Emmanuel (Manu) Larcenet jedan je od vodećih suvremenih francuskih strip-autora, poznat po tome što savršeno vlada velikim brojem tehnika crtanja, no od ostalih popularnih francuskih autora Larcenet se razlikuje i po jedinstvenom odabiru motiva. U Francuskoj produkciji najprisutniji su stripovi koji se bave fikcionaliziranom odnosno alternativnom povijesti, stripovi o poznatim osobama iz povijesti umjetnosti ili se pak radi o stripovima koji tematiziraju takozvanu visoku umjetnost. Za razliku od tako usmjerenog mainstreama, Larcenet se bavi osobnim temama i u svoje stripove uvelike ubrizgava svoju svakodnevicu. Recimo, u stripu Svagdanja borba (Fibra, 2007/2008.) za koji je dobio Grand Prix festivala u Angoulemeu otkriva se Francuskoj i svijetu kao autor koji se ne libi svakodnevice, dok je za strip Povratak zemlji (Fibra, 2013.) velikim dijelom zaslužna i tematizirana Larcenetova selidba iz predgrađa Pariza na selo. Strip Brodeckov izvještaj (Fibra, 2016.) za koji je Larcenet adaptirao roman Philippea Claudela, u Hrvatskoj je neslužbeno proglašen stripom desetljeća.
Titula propalog umjetnika
Grupna terapija je strip u kojem kulminira Larcenetov unikatni doprinos francuskom stripu. U gore spomenutim stripovima vidljiv je opetovani upliv privatnog života autora u njegove stripove, no sve je to vješto umreženo i zamaskirano pomoću fikcionalnih likova i priče. Grupna terapija je drugačija: sve te maske fikcionaliziranih priča padaju s autorova lica i Larcenet si stavlja novu masku, ovaj put masku koja izgleda kao njegovo lice. Time se udaljuje od Francuske stripovske tradicije i približava se američkoj, posebno Grantu Morrisonu i njegovim autoreferencijalnim stripovima (Animal man, The Invisibles, The Flith). Glavni lik stripa Grupna terapija zove se Manu Larcenet. On živi na selu gdje se preselio iz Pariza. Ima suprugu i dvoje djece, poznati je francuski strip autor i – nema ideju za novi strip.
Glavni lik Grupne terapije, dakle, traga za idejom. No, ovo nije priča o mladom umjetniku koji romantičarski traga za idejom kojom bi svijetu obznanio da postoji ili koja bi mu eventualno donijela slavu. Već na prvoj stranici lik Larcenet se naziva propalim umjetnikom, ali želi da nam bude jasno da se „propalost“ kod umjetnika treba zaraditi. Tu se otvara tema ega umjetnika, odnosno postaje nam jasno da se Larcenet pomalo i ponosi činjenicom što je toliko stripova već napravio da je „opravdano“ propali umjetnik. No, kratko ga drži taj ponos i odmah se vrati u stadij očaja. On je umjetnik bez ideje. Još gore, umjetnik od kojega se puno očekuje. On ima obitelj za koju misli da očekuje velike stvari od njega (a zapravo ih nije toliko briga, što je zdravo za njih); ima urednika koji čeka novi strip; najgore od svega, Larcenet je uvijek u svojoj glavi i od sebe najviše očekuje. U pokušaju da pronađe ideju, Larcenet će kroz nešto manje od 170 stranica, gustih i tekstom i slikom, posegnuti za svim mogućnostima spasa, i zemaljskim i onozemaljskim.
No, ovo nije priča o mladom umjetniku koji romantičarski traga za idejom kojom bi svijetu obznanio da postoji ili koja bi mu eventualno donijela slavu. Već na prvoj stranici lik Larcenet se naziva propalim umjetnikom, ali želi da nam bude jasno da se „propalost“ kod umjetnika treba zaraditi
Umjetnička kolonija na Tibetu
Negdje na ovom mjestu, u kritikama stripova, pogotovo kod stripova kod kojih su crtač i scenarist različite osobe, tekst se grana u dva smjera: dio teksta kritike o pripovjednoj dimenziji i dio o vizualnoj dimenziji stripa. No kod Grupne je terapije nemoguće pisati samo o jednom ili o drugom – već nakon nekoliko stranica postane jasno da je ovo strip koji je napravila jedna osoba, luđak ili genijalac, vjerojatno oboje. Možemo početi od balončića s tekstom, koji su svojim statusom u teoriji stripa ionako na razmeđi vizualnog i pripovjednog. Uz klasični Comic sans i bijele oblačiće možemo naći žute oblačiće koji naznačuju govor iz mobitela ili nekog drugog uređaja; ako je glavni lik u stanju induciranom drogama, onda su oblačići primjereno psihodelični; naći će se old school vesternskog fonta; vratit će se žuti oblačići, ali ovaj put s tibetanskim ornamentom koji, često ironično, naglašava svetost onoga koji govori; a Larcenetova će djeca, adolescenti, govoriti i u emotikonima. 
Sudeći po kratkom pregledu oblačića, može se naslutiti gdje to sve, i kako, Larcenetov glavni lik traži ideju. Nacrtan kao niski pretili muškarac s velikim nosom, a velik obli nos kod likova je autorov stilski potpis koji se može naći u većini Larcenetovih stripova, glavni lik Manu Larcenet u svojoj nemoći: zaziva pretke koji su crtali po pećinama; prežderava se Xanaxom i drugim anksioliticima; završava u bolnici za mentalno poremećene; suočava se s činjenicom da mu sin ima trbušne mišiće; odlazi na Tibet kako bi postigao unutarnji mir i smisao; te razgovara s legendarnim preminulim umjetnicima i filozofima. Leonardo da Vinci, Nietzsche, Van Gogh, nezaobilazni Baudelaire – samo su neki od umjetnika i filozofa od kojih Larcenet traži pomoć ili savjet. Ti susreti govore nešto o načitanosti i upućenosti glavnog lika, govore nešto o stajanju na ramenima divova, ali Larcenetov je doprinos tom poznatom modusu naracije u kojem se zazivaju preci – vrlo otkrivajuće osoban. Naime, on sve te umjetnike i filozofe naziva strip-autorima. Kada mu Nietzsche daje savjet, glavni lik kaže da je upoznat s Nietzscheovim stripovima. Naravno, njemački filozof nije radio stripove, ni da Vinci, ni Baudelaire, ali Larcenet inzistira na tome da ih naziva strip-autorima. Zbog prevladavajućeg ironičnog i autoironičnog tona cijelog stripa možemo shvatiti i takvo Larcenetovo oslovljavanje drugih umjetnika i filozofa – također ironičnim. Time se otvara tema usamljenika, izopćenika, onoga kome nitko ne može pomoći. Time što Larcenet gotovo odbrusi svakome od njih nazivajući ih strip-autorima, dok nam je jasno da Larcenet zna da oni to nisu – približavamo se mentalnom stanju glavnog lika. On zaziva sve te velike mislioce i umjetnike, koji nisu strip-autori te se s njima uspoređuje. Rekli bismo, uspoređuje kruške i jabuke. Oni mu mogu dati savjete samo iz svoje perspektive. Time dosegnut ironični podton zvuči ovako nekako: „ Svaka vama čast, ali vi meni ne možete pomoći, pa vi niste autori stripova!“ Naravno, Larcenet će otkriti tko mu može pomoći, i odgovor će biti upravo onakav na kakav nas priprema i cijela struktura stripa: glavni lik neće dobiti ono što želi, nego ono što treba.
Leonardo da Vinci, Nietzsche, Van Gogh, nezaobilazni Baudelaire – samo su neki od umjetnika i filozofa od kojih Larcenet traži pomoć ili savjet. Ti susreti govore nešto o načitanosti i upućenosti glavnog lika, govore nešto o stajanju na ramenima divova, ali Larcenetov je doprinos tom poznatom modusu naracije u kojem se zazivaju preci – vrlo otkrivajuće osoban
Nosati Larcenet će svakih nekoliko stranica dobiti novu ideju. Sve su nam ideje prikazane epizodno, kao strip u stripu, i svaka ideja ima svoju razrađenu priču i poseban stil, čime autor Larcenet potvrđuje da je majstor različitih tehnika crtanja. Strip u stripu ovdje postaje puno konkretnija kategorija – ne radi samo o priči u priči. Pošto je glavni lik ovog stripa upravo strip-autor, ideje koje gledamo će, unutardijegetski, biti zapravo primjeri stripova koje bi glavni lik Larcenet mogao nacrtati. Dakle, radi se o šeherezadskoj kategoriji priče u priči, samo u ovom se slučaju radi o doslovce nacrtanom: stripu u stripu.
Strip švicarski nož
Recimo, prva Larcenetova ideja za novi strip, prvi strip u stripu, ima naslov Tajna propalog umjetnika i tu ideju nakon jedne humoristične stranice Larcenet brzo napušta. Granice stvarnosti tematizira već spomenute špiljske crteže; Albatrosman je nacrtan kao američki superherojski strip; Banda slavnih prethodnika je Larcenetova ideja za vestern koja je crtana i pisana u tom stilu; a Mesarski nindža je strip u stripu ispričan i nacrtan kao japanska manga. U svakoj od tih epizoda, Larcenet nešto nauči, ali to što nauči nikada nije ono što je mislio da će naučiti. Lik dobiva ono što treba, a ne ono što želi – odlika je to klasičnog scenarija za bilo koji medij i odličan oslonac u kontekstu strukture ovog stripa. Larcenet ide u krajnosti, ali ono što njegovog lika, a i čitatelja, odvraća od potpunog ludila, je upravo jednostavnost dubinske strukture koja počiva na klasičnom hero’s journeyu odnosno junakovom putu kojeg je Joseph Campbell prije nešto manje od 80 godina dobro istražio i opisao. 
Iako klasične narativne strukture, možda je ovaj strip bliže modernoj, frenetičnoj, verziji junakova puta koju zastupa Dan Harmon (Community, Rick & Morty), u kojoj se svakih nekoliko minuta, u ovom slučaju stranica stripa, dogodi jedan „mali“ junakov put, te se gradacijom ciklusa malih junakovih puteva dolazi do klasičnog okvira odnosno „velikog“ junakovog puta koji se proteže kroz cijelo djelo. Takva, danharmonovska struktura, vrlo je očita kod već spomenutog gradivnog tkiva Grupne terapije, epizodnih prikazivanja ideja koje funkcioniraju kao strip u stripu.
Što se likovnosti tiče, osim vizualnih i stilskih vratolomija, u stripu će se naći i bogati raspon različitih fontova, zvučnih efekata, novinski članci i za francuski strip karakteristične reprodukcije najpoznatijih umjetničkih djela, često na neki način izvrnutih kao što je Larcenetova verzija Rafaelove slike koju je Larcenet nazvao Djevica s picekom.
Lik dobiva ono što treba, a ne ono što želi – odlika je to klasičnog scenarija za bilo koji medij i odličan oslonac u kontekstu strukture ovog stripa
Grupna terapija je strip-švicarski nož, strip-ideja, u kojem lik Larcenet kao propali umjetnik traži novu ideju, a u stvarnom svijetu autor Larcenet, umjesto da pokazuje čemer ljušture bez ideje, radi suprotno: strip pršti od genijalnih ideja, a britki humor isijava iz svake stranice. Osim estetske i intelektualne kvalitete, Grupna terapija teži i premošćivanju granice između autora i čitatelja. Autoreferencijalnost stripa dovodi do uvida u svakodnevicu umjetnika. Iako su svi podaci i događaji za potrebe stripa pretjerani ili na neki način izobličeni, iako ovo sigurno nije dokumentarni strip ni dnevnički zapis, Grupna terapija emocionalno točno uspijeva prenijeti autorovu potragu za idejom te temeljito i uvijek uz humor ulazi u prostor umjetničkog procesa. Taj zadatak, koji se nameće samom temom, čini ovaj strip jednako zanimljivim i autorima i čitateljima i svim drugim uživateljima umjetnosti o stvaranju umjetnosti.
