Fotografija Denisa Butorca na naslovnici Nevinih Ene Katarine Haler zove se Homesick. Ubrzo nakon početka čitanja shvaćam da je mjesto radnje romana jedan sick home. I dok razmišljam kako bi mi u ovo blagdansko doba bolje sjeo neki sitcom, htjela-ne htjela, hvatam se ukoštac sa svim teškim obuhvaćenim temama – od incesta do postratne Hrvatske.
Ena Katarina Haler kao vrlo mlada autorica debitirala je 2019. godine povijesnim romanom o Banovini naslovljenim Nadohvat, nagrađenim nagradama Ksaver Šandor Gjalski te Ivan i Josip Kozarac. Nevini, njezin drugi roman, izišao pet godina kasnije, puno je intimniji, lirskiji, no ponovno (ovoga puta iz er-forme) fokusiran na središnji ženski lik. Dok se Nadohvat smješta u doba Drugoga svjetskog rata, Nevini na primjeru jednoga mladog ženskog odrastanja predočuju posljedice Domovinskoga rata na etnički heterogenu i nepodobnu obitelj iz neimenovanoga pograničnog područja.
U svojevrsnom prologu, najavljuje da je sve ovo što će biti ispripovijedano mitska priča iz stvarne dječje knjige Mitovi stare Grčke u izdanju Mladosti. Međutim, pripovjedačica prologa ni sama nije sigurna postoji li taj mit u toj knjizi, ona se služi metaknjiževnim problematiziranjem fikcije i time obećava priču, konstrukt urezan u nečije pamćenje – koji zapravo nikamo i nikome ne pripada. Kako unaprijed mudro naznačuje: „Svi ti mitovi kako su tamo bili napisani, ogoljeni od svega prostog i neprimjerenog i perverznog, svi su se komotno mogli čitati djeci prije spavanja. Ali ovaj mit ne, ma ni slučajno, ovaj je bio drukčiji (…).“
Deprimirajuće, teške epizode
Čitatelj u ostatku knjige, u tom romanu u romanu prati djevojčicu Iris, njezina brata Relju i majku Lenku koji se, izgnani iz Zagreba, vraćaju živjeti u majčino rodno selo netom pogođeno ratnim razaranjima. Dolaze sami, otac Boro ih je napustio („(…) najbolje bi im bilo, neka mu to vjeruje, da se htjela vratiti s njim u jedini pravi grad, dakle Beograd.“). Odmah po dolasku shvaćaju da ni selo ni preostali ljudi u njemu nakon rata nisu dobili adekvatnu pomoć pa sad prepušteni samima sebi svi nastoje preživljavati u neoptimalnoj, nepomirenoj okolini. Iris trenutke uglavnom provodi/gubi s bratom i prijateljem Ninom, često joj se u mislima komešaju sjećanja na dolazak u selo i lijepi dani ljeta i bliskosti – pogotovo one pretjerane.
Dok sam čitala (očito podsvjesno bombardirana predblagdanskim konzumerističkim ludilom), često sam razmišljala koliko bi bilo čudno da itko ikome sad ovu knjigu kupi za poklon… Vjerujem da se to još neće dogoditi jer roman (zasad) nije pretjerano medijski popraćen, ali pretpostavljam da je upravo tema incesta ono što će vrištati iz naslova intervjua (tj. u zasad jedinom danom – već vrišti). Osim da senzacionalnim tabuom privuku klikove znatiželjnika, urednici će to učiniti s pravom: ta tema u Nevinima prilično dominira. Veliki su odjeljci posvećeni detaljnim opisima različitih tipova seksualnih odnosa u koje Iris stupa s bratom, prijateljima, ali i nasumičnim starijim muškarcima koji se zatiču u krčmi. Problem je, međutim, to što količina pojedinačnih iskustava konstantno upućuje na jedno te isto: čitatelj vrlo rano može shvatiti da je riječ o izgubljenoj djevojci koja vapi za bliskošću i koju ne treba kriviti. Ona uviđa da fizičkim pokazivanjem privrženosti brzo i lako zadovolji drugoga, a drukčije jednostavno ne zna izraziti emocije (niti ima kome).
Deprimirajuće, teške epizode samo se usložnjavaju kako stranice odmiču. Ali ne dolazi do nekog zaokreta, do promjene intenziteta (osim njegova eskalirajućeg pojačanja na završetku).
Radnja je usporena digresijama, ali i stilom. Vrlo promišljene, duge, kvalitetno organizirane rečenice prikaz su specifičnoga, uvjerljivoga toka svijesti. Povremeno i grafički razlomljene u stihove, diskretno obogaćene poslovicama, pjesmama, lajtmotivom uspavanke, olfaktivnošću, slobodnim neupravnim govorom, fingiranjem pripovijedanja („jadna ne bila“, „makar šta“), fonostilemima („zgarišta i zapravo ništa“)… A vrlo često i dijalektizmima – integralnim dijelom stila, ali i jedinim silnicama geografskog/krvnog pripadanja („rusvaj, opandrčiti, hoklica, kijamet, ofuriti se, čaršaf“…).
No, talent i trud oko pomne izgradnje stila nažalost bi mogli ostati nezamijećeni zbog radnje, tj. toliko dominantne tematske odluke.
Čitatelj vrlo rano može shvatiti da je riječ o izgubljenoj djevojci koja vapi za bliskošću i koju ne treba kriviti. Ona uviđa da fizičkim pokazivanjem privrženosti brzo i lako zadovolji drugoga, a drukčije jednostavno ne zna izraziti emocije (niti ima kome)
Čin nemoći i ljubavi
Ako zavirimo u komentare na izdavačevu Facebooku ispod intervjua o knjizi, evidentno je da je Haler upiknula rijetku i – kako bi se reklo – hrabru temu, no ostaje pitanje jesu li čitatelji takve teme željni, tj. jesu li je spremni dubinski iščitati ili će roman u širim čitateljskim krugovima (koji su i dalje vrlo uski) ostati nedočitan. Ispod članka je 15-ak komentara, a neki su od njih: „Bolesno društvo.“, „Sad još nek počme propagirat pedofiliju, incest već jest.“, They/them je prošlo pod normalno, a sad takvim reklamiraju i incest… Bolesno.“
Komentatori očito nisu čitali knjigu, nego – kao i mnogi – tek iskričavi novinski naslov („Priča o djevojci koja ljubav traži u incestuoznom odnosu. Taj odnos nije sablažnjiv već je – dirljiv“, intervju u Jutarnjem listu). Vjerojatno će – nažalost – na tome javna percepcija knjige, a neko vrijeme i autorice – i ostati. Ja se ne bojim teorije zavjere i ulaska incesta na mala književna vrata, niti mi je namjera zgražati se nad onim što Iris čini – uostalom – nalazimo se u fikciji. Iako, kad se bolje razmisli, moguće da smo upravo onoj fikciji koja želi provocirati, propitati rodnu ulogu, ulogu autorice ili pripovjedačice kojoj je dopušteno više nego autorima ili pripovjedačima. Je li svako neafirmativno čitanje samim time i konzervativno? Ne bih rekla!
Da, brzo (možda brže nego što bi autorica – zbog zadržavanja fokusa – to od čitatelja voljela), shvaćam da je sve protagonističino u ovoj knjizi čin nemoći i ljubavi, nedostatka i pogubljenosti. Dok to, ipak pomalo šokirana, pokušavam probaviti i mentalno organizirati, i meni zamalo promiče nekoliko sjajnih slojeva romana – od prikaza ruina do grafičkog razlamanja misli u stihove, detalja poput tanke linije između amblema molitve i pucanja, kao i sjajne ponavljajuće metafore zaključanosti u drvetu… Ali što da radim, radnja me usmjerava na Iris koja je u krčmi među lovcima i koja se „Ugodno smjestila nekome u krilu, uglavila svoju još malenu stražnjicu tako da njome obujmi jednu nogu, a kad bi je još i blaga erekcija zagolicala dolje po leđima, tobože nehajno bi se promeškoljila i usidrila na čvrst i stabilan nečiji ud (…)“. Uklapam motive u naslov, bolesne umove okoline, njezinu sugeriranu nježnost, nevinost u svemu što čini s bratom i s Ninom: „(…) tamo su udahnuli i zaronili u mrtvo perje, i tamo joj je uzeo ruku i privukao je sebi među noge, a ona je grijala dlan na najtoplijem mjestu koje uopće postoji, onom koje je sam bog smjestio njemu među noge i ponavljajući da joj je žao, počela grijati i njega i trzajima kraćim i od jecaja, pokazivala mu da joj je žao žao žao.“
Svjesna spolnog čina, donekle začuđena njegovom nedopustivošću – kako s bratom, tako i s pedofilima, jasno je kako je Iris žrtva okoline, ponajprije obitelji zbog koje vjerojatno nije stekla siguran stil privrženosti – nedostatak komunikacije i bliskosti u ranoj dječjoj dobi kod nje se itekako, čak patološki, reflektira u kasnijim nezdravim odnosima: „(…) a onda više nije mogla odagnati jednu sliku iz glave niti iznenadnu tugu što neće Nino biti prvi kojem je pušila, niti je bio Relja, već netko od onih vucibatina (tako ih zove njezina majka) što su dolazili iz susjednih sela (…). Nije morala ni kleknuti, bila je još dovoljno mala da joj se bilo dovoljno tek sagnuti i nosić bi došao na pravo mjesto da se zabije u taj gustiš.“
Dok to, ipak pomalo šokirana, pokušavam probaviti i mentalno organizirati, i meni zamalo promiče nekoliko sjajnih slojeva romana – od prikaza ruina do grafičkog razlamanja misli u stihove, detalja poput tanke linije između amblema molitve i pucanja, kao i sjajne ponavljajuće metafore zaključanosti u drvetu
Prešućivanje prošlosti
Za razliku od Nadohvat, u Nevinima je broj likova reduciraniji i oni su diferenciraniji, pomnije portretirani. Uz Iris, najzastupljeniji je lik njezine majke Lenke – djevojke koja se u mladosti izborila za obrazovanje, a sad tek ostavljene, brižne, ali nekompetentne samohrane majke. Od – za priču vitalnijih likova – važno je spomenuti oca Boru s kojim je obitelj izgubila kontakt, no on se krišom vraća u njihov život. Baš kao što za Nina nije rečeno u kojoj je točno relaciji s protagonisticom, to nije posve jasno ni za starijega zazornog muškarca Baneta s kojim Iris i Lenka, za razliku od svih ostalih obitelji, ipak uspostavljaju prisniji suživot. Općenito su granice međusobnih odnosa zamućene, tajnovite i vjerojatno skrivaju neke tajne iz prošlosti.
Prešućivanje prošlosti (ali i okolnosti, kronotopa) moglo bi imati više funkcija. Premda se čitatelj do posljednje stranice pita što točno leži u pozadini određenih odnosa, pravdanje takve spisateljske odluke moglo bi ići u smjeru želje za prikazom te priče kao primjera univerzalnosti iskustava, zatim želje za nedefiniranim, otvorenim mjestima kao imaginacijskom polju igre za čitatelja, ali možda i eventualnim usložnjavanjem s prvijencem i budućom, trećom knjigom u neku uvjetnu trilogiju.
Ipak, ono što znamo jest to da je brat Relja oduvijek latentno nasilan (u djetinjstvu kolje piliće umjesto da ih mazi – i to – začudo – postaje obiteljska smiješna anegdota; kasnije počinje imati verbalni ispade bijesa; postavlja štakore na grobove; upada u sitni kriminal, ali i ozbiljne obračune s kamatarima koji napadaju i obitelj…). Iris se čini da ga majka voli više nego nju, a on prema objema djeluje dosta ravnodušno, pogotovo kako odrasta.
Iako knjiga ima jednu nit radnje, pripovijedanje nije kronološko i gotovo se nikad ne eksplicira koliko godina u tom trenutku likovi imaju. Za mnogo toga što čine (kockanje, alkohol, pušenje, seks), u svakom su slučaju premladi, što je još jedan način ukazivanja na zapuštenost njihova odgoja.
Sporedno, no zanimljivo i važno mjesto zauzima prikaz krajolika opustošenog ratom, epizode nadogradnje kuća ukradenim materijalom sa susjednih zgarišta, normalizacija postratne sitne krađe i kapilarno širenje kriminala uz granicu. Neobična je mjesto romana i scena priviđanje lomljenja svijeta u poglavlju „Oni“, koja se koristi kako bi se prikazalo lomljenje svih dotadašnjih predodžbi unutar Iris, čime se pažnja i eksplicitno preusmjerava s njezinih aktivnosti na ono emocionalno u njoj.
Za razliku od „Nadohvat“, u „Nevinima“ je broj likova reduciraniji i oni su diferenciraniji, pomnije portretirani
Prostor za nepouzdana čitanja
Osim nedefiniranja godina, još je otvorenih mjesta, a ono najotvorenije svakako je nuđenje triju poglavlja s krajem, od kojih su dva povezana, a treće je alternativno (iako je i u njemu prisutna slutnja zle kobi). To alternativno poglavlje može ostati samo u sferi maštanja, ako ozbiljno shvatimo ono što se ispripovijedalo dotad – dakle, kroz svih tristotinjak stranica. Zašto kažem „ako ozbiljno shvatimo“ i zašto ostavljam prostor za nepouzdano čitanje – jer se na samome početku knjige, u već spomenutom prologu, najavljuje mit u romanu, tj. bolje reći – roman u romanu.
Segment koji se ipak može shvatiti u mitskome ključu jedna je od Irisinih opsesivnih misli – misao o vječnosti i o besmrtnosti „(…) bila je uvjerena kako ipak nema kraja, kako je sve ovo, dakle njih dvije, kako se ne mogu i neće završiti, sve će trajati i trajati i možda ipak, možda krenuti iznova.“. Budući da osim maloprije citirane rečenice, roman ne donosi ništa optimistično ili katarzično, rekla bih da je njegova primarna želja – uznemiriti! No, već zbog odabira teme i podneblja, svako zdravorazumsko biće uzdrmano je odmah na početku, i prije čitanja, tako da taj zadatak nije bilo odviše teško ispuniti. Dodatno šokantan kraj romana malo me podsjetio na odlično Listanje kupusa Igora Beleša. No, za razliku od Listanja – u kojemu je čitatelj zatečen raspletom jer je prateći pustolovine stvorio veliku naklonost prema likovima i poistovjećivanje s njima, u Nevinima je svršetak samo gradacija nezatomljivanog nasilja, koje je odavno osviješteno. Ako u prvom činu na zidu visi puška… Da…
Priča je ovo koja se konstantno implicitno upućuje na ono očito – da je djevojka nestabilna. I iz toga se ne grana neka velika istina, osim te intimne – ali očito ipak važne. Blurb Jurice Pavičića najavljuje djelo o „vjetrometini granice“, pripovjedačkoj „ledenoj suzdržanosti“, „priču o adolescentskom ženskom odrastanju, ispisanu mračno, papreno i skaredno.“ Ako se iza riječi „skaredno“, kao otmjenijeg izraza za „vulgarno“, želi spomenuti tek usputna odrednica romana, čitatelj koji nasumično odabere čitati ovu knjigu, bit će donekle prevaren, vjerojatno i nelagodno zatečen hiperseksualnošću maloljetnice. I ovdje ću oprezno tek načeti pitanje je li granica pornografije u tekstu ili u čitatelju.
Vjerujem da je autorica temu odabrala s jasnom i snažnom, moguće i opsesivnom motivacijom, konačno i brigom za sudbine onih koji su u nekom obliku nalik na Iris. Neki će se, pretpostavljam, ipak uspjeti sažaliti nad likovima, proniknuti u dublje, emotivno i neosuđujuće čitanje. Ali i sve ostale ne treba prezirati – od svih slojeva romana, incest neosporivo dominira. Toliko, da se ne mogu oteti ambivalentnosti, preći preko toga da mi je žao stila, izoštrenoga pripovjedačkoga umijeća koje pada u drugi plan jer ga iz stranice u stranicu jede – ne tama, ona u romanu često spominjana plavičasta tama, već tema, tema crna kao noć.
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
