Kritička recepcija Pascala Quignarda na francuskom i engleskom jeziku često kreće iz ishitrene, prekomjerne, maniristički prenaglašene skromnosti recenzenata. Svaki čas se neki novi kritičar duboko klanja i ispričava jer nije erudit kao pisac, nije stručnjak za klasičnu filologiju, zapravo ne zna ni latinski, nitko u užoj obitelji mu nije bio muzičar i nažalost ne svira nekoliko instrumenata, što u konačnici zvuči kao da mnogi glasovi ponavljaju: oprostite, ja nisam Pascal Quignard.
Ali zašto bi itko osim Quignarda bio Quignard?!
Zašto bi itko želio postići baš takvu literarnu virtuoznost?
I čemu to natjecanje iz autorskih „pedigrea”?
Orfičnost
Možda zbog Quignardove nadasve zavodljive, otmjene i strateški savršeno odmjerene orfičnosti. U svakoj svojoj knjizi ovaj pisac postiže mističnost pisanja kao pjevanja; zaziv onostrane himničnosti samog jezika; orfejsku muzikalnost pažljivo cizeliranih rečenica. U djelu Amor more (originalni naslov: L’amour la mer, 2022.), rekla bih u savršenom, filigranskom, besprijekorno izbrušenom prijevodu Vlatke Valentić, cilj mu je neprekidno prepletati pisanje i skladanje, točnije opisati muziciranje jednog „špila” glazbenika i njihovih instrumenata, koji se incestuozno miješaju i premještaju gradovima Europe, nadajući se da će negdje pronaći utočište za glazbu pred vjerskim ratovima. To se ne događa. Komorni se orkestri stalno rasipaju, nasipi uz rijeku odronjavaju i konje s notama odnosi bujica, milost jednog velikaša brzo postaje nemilost, čak ni putovi nisu sigurni od razbojnika koji napadaju i ljude i instrumente. Quignard svakako piše za heterogene publike, točnije ne želi da ga čitaju samo kolege filozofi, filolozi i muzičari, ali ipak nepokolebljivo čuva i orfičnost svečanog, obrednog stvaranja kao „liječenja jezikom”:
Sve nas peče sićušna žeravica koja je neraspoznatljiva kad je sunce u zenitu i to nam je srce. Sićušna žeravica koja se neočekivano ponovno razbukta. Upravo to iskrenje ljude veže za prizore koji su pak posve svedeni i čak nas i u snovima dok spavamo uvijek jednako uporno salijeću od početka do kraja. Nitko se ne može riješiti vlastite neobjašnjive rane.
Na formalnoj razini, pripovijeda o grupi muzičara baroknog razdoblja i njihovim romantičnim strastima (vezanima i za seksualnost i za izvedbe baroknih glazbenih kompozicija). U središtu priče su arhilutnjist Hatten i gambistica Thullyn, začarani fantazijama o međusobnim virtuoznim tijelima, zvukovima i dodirima koji iz njih ječe i prožimaju se. Oni prekidaju pa opet nastavljaju svoju gotovo sakraliziranu vezu, zamiru od čežnje i rastapaju se u erotskim ekstazama, često toliko preplavljeni divljenjem jedno prema drugome da ponekad i bježe jedan od drugoga, na način na koji se bježi od „živoga boga”, kako to voli reći teologija. Seksualnost i glazba postavljeni su na istu razinu svetog obreda. Quignard:
Ljubav – koja nikad ne pripada samo jednom tijelu – dala si je vremena da ih obuzme. Da improvizira nužnu tišinu u srcu kiše, ondje gdje su im se pogledi otkrili. Kiša im je oblijevala lica i močila spojene ruke – koje se odjednom opletu. Više nisu govorili; već su bili u stisku.
Njihova je obrednost i nadasve melankolična, odnosno stalno je testirana raznim gubicima, smrtima, okrutnostima. Barok je vrijeme velike političke nesigurnosti, religioznih mržnji i ratova, a daleko smo i od bilo kakve profesionalizacije umjetničkih zanimanja. Kontekst nasilja Quignard koristi za tamnu paletu svog teksta, odnosno za pojačavanje temeljne snage erosa koja teče pripovijedanjem:
Možda je u glazbi, kao možda i u ljubavi, potrebna barem jedna vrsta žaljenja. Nostalgija koja preseže radost koju pruža užitak. Uspomena koja udiše život. Potrebno je nešto što je nadilazi i što se ne da svladati. Nešto što još sanja u drijemežu žudnje. Nešto što čeka u dubini tijela. Nešto što se uporno nada čak i kada zakaže sve – tijelo, vrijeme, snaga, milost, dob, strah. (…) U zagrljaju su Bog i Ja mrtvi.
Orgijastičnost
Pisac odbija narativnost linearnog izlaganja. Umjesto toga, njegove barokne strelice lete kroz kratke sekvence izlaganja, digresije, glose, priče umetnute unutar priča, široko razgranate asocijacije i esejističke komentare. Ovo nije prvi njegov roman koji izravno tematizira glazbu, točnije njezino izvođenje, slušanje i metafizičku moć. Quignard se „tajnom zvuka” bavi neprekidno: od 1987. godine kad je napisao Glazbenu lekciju, sve do 1996. godine i varljivog naslova Prezir prema glazbi, a tu je i Salon u Wurttembergu (1986) te Sva jutra ovoga svijeta (1991) koja je u Hrvatskoj objavila Naklada Pelago. U najnovijem romanu glazba postaje tkanje koje zajednički oblikuje ruke mnogih glazbenika: proces naručivanja glazbenih melodija, slučajnog predlaganja melodija, a zatim njihova bogatog raspisivanja, variranja, nadopunjavanja improvizacijama, transponiranjima za razne instrumente. Više saznajemo o toj plimi međusobnih utjecaja i fascinacija kompozicijskim eksperimentima (sličnima jazzu), nego o tome što se konkretno izvodi. Posebno lik Hattena ima malo pouzdanja u svoje umijeće, iako ga svi nadaleko i naširoko smatraju majstorom kompozicije. Ali tekst se stalno vraća na to da nitko tko stvara ne može „ovladati” pravim umjetničkim samopouzdanjem: u jednom trenutku si mio prijatelj Muza, sve što stvaraš je nektar svirke, ali u drugom si ponovno siroče s praznom čašom i počinješ ispočetka tragati za novim vrhuncem izvedbe (preklapanje erotskog i glazbenog jezika je namjerno). Quignard:
Što su prsti okretniji, duša ih prije zaboravi. Virtuoz nisi kad stekneš čudesnu okretnost, nego kad se prometneš u taj zaborav. (…) Tu bi mu melodija koja se rađa pod prstima nadišla lice. Vjeđe bi mu se sklopile. Izdužena svjetlost njegova lica pretvorila bi se u sam zrak u prostoru dvorane gdje je nastupao. Iznenada se u srcu noći razlegne ptičji pjev. Zatvorene oči žena i muškaraca dok slušaju glazbu stvore neku vrstu noći. Crte lica mu se opuste. Čelo, bljedilo njegova čela, potpuno se izgladi. Glava mu istinski zasvijetli. U virtuoznoj svirci duša kao da samu sebe oživotvoruje u slobodu koju je negda stekla radom i mehaničkim vježbanjem.
Orgijastičnost ovog pripovijedanja povezana je i s njegovom fragmentarnošću. Tek što se jedna narativna cjelina dovede do zamiranja ili umiranja od iskušane strasti, odmah počinje novi nalet prekomjerja. Zbog toga čitanje zapinje. Zaustavljamo se, hvatamo dah. Odmaramo. Ne čitamo brzo. Ali stizanje do te čitateljske tišine i jest Quignardova namjera: „Ribe su voda u čvrstom stanju. Ptice su vjetar u čvrstom stanju. Riječi su tišina u čvrstom stanju”. U tome je, po autorovu mišljenju, milina književnosti: nešto čujemo, nešto slušamo u potpunoj tišini.
Hipnotičnost
I dok se u orfičnosti i orgijastičnosti ovog pisca može istinski uživati, teže je odrediti kakav dojam pobuđuje čitanje romana u cjelini. Nitko u njemu nije običan čovjek, a svijet je prepun bizarnosti. Plemkinje su romantično i iznimno vjerno zaljubljene u svoje kobile. Siromašne djevojke nakon brutalnog silovanja premeću se u pjevačice u crkvenim zborovima. Gay parovi nakon seksa vode učene filozofske debate o tome treba li život provesti u stalnom putovanju ili u puštanju korijena na jednome mjestu. Ne znamo baš točno kojem vremenu pripada Quignardov svijet. Ponekad se čini da govorimo o baroku koji se nikad nije dogodio ili koji će se dogoditi za tisuću godina, kad prosječna rečenica svakog tko progovara bude ritmizirana poezija ili filozofska dosjetka. More je također suvereniji subjekt od mnogih likova, samo zato što ima svoje kompleksne glazbene sekvence nad kojima svi zastaju i osluškuju ga (srodno Valovima Virginije Woolf). S jedne strane, čini se da je Quignard pisac postpostmoderne himničnosti, koja je tako divna i rijetka u suvremenoj književnosti da ju čitatelj jednostavno mora obožavati. S druge, kad hipnoza stila popusti, odjednom shvaćamo da nema sadržaja, nema priče, nema čak ni emocija: sve je vrvjelo od retoričkog nabrijavanja, ali početna i završna točka romana jednako su raspršene, ničije, uplašene od izgradnje bar jednog „nesavršenog” ljudskog odnosa. Otvorene su grandiozne teme kao ljubav i smrt, evocirani njihovi paroksizmi (često izraženi opisima glazbe), ali izbrisana je manje dramatična paleta ljudske svakodnevice, u kojoj rast odnosa jedino i jest moguć. Zato je ovaj roman moguće tumačiti kao san, bunilo, groznicu ili bujicu hipnotičkih vizija, nakon čega se budimo praznih ruku, jer pisac ne vjeruje da je bilo što moguće zadržati uza se. Sve se rasipa, odlazi, rastače – odatle i nastaje stalna nostalgija za kratkim sretnim trenutkom. Odatle sprega ljubavi i morske vode. Idealan ili bar uzvišeni čitatelj romana Amor more vjerojatno bi trebao skočiti s ograde prekooceanskog broda nasred pučine, držeći se za ruke s voljenom osobom i tonući u simfoniju emocionalnog fortissima. Ali, eto, pragmatični čitatelj poput vaše kritičarke radije bi nastavio plovidbu i s voljenom osobom popio duplu kavu. Sva ta pasija prema rastakanju u moru zvukovlja previše podsjeća na religiozni pathos onkrajnosti smrti. I Quignard je u potpunosti svjestan asocijalnosti svojih likova, na mnogo načina usamljenih i lišenih povjerenja u svijet kojim promiču. Moglo bi se čak reći da je očaj druga strana opisanih ekstaza. I da je pisac uvjeren kako su očajno i uzvišeno nerazdvojni. Nikoga od njegovih likova nećete upoznati. Ali jezične će vam se atmosfere trajno zavući pod kožu. Zarazit će vas visokom ritualiziranošću rečenica. Odvijat će se u vama i davno nakon što Hattenu i Thullyn zaboravite imena. To je Quignardovo najveće majstorstvo: sviranje bogatim registrima riječi. Filologija kao glazbena, ne samo literarna disciplina. Književnost izvan granica književnosti.
