U monografiji Magnus alla conquista di Tex (Magnus u pohodu na Texa), iz 2015. godine, na str. 99 reproduciran je jedan od nebrojenih pripremnih crteža koje je za svog Texa napravio Magnus, pravim imenom Roberto Raviola, obrtnik i scenograf – tom se formulom definirao na pečatu koji je utiskivao na neke od svojih crteža. Pripremni crtež prikazuje snježni pejzaž na kojem vidimo Texa Willera i Kita Carsona kako u pozadini jašu kroz mećavu dok ih iz desnog ugla promatra zbunjeni Bob Rock koji se od snijega pokušava zaštititi odrpanim kišobranom. Crtež je datiran 18. travnja 1991. i ima određenu simboliku jer na neki način zatvara krug. Pokazuje, bolje rečeno, kako Magnus svjesno zatvara krug. Počeo je s visokotiražnim „narodnim“ stripom čiji je Alan Ford po mnogočemu simbol, i s njime je završio crtajući Texov gigantski album br. 9.
U oba slučaja je očito jedno: Magnus je ostao Magnus. Iako se oba puta radilo o likovima koje su napisali drugi, a u slučaju Texa i grafički osmislili, Magnus je napravio nešto svoje. Alan Ford je Magnusov Alan Ford i za mnoge, s pravom, prestao je izlaziti s brojem 75. (uz prigodni br. 200). Kod Texa, kojem je – jednom albumu serijala starog skoro osamdeset godina – posvećeno već nekoliko monografija i izložbi, situacija je nešto složenija.
Dvije „životne“ lekcije
Odnos Magnusa i Bonellija bio je, blago rečeno, složen, voljeli su se, mrzili, mirili se. Kada bi ga pitali za Magnusa, Sergio Bonelli ispričao bi dvije anegdote, dvije „životne lekcije“, kako ih je nazivao.
Prva anegdota tiče se samog dogovaranja rada na Texu. Godinama je Bonelli kao izdavač „lomio“ Magnusa, ali bez uspjeha. Ništa strašno. U predgovoru osmom gigantu među one od kojih je dobio odbijenicu Bonelli nabraja umjetnike kalibra Moebiusa, Huga Pratta, Enkija Bilala, Johna Romite (juniora i seniora), Franka Millera i Garcije Seijasa (potonji će angažman prihvatiti dvadesetak godina kasnije). Onda je jednog lijepog dana Magnus promijenio mišljenje i sam se ponudio za angažman na Texu, i to na „gigantu“. Bonelli je bio iznenađen jer je već bio izgubio nadu. Štoviše, vijest je primio s određenom dozom nepovjerenja s obzirom na dugogodišnje niječne odgovore i pomislio da iza Magnusove ponude ne stoji zbiljski interes nego da je bolonjski crtač bio zaintrigiran pozamašnim iznosom koji je angažman mogao polučiti, pomislio je da se Magnus – čudno za njega – misli provući štancajući decentne table, nikako vanserijsku robu. No odmah je postalo jasno da je situacija upravo suprotna. Pažnja i poštovanje s kojom je Magnus pristupao crtanju Texa dosezala je opsesivnu razinu. Table mu je izdavač morao otimati jer bi ih ovaj u protivnom dorađivao unedogled. Istinito ili ne, čini se da je Magnus jednom Bonelliju rekao kako mu se ne sviđaju žilice na jednom listu stabla u šumi kalifornijskog zaleđa. Kalifornijske je šume crtao po uzoru na one koje su opasavale Castel del Rio, gradić u koji se bio povukao.
Onda je jednog lijepog dana Magnus promijenio mišljenje i sam se ponudio za angažman na Texu, i to na „gigantu“. Bonelli je bio iznenađen jer je već bio izgubio nadu
Druga je anegdota vezana za rokove. Od ideje do gotovog proizvoda proći će više od sedam dugih godina. Izdavač je već bio odustao, scenarist također: predviđali su pedesetak tabli nedovršenog stripa koje će ponuditi revijama u sjećanje na vlastitu oholost koja ih je nagnala da uopće povjeruju da će Magnus dovršiti strip. Posljednja faza rada na Texu, koincidirat će s terminalnom fazom bolesti koja je Magnusu u međuvremenu dijagnosticirana. I crtač i izdavač znaju da mu nije ostalo mnogo vremena, znaju da se radi, zapravo, o utrci s vremenom. S obzirom na pogoršanje zdravstvenog stanja, svi očekuju predaju, ili barem usporavanje, ali Magnus opet postupa suprotno očekivanjima i radi sve intenzivnije, sve dok jednog dana u redakciju Sergio Bonelli Editore ne pristiže telegram, danas uokviren i obješen na zidu ureda, s dvije riječi „Finito, Magnus.“ Magnus će umrijeti u veljači 1996, a njegov će Tex ugledati svijetlo dana u lipnju.
Štrebersko istraživanje
Nije potrebno biti obožavatelj Texa, pa možda ni Magnusa da vam bude jasno da čitate posebnu priču. Tvrdokorni obožavatelji Texa, jasno, imaju zamjerki na Magnusovu izvedbu. Oni Magnusovi, na priču koju je napisao iskusni Claudio Nizzi. Vjerojatno mnoge mobilnost šaka u priči podsjeća na gestikulaciju Alana Forda unatoč viticama već otpočele liberty faze kod Magnusa kao i groteskni hiperrealizam facijalne anatomije kod zlikovaca. Ženski likovi prepuni su reminiscencija na Magnusovu erotsku fazu čak i kad je suludo i pomisliti na takvo što. Sve to Magnus nosi sa sobom u Texa i toga je svjestan. Pokušat će se pripitomiti opsesivno pedantnim istraživanjem. Prenaglašena plastičnost i statičnost možda su samo posljedica „pritrujenosti“ štreberskim pripremama, priprema kojih se nije lišio u radu. S druge strane, autokarikature koje je čitavu karijeru ubacivao u svoje radove i ovdje su prisutne. Dakle, prilagoditi se Texu, ali ne izdati sebe. Magnus nikada nije prihvaćao biti nadničarem, uvijek je utiskivao svoj biljeg na lik.
Na projektu je s njim od početka njegov Kit Carson, svojevrsni tintonoša Giovanni Romanini s kojim Magnus surađuje još od početka sedamdesetih. Radio je tuševe na gotovo svim Magnusovim projektima, recimo na Alan Fordu kada je ritam objavljivanja bio odveć vrtoglav kako bi ga Magnus pratio, radit će zajedno i na Družini od vješala, kratkog vijeka, i na Maxmagnusu, još kraćeg vijeka, barem u njihovoj izvedbi. Evo ih, dakle, zajedno i na Texu. Romanini će Magnusa pozvati na oprez nakon što je ovaj kontaktirao Bonellija i bacio se na pripremne crteže i skice. Crtat ćeš mi konje, kazat će mu Raviola, nakon opaske da su mu na jednoj skici konjske noge i glava malčice groteskni. Romanini ga prati do kraja.
Kako se mijenjao Tex Willer
Godine skiciranja pokazuju mijene Willerove fizionomije, njegovih frizura (crta frizure na desnu ili na lijevu stranu), gesti i mimike pri pušenju sve dok ga nije ustalio do te mjere da ga može pomicati na vlastitu volju i zadovoljstvo kroz priču. Ideja je sačuvati nešto od izvorne Galepove kreacije oko čega se Magnus silno trudi na sve 224 table. Na jednoj od skica Texovog lica si bilježi „Otvoriti liniju“ svjestan težine vlastitog poteza u sličnom kontekstu. Prethodno je nacrtao nekoliko tabli jedne već postojeće epizode dueta Nizzi / Ticci i uvjerio se u to. Izgledaju izvrsno, ali. Potez mu je pretežak. Eliminira silno crnilo koje ga prati od ranih dana Kriminala i Satanika i Alana Forda i prelazi na laganije sjenčenje, bliže Galepovom stilu. Trudi se umaći određenoj krutosti akcijskih sekvenci koja u Alanu Fordu izaziva barem podsmijeh kojeg ovdje ne bi trebalo biti, ipak je to Tex. To će mu uspjeti tek djelomično. Njegov Tex nije smiješan, ali jest monumentalan, voštana skulptura samog sebe, pa praktički nijedan kadar s čitavom figurom Texa nije u potpunosti uvjerljiv. Našem Parlovu, Kubertu, da spomenemo tek neke od onih koji su gostovali na gigantima, ili Guidu Buzzelliju koji je 1988. crtao prvi album serije predimenzioniranih Texova, to je uspjelo. Buzzelli je možda najeklatantniji primjer. Sa svojim nestalnim, nervoznim, stalno „pogrešnim“ potezom kreira izvrsnu dinamiku kod Texa. Njegova drhtava izvedba i frenetična linija daju nestalnu morfologiju Texa koja, od crteža do crteža, izgleda pomalo i neustaljeno, ali izgleda mlađe, naivnije impulzivnije. Kinetika akcijskih scena je sirova i uvjerljiva. Ukratko, moćna.
Ženski likovi prepuni su reminiscencija na Magnusovu erotsku fazu čak i kad je suludo i pomisliti na takvo što. Sve to Magnus nosi sa sobom u Texa i toga je svjestan. Pokušat će se pripitomiti opsesivno pedantnim istraživanjem
Četvertotaktna priča i obilje detalja
Spomenuo sam da je bilo kritika na Nizzijevu priču. Da nije njegov najbolji scenarij, da bi možda funkcionirao bolje u rukama nekog drugog, dugovječnijeg crtača Texa, klasičnijeg… Pogrešno je pomišljati takvo što jer je Nizzi priču, kao što mu je bio običaj pri pisanju za „gostujuće“ crtače, vrlo obzirno prilagodio baš Magnusu, i njegovim orijentalnim nagnućima (kroz lik May Ling i druge kineske likove). Magnus je opet Nizzijev scenarij podvrgao daljnjim izmjenama, sebe dodatnim izazovima. Anegdota i na tu temu naravno postoji: Romaniniju je kazao da ako Nizzi kaže imamo pucnjavu u šumi, noću, mi ćemo odvratiti, imamo pucnjavu u šumi, noću, po kiši. Osim toga, Nizzijeva priča četverotaktni je motor pustolovne naracije. Prvi korak je prolog koji stvara dovoljno napetu atmosferu za zaplet; drugi je korak pojašnjenje čitavog konteksta i uvođenje u glavne likove; treći korak nas vodi kroz glavninu radnje koja vodi do onog što smatramo raspletom i četvrtog koraka u kojem nam postaje jasno da rasplet nije bio rasplet te da se radnja ponovo pokreće, čak dramatičnija i napetija, do konca koji u vrtlogu zbivanja stavlja točku na priču. Da bi naglasio klasičnu dimenziju priče, Nizzi dodaje tipični sastojak visokotiražne literature devetnaestog stoljeća, naširoko rabljen u feuilletonima, romanima u nastavcima koji su direktni predak stripa: iznenadno pojavljivanje lika za kojeg se smatralo da je nepovratno nestao.
Sličnih obiteljski intrige u Texu obično nema, a nose sa sobom rezidencije koje su zamci i interijere idealne da ih Magnus – koji je diplomirao scenografiju – preoptereti detaljima namještaja, rasvjetnih tijela, arabeskama ukrasnih tkanina ili mehaničkim djelićima oružja za koje je bio pasionirani stručnjak. Ukratko, da stvori kontekst u kojem će njegov voštani Tex potentno statirati. Magnus će takvu priču objeručke prigrliti i crteži će mu stalno odlaziti onkraj stripa, sve do Doreovih ilustracija klasika (Božanstvena komedija, Gargantua i Pantagruel, Bijesni Orlando) i do ilustracija suvremenih samom Texu. Dovoljno je otići pogledati izvorne ilustracije za Twainovog Toma Sawyera ili Hucka Finna. Uz to, na papiru na kojem izlazi Tex i koji je sve u svemu loše kvalitete, žućkast, stječe se utisak patine nekog drugog vremena.
Tex koji brine i Kit Carson koji čeka boračku penziju
Texova važnost od Magnusa traži ustupke na koje ovaj pristaje, kao što se čini da i Tex želi izići crtaču ususret. Nije moguće s preciznošću kazati jesu li se našli na pola puta ili jesu li se uopće našli. Poštenije je priznati da su obojica napravili sve što je bilo u njihovoj moći da tako bude, jer samo to možemo i očekivati od čvrstog rendžera srednjih godina i beskompromisnog crtača na izmaku snaga. Možemo pretpostaviti i da nisu uspjeli i da je među njima ostala distanca, svojevrsni međuprostor u koju upadaju i iz koje izviru sva čitanja Doline terora. Prostor je to u kojem obitavaju remek-djela o kojima je nemoguće kazati sve i koja su tu da budu klasici i da stalno govore.
Magnus će takvu priču objeručke prigrliti i crteži će mu stalno odlaziti onkraj stripa, sve do Doreovih ilustracija klasika (Božanstvena komedija, Gargantua i Pantagruel, Bijesni Orlando) i do ilustracija suvremenih samom Texu. Dovoljno je otići pogledati izvorne ilustracije za Twainovog Toma Sawyera ili Hucka Finna
Ovome bi se moglo dodati kako s Magnusom susret jednostavno, općenito govoreći, nije moguć, njegovo je pero njegov naratorski glas i koliko se god trudio da govore likovi, ili Nizzijev scenarij, to mu ne polazi za rukom. Magnusova linija – iako lomljena za ovu priliku, olakšana – mijenja im ton glasa, progovara za njih. Tex je u Magnusovoj izvedbi daleko čišći i ispoliraniji nego recimo, u izvedbi Guida Buzzellija, uzmimo opet njega za primjer. Magnusov Tex elegantno je tromiji i govori nijansiranim pogledom zrelije osobe – iako Tex u teoriji ne stari. Ovdje odaje brige, bremena, tjeskobu koja možda i nadilazi samu priču u kojoj se trenutno nalazi. Nosi sa sobom talog, sediment, backstory i misli na buduće pothvate ako preživi tekući, nosi, pretjerat ćemo, Magnusovu umjetničku tjeskobu, bolest, zapah fizičkog kraha. Dojam je da je bezbrižniji Kit Carson, desetak godina stariji od Texa, u vječnom iščekivanju da pobere boračku penziju.
Iako je manje teksovski, Magnusov Tex je paradoksalno uvjerljiviji ili, bolje rečeno, čini uvjerljivijim sam lik jer ga vadi iz uvriježenog univerzuma serijala i pokazuje nam da je uistinu larger than life. To je Magnusov poučak koji ovaj dokazuje tako što slijedi upute, poštuje poetiku serijala nastalog o četrdesetoj obljetnici lika i reinterpretira rendžera unutar određenih gabarita. Tex se meni uvijek učinio stvarnijim nakon Magnusa jer je preživio i njega. Magnus nije preživio Texa, ali Tex Magnusa jest i time se jednostavno dokazao kao uvjerljiv lik.
Ostale tekstove iz serijala „Književnost & vizualne umjetnosti“ pročitajte na sljedećoj poveznici.
