Jedino se obilaznim putovima dolazi do srži problema.
Stephen Bann, The Inventions of History,
iz Steve Baker, Picturing the Beast, iz Greg Garrard, Ecocriticism

Kad uzmete slikovnicu Shauna Tana Rules of Summer, dojam je da ste u ruke primili slikarsko platno. Ali to platno možete listati, i tako se kretati kroz slike. Ima tu i nešto teksta, po jedna rečenica na većini prostranih duplerica – gotovo kao naziv slike u galeriji, samo smješten na neuobičajenom mjestu. Nikad ne ostavljaj crvenu čarapu na sušilu. Ni slučajno nemoj pojesti zadnju maslinu na zabavi. Pratimo začudnu priču sastavljenu od kratkih, ali slojevitih isječaka iz života dvojice dječaka, o tome što se sve može dogoditi kad prekršite niz izmišljenih pravila, usred industrijskog pejzaža u koji katkad surovo, katkad nježno prodire priroda.

I prodiru životinje.

Počinje od golemog, prijetećeg kunića, preko sabora sokolova u frakovima do prethistorijskih gmazova i glavonožaca, vrana smetačica i vrana pomagačica, a u nekom se trenutku robotske životinje počinju miješati sa stvarnima, kao što se i jarke plodne boje miješaju sa scenama apokalipse. Bez obzira na sve unutrašnje tenzije i oštre rubove, priča je to koja ima nježnost i mekoću. U suštini prikazuje bliskost, koja uvijek ima svoju ranjenu stranu, u postindustrijskom gradu koji je visokofunkcionalan, ali ima i svoj „divlji želudac“, kako bi to rekla Tanova sestra po senzibilitetu, Špela Frlic, opisujući kvart Blještavku u svom istoimenom romanu.

Ono što u slikama i riječima Pravila ljeta ili Ljetnih pravila najviše privlači pogled, a pomalo izaziva i nelagodu, životinjski su likovi. Ne zato što su te životinje predatorske ili prijeteće – mada bi njihove dimenzije i boje i to mogle sugerirati – nego zato što su se uopće našle usred grada. Čudno je, zapravo, što te životinje izgledaju kao životinje, a ne kao ljudi. Kroz priču ne doznajemo što misle i što smjeraju, jer Tanove životinje ne govore. Kao da nas ta platna, umjesto da nas vode u smjeru intelektualnog tumačenja, vraćaju instinktu.

Jer u slikovnicama smo, kao i u ostalim formatima i žanrovima književnosti za djecu, navikli drukčije. Navikli smo na životinje koje se kreću i govore poput ljudi – od Mickeyja Mousea do Ježurke Ježića. Neke su odjevene, neke nisu, ali zajedničko im je to što su u knjigama za djecu one redovito projekcijsko platno za ljudske osobine. Čak i kad su anatomski realistične i bez hlača, cipela i šešira, sve su književne životinje zapravo antropomorfne – u antropocentričnom svijetu.

Životinje su možda i jedine preostale poveznice praksi naših nekadašnjih djetinjstava s djetinjstvima današnje djece. Zečevi na odjeći i u brojalicama, medvjedići u krevetu, čokolada (i album) Životinjsko carstvo, điha-konjići i drvene guralice čije životinje umjesto šapa imaju kotače. Priče su ljudima samo način da istraže ostala živa bića, kaže pjesnikinja i esejistica Clare Pollard, a najranije priče i kod kuće i u školi uvijek imaju Peppu Pig, Medu iz Maše i Vuka iz Crkvenkapice. Karin Lesnik-Oberstein procjenjuje da su otprilike dvije trećine knjiga za djecu u knjižarama na neki način povezane s okolišem i prirodom, a najviše sa životinjama. Kad gledam slikovnice koje sam čitala vlastitoj djeci u ranom djetinjstvu, sjećam se šišmiša Kire, dabra Kastora, Malog Mede i Malog Tigra, Vuka koji je puno putovao, bio zaljubljen i htio biti druge boje. Zanimljivo je da sam, kako su djeca literarno rasla, imala priliku promatrati kako se životinje povlače u pozadinu sporednih uloga, ili bivaju sasvim skrivene. Isto je, u srodnom kontekstu, 1980. godine utvrdio i John Berger u važnom eseju Zašto gledati životinje?, govoreći opsežno o načinima na koje je industrijsko i postindustrijsko društvo promijenilo odnos čovjeka i životinje iz dubokog i fundamentalnog u utilitarni i sirovinski: od 19. stoljeća životinje se polako povlače iz svakodnevice, kaže Berger, a taj se proces povlačenja može pratiti i u umjetnosti.

U svom Uvodu u dječju književnost, Marijana Hameršak i Dubravka Zima primjećuju da se životinje danas toliko vezuju uz djecu da se u knjižarama i knjižnicama knjige sa slikovnicama i životinjama kao glavnim likovima automatski svrstavaju pod literaturu za djecu.

Osim ako ste Franz Kafka ili George Orwell na izletu u animalistiku: tada vas štiti prethodni ozbiljni opus, i kanonski status.

U knjigama za djecu životinje su redovito projekcijsko platno za ljudske osobine. Čak i kad su anatomski realistične i bez hlača, cipela i šešira, sve su književne životinje zapravo antropomorfne – u antropocentričnom svijetu

Alegorije i amortizeri

Teoretičari se mahom slažu da su basne žanr koji je prvi uveo, a onda i masovno propustio životinje u književnost za djecu, ali prvo bih htjela kratko spomenuti nedječji srednjovjekovni žanr koji živi na životinjama: zbirku u kojoj se enciklopedijski navode karakteristike stvarnih i imaginarnih životinja, uz dodanu alegorijsku interpretaciju i nezaobilaznu ilustraciju. Mislim na zvjeropise, ili bestijarije, o kojima sam – kao i o mnogim najboljim tekstovima u svome životu – doznala od koleg(ic)a prevoditelj(ic)a. U zborniku Zagrebačkih prevodilačkih susreta posvećenom prijevodnim velikanima, Snježana Husić 2015. godine piše o tri bestijarija koja je prevela i kritičkim aparatom popratila Višnja Machiedo. Da nije bilo toga naoko malenog pothvata, dalje konstatira autorica, hrvatska kultura ne bi imala nikakav pristup bestijarijima, osim za one koji čitaju grčki, latinski, staroengleski i starofrancuski.

Slavenske kulture ne poznaju bestijarije – odnosno, ne bismo ih poznavali da nije prijevodne književnosti – ali basne poznajemo. Te su poučne pjesme i priče o životinjama stoljećima bile forme pripovijedanja namijenjene isključivo djeci; za razliku od recimo bajki koje su bile za odraslu publiku. Basne su bile dio poduke u čitanju i pisanju, pročitala sam, i sjetila se, ne Ezopa, već jedne od prvih knjiga koje sam posjedovala kao dijete: Majmun i naočale Gustava Krkleca i njegovih Telegrafskih basni: Reče majmun, našav ogledalo / Hajd, da i ja pogledam se malo! / Ču se potom njegov uzvik glasan: / – Tko bi reko da sam tako – krasan!

Ono što bestijariji i basne imaju zajedničko jesu – ljudi. U bestijarijima je naglasak na životinjama u svjetlu moralnih postupanja, a u basnama se ljudske karakteristike projiciraju na životinje. Te životinje, to smo neuvijeno mi, a njihovo je obitavalište naše društvo – mi u krznu, „ourselves in fur“, kako kaže Margaret Blount, autorica jedne od prvih monografskih studija koja se bavi životinjama u dječjoj književnosti Animal Land: The Creatures of Children’s Fiction (1974.). Odnosno, mnogi eseji i radovi na temu književne animalistike kažu da Margaret Blount to kaže, ali ja nisam našla točno tu frazu nigdje u navedenoj studiji. Kao što u engleskom prijevodu Totemizma (1963.) nisam našla tezu koju pripisuju Claudeu Lévi-Straussu, koja mi se jako svidjela, a to je da životinje nisu pogodne samo za jelo, već i za razmišljanje.

Od svih teoretičara koji se slažu da su upravo Ezopove basne uvele životinje u dječju književnost, Perry Nodelman najveći je pragmatik, koji cijelu diskusiju o navodnoj prirodnoj bliskosti djece i životinja vraća na kulturni konstrukt i književnu konvenciju. U jednom od temeljnih tekstova o vizualnoj naraciji u slikovnicama, Words About Pictures (1988.) on kaže da je klišej da su slike životinja – i to onih kojih danas u dječjoj okolini uopće nema – preplavile književnost za djecu zato što djeca vole životinje: prije će biti da je ta ljubav dio rane dječje edukacije kroz slikovnice – koje vrve životinjama. Drugim riječima, Nodelman smatra da je tradicionalna usmjerenost dječje književnosti na životinje zapravo slučajnost, odnosno stihija: uspješan model basni jednostavno su preuzeli tekstovi koji su došli kasnije. Posve je moguće da su životinje prezasitile svjetove dječje književnosti jer je žaba vidjela da konja kuju pa i ona digla nogu.

I mislim da je to dobra vijest, jer kad je nešto konvencija, treba se prvo naučiti, a možda se može i odučiti. Prvi je korak u oba slučaja podučiti kritičko gledanje. I tu se opet moramo vratiti Johnu Bergeru: u spomenutom eseju o životinjama, ali i u cijelom revolucionarnom ciklusu Načini gledanja iz davne 1972. godine on pokazuje do koje je mjere naš pogled aktivan, i uvjetovan. Kad gledamo životinje, ne gledamo ih neutralno. Ljudski pogled oblikuju pretpostavke, društvene uvjetovanosti i naše mjesto u hijerarhiji. Zvuči vrlo filozofski i teorijski, ali zapravo je jednostavno: Berger nas potiče da kritički preispitamo ono što nam se čini „prirodnim“ u našem odnosu prema životinjama. A u ovom kontekstu mogu dodati, i u čitanju tekstova o njima.

Postoji još jedna teza o funkciji životinja u književnosti za djecu koja se čini vrlo uvjerljivom, a to je da životinje služe kao amortizeri. Prvi sam put o tome razmišljala čitajući Beatrix Potter, kad je mama zečica upozorila Petra Zecimira da ne prelazi k gospodinu Gregoru jer je njegov tata tako završio u mesnoj piti gospođe Gregor. Moja su se djeca smijala, a ja sam mislila, ček, pa to je rečenica o tragičnoj smrti! U teoriji će se naći tvrdnja da dječjeknjiževna animalistika (pojam preuzimam od Dubravke Zima i Marijane Hameršak) lakše progovara o temama koje su tradicionalno isključene iz dječjih sfera: politika, smrt, seksualnost, depresija. I mada to možda donekle ima smisla u slučaju Beatrix Potter, imam primjer priče o smrti u kojoj životinja jest glavni lik, ali nije uspjela amortizirati recepciju. Riječ je slikovnici Wolfa Erlbrucha  Patka, Smrt i tulipan, u prijevodu Krešimira Krnica. To je suptilna, lirska priča o tome kako je smrt sastavni dio života i uvijek nas prati, ali u slikovnici ne slijedi čovjeka, već patku, koju na kraju dirljivo prima u nježan zagrljaj. Slikovnica je u izvorniku, u Njemačkoj, dobila oznaku dobi 4+, a u zagrebačkoj knjižnici u kojoj sam je posudila uopće se ne nalazi na odjelu za djecu, već je podignuta na kat, na odjel za mlade. Moja je – još nerazrađena – teorija da amortizacija teške teme kroz životinju nije uspjela, ali ne zbog same smrti, već zbog načina umiranja. Jer u pričama i igricama za djecu puno se umire, samo što smrt ne dolazi u kariranom kaputu, s mrtvačkom glavom i s tulipanom, već likovi uglavnom bivaju pojedeni – doslovno ili metaforički. Što je zgodno, jer nema mrtvog tijela, niti previše objašnjavanja kako je došlo do toga da si sad živ, a već u sljedećem trenu mrtav. Teoriju životinja kao amortizera možda donekle možemo potkrijepiti primjerom u kojem zoomorfizam ipak ublažava jaku emociju: u slikovnici Mauricea Sendaka Tamo gdje su divlji stvori (u novom prijevodu Ozrena Doležala) dječak Max agresivno se istresa na majku i prijeti joj da će je pojesti. Međutim, ni u slici ni u tekstu on nije sasvim Max – jer je na početku priče obukao kostim vuka.

Bez kostima ili u njemu, na kraju krajeva, sve smo to mi. Samo u krznu.

U bestijarijima je naglasak na životinjama u svjetlu moralnih postupanja, a u basnama se ljudske karakteristike projiciraju na životinje. Te životinje, to smo neuvijeno mi, a njihovo je obitavalište naše društvo – mi u krznu, „ourselves in fur“, kako kaže Margaret Blount

Pozivnica za pomicanje granica

Do ovoga smo se trenutka kretali po prostoru na kojem životinje predstavljaju ljude, a ljudi se tu i tamo preoblače u životinje: čitatelji i gledatelji uglavnom nisu izloženi nelagodi ni zabuni jer nema silovitog pomicanja granica među vrstama: isprepleću se samo karakteri i osobine, ali ne i dijelovi tijela.

Serijal koji u Hrvatskoj ne silazi s top lista najčitanijih i najprodavanijih dječjih knjiga zove se Čovpas. Na stranici Top lista knjiga za svibanj i lipanj 2025. doznajem da su od deset najprodavanijih knjiga za djecu čak četiri nastavci Čovpasa (kojih je dosad objavljeno jedanaest, uglavnom u prijevodu Vedrana Bratušeka, a neke od najranijih izdanja prevodili su Predrag Raos i Ozren Doležal). U prethodnom je kvartalu 2025., kažu podaci o prodaji, taj serijal Dava Pilkeyja bio na čak sedam od deset mjesta najprodavanijih knjiga. Čovpas je komercijalni hit koji je nedavno dobio svoje filmsko izdanje, ali zapravo je i odličan poligon za vježbu iz ekokritike. Glavni lik je (n)i čovjek (n)i životinja, u stalnoj borbi sa svojim dvojnostima. Obožava trčati za lopticom i smrtno se boji usisavača, ali ne bi bio tako uspješan u borbi protiv kriminalaca da mu ne pomažu pseći instinkti. Može li to biti i vježba iz uzaludnosti potiskivanja vlastite ličnosti i poželjnosti da sve osobine prigrlimo kao dijelove sebe? Ne znam, ali svakako je dobar primjer kako se i izuzetno komercijalna literatura može čitati kroz kritičke i osnažujuće prizme.

Samo treba učiti čitati.

Puno možemo naučiti i kad čitamo Perryja Nodelmana jer on kaže da postoji neko temeljno proturječje u stvorenjima koja izgledaju poput životinja, a ponašaju se kao ljudi, i da neke slikovnice tu dvojnost ne samo da ne skrivaju, nego je i ističu.

To je poželjno, jer trenja trebamo.

Trebamo, osim platna Shauna Tana u slikovnici, još i uvezane slike Svjetlana Junakovića sa snažnim kritičkim i neodoljivo humorističnim potencijalom. Velika knjiga portreta kod nas je izazvala nodelmanovsku dvojnost (eufemizam za nelagodu) pa je izdavača našla najprije u Španjolskoj 2006. i tek onda u Hrvatskoj, godinu dana kasnije. U uvodu doznajemo da nas često u muzejima i galerijama raznoliki ljudi promatraju s portreta, i da se dugo mislilo da životinje nemaju želju „da ostanu tu preko slika, prisutne u vječnost“. Sve do sad – kad nam pripovjedač, u ulozi kustosa, nudi „raznolikost životinja zabilježenih kistom i bojama nekih od najvećih slikara“, kroz cijelu povijest umjetnosti. Listamo i vidimo poznate perspektive i boje, a s platna nam, u ljudskoj odjeći, životinje uzvraćaju onaj izgubljeni bergerovski pogled: žaba s bisernom naušnicom, pile u kadi (umjesto mrtvog Marata) i portret psa u bijeloj draperiji (umjesto drapirane bijele haljine Madame Récamier). Nije važno jesu li to ljudi kao životinje ili životinje kao ljudi što ih autor predstavlja; Velika knjiga portreta nedvojbeno relativizira stav da je čovjek superioran prirodi i njezin najvažniji i najvrjedniji dio.

Za dozu instantne nelagode spajanja životinja i ljudi, trebamo se vratiti malo dalje u prošlost. Ilustrator je Grandville, godina 1840., i u nastavcima izlazi ciklus  Scènes de la vie privée et publique des animaux, slike iz života životinja, privatnog i javnog. U prvi mah se čini, i to primjećuje i Berger, da je to sve dio tradicije koju je uspostavila basna: životinje posuđene da objasne ljude. Ali ovdje upravo taj spoj životinjskih tijela u ljudskoj odjeći i u ljudskim situacijama djeluje fascinantnije: kao hibrid cirkusa i zoološkog vrta, s nelagodom zatočenosti u ljudskoj odjeći i u ljudskim situacijama. Sličnu nelagodu u procjepu između antropomorfizma i zoomorfizma izazivaju i ilustracije Williama Mulreadyja za tekst Williama Roscoea The Butterfly’s Ball and the Grasshopper’s Feast. Godina je 1802., i ova je ilustrirana pjesma bestseler svoga vremena koji vole i djeca i odrasli jer slavi život, dovoljno karnevalski da bi bila privlačna, dovoljno decentno da bi karneval ostao u prihvatljivim okvirima. Mulreadyjev prikaz svijeta kukaca i malih stvorenja s početka 19. stoljeća ima svoju ako ne stilsku, onda svakako koncepcijsku ovodobnu paralelu, a to je nedavno objavljena autorska slikovnica Maje Kastelic Povabilo (Pozivnica). Mada njezine životinje donose spoj ljudskih i životinjskih atributa, nemaju vizualnu sličnost sa stvarnim stonogama, kukcima i krticama koju Mulreadyjeve imaju. Estetski interesi Maje Kastelic leže drugdje: radije nego anatomskoj preciznosti priče i likova u njoj, ona teži uranjanju u svijet malih bića od kojih i najmanje ima svoju svrhu i daje doprinos šumskom ekosustavu. To je suprotno antropocentričnom pogledu koji druga bića vrednuje isključivo prema tome koliko su korisna ljudima. Danas, puno lakše od Grandvilleove verzije pripitomljenih ljudi, likovi Maje Kastelic mogu biti mali mostovi koji mlade čitateljice i čitatelje za ruku vode prema široj ekološkoj osjetljivosti.

Fiziološka preciznost u prikazu životinja donekle je sigurno konvencija, a možda i odraz prirodoslovnih interesa ugrađenih u umjetnost i humanistiku minulih epoha. Padaju mi na pamet najmanje dva primjera umjetnika koji su na taj način skalpelno pristupali svojim likovima. Beatrix Potter, inače izuzeto slojevita autorica formalno i sadržajno promišljenih knjiga (prva je počela objavljivati malene formate, ne samo zato što je Priču o Petru Zecimiru objavila u vlastitoj nakladi pa joj je bilo ekonomičnije, već zato što je htjela knjigu koju će bez problema držati malene dječje ruke) kuhala je mrtve ptice da im može bolje proučiti kostur i tako ih što točnije nacrtati. A anatomska preciznost bila je preokupacija i E. B. Whitea, autora Šarlotine mreže, najprodavanije dječje knjige svih vremena prije izlaska Harryja Pottera. Na prvi bi se pogled priča o prijateljstvu inteligentne paučice i elokventnog praščića (a zapravo o životu i smrti na farmi) mogla okarakterizirati kao priča u kojoj su životinje amortizeri za teške teme. Ali! Poznamo li nevelik, ali važan opus E. B. Whitea, znat ćemo da u priči o Stuartu Malom iz 1945. godine on ozbiljno raspravlja o prednostima i nedostacima miša kao člana obitelji. Osim toga, sâm je autor inzistirao da su njegovi likovi životinje, ne ljudi: biograf Scott Elledge navodi da se White konzultirao s prirodoslovcima i bio zadovoljan anatomskom preciznošću teksta i ilustracija Gartha Williamsa. I Elledge još dodaje: „Šarlotina mreža je 1952. godine kao malo koja knjiga za djecu pokazala da živi svijet na farmi ne postoji zato da bi služio farmerima koji misle da ga posjeduju.“

U uvodu knjige Svjetlana Junakovića doznajemo da nas često u muzejima i galerijama raznoliki ljudi promatraju s portreta, i da se dugo mislilo da životinje nemaju želju „da ostanu tu preko slika, prisutne u vječnost“. Sve do sad – kad nam pripovjedač, u ulozi kustosa, nudi „raznolikost životinja zabilježenih kistom i bojama nekih od najvećih slikara“. Listamo i vidimo poznate perspektive i boje, a s platna nam, u ljudskoj odjeći, životinje uzvraćaju onaj izgubljeni bergerovski pogled: žaba s bisernom naušnicom, pile u kadi (umjesto mrtvog Marata) i portret psa u bijeloj draperiji (umjesto drapirane bijele haljine Madame Récamier)

Specizam, stereotip, subverzija

Uz sve dvojnosti kojih sam se u ovom tekstu pokušala dotaknuti, problem sa životinjama u alegorijskim prikazima – i općenito  u žanrovima gdje su one na razne načine poligoni za vježbu ljudskoga – jest što promiču određeni esencijalizam, odnosno specizam; termin u opticaju od 1975. godine, kad je objavljeno Oslobođenje životinja australskog filozofa i bioetičara Petera Singera. Padam u napast da primijetim da su i Shaun Tan i Peter Singer, kao gorljivi ekokritičari, obojica Australci, i da potražim neko značenje u tom zajedničkom nazivniku, ali da se ne zapletem u taj isti esencijalizam, tu ću opasku preskočiti. U ranoj dječjoj literaturi sve su vrste generalizacija posebno problematične zbog serviranja i učvršćivanja stereotipova: lisice su lukave, štakori podmukli, pauni oholi, a sove isključivo mudre.

Međutim, granice esencijalističkih teza oduvijek se vrlo uspješno probijaju u poroznim svjetovima slikovnica, žanru koji živi od dvojnosti, od nelagode smjestivosti ili lagodne nesmjestivosti: imamo Ferdinanda, bika koji voli mirisati cvijeće, Vuka koji se boji šume, šišmiša koji se boji mraka, a i jednoga koji se boji letjeti.

Ne vjerujem ni u ultimativnu poučnost niti u krajnju štetnost jedne slikovnice, ali vjerujem u rano sklapanje svijeta uz pomoć mnoštva njih. Kritika koja se ozbiljno bavi dječjom književnošću prepoznaje da je veza čovjeka i životinja u literaturi za djecu od kritične važnosti: ne samo zato što životinje gusto nastanjuju svijet ilustriranih knjiga i slikovnica, već i zbog toga što takva književnost ima jedinstvenu sposobnost da relativizira antropocentrizam kao kulturnu dominantu, ili, kako u svome izvrsnom pregledu Children’s Literature podvlači Carrie Hintz, ima sposobnost potaknuti mlade čitateljice i čitatelje da se užive u iskustvo životinja te tako barem privremeno svrgnu čovjeka s evolucijskog vrha.

I zato Greg Garrard u odličnoj knjizi Ekokritika griješi (ili vrlo površno čita) kad kaže da se „najpopularniji oblici nerafiniranog antropomorfizma nalaze u knjigama za djecu“. Upravo u slikovnicama, na svim razinama koje proizlaze iz njihove višemedijalnosti, ima najviše prostora za ono što je suprotno od nerafiniranog, a to je kritički antropomorfizam. Garrard dobro sumira kad kaže da ljudi, ako ih netko ne poduči da posumnjaju, automatski pretpostavljaju ljudsko djelovanje posvuda. Ta je obuka iz skepse zapravo krajnji cilj poticanja čitanja: gradi se svijest, oprez, osjetljivost na trenja i izglobljenja, empatija prema svijetu koji nas okružuje; svijetu ljudi i svijetu životinja.

U komentaru na apsolutno najbolju zbirku priča koju sam ove godine čitala i gledala, Tales from the Inner City, Shaun Tan bavi se gradovima u kojima živimo i dominantnim osjećajem da je život oko nas čudnovat i kompleksan: ima tu puno mraka i otuđenosti, ali i skrivenih ljepota. I kaže: „I to ne mora nužno biti loše, jer čudnovatost i kompleksnost otvaraju um prema mašti, mogućnostima, pojačanoj svijesti i samokritici koja nas potiče da svijet promišljamo drukčije.“

Popis literature

Slikovnice i knjige

• Shaun Tan: Rules of Summer, Lothian Children’s Books, 2013.
• Shaun Tan: Tales from the Inner City, Allen & Unwin, 2018.
• Svjetlan Junaković: Velika knjiga portreta, Algoritam, 2007.
• B. White, Ana Sabljak: Šarlotina mreža, Algoritam, 2001.
• Maja P. Kastelic: Povabilo, Mladinska knjiga, 2025.
• Wolf Erlbruch, Krešimir Krnic: Patka, Smrt i tulipan, Ibis, 2018.
• Špela Frlic, Anita Peti Stantić: Blještavka, Ibis, 2024.
• Beatrix Potter, Ivanka Borovac: Avanture Petra Zecimira, Mozaik knjiga, 2017.
• Munro Leaf: The Story of Ferdinand, Viking Press, 1936.
• Maurice Sendak, Ozren Doležal: Tamo gdje su divlji stvori, Petrine knjige, 2024.
• J. Grandville: Public and Private Life of Animals, Project Gutenberg, online izdanje
• William Roscoe i William Mulready: The Butterfly’s Ball and the Grasshopper’s Feast, prvi put objavljeno 1807. (dostupno u raznim reprintima i online izdanjima)
• Ari Berk, Loren Long, Lara Hoelbling Matković. Noćni pjev, ArTresor, 2015.
• Jan De Kinder, Romana Perečinec: Veliki vuk, a boji se šume, Ibis, 2021.
• Dav Pilkey, Predrag Raos, Ozren Doležal, Vedran Bratušek, Čovpas (1-11), Mozaik knjiga

Publicistika, teorija, stručna literatura

• Clare Pollard: Fierce Bad Rabbits, Penguin Books, 2020.
• Daniel Hahn (ur.): The Oxford Companion to Children’s Literature, Oxford University Press, 2019.
• Nataša Medved, Sead Muhamedagić (ur.) O prijevodnom stvaralaštvu. Hrvatski prevodilački velikani, DHKP, 2015.
• Marijana Hameršak, Dubravka Zima: Uvod u dječju književnost, Leykam, 2015.
• Perry Nodelman: Words About Pictures: The Narrative Art of Children’s Picture Books, University of Georgia Press, 1988.
• Steve Baker: Picturing the Beast: Animals, Identity and Representation, University of Illinois Press, 2001.
• Greg Garrard: Ecocriticism, Routledge, 2023. (treće izdanje)
• John Berger, Marko Maras: Zašto gledati životinje?, Galerija Prozori, 2018.
• Margaret Blount: Animal Land: The Creatures of Children’s Fiction, Avon Books, 1977.
• Carrie Hintz: Children’s Literature, Routledge, 2020.
• Scott Elledge: B. White: A Biography, Norton, 1986.
• Graham Greene: The Lost Childhood and Other Essays, Viking Press, 1962.
• Ana Batinić: U carstvu životinja. Animalističko čitanje hrvatskih dječjih časopisa, Hrvatska sveučilišna naklada, 2013.
• Nikola Visković: Kulturna zoologija. Što je životinja čovjeku i što je čovjek životinji, Jesenski i Turk, 2009.
• Richard Kerridge & Neil Sammells (ur.): Writing the Environment: Ecocriticism and Literature, Zed Books, 1998.
• Karin Lesnik-Oberstein: „Children’s Literature and the Environment”, u: Writing the Environment: Ecocriticism and Literature, ur. Richard Kerridge i Neil Sammells, Zed Books, 1998
• Claude Lévi-Strauss: Totemism, Beacon Press, 1963.
• Peter Singer: Animal Liberation, HarperCollins, 1975.

Tekst je dio serijala „Ekoknjiževnost” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.