Postoje krajolici koji žive samo u sjećanju, pulsiraju nekim neobičnim intenzitetom, vabe nas u grandiozne fantazme nečeg što je nekoć bilo, zadržavaju u mješavini čeznutljive sjete i romantične nostalgije. No ako se u te krajolike čovjek zaista odluči vratiti, prostor obično poprimi neki sasvim drugačiji oblik, svijet se razlomi, a čovjek kao nazivnik, odlučan u namjeri da ga pojmi, ponekad dojavi neočekivani rezultat.
Obožavala sam Pet prijatelja. Pročitala sam sve knjige iz edicije i svaki put kad bih došla „na igru“ kod svoje prijateljice Ane, čeznutljivo sam gledala njezinu kolekciju, kompletiranu po brojevima i bojama, od prve do posljednje. Mogla je posegnuti za bilo kojom kad god joj se prohtije, nije morala ići u knjižnicu, nije ih morala posuđivati, niti paziti na datum posudbe. Ana je živjela u svijetu prilično drugačijem od mojeg, ali činjenica da obje volimo Pet prijatelja otvarala je jedan od zajedničkih krajolika u kojem smo obje bile jednako zaigrane, jednako radoznale, jednako djeca. Čini mi da nisam osjećala zavist naspram svega što je Ana posjedovala, od čega je kolekcija knjiga bila tek mali dio, ali me zbog tog nesrazmjera među nama počela pratiti neka tuga za koju mislim da me nikad nije sasvim napustila.
Krajolici djetinjstva
I baš kao što ponekad imam poriv obići koordinate svog djetinjstva, proći puteljcima i dvorištima u kojima smo se igrali, tako mi se iznenada ljetos javio poriv da uđem u knjižnicu u gradu iz kojeg sam odselila, u četvrti u kojoj odavno više ne živim, onoj istoj u kojoj sam posuđivala knjige kad sam bila dijete. Ušla sam i skrenula na dječji odjel. Nisam ih pronašla. Knjižničar me uputio da imaju tek nekoliko primjeraka, i to izvan službenog fundusa, naguranih na maloj polici sa strane, tek nekoliko knjiga, od kojih je samo jedna bila ono „pravo“ staro izdanje iz 1990-ih: Založba Mladinska Knjiga Ljubljana-Zagreb.
Još dok sam išla u vrtić otac mi je počeo kupovati knjige, sjećam se tvrdo uvezenih ruskih bajki, Andersena, braće Grimm, Tolstoja za djecu. Odjednom mi se učini čudnim da mi nije kupio baš ni jedan primjerak Pet prijatelja. Posložim kronologiju, utvrdim da je razdoblje kad sam ih „gutala“ bilo ranih devedesetih, u vrijeme ratnih tragedija koje nas nažalost nisu mimoišle. Sjećam se da su te knjige bile dragocjeno utočište, oaza bezbrižnosti, svijet u kojem se nešto moglo – zabaviti se, doživjeti pustolovinu, osjetit bezgraničnu slobodu.
Uzimam s police taj jedini primjerak „starog“ izdanja, objašnjavam knjižničaru da ću im knjigu iz Zagreba poslati natrag poštom. Znam da i u Zagrebu zasigurno mogu pronaći poneki, možda i sve primjerke, ali želim baš ovaj, baš iz ove knjižnice mog djetinjstva, baš taj posljednji relikt s police.
Pet prijatelja (u službi znanosti)
Pet prijatelja u službi znanosti. Tako se zove. Gledam naziv izvornika, piše Five on Kirrin Island Again. Razmišljam o tome zašto je prevoditeljica, Gordana V. Popović, posegnula za sasvim drugačijim naslovom, pitam se je li to bila urednička intervencija, ako i jest, koja je to logika bila da će djecu više privući „služba znanosti“ nego li jedan otok, razmišljam i o tome kako je Famous Five (Slavna petorka) kod nas prevedeno kao Pet prijatelja – pri čemu mi se naš prijevod čini bolji od izvornika, uočavam da prvo izdanje ove konkretne knjige datira u 1974., dok je kod nas prevedena tek 1990. godine. Sretna sam što je baš sada opet držim u rukama. No čitanje, kao i život, rijetko ide po planu. Što više okrećem stranice, to sam češće iznenađena, otkrivam neke neobične detalje, istražujem, promišljam. Jezik me zabavlja više od radnje, koja je monotona, predvidljiva, pomalo dosadnjikava.
George nije bila dječak, nego djevojčica čije je pravo ime bilo Georgina, ali kako je oduvijek željela biti dječakom, to je uporno zahtijevala da je oslovljavaju s George. I tako je bila George.
George je bila glavni, meni omiljeni lik – na neki neobičan način ona je bila dio petorke, ali istovremeno i sasvim odvojena od nje, a za bliskost koja je postojala između nje i njezinog psa Timmyja odjednom mi se učinilo da uvelike nadilazi bliskost s drugom djecom, majkom, ocem. Online se vode rasprave o tome je li lik Georgina tomboy ili pak jedan od prvih transrodnih likova u dječjoj književnosti. Priklonila bih se možda ipak ovoj drugoj skupini – djevojčica inzistira da je se tretira kao dječaka, oslovljava kao dječaka, želi biti dječak, a njezina odjeća i kratko podšišana kosa te izvedenica muškog imena od onog koje su joj dodijelili roditelji – sve to prilično jasno ukazuje kako hoće da je drugi doživljavaju te kako percipira samu sebe.
Njezina kovrčava kosa bila je kratko podšišana, a blistave plave oči ljutito su sjajile dok se približavala Anne:
– Anne! Upravo sam primila pismo od kuće i znaš li što mi javljaju? Otac želi poći živjeti na mom otoku radi nekog posebnog posla i još želi u dvorištu zamka sagraditi nekakav toranj ili nešto slično! (…) Nekoć su otok i zamak pripadali Georginoj majci, a ona ih je poklonila George. George je bila neumoljiva kad je bila riječ o dragocjenom otoku Kirrin! Bio je njezin. Nitko nije smio tamo živjeti, pa čak ni pristati, bez njezine dozvole. A sada joj, pobogu, otac predlaže da ode na otok i da tamo sagradi neku vrstu radionice! George je pocrvenjela od bijesa.
– To je upravo nalik na odrasle – poklone ti nešto a potom se stalno ponašaju kao da je to njihovo. Ne želim da otac živi na mom otoku i tamo gradi nekakve ružne prljave komore.
– O George, ti znaš da je tvoj otac vrlo poznat znanstvenik kojemu je potrebno da radi u miru – reče Anne uzimajući pismo. – Mislim da bi mu mogla nakratko posuditi svoj otok.
Već na prvim stranicama pokušavam zamisliti kako je na mene kad sam bila dijete mogla djelovati činjenica da neko drugo dijete posjeduje otok. Već i to što je imala vlastitog psa meni je sigurno bilo impresivno, ali otok – jesam li uopće pomislila, u skromnim ratnim okolnostima svog odrastanja, da je negdje, nekako, na neki način, od nekoga, moguće dobiti – otok na poklon? Čitajući dalje uočavam da je George u biti često ljuta, pa iako se ishodišta te ljutnje negdje mogu doimati smiješna ili neobična, to ne umanjuje dojam da je riječ o izrazito ljutitom djetetu. Ono što pak iznenađuje više od toga jest način na koji na njezinu ljutnju reagiraju svi ostali likovi. Tu ljutnju nitko zapravo ne priznaje i ne odobrava, a dojma sam da kad je riječ o ženskoj ljutnji ni danas nismo odmakli puno dalje. To što George svi uglavnom uvjeravaju da ne bi trebala biti ljuta suptilno je, ali silno štetno emocionalno zlostavljanje koje se bazira na tome da se osobu dovede u stanje u kojem i sama počinje negirati vlastite emocije. U manjoj ili većoj mjeri naspram George to rade gotovo svi likovi u knjizi. Osim toga, upravo Dick, kojem se George najviše divi, u nekoliko je navrata čak i izravno devalorizira.
– Kakve koristi od tvojih glupih razmišljanja – Dick će ustajući.
Online se vode rasprave o tome je li lik Georgina tomboy ili pak jedan od prvih transrodnih likova u dječjoj književnosti. Priklonila bih se možda ipak ovoj drugoj skupini – djevojčica inzistira da je se tretira kao dječaka, oslovljava kao dječaka, želi biti dječak, a njezina odjeća i kratko podšišana kosa, te izvedenica muškog imena od onog koje su joj dodijelili roditelji
Genijalni otac
Otac je hladan, ali neobično važan lik, dok je majka Fanny prikazana kao topla, ali dvodimenzionalna žena koja cijelo vrijeme uglavnom ne radi ništa drugo doli šalje djecu u trgovinu ili nalaže kuharici Joanni da složi sendviče, a tu i tamo se skuha i ručak za njezinog genijalnog muža.
– Quentine, zaista nije u redu da ne uzimaš redovite obroke – reče Fanny. – Nemoj me uvjeravati da redovito jedeš, jer tada ne bi tako orno prianjao jelu.
Otac je portretiran kao kakva replika Tesle, a „misterija“ koju oko njega gradi Blyton kao da je bila nadahnuta nesretnim okolnostima vezanima uz krađu njegovih ideja i tuđa pripisivanja zasluga za pojedina otkrića (Edison, Marconi, Thompson). To što George silno želi biti dječak kao da ima veze s ekstremima koje autorica postavlja – otac je prikazan kao apsolutni genije, Mesija nadomak toga da „spasi svijet“, dok je majka tek bezlična figura, kućanica koja čak ni to nije u punom smislu riječi.
Reći ću ti koja je svrha mojih eksperimenata, George. Trebali bi nadomjestiti sva goriva, i ugljen i naftu – otkriće s pomoću kojeg bi svijet dobio svu potrebnu toplinu i energiju te više ne bi trebao ni rudnike ni rudare.
– Za milost Božju! – usklikne George. – Bila bi to jedna od najdivnijih stvari za koje je svijet ikad čuo!
– Da – kazao je otac. – A ja ću to pružiti cijelom svijetu – i neće biti u vlasti nijedne zemlje ili zajednice ljudi. Bit će to poklon cijelom čovječanstvu. Ali, George, ima ljudi koji bi moju tajnu željeli posjedovati samo za sebe i s pomoću nje se nevjerojatno obogatiti.
– Kako odvratno! – viknula je George.
Zanimljiv je i način na koji se otac obraća George. Tek kada ona pristane učiniti sve što on od nje traži kako bi se sačuvale njegove bilješke (uvjetovana „ljubav“), pritom čak riskirati i vlastitu dobrobit (jer na bilješke vrebaju opasni kriminalci) otac je pohvali:
– Dobra djevojčice! – reče otac i pomiluje je. – Poštenja mi, George, hrabra si poput dječaka. Ponosan sam na tebe.
George je pomislila kako je to najljepše što joj je otac ikad rekao.
Rodni klišeji prisutni su i kod djece – Dick i Julian sposobni su, rječiti, mudri i odrješiti – dok je Anne prikazana kao naivna, plašljiva i tupasta. K tome, njezine su replike toliko redundantne da je to gotovo nevjerojatno – djevojčica naime stalno klikće, izgovara zamorne tautologije i u kontekstu avanture kao kakvog neobičnog rebusa kojeg se treba razriješiti, ne služi ama baš ničemu, nema nikakvu drugu funkciju, osim eventualno dekorativne.
Kao i u svakoj knjizi, značajno je da se petorka susreće s nekim „izvana“, strancima i došljacima, koji odmah pobuđuju sumnju i za koje se, gle čuda, uvijek ispostavi da su uzrok kriminalnih i nepoželjnih radnji koje petorka uspijeva raskrinkati. Taj je ksenofobni element prisutan i u ovoj knjizi (dječak Martin i njegov zlokobni skrbnik). Za one koji će u ovom kontekstu posegnuti za izlikom o „drugim vremenima“ važno je napomenuti da je Macmillan još davne 1960. upravo zbog ksenofobnih elemenata odbio objaviti njezin rukopis The Mystery That Never Was, a 1966. u Guardianu je objavljena oštra kritika njezine rasističke The Little Black Doll. Pa ipak, kada je britanski The Royal Mint 2018. godine odlučio da za pedesetu obljetnicu njezine smrti neće izdati memorijalnu kovanicu s njezinim likom zbog gore navedenih razloga, proširenih današnjim poimanjem njezinog autorskog rada kao prilično seksističkog, mizoginog, nacionalističkog, stilski i jezično svakako potkapacitiranog, s elementima snobizma, antisemitizma i homofobije, uslijedila je burna reakcija velikog dijela britanske javnosti koji usprkos mnoštvu dokaza za spomenute navode i dalje inzistira na tome da je Enid Blyton bila genijalna autorica (iako je metrika tih tvrdnji u naravi isključivo kapitalistička – dotična je s preko 600 milijuna prodanih knjiga i dalje jedna od najprodavanijih i najprevođenijih dječjih autorica na svijetu).
Seksizam i utopija
Sama avantura prema kraju knjige postaje relativno predvidljiva, a napetost umjesto da raste, zapravo opada. Čini mi se da je uzbuđenje koje su mi izazivale ove knjige proizlazilo manje iz nepredvidljivosti radnje, a znatno više iz irealnog, utopističkog svijeta u kojem četvero djece nikad nema nikakvih obaveza ni problema, iz knjige u knjigu uvijek su na praznicima, ne muče ih nikakve brige, posjeduju otok, barku, bicikle i psa, tu je Fanny koja im osigurava neograničene količine sendviča, kolačića i soka od đumbira, te ih u tim idealnim uvjetima nitko i ništa ne ograničava – stoga se mogu potpuno posvetiti neobičnim siluetama na svjetioniku, sumnjivom tipu koji se nedavno doselio i sličnim kuriozitetima.
Koliko god se lik George u dječjoj književnosti 1970-ih može činiti ispred svoga vremena, količina emotivne zaključanosti cijele knjige, seksizma, ksenofobije i površnosti ostavlja me u nelagodi. Petorka je dobra, doseljenici su zli, George je ljuta – to su temeljne postavke cijelog ciklusa. I dok će mnogi zasigurno posegnuti za već spomenutom floskulom o „nekim drugim vremenima“ ne bi li očuvali idealiziranu sliku obožavanog dječjeg klasika, ja sam ipak sklonija dokidanju idolatrije. Uostalom, većinu njezinih knjiga urednički su „prepravljali“ za svaku novu generaciju, tako da je moguće da je i ova naša verzija iz 1990. već dobrano „ublažena“.
Mnogi koji su ustali u obranu ove kultne autorice pozivaju se prije svega na vrijednosti poput zajedništva i prijateljstva. No nisam sigurna da se i to ne bi moglo dovesti u pitanje. U jednoj od knjiga iz ciklusa Dick kaže George: „It’s really time you gave up thinking you’re as good as a boy.“ Pa ipak, djela Enid Blyton nisu samo njezina, ona su svakako i dio kulture u kojoj su nastala, one čije sljepilo uvelike i danas baštinimo.
Što je također indikativno za „ono vrijeme tada“ jest i rodna neosviještenost po pitanju jezika, koja se uvelike rastegla u današnjicu. U švedskom je primjerice rodno nebinarna zamjenica hen prvi put upotrijebljena još 1966. – službeno je doduše uvedena tek 2015. godine. U njemačkom je debata o odnosu roda i jezika eskalirala početkom 2021. kada je DUDEN odlučio u svojoj online bazi podataka više od 12 000 imenica nadopuniti njihovim ženskim rodom. Ta je odluka pokrenula lavinu negodovanja i to prilično raznovrsnih društvenih skupina. U hrvatskom se još uvijek čvrsto držimo generičkog maskulinuma, dok su femininum, rodno nebinarne lingvističke inovacije i queer argoi i dalje prilično „getoizirani“. Broj 86 Suvremene lingvistike, posvećen temi odnosa između jezika i roda, te dva zbornika Zagrebačke slavističke škole (Rodni jezici, Izvedbe roda u hrvatskom jeziku, književnosti i kulturi) naznaka su otvaranja tih istraživačkih polja i iznimno zanimljivo štivo, iako praksa i dalje ostaje prilično statična. O tome kako se stvari u tom smislu ponekad mogu pokrenuti svjedoči primjer njemačke feminističke aktivistkinje i političarke Marlies Krämer koja je smatrala da generički maskulinum ipak nije toliko inkluzivan koliko se tvrdi. Stoga je 1990. odbila preuzeti svoju putovnicu, jer je iznad njezinog imena na njoj pisalo vlasnik, a ne vlasnica. Šest godina je bila bez putovnice sve dok 1996. sudskim putem nije izvojevana pobjeda, a njemački je Bundesrat imenicu ženskog roda uveo u službeni dokument.
Osim promišljanja o rodu i jeziku, ponovno čitanje Pet prijatelja za mene je bio i nepobitni užitak povratka na mjesto neopterećeno jezičnim puritanizmom hrvatskog standarda, a prevoditeljska rješenja na trenutke su me beskrajno zabavljala:
Danas su tajne znanstvenika veoma, veoma važne, znaš George. Znanstvenici su VVO!
– Što je to VVO? – upita Anne.
– Vrlo Važne Osobe, bebice! – Julijan će smijući se. – Što ti misliš da je to značilo? Vino, Voda, Ocat? Mislim da bi stric Quentin poprimio boje tih tekućina kad bi znao da netko švrlja oko njegovih tajni!
Privatno i javno
Nakon što sam završila s čitanjem, odlučim, pomalo voajeristički, (možda zbog manjka očekivanih uzbuđenja u knjizi) zaviriti u privatnu sferu autorice. Blyton je bila dijete razvedenih roditelja, a odlazak oca iz obiteljskog doma prilično ju je potresao. Neki analitičari tvrde da su sve njezine knjige kronološki zaustavljene upravo u tom privatnom trenutku traume, te da je pomoću njih cijeli život uporno održavala imaginarnu, disocijativnu utopiju jedne dvanaestogodišnjakinje koja nije htjela osjećati bol. Ali kako to obično biva, ljudski se osjećaji ne daju selektivno isprogramirati, pa se izbjegavanjem boli uglavnom izbjegava i ostatak emocionalnog registra. Mlađa kći Enid Blyton, Imogen, dvadeset godina nakon smrti majke, objavila je memoare (A Childhood at Green Hedges) u kojima navodi da su jedina djeca kojima je autorica za života bila posvećena bila ona stereotipna iz njezinih priča. Kćeri Gillian i Imogen odgajale su dadilje. O svojoj majci Imogen piše: „The truth is, Enid Blyton was arrogant, insecure, pretentious, very skilled at putting difficult or unpleasant things out of her mind and without a trace of maternal instinct.“
Piše i o tome da je njihovog oca nebrojeno puta prevarila, a zatim kad je on konačno zatražio razvod i ušao u vezu s drugom ženom, moćna i utjecajna kakva je bila, uvela je tzv. „no contact rule“ (što neodoljivo podsjeća na mehanizme otuđenja djeteta od roditelja, za koje i u 2021. godini neki tvrde da ne postoji) kojim se odnos djevojčica s ocem prekinuo zauvijek. Imogenino svjedočanstvo potvrđuje i autorica Ida Crowe u svojim memoarima (Starlight), inače partnerica Hugha Pollocka nakon što se razveo od Blyton. Crowe tvrdi da je Blyton bila izrazito osvetoljubiva i maliciozna, te da je iskoristila brojne poslovne veze kako bi Pollocku onemogućila daljnji rad u izdavaštvu u kojem je bio aktivan sedamnaest godina, kao i to da kćeri nakon razvoda više nikad nije vidio. Druga kći Enid Blyton, Gillan, tvrdi da je njezina majka usprkos tim nekim „sitnicama“ bila krasna žena.
Sve ovo pomalo podsjeća na memoare Galie Oz (Something Disguised as Love), kćeri Amosa Oza, koja je svog pokojnog oca optužila za sustavno fizičko i psihičko zlostavljanje, dok njezin brat Daniel i sestra Fania tvrde da se oca sjećaju „sasvim drugačije“. No neki od uvida suvremene psihologije otkrivaju da u ovakvim slučajevima zapravo nije toliko riječ o prisjećanju, kao ni o tome tko govori istinu. U nasilnim obiteljskim dinamikama razlika u tretmanu djece uglavnom proizlazi iz načina na koji se djeca nose s nasiljem, bilo ono fizičko ili emocionalno. Buntovno dijete uglavnom će postati tzv. „scapegoat child“, dok će poslušno, servilno i dodvorljivo dijete postati tzv. „golden child“ – samim time i tretman te djece od strane zlostavljača najčešće će biti dijametralno suprotan, a time i naknadna „prisjećanja“ djece o tom istom roditelju.
No vratimo se radije na djelo – Blyton je ozbiljne i utemeljene kritike svog rada primala još za života, ali je i tome vješto doskočila tvrdeći da je ne zanimaju kritike onih iznad dvanaest godina. Opasni solipsizam, rekla bih, jer upravo to na čemu odrastaju generacije djece uvelike usmjerava njihov kognitivni, duhovni i emocionalni razvoj. Podsjetit ću vas da su Britanci ne tako davno, 2008. godine, Enid Blyton izglasali kao „best-loved author“ i da su tek rijetki doveli u pitanje kvalitetu njezinog djela, podosta lišenog dva nerazdvojna elementa, imaginacije i empatije, ali zato obilato izgrađenog na klišejima i prilično opustošenom jeziku.
Blyton je ozbiljne i utemeljene kritike svog rada primala još za života, ali je i tome vješto doskočila tvrdeći da je ne zanimaju kritike onih iznad dvanaest godina
Dijalektika povratka
Bojazan da povratak u djetinjstvo uvijek sa sobom nosi nemali rizik, onaj nepovratnosti, boli i mogućnosti da se nekoć doživljeno sasvim preoblikuje, predosjeća i Benjamin u svom intimnom Berlinskom djetinjstvu devetstote. Svjestan je da slike koje doziva imaju potencijal da iskustveno mijenjaju „vrijeme nakon“, te da onoga o kome je riječ lišavaju skrovitosti koju je uživao u djetinjstvu. Kada sam u knjižnici posudila Pet prijatelja u službi znanosti nisam ni slutila da će ta avantura završiti ovim tekstom, niti mi je on bio namjera, ali zapravo dogodilo se upravo ono što Benjamin zagovara i u svojim Pasažima, a to je da se odnos ovoga danas i onoga što je nekoć bilo misli dijalektički, čime se kritički oslobađa energija prošlosti i omogućuju nove konstelacije u sadašnjosti. Oslanjajući se na njegove teze „O pojmu povijesti“ izvjesno je da Benjamin ne vjeruje da prošlost možemo pojmiti onakvom kakva je zaista bila. Razlog tome je što ona nije pasivna, ne čeka inertno da je mi otkrijemo. Prošlost je pokretna i obuhvaća jednako ono što se dogodilo kao i ono što se nije uspjelo dogoditi. I dok je odnos prošlosti i sadašnjosti tek temporalan, odnos između onoga što je bilo i onoga što je sada (Jetzzeit) nije temporalan, već figurativan.
U tom smislu Benjamin ukazuje na tri osnovna aspekta djetinjstva: dječju zaokupljenosti i magnetsku privučenost svime što je zaboravljeno i odbačeno, njihovu radikalnu otvorenost i sposobnost da ih neka aktivnost potpuno apsorbira, te naposljetku njihovu neskrivenu ljubav naspram prikupljanja stvari koje potom raspoređuju, razvrstavaju, preslaguju i razmještaju. Pitam se, naposljetku, nije li zapravo i ovu moju priču iniciralo jedno dijete, točnije jedna djevojčica, ona koja me još uvijek ponekad posjećuje, a ja je puštam da me vodi. Dijete kao kroničar obično ne diskriminira i sklono je posegnuti za nečim odavno odbačenim, postaviti to u suodnos s drugim stvarima, te tako stvoriti nešto novo i neočekivano.
Benjamin također ukazuje kako je stvarno prisjećanje uvelike nalik arheologiji. Tko se želi približiti nečemu od nekoć, mora se ponašati kao čovjek koji kopa, pri čemu je najbolje kopati na istome mjestu – jedino se tako otkrivaju slojevi. Nije li to i naša kolektivna misija? Prestati se nabacivati blatom s površine i konačno početi iskapati stvari? Spajati krhotine? Slagati bolnu, zastrašujuću, nepojmljivo otpornu povijest ljudskog samozavaravanja?
U kontekstu Enid Blyton nipošto ne zazivam kulturu otkazivanja, mislim da to tek nije ništa drugo doli već spomenuto nabacivanje blatom, ali zazivam voljnost za istraživanjem, povezivanjem, preispitivanjem. Primjerice, istovremeno biti obožavani književni superstar i zlostavljač itekako je moguće, koliko god to narušavalo našu binarnu paradigmu današnjice. Kada integriramo kapacitet za dvije istine koje ne isključuju jedna drugu, stvari bi se i kolektivno mogle početi rasplitati u potentnijim smjerovima, čime bi se narušila statika kultova ličnosti sagrađenih oko pojedinih persona ili narativa. Poslužit ću se jednostavnom metaforom – zaslijepljeni od previše sjaja, bilo da je u pitanju osoba, ideologija ili princip, često ne uočavamo pripadajuće mračne kutove, upravo one koji zazivaju kopanje.
U kontekstu Enid Blyton nipošto ne zazivam kulturu otkazivanja, mislim da to nije ništa drugo doli nabacivanje blatom, ali zazivam voljnost za istraživanjem, povezivanjem, preispitivanjem. Primjerice, istovremeno biti obožavani književni superstar i zlostavljač itekako je moguće, koliko god to narušavalo našu binarnu paradigmu današnjice
Završit ću ovaj tekst crticom iz Benjaminova pisma Adornu iz 1940. godine. Kada bi njega i brata mu Georga roditelji vodili na izlete i u šetnje novim mjestima, Georg bi na kraju, u svojoj dječjoj, kolekcionarskoj maniri, uvijek dobacio: „Sada možemo reći da smo i tamo bili.“ Benjamin uočava kako se u toj rečenici isprepliću sadašnjost, prošlost i budućnost – što se nekom neobičnom sintropijom, nadam se, oživotvorilo i ovim tekstom. Zaborav, u srži kontrarevolucionaran, naivno bi nas mogao navesti na zaključak da smo samim time što smo u stanju prisjećati se, već aktivni dionici otpora, no aktivno prisjećanje nije bezazlena igra, njegova metodologija nije linearna, njegovi rukavci nerijetko nisu ucrtani na kartama, a otkriveni teritoriji ponekad su nezamislivo zapušteni i zastrašujući ili pak odavno prisvojeni i eksploatirani – u svemu tome (velika) djeca mogu postati groteskna i okrutna, otuđiti se, zaigrati se uništavanja, integrirati nasilje. Sve su to neizbježni rizici aktivnog prisjećanja.
Sad nam se valja pozdraviti s petorkom i s otokom Kirrin. Doviđenja Juliane, Dick, George, Anne – i Timmy. Ali naš pozdrav čuje samo Timmy, jer ima tako izoštren sluh.
Možda se pitate čemu sve to? Tko će nas na kraju zaista čuti? Pa iako Blyton najveću hrabrost i najoštriji sluh u ovoj knjizi pripisuje psu, dojma sam da čovjek uopće nije toliko gluh i pasivan kakvim ga interesne skupine danas pokušavaju prikazati. Čovjek je sposoban pojmiti precizno i nekumulativno iskustvo vremena, aktivno se prisjećati (riskirati, plašiti se, izazivati vlastite zablude) i povezivati se s drugima, te na taj način preoblikovati svijet u kojem i koji jest. Pri tome je, naravno, važno ostati u službi znanosti – ali kao što nas Blyton ovom prilikom zgodno podsjeća, ne smijemo zaboraviti da su i neki drugi u toj istoj službi, no njihovi su motivi možda sasvim drugačiji od naših.
