Umjetnost Edwarda Hoppera je uvijek posezala za tim da prikaže ljudsku usamljenost i introspekciju. Njegovo Jutarnje sunce je slika žene koja kroz prozor kontemplativno gleda u obasjani grad. Nije ni čudno onda što je ova slika odabrana kao naslovnica prvog romana Dorte Jagić – Kafić Dan. Autoričin dvadesetogodišnji opus obuhvaća šest knjiga poezije, šest proznih knjiga i dvije dječje slikovnice. Ipak, ovo je njezin prvi roman, prvo opširno prozno djelo koje zahtijeva potpunu narativnu povezanost od prve do zadnje stranice.
Tajna i Feliks
U romanu, zamišljena žena sa slike je Tajna, pjesnikinja i filozofkinja koja je raskinula zaruke s Feliksom, karizmatičnim filozofom, ali i alkoholičarem bez ikakve financijske odgovornosti. Prepušteni Tajninom fragmentiranom toku misli, promatramo kako njena idealna budućnost, ona ispunjena vječnom ljubavlju i urednim životom, propada i pretvara se u preispitivanje ljubavi i vlastite egzistencije.
Čitajući poglavlje posvećeno kafiću Dan, razlog zašto je baš on izabran za naslov romana više nije toliko začudan. Kad sam prvi put pročitala naslov, imala sam predodžbu da ću čitati pripovijest u kojoj je kafić mjesto susreta dvoje ljubavnika koji su suđeni jedno drugome, što je prilično tipično za romantične, meet-cute romane. No, u ovom romanu se mjesto susreta preobražava u mjesto sraza. Umjesto pastelnih, zidovi su prljavi, a tihu romantičnu glazbu zamjenjuju glasovi koji se nadvikuju, mizogine šale i poslovice posvećene glorificiranju alkohola.
Tajna u pripovijedanju ne skriva osjećaj tjeskobe i tromosti koje opisi kafića samo naglašavaju. Taj osjećaj gušenja i nelagode se prenosi i na čitatelja – izmjena gadljivih opisa i pripovijedanja vlastitih dojmova nikoga ne ostavlja ravnodušnim prema situaciji koju Tajna prepričava.
No Kafić Dan se ne nalazi samo u centru Zagreba, on postaje simboličan prostor u kojem ruke stišću vratove pivskih boca i susjeda, u kojem usne gutaju fermentirano grožđe i isisavaju život – doslovno i metaforički. Sve do kraja romana ćemo se upoznavati s raznim ljudima čije živote je obuzeo alkohol i koje je naposljetku i uništio. Kafić Dan postaje samo još jedna od institucija alkoholizma – mjesto ljudskog propadanja i toksične muževnosti, a sam alkoholizam smrtna bolest i simptom trulog, prljavog društva. On je kaos, potpuni antonim redu, nešto za čim Tajna u cijelo vrijeme poseže, a teško dotiče. Kad sjedne u kafić s Feliksom da upozna njegove prijatelje, ,,prave ljude, a ne one njezine šminkere“, ta čežnja za redom postaje sve snažnija zajedno s motivima svetosti i pročišćenja. Za nju je red „simptom viših sfera“ koji mogu dokučiti samo čisti, a oni koji se prljaju aferama ljudske grešnosti, oni koji odluče zagristi jabuku bijahu zatočeni u svojevoljno stvorenom kaosu. U Tajninom svijetu, jabuka je alkohol. Jedini način uzvišenja koji Tajna pronalazi iz ponora kaosa je red i pročišćenje kroz svetost nakon što ljubav to nije ostvarila.
Tajna u pripovijedanju ne skriva osjećaj tjeskobe i tromosti koje opisi kafića samo naglašavaju. Taj osjećaj gušenja i nelagode se prenosi i na čitatelja
Problemi intertekstualnosti
U pravoj egzistencijalističkoj modi, sve informacije koje dobivamo, dobivamo od naše pripovjedačice. Prvo lice pripovijedanja, poznato je, oduvijek daje prioritet nečijem subjektivnom shvaćanju svijeta, no ono što ju čini egzistencijalističkom je da svaka misao vraća subjekt na mjesto na kojem se nalazi, ona na njega stavlja teret stvaranja svog identiteta i položaja u svijetu. Takva je i Tajnina struja svijesti, svi životni događaji i iskustva služe samo kao odskočna daska njezinim razmatranjima koja se odražavaju kao fragmenti jastva, a time i nereda svijeta u kojem živi. Struja svijesti, slijevanje brojnih informacija ,,iz glave“, direktno i bez filtera na papir rezultira kaotičnim i fragmentiranim pripovijedanjem. Ljudski um je često iracionalan, on radije hoda vlastitim tempom. Jedino je ispravno da je tako prikazan i Tajnin, pogotovo nakon što je njezina idealna slika budućeg života propala.
U namjeri da se već raspareno pripovijedanje još više raspara, umetnuti su momenti eksplicitne intertekstualnosti. Roman je prožet raznovrsnim citatima i referencama, od članaka o savršeno isplaniranim nestancima i anketama o alkoholizmu, pa do pisanja pisama Velikom Gatsbyu i spominjanja Danteovih devet krugova pakla. No, tu se nalazi najveća slabost romana, a to je sam tretman tih intertekstova, pogotovo kada se oni zaredaju jedan iza drugoga. Uvodi se značajna količina i velika raznovrsnost intertekstova i načina na koje se unose, nešto što roman od 300 stranica teško podnosi. Iako je takav opseg stranica tipičan za roman, on je premalen da se široke ideje koje on već iznosi još prošire velikim brojem umetnutih referenci.
Također, propust leži u neposvećenosti kvalitetnom prožimanju pojedinih intertekstova kroz djelo. Kao da se uranja iz jednog u drugi intertekst bez dovoljno velikog prostora da se njihovo značenje subvertira i da popuni tekst s kojim komunicira. Ponekad se susrećemo s tekstovima kao što su spomenuta anketa o alkoholu ili zapisi Pouletovih razmišljanja o Balzacu, a ponekad se susrećemo s imenima književnih velikana i njihovih djela koji i ostaju samo to – imena na papiru. Umjesto da se čitatelja navodi k novim značenjima, Tajnine dosjetke vlastitih književnih predaka su ostavljene kao jednokratni i prolazni trenutci, a intertekstovi prošireni na paragrafe ili čak stranice samo ukazuju na nekonzistentnost načina kojim se uvode. Intertekstualnost, kako bi se dalje Tajnina pripovijest probila kroz okove tradicionalnog linearnog narativa, gubi svoje uporište u romanu putem nedosljednosti njezinog primjenjivanja.
Uvodi se značajna količina i velika raznovrsnost intertekstova i načina na koje se unose, nešto što roman od 300 stranica teško podnosi
Razlomljen roman
Kafić Dan je zanimljiva, postmodernistička reinkarnacija Rilkeova djela Zapisci Maltea Lauridsa Briggea. Njegova fragmentarnost se manifestira kao razlomljenost unutarnjeg stanja i razlomljenost uma gdje se križaju filozofska razmišljanja i osobne boli. Ti fragmenti, iako prožeti trenutcima nedosljednosti, daju uvid u to da Jagić, kao i njezini predci pjesnici-romanopisci, ima vješto pero koje putem struje svijesti može razlomiti roman bez da ugrozi njegove ideje i narativ.
