Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo neke od najboljih ovdašnjih autora/ica da odaberu svoje lektirne favorite i o njima napišu interpretativne eseje. Od ožujka do kolovoza 2021. objavili smo više od 20 takvih lektirnih prijedloga koje sve možete pročitati u rubrici Alternativna lektira. Početkom 2022., nakon kratke pauze, iznova zakazujemo sate alternativne edukacije petkom na Kritici-hdp.
Sve su koncepcije vrijedne razmatranja duboko osobne, i zato su anegdote najbolji ulaz u nastavne i izvannastavne teme. Osobne su anegdote ulaz još i bolji, pa ću vam u tome duhu ispričati kako se prije dosta godina moja draga kolegica, književna teoretičarka i kritičarka s akademskim stupnjem doktorice znanosti, ali isključivo posvećena svemu što književnost čini i što može dosegnuti izvan akademske kule babilonske, u okviru jednoga projekta upustila u suradnju s jednim učiteljskim fakultetom. Ideja je bila da temu čitanja i razvoja kritičkog mišljenja istražuje s budućim učitelji/cama, u namjeri da ih osnaži i ponudi im metode i alate da sve to vrijedno što književnost nudi prenesu na mlade naraštaje koji dolaze. Nakon manje od dva tjedna rekla mi je: „Ovo nema apsolutno nikakvog smisla, podučavati kritičkom mišljenju odrasle ljude. Treba otići u vrtiće, jer ondje se još uvijek nešto može učiniti.“
Ja s ovom lektirom ne bih nužno otišla u vrtiće, ali vratila bih se u više razrede osnovne škole, u onu osjetljivu dob oko dvanaeste godine života. Zadnjih desetljeća u akademskom je svijetu iznimno živ pristup koji se može svesti pod egidu znanosti o čitanju, koja interdisciplinarno povezuje razvojnu i kognitivnu psihologiju u sprezi s teorijom književnosti, sociologijom i antropologijom. U sretnom braku s praktičarima na terenu, ta znanost empirički dokazuje da djeca koja su u ranoj i ranoj školskoj dobi sa zadovoljstvom čitala, između desete i dvanaeste godine naglo izgube interes za knjigu. O tome vrlo stručno i zanimljivo, a prije svega pristupačno piše psiholog Daniel T. Willingham u knjizi Raising Kids Who Read, koju kao obaveznu literaturu preporučujem svima koji rade s djecom i mladima, jer sadrži kompendij praktičnih savjeta kako stvoriti i održati interes za čitanje kod svih dobnih skupina. Kod Willinghama su ključni koncepti održavanje motivacije i promoviranje čitanja kao prije svega zabavnoga, a korisnost bi onda trebala proizaći iz igre i strasti, primjerom pokazana i pažljivo vođena. Mada Willingham jasno kaže da se, želimo li odgojiti čitatelje i čitateljice, ne smijemo oslanjati isključivo na školu, naglašava i ono što svi roditelji čija djeca imaju dobre učitelji/ce znaju: za izgradnju pozitivnog stava prema čitanju nije toliko bitan plan i program koliko ono što učitelji/ce s tim programom naprave. To jest u neku ruku utješno, ali nipošto ne znači da se taj u kamenu uklesani program ne može tu i tamo hakirati nekom sitnom akcijom, sitnim i dinamitnim djelom, malim formatom u koji stane veliko svašta, i koji bi mogao biti spasonosan za ponovni uron u čitanje. Jednom, recimo, slikovnicom.
Skidanje stigme
Da biste slikovnicu uveli u više razrede osnovne škole, treba preskočiti kozlić, okrenuti se na ručama, prehodati gredu i napraviti salto preko sijaset prepreka koje se uglavnom nalaze u glavi, pomalo u školama i knjižnicama, a ponajviše u usmenoj predaji. Sve te prepreke na čitateljskom gimnastičkom poligonu svode se na paušalnu konstataciju da su slikovnice za (vrlo malu) djecu. Nije stoga čudno da se već i kod osmogodišnjaka pri pogledu na slikovnicu aktivira amigdala, koja im poručuje da od toga formata bježe preskačući zgrčke i raznoške, jer to je, što? Nešto za bebe, nešto što su prerasli. Oni u školi za lektiru već čitaju Ezopove i La Fontaineove basne, Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Vlak u snijegu, knjige s puno stranica i malo ilustracija koje mahom ni ne pogledaju, ali im se vesele – jer ilustrirana je stranica ujedno i stranica koju ne moraju pročitati.
Treba tu najprije podsjetiti odrasle, a tek onda naučiti djecu da je slikovnica literarno-likovno umjetničko djelo koje ne pišu niti rišu klinci, već odrasli umjetnici i umjetnice. Zadovolji li visoke narativne i likovne kriterije, slikovnica ima puno slojeva za interpretativno ljuštenje. Kao luk, ali bez suza.
Da obrađujem s učenicima i učenicama slikovnicu za lektiru, najprije bih uvodno s njima porazgovarala o onome za što neki njihovi vršnjaci ili stariji školarci kažu da je za bebe, a oni iz iskustva znaju da nije tako. Računalne igre koje su trebali prerasti sa sedam godina, a još ih vole? Možda plišana igračka koja im još znači? Pomoglo bi i da nastavnici imaju afirmativan stav prema slikovnicama, i da ih i sami čitaju – po mogućnosti neke koje su objavljene nakon 1970. godine, i ne samo u Hrvatskoj. Uvod bi trebao uključiti razgovor o omiljenim slikovnicama, i tu bi, u duhu pravedne razmjene i reciprociteta na kojemu bi svaki dobar obrazovni proces trebao počivati, nastavnici trebali ponuditi svoje favorite i reći par riječi o njima. Trebalo bi, također, skrenuti pozornost na količinu teksta, kojega u dobrim slikovnicama nikad nema puno, što je dobar mamac za one koji unaprijed ne vole čitati jer zaziru od tekstualne količine i gustoće. I gle, tu su i slike, svi ih volimo i stalno shareamo, i one se mogu čitati jer pričaju svoju priču. I u tome trenutku na stolove, ili na klupe, dolazi Snovonoša.
Mjesto radnje: Mezopotamija, Rimsko Carstvo, Babilon, Drvenik Veli, vaše vlastito susjedstvo, i uzglavlja svih koji spavaju
Vrijeme radnje: Tisuće godina, jučer, danas i sutra
Kratak sadržaj: Obraća nam se direktno glavni lik, koji je već tisućljećima zaposlen kao raznosač snova. Strašno mu se sviđao taj posao, i prihvatio ga se unatoč tomu što su ga svi odgovarali. Nosio je i dostavljao snove bez kriterija svima, jer snovi ne diskriminiraju. Kako na svijetu u svakom trenutku netko tone u san, nije imao ni časka odmora pa su mu se u brzini znale događati zabune. Ali nije se imao vremena njima opterećivati, jer je već morao nositi neki treći san. Dobro je upoznao narav sanjača, koja zna biti nezgodna i ratoborna: oni često ne shvaćaju da za snove nije odgovoran snovonoša, nego oni sami. Međutim, svijet se kroz tisućljeća i desetljeća jako promijenio, pa sad taj donositelj snova razmišlja o novome poslu.
Od slike prema tekstu
Nakon uvodne priče o slikovnicama i razgovora o tome zašto ih je poticajno i zabavno čitati, pokazala bih učenicima i učenicama naslovnicu slikovnice s kojom ćemo raditi. Kako im se sviđa? Mogu li je opisati, što vide? Naslov je također dio crteža – što on znači? Tko ili što bi bio snovonoša i kakva je to riječ? Skrenula bih pozornost na činjenicu da na naslovnici umjesto jednog imena imamo dva – dvoje je autora sudjelovalo u kreiranju onoga što ćemo čitati i obrađivati.
U tekst bih uronila prvo preko slika zato što, protivno popularnom mišljenju, slikovnicu nije moguće čitati bez čitanja slika. Povjesničarka umjetnosti i pedagoginja Jane Doonan u svojoj fantastičnoj, opsegom maloj, a idejama gigantskoj knjizi Looking at Pictures in Picturebooks govori o pomnom čitanju slika kao analogu pomnom čitanju teksta. Želimo li dobiti najviše od slike – i otvoriti se ne samo mutno estetskom, već i kognitivnom iskustvu koje nam ona pruža – ne smijemo gledati samo što slika predstavlja, već i kako to čini. Crte, boje, način na koji se kontrolira prostor na stranici – sve su to elementi specifične vizualne naracije, jednako kao što su riječi i sintaksa i segmenti diskursa elementi književnog teksta. Današnja djeca žive u svijetu kojim dominiraju slike, vizualne paradigme su im ugodne i bliske, ali uglavnom nisu naučena svjesno promatrati i otkrivati priče iza slika. I tu leži veliki potencijal.
Rekla bih im da potpuno zanemare tekst – da ga pokriju papirom – i onda bi svatko uzeo po jednu duplericu i opisao što vidi. Kao kocke pričalice, kao zanemarena vještina pripovijedanja, svatko bi imao neku svoju verziju, neku priču, i to bi bio dobrodošao odmak od jedne i jedinstvene analize lektirnog djela koju mahom sastavljaju roditelji ili se prepisuje sa sumnjivih portala i direktno iz tražilica.
I tek kad bismo detaljno obradili slike – jer pomno promatranje ne može se požurivati – prešli bismo na tekst. Očekivala bih da će učenike zanimati kako je priču u slikama vidio autor teksta: i to je taj interes i poriv za okretanjem stranica, ono što nas tjera da čitamo dalje. Što se poklapa s njihovim verzijama priče, a što je potpuno drukčije? Što im je logično, a što nelogično? Što ih je najviše iznenadilo, a što su očekivali? Činjenica da u stvarnosti obično najprije nastane tekst za slikovnicu pa onda pripadajuća slika ne mora igrati nikakvu ulogu u paradigmi podučavanja. Može, međutim, biti poligon za buduće lektirne obrade slikovnica – najavila bih tu da ćemo sljedeći put uzeti slikovnicu u kojoj će najprije čitati tekst, pa onda gledati ilustracije.
Rano je za eksplicitne naratološke lekcije i uvođenje terminologije iz teorije književnosti, ali to nipošto ne znači da djecu ne možemo suptilno podučiti kako se gradi i kako funkcionira dobra priča. Slikovnice su opet, zbog kratkoće svojih tekstova, idealan format za to.
Snovonoša je sjajna lekcija iz pripovijedanja u prvom licu jednine, o tome što pripovjedač dijeli s nama, ali i o tome što sve o njemu doznajemo iz načina na koji pripovijeda. I to je jedan od načina na koji se može provjeriti je li tekst pročitan i koji se sve detalji u njemu nalaze. U Snovonoši, recimo, postoji jedan odlomak koji se ponavlja – potpuno isti tekst na početku i pred kraj – i mada je tekst isti, je li njegova poruka ista, i shvaćamo li ga na isti način?
Bilješka o piscu
Jezik je materija i predmet svake književnosti. Neki su možda čuli da se književnost paušalno definira kao umjetnost riječi, ali djeca stasaju u mlade i odrasle kojima ni na intuitivnoj ni na svjesnoj razini nije jasno što to zapravo znači. I mislim da je jedan od velikih razloga zašto je to tako – zašto književnost nikako ne uspijevamo s razine što je rečeno pomaknuti na razinu kako je rečeno – prevelik fokus na prepričavanje fabule u lektiri, ta policijska i krajnje štetna metoda provjere je li djelo pročitano. Književnost Igora Rajkija idealna je da pokaže i prokaže riječi kao igračke. Moglo bi se krenuti od same autorove biografije, bilješke koju je on sam napisao i koja se proteže kroz sve njegove tekstove, za djecu i odrasle podjednako: „Često pokušava razabrati slova u pjeni na površini jezera i mora, ali mu valovi zavrtlože rečenice i pretoče ih dubinama, pa mora pričekati da mu se uvrnute vrate nadohvat prstiju.“ Pitala bih ih što to samo po sebi znači, i može li se nekako primijeniti na ovaj tekst. A moglo bi se krenuti i od same premise da su riječi igračke, i onda bismo tražili na koji se način pisac igra svojim riječima. Svatko neka odabere jednu riječ – imenicu, glagol, pridjev koji mu se sviđa, za koju možda prije nije znao, i napiše nešto o njoj u stilu autora: netko će se sigurno uhvatiti za snohvaticu, a netko i za javohvatnika, poneko i za odgovarače. Tako bi djeca mogla osvijestiti da jezik pripada nama, njima, a ne neimenovanim vrhovnim autoritetima ili gramatikama i pravopisima.
Jedan od velikih razloga zašto književnost nikako ne uspijevamo s razine što je rečeno pomaknuti na razinu kako je rečeno je prevelik fokus na prepričavanje fabule u lektiri, ta policijska i krajnje štetna metoda provjere je li djelo pročitano
Međupredmetni pristup
Znam da silabusi pucaju po šavovima, ali književna djela koja se obrađuju u lektiri nikako ne bi trebalo ugurati u jedan školski sat. Bilo bi praktično i višestruko korisno primijeniti međupredmetni pristup: recimo, da tjedan kad se na hrvatskom radi „lektira“ zapravo bude tjedan lektire u svim predmetima.
To najbolje znaju u Finskoj, zemlji koja je u kratkom roku postala primjer najboljega iz obrazovne prakse, jer Finci su shvatili da je resurs u koji najviše vrijedi ulagati – obrazovanje. Fenomenalno učenje iz Finske autorice Kirsti Lonka zbirka je odlične teorije i pregledne prakse, a okosnicu metodologije i načina razmišljanja o kurikulumu čini tzv. učenje o fenomenima, koje probija granice struka, predmeta, udžbenika i učionica. To izgleda tako da nekoliko puta godišnje sami učenici biraju temu (fenomen) o kojemu žele razgovarati i onda se u svim predmetima radi, primjerice, šuma – kao motiv književnog djela, kao motiv glazbene kompozicije, kao ekosustav i stanište, kao izvor kisika.
Pa bi se onda, u pristupu koji se naslanja na finski koncept, teme iz Snovonoše moglo obrađivati na likovnom, po principu koji sam već natuknula kao strukturu za naraciju. Kako ilustratorica upotrebljava boje? Kakve crte koristi, jesu li joj crteži uredni, i zašto nisu ili jesu?
Iz povijesti i geografije šlagvorti bi mogli biti Mezopotamija, Rimsko Carstvo, srednji vijek, Dalmacija i otoci. Zašto ne napraviti kartu područja na kojem se snovi isporučuju?
Iz matematike bi se moglo krenuti od nule, doslovce, koju su izmislile Maye, iz fizike pojasniti na kojem je principu radila Leonardova sprava za letenje i što je to cijepanje atoma. Iz kemije, koja je sastavni dio svake dobre kuhinje, ne samo one molekularne, valjalo bi proučiti kojim se kemijskim reakcijama topli i hladni sastojci spajaju u sladoled, u kojemu je snovonoša također imao prste.
Za kraj moga utopijskog tjedna lektire, učenici bi pogledali kratki animirani film Nikoline Žabčić, nastao prema ovoj slikovnici, da upoznaju još jedan način na koji se priča mijenja i obogaćuje, na koji medij mijenja poruku – i bez spomena Marshala McLuhana.
A za kraj ovoga teksta, još jedna anegdota: jedna učiteljica prvog ce razreda u jednoj osnovnoj školi u Zagrebu djeci nudi prve tekstove uz čaj s medom. Čitaju ih skupa, a onda pijuckaju – svatko iz svoje omiljene šalice – i razgovaraju o tome što su pročitali. Nitko to ne zove lektira, jer ta važna riječ, nažalost, ima široko kontaminirano značenjsko polje. To je učiteljica koja je shvatila da čitanje treba povezati s ugodom, a ne sa stresom i suzama. Djeca plaču dok čitaju, roditelji plaču dok s njima pišu, a učitelji plaču kad moraju pročitati dvadeset i pet istih, nemaštovitih sastavaka.
Male su šanse da će se u ono što okoštali silabusi osnovnih i srednjih škola zovu lektirom uvući nova riječ da zamijeni ovu staru. Pa ako već neće biti novih riječi, onda ovu koju imamo možemo napuniti novim asocijacijama, emocijama, i novim značenjem. Dobre slikovnice odličan su poligon za to.
Za one koji žele znati više:
Priča Snovonoša izvorno je objavljena u neilustriranoj zbirci kratkih priča Mamac za duhove. Još su neke priče iz te zbirke promijenile ruho i platformu: Čarobnjak je postao radiodrama, a Priča napisana šutnjom ugrađena je u roman za odrasle Drhtajništvo. Odaberite i pročitajte još poneku priču iz zbirke i razmislite u kojem bi se žanru još mogla realizirati i zašto? Koja bi bila posebno pogodna za još jednu slikovnicu?
Slikovnice za sve generacije:
- William Joyce, Joe Bluhm, Vanda Mikšić: Fantastične leteće knjige gospodine Morrisa Lessmorea
- Pija Lindenbaum, Željka Černok: Ema spava negdje drugdje
- Agnes de Lestrade, Valeria Docampo, Petra Matić: Velika tvornica riječi
- Dubravka Pađen Farkaš, Dražen Jerabek: Gospodin Otto i stari naslonjači
- Jelena Pervan, Vanda Čižmek: Tonka će sutra
- Wolf Erlbruch, Krešimir Krnic: Patka, Smrt i tulipan
- Roman Simić, Manuel Šumberac: Baba Jaga i Div Zaborav
- Jean-Pierre Simeon, Olivier Tallec, Vanda Mikšić: Ovo je pjesma koja liječi ribe
- David Grossman, Michal Rovner, Laila Šprajc: Zagrljaj
- Silvija Šesto, Vanda Čižmek: Uhvati mi plavog medu
Anda Bukvić Pažin završila je studij anglistike i germanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom je fakultetu 2012. i doktorirala, s temom ženskih dnevnika i autobiografija. Prevodi prozu, publicistiku i literaturu za djecu s njemačkog i engleskog. Dobitnica je nagrade Ministarstva kulture Iso Velikanović za najbolji prijevod romana u 2018., za roman Manji smo boemi irske autorice Eimear McBride. Redovito piše književne kritike i prikaze za književne i kulturne portale, i bavi se poticanjem čitanja i literaturom za najmlađe – najviše slikovnicama – iz teorijske, praktične i traduktološke perspektive.
Program Alternativna lektira osmislile/i su i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizira se uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.
