Knjiga Na marginama: O užitku čitanja i pisanja započinje izdavačkom bilješkom u kojoj se objašnjava podrijetlo ovog djela, prve teorijsko-esejističke knjige Elene Ferrante. Naime, Costantino Marmo, ravnatelj Međunarodnog centra za humanističke studije „Umberto Eco“ pozvao je Ferrante da održi tri predavanja na Bolonjskom sveučilištu, otvorena za građanstvo, prvenstveno vezana za njenu poetiku pisanja. S obzirom na anonimnost autorice, predavanja je javno, u kazalištu, u ulozi autorice izvela glumica Manuela Mandracchia. Četvrti i zadnji esej u knjizi napisan je kao predavanje za drugi skup udruženja talijanista ADI, i za drugu konferenciju „Dante i ostali klasici“, a sva četiri eseja su prožeta Ferrantinim refleksijama na proces pisanja.
Iako su se i u njezinim fikcionalnim djelima zamjećivali autobiografski elementi i intimizam, u ovoj knjizi Ferrante je još više „spustila masku“; odmah spominje margine u bilježnicama koje su joj pravile probleme u školi – prvo pravilo koje joj je htjelo ukrotiti ruku. Ferrante u knjizi pokazuje kako ništa nije crno-bijelo; margine i druga pravila pisanja nisu samo loša ni samo dobra, te ih uvijek možeš koristiti kako bi poboljšao svoje umijeće. Pravila koja spominje nisu uvijek školska, ponekad su to pouke i inspiracije koje je našla na svojim putovanjima kroz povijest i teoriju književnosti čitajući Itala Sveva, Gasparu Stampu, Virginiju Woolf, Samuela Becketta, Denisa Diderota, Adrianu Cavarero, Gertrude Stein, Emily Dickinson, Fjodora Dostojevskog, Ingeborg Bachmann, Maríu Guerre, Mariju Corti i, naravno, Dantea Alighierija. Svakako dobri izvori za književne analize.
O užitku (i muci) pisanja
Naslov prvog eseja „Muka i pero“ dobro sažima, književnicama vrlo poznati, mukotrpni proces pisanja, od toga od kuda pišemo do toga kako pišemo. S obzirom da Ferrante, kako doznajemo kroz njene autoreference, želi pisati o svojim iskustvima, o dijalektu svojega kraja, riječima svoje napolitanske majke, ona koristi tehniku bivstvovanja u svojem umu. No još uvijek ostaje pitanje kako pisati i tu se ona usredotočuje na dva suprotna poriva: školsko pisanje unutar margina i divlje pisanje koje te nosi preko njih. Zaključuje da je čarolija u miješanju ta dva pristupa, referirajući se na potonji kao „razaranje“ koje je prije cijenila, a sada ga vidi kao „poprilično naivan avangardistički naum“. Kratko se referira na dodatan problem autorstva uz emotivne stihove Gaspare Stampe, ističući kako je i dan danas književna tradicija posvećena većinom muškim autorima i time ženama nameće muški jezik kojim je teško baratati ako nisi muškarac.
U drugom eseju, „Akvamarin“, opisuje vječno relevantnu borbu umjetnika s realnosti. Kao i mnogi prije nje, ona je u mladosti naivno težila prikazivanju realnosti da bi na kraju, uz pomoć Diderota, shvatila da to nije samo teško, nego i nemoguće. Ne postoji jedna jedina realnost koju neki genije može napisati, stoga se moramo zadovoljiti prikazom onog djelića realnosti koji mi vidimo. Za to nam Ferrante daje nekoliko prijedloga: piši u prvom licu jednine, tako da staviš i sebe u priču, i koristi trikove koje ćeš naučiti kroz revno čitanje tuđih pokušaja i uspjeha prikazivanja realnosti. Najvažniji trik objašnjava kroz analize Cavarerinih i Steininih riječi; radi se o triku „nužne druge“, nadahnuću za Genijalnu prijateljicu. Kroz samokritiku svojih prijašnjih djela (Mučna ljubav, Mračna kći i Dani zaborava) dolazi do zaključka da je cijela priča „zatočena“ u umu protagonistkinja i tu nešto, ili netko, fali. Stoga piše Genijalnu prijateljicu po uzoru na Steininu Autobiografiju Alice B. Toklas jer, kao što stara izreka kaže, dvije glave su bolje od jedne.
Ferrante se kratko referira na dodatan problem autorstva uz emotivne stihove Gaspare Stampe, ističući kako je i dan danas književna tradicija posvećena većinom muškim autorima i time ženama nameće muški jezik kojim je teško baratati ako nisi muškarac
Treći esej, „Povijesti, ja“, nadahnut divnim stihovima Emily Dickinson, vraća se na neke prvotne teme. Ponavlja tehniku preplitanja revnog i divljeg pisanja koje dovodi do iskrivljavanja forme u određenoj estetici ružnoće, kao i pitanje ženskog autorstva i realističkog pisanja. Iako nas tješi govoreći da je potreba za originalnim dosta uzaludna, kaže ipak da postoje „neizbježna“ djela. U toj temi ne samo da se referira na Elenu kao samu sebe, nego i na fiktivnu Elenu i na njenu „nužnu drugu“ – Lilu. Kako su obje Elene uz pomoć formalne edukacije naučene i vješte u pisanju unutar margina, tako su i Lila i odrasla Elena uz pomoć samostalne edukacije naučile i izvještile se u pisanju van margina.
Stvarne druge
Zadnji esej je različit od drugih po tome što je pisan za drugu prigodu zbog čega je fokus na jednom autoru – Alighieriju. Iako Ferrante i ovdje opisuje tehnikalije pisanja – kako trebaš biti načitan da možeš što brže pisati tako da pohvataš svaku misao i riječ te da znaš kako školski transformirati formu – više je pažnje dala Beatrici, inspiraciji za ime eseja: „Danteovo rebro“. Kao što je Eva u Bibliji majka svih ljudi, tako Ferrante govori i da je Beatrice majka, odnosno uzor, za sve buduće ženske likove u književnosti. Te stoga trebamo biti „zahvalne“ Danteu zato što je napisao ženu koja zna pričati. Ali je li to točno? „Beatrice se izražavala kao muškarac (…) gotovo kao da je sâm Dante“ piše Ferrante. Znači li to da je ženski lik konačno progovorio u talijanskoj književnosti ili je to bio muški autor koji iza maske žene nastavlja propovijedati svoje mudrosti? Ferrante sama kaže da on „nije smatrao nimalo dostojanstvenom žensku upotrebu jezika, koju je (…) izjednačio s dječjom“. Čini se da lik Beatrice ipak ne zna pričati, nije dobar uzor ženskim likovima, kao što ni Dante nije dobar uzor pisanju ženskih likova.
Kao i mnogi prije nje, ona je u mladosti naivno težila prikazivanju realnosti da bi na kraju, uz pomoć Diderota, shvatila da to nije samo teško, nego i nemoguće. Ne postoji jedna jedina realnost koju neki genije može napisati, stoga se moramo zadovoljiti prikazom onog djelića realnosti koji mi vidimo
Ferrante tu uvodi i važnu tehniku poistovjećivanja koju Dante vješto koristi. Na određeni način se to vraća i na temu „nužne druge“. Kao što Stein piše autobiografiju svoje partnerice zapravo pišući o sebi, identificirajući sebe u priči druge, kao što Ferrante piše o Lili identificirajući sebe odnosno divlji dio sebe, tako i Dante piše Beatrice identificirajući u njoj svoje ideale stvorivši tako inovativni lik žene koja „priča“. Iako oni to vješto rade i proizvodi su doista „neizbježna“ djela, ostaje pitanje je li to pravi ili jedini put književnosti? Prošlo ljeto imala sam privilegiju slušati dvije divne i talentirane književnice, Svetlanu Slapšak na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i Carolyn Forché na Danima poezije i vina, i dok je prva pričala o tome kako se trebaš utaboriti u svojem umu da pronađeš prave priče i riječi, druga je pričala o tome kako je naučila pisati kada joj je prijatelj rekao da izađe iz glave i da vidi svijet onakav kakav jest obazirući se na iskustva drugih. Nažalost, teže je, i književno i ljudski, pisati „stvarne druge“ umjesto „nužnih drugih“, koji služe kao preslike tebe. Ali kada na svoju književnu pozornicu postaviš nekog drugog, pogotovo nekog tko još nije bio pod reflektorom, djelo poprima dodatnu vrijednost. Naravno, obje tehnike su dobre ovisno o onome o čemu želiš pisati.
Na marginama je vješto i intimno napisana knjiga kao i sva dosadašnja Ferrantina djela te posjeduje tu čar da iz nje izviru ovakva pitanja. Jedino što se može zamjeriti je da se Ferrante možda ipak nije dovoljno utaborila u tim pitanjima da ih sama izravno postavi i problematizira. Ona piše o „nužnoj drugoj“ kao liku kroz koji možeš dodatno upisati sebe u priču. Spominje da je to u Steininom slučaju pitanje egotizma, no kod Dantea ni ne uviđa da Beatrice zapravo ne priča. Dante je upravo pomoću poistovjećivanja Beatrici preoteo njen jezik i njenu priču, a tu činjenicu Ferrante ni ne spominje. To je narativ koji muškarci i dan danas provlače – prikažu npr. ženski lik koji je daleko od prikaza stvarne žene i koji postoji samo da služi protagonistu ili, kao kod Dantea, autoru i od feminističkih kritika brane se činjenicom da ipak postoji ženski lik koji „govori“. Tako žene i pripadnici drugih marginaliziranih skupina prolaze isti horor koji Ferrante upravo opisuje – ne znaš kako stvarati autentična djela jer su ti podmetali samo muška, pa se mučiš u tom kalupu dok ga konačno ne razbiješ.
*Tekst je nastao u sklopu radionica “Književna kritika i suvremeni medij: praksa”, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
