objektivne valorizacije“. Drugim riječima, pjesnik i državnik nisu imali, i još uvijek nemaju – narod
Damir Pilić: "Tito očima Krleže: Revolucija i zebnja", V.B.Z., Zagreb, 2020.
U Damira Pilića osjeća se ona strast s kojom su o Krleži pisali Lasić, Mandić ili Čengić te ovom obljetničkom knjigom možda nije reaktualizirao temu, ali joj je svakako dao značajan obol, kao i cjelokupnoj krležologiji i krležijani. Tito očima Krleže zanimljiva je, napeta, informativna i fotografijama obogaćena knjiga koja bi mlađim naraštajima, poglavito studentima, mogla biti koristan uvod u Krležu

U bogatoj domaćoj i inozemnoj literaturi o dvojici najznačajnijih hrvatskih i jugoslavenskih ličnosti 20. stoljeća, dakle o Krleži i Titu, koja broji na tisuće, pa vjerojatno i desetke tisuća objavljenih knjiga i radova, nemoguće je pronaći makar i mali djelić neistraženog područja koji već nije osvijetljen sa svih strana i više puta revaloriziran. Isto vrijedi i za njihov međusobni odnos, koji su svojim istraživanjima i razgovorima s Krležom ponajviše rasvijetlili njegovi kroničari Boro Krivokapić, Predrag Matvejević, Ivan Očak i Enes Čengić, a naknadno i Stipe Šuvar, Savka Dabčević Kučar i brojni drugi svjedoci vremena i kasniji istraživači. Do zasićenosti krležološkom i krležijanskom literaturom došlo je već 1980-ih godina, kada se objavljuje niz polemičkih djela (najpoznatija je knjiga Igora Mandića), a paralelno s njima, na valu prethodnih desetljeća, također i nekritičkih i neumjereno apologetskih (npr. Zvane Črnja); do kraja 1980-ih svoja kapitalna i danas istraživačima Krležina života i rada nezaobilazna djela dovršavaju Enes Čengić i Stanko Lasić. Samo spomenuta dvojica publicirala su na tisuće stranica vrijedne memoarske i književnopovijesne građe, pa nije čudno da se nakon svega javila potreba sažimanja sveg tog znanja o Krleži, što se dogodilo u vidu enciklopedije Krležijane objavljene tijekom 1990-ih. Krležijana je u 21. stoljeću dobila i svoju web-stranicu, koja svim zainteresiranima, a kojima je knjižno izdanje nedostupno, putem tražilice nudi brz i lak pregled.

Fotografija Krleža i Tito

Dvostruki jubilej 

Tako nas pretraga po imenu Josipa Broza Tita vodi na čak šest članaka, od kojih se onaj najopširniji bavi upravo njihovim odnosom, od prvog susreta 1920. ili 1921. (prema Očaku i prema Čengiću, tj. samome Krleži), pa do Krležinog nekrologa povodom Brozove smrti iz 1980. godine. Nije dakle moguće otkriti nešto nepoznato i novo iz njihovih života, a sve ono poznato i opisano lako je dostupno (mislim prije svega na Krležijanu). Stoga se javljaju opravdana pitanja, kada vam u ruke dođe četiristotinjak stranica opširna knjiga Damira Pilića Tito očima Krleže: revolucija i zebnja – koja joj je svrha, kome je namijenjena, kojima povodom? Odgovor bi mogao biti marketinške prirode, ako je izdavač procijenio da postoji obnovljeni interes javnosti i mlađih generacija spram dvojice velikana, koji e-krležijana ne može sasvim zadovoljiti (a djela Ivana Očaka, Enesa Čengića, Stanka Lasića, Rodoljuba Čolakovića i dr. jedva da su dostupna u antikvarijatima); nije zanemariv niti dvostruki jubilej: 2020. i 2021. navršilo se 40 godina od smrti Tita odnosno Krleže (a 30 godina od raspada države koju su obojica stvarali), a jubileji su iz nekog razloga uvijek zanimljiviji (jer koga briga za 39. godišnjicu nečije smrti!?). Nije zanemariva niti osobna fascinacija autora Damira Pilića, čiji je dugotrajni istraživački rad naprosto težio biti kompiliran i objavljen, a postoji i realna mogućnost da je ponudio osobnu ocjenu Krležina lika i djela i njegova odnosa spram Tita i režima, koja se ne bi sasvim podudarala sa svim dosad publiciranim. Ostaje da se vidi.

Građa je organizirana po desetljećima, a romanopisac i novinar Damir Pilić, u maniri iskusnog pripovjedača, počinje in medias res, uvodom „Tko je Krleža?“ i poglavljem „Sedamdesete“, odnosno posljednjim desetljećem piščeva života, koji tada ima između 78 i 88 godina (dakle, vrlo je star, bolestan, umoran, razočaran u sve i svašta i nesklon ikakvim polemikama koje bi si Mandić ili netko drugi zavrtio u glavu). Pilić tako čini vješt manevar i započinje priču o Krležinom servilnom odnosu prema Titu, izvlačeći ključne izjave Umjetnika koji se ulaguje Moćniku. Krležu prikazuje kao ukras režima, koji uživa u raznim privilegijama, ne podnosi kritiku, a savjest si anestezira povremenim bezbolnim intervencijama u nečiju korist. Autor nam temeljito narušava Krležu u očima, kako bi se u idućim poglavljima vratio u prošlost i analizirao odnos dvije ličnosti od samih početaka i ono što je zapravo dovelo do takvih, naoko kompromitirajućih, Krležinih riječi i postupaka. To možemo shvatiti i kao marketinški trik, sasvim u duhu vremena, senzacionalistički ulazak u knjigu – kako privući i zadržati čitatelja (osobito mlađeg od, koliko? 40 godina?) ako ne prvo prikazati Krležu kao međunarodno uglednog autora bombastičnim inozemnim usporedbama s Mannom, Musilom i Joyceom (povodom prijevoda Zastava na njemački, ali i ranije, zapravo još od 1930-ih), a odmah potom, novi šok, kao intelektualca otupjelog morala i režimskog poslušnika. Gnjilog, krležijanski rečeno. Postupak koji danas ima smisla i može čitatelja zadržati u štivu.

Obrnuta kronologija

Očekivali bismo da se nakon toga autor vrati poglavljem u desete ili dvadesete godine pa krene linearno, međutim Pilić nastavlja sa „Šezdesetima“, odnosno, odbrojava unazad, prema zaključku. To ima svoje prednosti i mane. Prednost je što u za mlade potencijalno nezanimljivom štivu romanesknim postupkom nastoji stvoriti napetost pripovijedajući s odgodom: kao u napetom trileru, Pilić će informacije i inkriminirajuće „dokaze“ pažljivo dozirati, kako bi svako poglavlje završili s nekakvom „intrigom“ i rečenicom tipa: „Možda odgovor leži u prethodnom desetljeću“ ili pak: „Doista, koji je utilitarni đavo tom Krleži?“ Mana je što takav pristup građi neupućenima može biti kaotičan i zbunjujući: ukoliko o nečemu ne znate mnogo, nećete informacije skupljati unazad, od zadnje prema prvoj. Tako bi ponekog čitatelja mogao i pridobiti, a ponekog izgubiti.

No, nakon bombastičnog uvoda, od šezdesetih godina nadalje, ili unazad, Pilićev stil postaje smireniji i nudi zapravo kvalitetno štivo kako za krležijanske početnike, tako i za već informirane znalce i ponavljače gradiva. U svakom desetljeću autor uzima jedan ili nekoliko ključnih momenata oko kojih gradi priču o Krležinom i Titovom odnosu. Tako se u šezdesetima fokusira na čuvenu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koju je Krleža potpisao, te rubno dotiče Pokret nesvrstanih; u pedesetima rasvjetljava pokretanje Leksikografskog zavoda i Enciklopedije, tog demijurškog projekta „stvaranja novog socijalističkog mentaliteta“, te naravno i pariške Izložbe srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije (1950.) i čuvenog Ljubljanskog referata (1952.) kojim Krleža dokida diktat socijalističkog realizma i partijskih propisa u umjetnosti; u četrdesetima je riječ o Drugom svjetskom ratu i Krležinom položaju u NDH i NOB-u, o čemu se možda najmanje zna, ali što najviše intrigira kod kavanskih rasprava: zašto Krleža nije išao u partizane i zašto ga ustaše nisu strijeljali, a zašto nisu ni partizani po oslobođenju Zagreba?Fotografija Miroslav Krleža

Daleko najopširnije desetljeće očekivano su tridesete godine, vrijeme glasovitog sukoba na ljevici, dekada najznačajnijih Krležinih književnih djela i polemika s lijevim, desnim i liberalnim krugovima, također i vrijeme Pečata i dramatičnog razlaza s Partijom. Literatura o sukobu na ljevici je možda i najbogatija i najintrigantnija u cijeloj krležologiji, a samo desetljeće nudi moguće odgovore na postavljena pitanja u četrdesetima. Krležin žestoki sukob s partijskim tvrdolinijašima (staljinistima), kao i ranije polemike sa srpskim nacionalistima, znatno su zasjenile obračune s hrvatskom klerikalnom desnicom, a kad svemu pridodamo Predgovor „Podravskim motivima“, Balade Petrice Kerempuha i primjerice, polemički članak o 150. godišnjici Vukova rođenja (kojega Pilić ne spominje, jer je dnevnopolitički intoniran, ali je svakako mogao djelovati na hrvatske nacionaliste) postaje jasnije zašto su se Budak i Pavelić nadali da bi Krleža mogao surađivati. Dvadesete i desete godine detaljno opisuju Krležin angažman u formiranju Partije i mlađih komunističkih naraštaja, njegovo poznanstvo s Josipom Brozom te Krležu oslikavaju kao jednog od najzaslužnijih Partijskih radnika i komunističkih agitatora, čovjeka zapravo, koji je odgojio generacije komunista, partijaca, uključujući i samoga Tita, trajno fasciniranog piščevom erudicijom i enciklopedijskim znanjem.

Mitovi i predrasude

Tako je pripovijedajući unazad Pilić Krležu „razotkrio“ kao velikog Brozovog prijatelja i mentora, heroja ranih dana komunističkog pokreta, a njegove tobože servilne izjave o Titu i režimu iz posljednjih desetljeća života obasjao sasvim drugim svjetlom, kao normalne prijateljske reakcije na darove i čestitke. U posljednja tri poglavlja knjige, a to su „Tito očima Krleže“, „Osamdesete“ i „Zaključak“, Pilić se detaljno bavi obostranom fascinacijom i cjeloživotnim prijateljstvom dvojice velikana, a Krležu nakon Drugog svjetskog rata prikazuje kao lojalnog ali sumnjičavog partijca i socijalista, za kojega se podrazumijeva da ne rovari protiv društvenog ustrojstva za koji se desetljećima zalagao i aktivno borio. Hvalevrijedni su i redci kojima Pilić razbija neke mitove i predrasude desetljećima pletene oko Krležina lika i djela (ponajviše je to odnos prema režimu i Titu, odnos prema hrvatskome jeziku i kulturi, te vrijeme NDH i NOB-a); također i polemički pasusi usmjereni prema Igoru Mandiću, kao najrazvikanijem, ali najpovršnijem Krležinom kritičaru-pokajniku iz osamdesetih godina. Pilić također, kada komparira „slučaj Brecht“ s Krležom, uvjerljivo pokazuje da nakon Drugog svjetskog rata i zbližavanja s režimom Krležine muze nisu zašutjele, naprotiv, pisao je više i bolje negoli ikad prije (Aretej, Dnevnici, treći tom Banketa u Blitvi, Zastave, Put u raj, gomila studija i eseja).

Knjiga Tito očima Krleže, unatoč neuobičajenoj formi za jedan književnopovijesni rad, vrlo je detaljna i dobri poznavatelji krležologije teško će naći neke propuste. Osobno sam uočio izostanak spomena rumunjskog pisca Panaita Istratija s čijom se antistaljinističkom knjigom Krleža susreo još početkom tridesetih, a koja ga je, kako je priznao Matvejeviću i Čengiću „na određeni način spustila na zemlju i opametila“. Pilić međutim, korijene Krležinog antistaljinizma locira nešto kasnije, u vrijeme kada je pisac čitao talijanski tisak. Uz to, na 63. stranici autor kaže da Krleža „nije rekao ni riječi o zbivanjima u Čehoslovačkoj, ni riječ o Hrvatskom proljeću“, no u razgovorima s Matvejevićem, govoreći o glupostima socijalizma spominje i okupaciju Čehoslovačke. Nije mnogo, izgovoreno je „u četiri oka“ i objavljeno kasnije, ali neki trag njegova mišljenja ipak jest; eseje i članke o tome nije pisao. I na Matvejevićevo pitanje o studentskim istupima, Krleža o studentima priča sa simpatijom, premda je vjerojatno riječ o šezdesetosmaškim prosvjedima, a ne o proljećarima.

Neke druge zamjerke više su stilske naravi i mogle su se uredničkom i lektorskom rukom lako riješiti: primjerice, zbunjujuća rečenica na str. 50 u kojoj se tvrdi da je časopis Oko prenio neki tekst iz Krležijane; uporno predstavljanje Reinharda Lauera kao „Krležinog njemačkog kroničara i biografa“; povremeno pisanje datuma brojkama i slovima (str. 47); bilježenje „sukoba na ljevici“ italikom i velikim početnim slovom, kao da govori o naslovu Lasićeve knjige; povremena nepodudarnost zvjezdice i pripadajuće fusnote; citiranje Jergovićeve rečenice o Krležinom povlačenju potpisa s Deklaracije (str. 30), premda ga Krleža nije povukao, nego je isključen iz CK SKH (što kaže na str. 60) i tsl. Ovakve omaške ne remete čitanje niti čitatelja odviše dovode u nedoumicu i nisu zapravo ni čudne kada je autoru na raspolaganju tolika količina građe koju pokušava usustaviti, pritom i ispripovijedati unazad, ali su uočljive.

Svakako je pozitivno što se Pilić ne oslanja na Krležine dnevničke bilješke datirane u rane dane i međuratno razdoblje, koje primjerice Ivan Očak u inače izvrsnoj i vrijednoj knjizi Krleža-Partija (1982.) nekritički uzima kao Krležine riječi pisane u datiranom kontekstu, a ne naknadno uljepšane (na što su upozoravali brojni autori, primjerice, Frangeš, Žmegač, Lasić, a što Dnevnicima ne umanjuje literarnu vrijednost, naprotiv, no svakako nije autentičan zapis o nekom događaju iz primjerice 1920. godine). Pored Očaka, Pilić se ponajviše oslanja na djela Enesa Čengića (u čijim su bilješkama i svjedočanstva mnogih pisaca i političara, poput Bakarića, Kardelja, Đilasa, R. Konstantinovića i dr.), Bore Krivokapića, Stanka Lasića, Predraga Matvejevića, Vasilija Kalezića, Josipa Šentije, Stipe Šuvara, Velimira Viskovića itd. Autor ne zanemaruje niti najnovije poglede na Krležu, doslovce do godine objavljivanja knjige, pa tako citira i Tomislava Brleka, Borisa Rašetu, Miljenka Jergovića, Katarinu Peović Vuković, Ivu Goldsteina, Borisa Gunjevića i brojne druge koji su u posljednje vrijeme pisali o toj problematici, a što je još jedna vrijednost ove knjige.

U Damira Pilića osjeća se ona strast s kojom su o Krleži pisali Lasić, Mandić ili Čengić te ovom obljetničkom knjigom možda nije reaktualizirao temu, ali joj je svakako dao značajan obol, kao i cjelokupnoj krležologiji i krležijani. Tito očima Krleže zanimljiva je, napeta, informativna i fotografijama obogaćena knjiga koja bi mlađim naraštajima, poglavito studentima, mogla biti koristan uvod u Krležu. Nakon polemičkih tonova kojih nisu pošteđeni niti Hasanbegović i Kolinda Grabar Kitarović, Damir Pilić knjigu završava gotovo euforično, ali i s dozom tuge i zebnje: on shvaća „da smo imali pjesnika i da smo imali i državnika“, ali da ipak još nije došlo vrijeme njihove „objektivne valorizacije“. Drugim riječima, pjesnik i državnik nisu imali, i još uvijek nemaju – narod.

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) autor je triju nagrađivanih pjesničkih knjiga i književni kritičar

Po izboru urednika