Kako nastaje događaj kritike?

Naslovnica knjige Tragedija kao navika
Teatar i rušenje idola

Kako nastaje događaj kritike?

Uz Tenžerinu knjigu Tragedija kao navika i Brezovčevu predstavu Peto godišnje doba
Veselko Tenžera: Tragedija kao navika, Naklada Pavičić, Zagreb, 2018. i Branko Brezovac: Peto godišnje doba, produkcija Eurokaz
Religija u hrvatskom 21. stoljeću nastoji kontrolirati fakultete, medicinu, kazalište – kao da smo zatucano seoce koje nikad nije čulo ni za pravne regule sekularne države, a ni za znanstvene i umjetničke kriterije. U takvom kontekstu knjiga Tragedija kao navika nije samo jedna od "publikacija", nego teatar odgovornosti za javnu riječ, tim dragocjeniji jer je Tenžera za života itekako slutio da bi nam se Kvazievanđelje masovnog ne/ukusa moglo dogoditi kao kolektivna trauma

Tragedija kao navika, posthumno objavljena knjiga Veselka Tenžere, nije dobila reklamne panoe na gradskim ulicama ni recenzije u domaćim medijima, niti sam se imala prilike uvjeriti da ju je s interesom dočekala naša uža teatrološka javnost, kojoj se knjiga o kazalištu najizravnije obraća. Naprotiv, dočekao ju je „zid šutnje“ ili socijalna građevina neprozirne ravnodušnosti, daleko učinkovitija od bilo kakve mjere ideologijske represije. Razlog toj nezainteresiranosti prema jednoj od majstorskih knjiga kazališnih kritika 20. stoljeća možda leži u činjenici da kritika kao vrsta umjetničke proze nije „zabavno štivo“. Prije bismo je mogli usporediti sa stvaranjem otpora ideji trošenja umjetnosti kao robe, zabavljaštva, navijačkog stapanja čitatelja i pisca, socijalne ekonomije emotikona.  

Moć radikalnog pitanja

Još neke razloge previđanja Tenžerine kritičke proze nalazim i u tome što Tenžera ne samo da ima, nego i stalno propituje kako svoje, tako i zajedničke kriterije promišljanja umjetnosti. Zaustavlja čitateljsku pažnju, vraća nas nekoliko koraka unatrag, više puta mijenja i vlastitu perspektivu na događaj, putuje vrlo oprezno i pomno kroz vrijeme izvedbe te evocira kazališni događaj mimo prigodničarske, formalno-deskriptivne novinarske geste, s mnogo eksplicitnih i implicitnih pitanja postavljenih glumcima, redateljima, ravnateljima, medijima (knjiga počinje tekstovima iz 1966., a završava tekstovima iz 1983. godine). Tenžera ne nasmijava, ne zavodi, rijetko je kada zgranut ili oduševljen. Njegove kritike zastaju i mirno se zagledaju u djelo, razmišljaju bez podizanja glasa, prvenstveno o problemskom dometu i problemskoj kvaliteti izvedbe. Postavlja li predstava društvu kojem se obraća ikakvo relevantno pitanje? Ima li neku dublju analitičku, idejnu, umjetničku zaokupljenost mimo elementarne pučkoškolske radosti koja vodi „od teksta prema pozornici“, golim automatizmom repertoarne politike? Kako smo točno stigli do rutine na sceni i koliko je svaka manira štetna za umjetnost? Zašto glumačke dive muškog roda ulažu više odgovornosti i hrabrosti u svoje uloge, za razliku od bitno poslušnijih glumica, koje teatru pristupaju gotovo „zanatski“, izvršavajući redateljske upute bez velikih ambicija (ovo pitanje nije šovinističko; Tenžera ga postavlja kao zahtjev glumicama da se usude na mnogo veće glumačko autorstvo)? Je li radijski dramski repertoar zbilja manje važan od onog koji igra u gradskim kazalištima? Što je radiofonično, što je televizično, što je filmsko, a što dramsko u različitim medijskim izvedbama? Mogu li Dubrovačke ljetne igre biti samo turistička manifestacija ili im trebaju bitno veći rizici umjetničkog istraživanja? Je li šibenski Festival djeteta zbilja u pravu kad misli da djecu treba izvrgnuti i podvrgnuti poukama ili bi umjetnost za djecu ipak trebala imati i estetske ambicije?

Posebno je zanimljivo Tenžerino pitanje zašto se pretvaramo da Brecht nije dio umjetničkog elitizma, kad je očito da je riječ o autoru koga dulje od pola stoljeća izvodi i gleda isključivo scena tzv. visoke umjetnosti, a ne pučki priređivači

Marksistička aristokracija

Posebno je zanimljivo Tenžerino pitanje zašto se svi pretvaramo da Brecht nije dio umjetničkog elitizma, kad je očito da je riječ o autoru koga već dulje od pola stoljeća izvodi i gleda isključivo scena takozvane visoke umjetnosti, a ne pučki priređivači. Tenžera piše 1967. godine:
„Paradoksalna je sudbina Bertolta Brechta: čitavog života borio se svojim djelom protiv građanskog svijeta, stvarao kanone novog pučkog teatra i glorificirao proletarijat, a danas, nekoliko godina nakon smrti, doživljava renesansu upravo u građanskom svijetu, ostajući stranac upravo u onim sredinama koje bi logički trebalo da ga prihvate. Na našim scenama njegova djela vrlo su brzo postavljena, a ponekad još brže skidana, da bi uskoro pala u potpuni zaborav.“
Možda je stvar u tome da je Brecht htio promijeniti narod, a ne samo pisati za narod. Pri tom nije pučku ekipu lako zainteresirati ni za avangardističke metode, ni za ideju promjene. Naprotiv, u Brechta se zaljubila intelektualna aristokracija, koju se ne bi smjelo ni spominjati uz marksističko kazalište. I sam Tenžera je okorjeli brehtijanac, osoba koja spaja kulturu svakodnevice, masovne medije i tragediju kao temu, autor koji istovremeno studiozno piše i o sportu i likovnoj sceni, inzistirajući na tome da „visoko“ i „nisko“ intimno razmjenjuju vrijednosti i stilove, hraneći jedno drugo. Biti proučavatelj pop-kulture, a propos Brechta i Tenžere, ne čini vas automatski popularnim autorom. Dapače: najšira publika i danas štiti svoje pravo na sljedbeništvo sa što manje refleksije, kao što bira i jasne granice: žanra, vrste, institucionalne političke orijentacije, intimne ispovjedi, aktivističkog apela. Ali zanimljivo je da baš te tvrde granice i kritičari i pisci (i ondašnje i ovdašnje javne scene) smatraju podjednako neodrživima. Bilo bi sjajno da „narod“ (kako se o publikama govorilo u drugoj polovici jugoslavenskog 20. stoljeća) shvati da je karneval stalno u tijeku, stalno se pokazuje da krune nisu zlatne nego papirnate, ne samo u doba fašnika. Ali „narod“ nije brethijanac. Niti zna da su mu marksisti smislili „protokol ukusa“ kojeg bi se – za svoje dobro, ipak je kvaliteta u pitanju – trebao držati. Naravno, „narod“ je i mnogo heterogeniji no što to zamišljaju ideologijski čistunci, pri čemu su posao diferencijacije publika odlično obavili kulturalni studiji, institucionalno oblikovani tijekom Tenžerina autorskog doba, a izvjesno je da im i sam Tenžera metodološki pripada.

Beckettov poučak

Kako Tenžera piše iz samog povijesnog srca socijalizma, zabavno je koliko taj zagušljivi socijalizam nalikuje na kapitalizam. Na svakom koraku neka elita. Osim toga, umjesto socijalističke državne retorike o napredovanju svakog dana u svakom pogledu, Tenžera bilježi birokratsku učmalost soc-režima, nimalo ne sentimentalizirajući tekovine revolucije. Naravno da je Tenžera bio disident socijalizma, u istoj mjeri u kojoj su to bili Krleža ili Kiš ili Vaništa. I naravno da su umjetnici socijalizma jasno vidjeli da pred sobom imaju fake marksizam. Dapače, razumjeli su i što je lažno u samom socijalizmu: sva ta shematičnost društvenih klasifikacija, u kojoj tekst o konkretnom umjetničkom djelu praktički postaje niska uvreda ako odustane od načelne prozivke klasnog pitanja, pri čemu se sama umjetnina preskače kao nebitna. Rasprava o stilu u toj je logici „reakcionarna“. Vrsnog stilistu Tenžeru definitivno ne zanima stanje klasne svijesti u predstavama. Citiram iz knjige: „Pouka nikad nije drama, bez obzira na ispruženi kažiprst.“ Na drugom mjestu: „Fraza ubija i amaterizam“. Ovog kritičara zanima zašto je Beckettovo kazalište, unatoč posvemašnjem i k tome deklariranom manjku „događaja“ (posebno aktivistički shvaćenog događaja), ostalo izrazito dramsko. Tenžera se pita ima li to veze s time što Beckett uprizoruje svojevrsnu beskonačnu „igru bez rezultata“, u kojoj manjak pobjednika nešto govori o dubljoj strukturi naše bespomoćnosti. Još jedan Tenžerin uvid iz 1969. godine:
„Nema igre koja nije tragična, pa prema tome ona više nije tragična, ona je naprosto onakva kakva jest, nezavršiva, okrutna, bez razrješenja, bez novih mogućnosti.“
Ni pedeset godina kasnije nije nastala dramaturgija koja bi našla izlaz iz navedene „mrtve igre“ na način neke jednostavne dijalektike. Naprotiv, sve se više bavimo manjkom bilo kakve motivacije, volje, usmjerenosti, stava. Rasplinjavanjem i nasilja, ali i borbenosti čvrstih uvjerenja.

Disciplina gledanja

U tekstu „Faktografija kao dramaturgija“ (o Supekovu Heretiku) Tenžera anticipira mnoge postupke suvremenog doku-teatra. Stalno ponavlja da drama nije „ilustracija života“, nego nova kreacija, koja prati „svijet bez stvarnosti“. Jer stvarnost počinje postojati NAKON svoje artikulacije (najpreciznije ostvarene pomoću umjetnosti). Čak i da saznamo da smo zatvoreni u tamnici, potrebna nam je drama artikulacije, kako izvrsno prikazuje film braće Taviani Cezar mora umrijeti (2012).
Tenžera ima petlje napisati i da je prva gavellijanska predstava Gavellina kazališta (osnovanog 1953.) bilo tek Radojevićevo Kraljevo iz 1971., kao što se ne ustručava reći ni da Violić pristupa Brešanu dramaturški predoslovno, „kao da je u pitanju Biblija“, što rezultira „mamutskom četverosatnom predstavom“ pod nazivom Predstava 'Hamleta' u selu Mrduša Donja. Veliki je zagovornik glumačkog teatra (posebno rada na glasu), samim time i Histriona, a od glumaca prvim imenom struke drži Fabijana Šovagovića, zbog Šovine permanentne pobunjenosti protiv reprezentacijskih konvencija. Šerbedžiju smatra previše intelektualnim, hladnim, ali i veoma kompleksnim glumcem. Čitajući Tenžeru zaista možemo saznati kako je izgledala premijera, ali i stota izvedba Vidovićeva legendarnog Kaspara. Svjedočimo teatru kasnih 1960-ih, 1970-ih i ranih 1980-ih godina prošlog stoljeća. Kao i Matoš, Tenžera strastveno voli kazalište, s užitkom sjedi na izvedbama, što ne znači da romantizira sve što zatekne. Naprotiv, vraća se krizi scene kao osobnom utočištu.

Umjetnost je uvijek iznova definirana osporavanjem prethodnih stilova i metoda, tj. samom umjetnošću, vlastitim mijenama i eksperimentima, stalnim prijestupništvom čina stvaranja, a ne „navijačkim“ etiketama koje su prebanalne da bi prošle makar i kao teologija

Umjetnost je definicija umjetnosti

Nedavno je Branko Brezovec u sklopu manifestacije „Kultura je za sve“ u zagrebačkom naselju Travno režirao predstavu Pet godišnjih doba, u kojoj je uprizoren glas dijametralne suprotnosti Tenžerinu kritičarskom opusu: intervju za Hrvatsko slovo kršćanske kazališne kritičarke i teatrologinje Sanje Nikčević. Pred napuštenim Atomskim skloništem novozagrebačkog naselja vidimo projekciju fotografije nagrađivane teatrologinje s prepoznatljivo širokim osmijehom, dok nam akustička snimka entuzijastično objavljuje (citat je metoda ove predstave) stav Nikčević da bi se umjetnost morala baviti samo dobrim ljudima, lijepim temama, pobožnošću. Brezovec uprizoruje ovu „vedru apokalipsu“ kriterija i znanja o umjetnosti (s kojom se jako teško boriti jer je gotovo klinički uvjerena u svoju „spasilačku misiju“), medijski upakiranu i maskiranu u kritiku, odgovarajući joj nizanjem filozofa i umjetnika koji izravno svjedoče o tome da umjetnost nužno radi s negacijom, na isti način na koji zapravo rade i teologija i filozofija: sustavno i nevezano za razne Sanje Nikčević. Umjetnost je, naime, uvijek iznova definirana osporavanjem prethodnih stilova i metoda, bolje rečeno samom umjetnošću, vlastitim mijenama i eksperimentima, stalnim prijestupništvom čina stvaranja, a ne „navijačkim“ etiketama koje su prebanalne da bi prošle makar i kao teologija.
No Brezovčevom je predstavom uprizorena i današnja socijalna klima nametljivog vjerskog „čišćenja“ ili cenzure umjetnosti od tobože „zazornih“ tema i emocija. Religija u hrvatskom 21. stoljeću nastoji kontrolirati fakultete, medicinu, kazalište – kao da smo zatucano seoce koje nikad nije čulo ni za pravne regule sekularne države, a ni za znanstvene i umjetničke kriterije. U takvom kontekstu knjiga pod nazivom Tragedija kao navika nije samo jedna od „publikacija“, nego teatar odgovornosti za javnu riječ, tim dragocjeniji jer je Tenžera za života itekako slutio da bi nam se Kvazievanđelje masovnog ne/ukusa moglo dogoditi kao kolektivna trauma:
„Taj gledalac, istrgnut iz gledališta, istovremeno postaje diktator ukusa na masovnim medijima. Sve se radi u ime tog ukusa o kojem nema pojma ni onaj koji ga prima ni onaj koji ga daje (…). Već pomalo mitsku krizu kazališta vidim upravo u toj dezintegraciji gledališta, njegovu dokinuću, što sam kazališni čin dovodi u bezizlaz.“
Ako i Brezovčevu predstavu gledamo kao kritiku cenzure koja se odijeva u ruho znanstvenice da bi propagirala neznanstvene i protuumjetničke stavove, zanimljivo je da su zaključci predstave Pet godišnjih doba vrlo slični Tenžerinima: posao umjetnika je da ruše idole. Pa tako i propovjedničke. Jer ono što se pamti od socijalističkog teatra, kao i ono što se pamti od vjerskog teatra, sigurno nisu štandovi s licitarskim srcima pred vratima ove ili one katedrale duha. Usput budi rečeno, ni Kristova izvedba nije preskočila rad negacije.  

Čitajte Tenžeru. Čitajte Ivančića. Čitajte Krležu. Čitajte Matoša. Gledajte Brezovca. Ima glasova koji ni u kojoj varijanti vjerskopolitičke pustoši nisu odustali od razbijanja predrasuda

Čitanje vremena kao događaj izvan vremena

Što se, pak, tiče lociranja Brezovčeve predstave u doba kasnog kapitalizma, tu ostaje upečatljiva hipnotički usporena kretnja glumice Maruške Aras koja se najprije vapajno podiže u vis, a zatim lagano spušta prema njenoj glavi i opetovano samu sebe kucka kažiprstom, kao da provjerava imamo li još u toj kolektivnoj komori ikakvih sadržaja izvan aktualnih sniženja u trgovačkim centrima. Pogled glumice donosi na scenu tamnu pobunu koju ne uspijeva instrumentalizirati čak ni Brezovčev stav da je glumac samo marioneta zamjenskog boga iliti velikog redatelja. Kritička gesta opet se pokazuje i kao poetska gesta (u predstavi izrazito finog koreodramskog ritma sudjeluju i Suzana Brezovec, Marija Šegvić, Ivan Sirotić i Robert Španić).
Parafrazirat ću završno performera Vladu Marteka i njegove izvedbe povjerenja u događaj čitanja: Čitajte Tenžeru. Čitajte Ivančića. Čitajte Krležu. Čitajte Matoša. Gledajte Brezovca. Ima glasova koji ni u kojoj varijanti vjerskopolitičke pustoši nisu odustali od razbijanja predrasuda. Nisu odustali od kritike. Nije im na pozornici uma parkiran automobil, kao što satirično duh vremena uprizoruje predstava Pet godišnjih doba.
To naravno ne znači da je Tenžera bio nepogrešiv. Podrugljivost kojom je tretirao Slavenku Drakulić i Smrtne grijehe feminizma svjedoči o tome da se čak i vrsni kritičar može uplašiti socijalne subverzije čiji jezik ne razumije. Ali tu stvarno nijedno javno pero nije bez neke mrlje nerazumijevanja eksperimentalnih, prevratničkih jezika. U slučaju Tenžere, upravo je svojim dosljednim manjkom sljedbeništva sačuvao za nas kazalište 1970-ih i 1980-ih godina. I to ne kao muzej, nego kao lansirnu rampu novih ideja.

Nataša Govedić je teatrologinja, kritičarka, spisateljica i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Objavila je 13 znanstvenih studija, nekoliko knjiga za djecu i roman Kako zavoljeti morskog psa (2019.).