Iako još uvijek u svojim dvadesetima, Josip Čekolj već neko vrijeme nije nepoznato ime u suvremenoj domaćoj i regionalnoj poeziji. U samo tri godine objavio je čak četiri pjesničke zbirke (Junaci i zmajevi u zalasku, Dječak pred žetvu, Doba beskorisnih umnjaka, Rukovet noćnih putovanja) od kojih je najzapaženija među njima, Dječak pred žetvu, osvojila nekoliko domaćih pjesničkih nagrada – još kao rukopis dobila je nagradu „Na vrh jezika“ te bila pohvaljena u konkurenciji za nagradu „Goran za mlade pjesnike“, dok je kasnije nagrađena nagradama „Zvonko Milković“ i „Mali Kvirin“. Ono što je svakako važnije od formalnih priznanja i pohvala jest činjenica da Čekolj ni u jednoj od navedenih zbirki nije značajnije podbacio – iako nastale u kratkom vremenskom odsječku sve su zbirke kvalitativno relevantne, a s druge strane, poetički dovoljno raznorodne da čitatelju ponude zasebne poetske svjetove u kojima se ocrtava samosvojna logika, ali uočava i određen razvoj, poetsko zrenje u smjeru kojem vjerojatno većina autora/autorica teži – prema onom osvještenijem, kompaktnijem, samosvojnijem.

Upravo takav razvoj moguće je uočiti u posljednjoj autorovoj zbirci. Rukovet noćnih putovanja zbirka je od dvadeset i dva pjesnička teksta bez naslova, diskretno označena tek rimskim brojkama i poredana u cjelovitu kontinuitetu bez parcijalizacije u manje cikluse/dijelove unutar knjižne cjeline. Zbirku možemo čitati kao višestruka putovanja – počevši od onih uvedenih na (auto)biografskoj osi kroz motiviku odrastanja, preko putovanja u prostornoj dimenziji, pa sve do metaforičkog putovanja kroz književne tekstove koji su, kako saznajemo iz rečenica na koricama knjige, obilježili pjesnikovo djetinjstvo i mladenaštvo. Dimenzija noćnosti pak se može shvatiti kao svojevrsno primicanje prostorima snovitosti i  snatrenja, kao svojevrstan lirski solilokvij lirskog subjekta u kojem se u asocijativnim nizovima i u dugim stihovima govornoga ritma u sasvim slobodnom, neopterećenom slijedu nižu osobne predodžbe, uspomene, refleksije i dojmovi.

Zbirku možemo čitati kao višestruka putovanja – počevši od onih uvedenih na (auto)biografskoj osi kroz motiviku odrastanja, preko putovanja u prostornoj dimenziji, pa sve do metaforičkog putovanja kroz književne tekstove koji su, kako saznajemo iz rečenica na koricama knjige, obilježili pjesnikovo djetinjstvo i mladenaštvo

Intimni pretinci

(Auto)biografski sloj zbirke zamjećuje se u motivima mladenaštva i odrastanja, odnosno kroz posezanje za isječcima različitih emocionalno-mentalnih krajolika smještenih u tematske prostore obitelji, zavičaja i bliskih relacija poput onih prijateljskih i ljubavno-erotskih. Od jednog do drugog poetskog ulomka kao da prolazimo intimnim pretincima u kojima se kriju raznorodna mladenačka iskustva i sjećanja, ponajviša ona koja izranjaju iz djetinjstva i obitelji („noću sanjam spaljene ili potopljene bregove djetinjstva“; „je li priča zaključana u obitelji ili je obitelj zaključana u priči, kako obiti obitavalište obitelji?“) sa stalnom točkom potrage za ljubavlju i prihvaćenošću („godinama smo se sudarali i prezirali, sjedili za istim stolom netrpeljivosti“, „prijatelji su sklonište od nametnutog svijeta, jedini prolaznici koje vidimo“). Iako nije riječ o mimetički oblikovanoj narativnoj poeziji, već o diskontinuitetu semantičkih i sintaktičkih elemenata koji strukturiraju rukopis kao lanac asocijacija bez jasnog početka i kraja, čitatelj ipak može nepogrešivo osjetiti ključna emocionalna uporišta, poput osjećaja nesigurnosti i neodlučnosti, krivnje, mladenačkog sloma iluzija, potrage za smislom ili barem puninom („uvijek se pitao postoji li bog na vrhu tronošca ili trozupca koji ga promatra, / bila bi šteta da ne postoji svemirski svjedok svemu ovome na tvrdoj zemlji; pipi je veselo skakutala sobom, sve dok se besmisao svijeta nije nastanio u mojim grudima“). Također, no nipošto manje važno, cijelom se zbirkom provlači svijest o kratkotrajnoj, ali višestrukoj i neoborivoj ljepoti života u koji smo uvučeni  − onoj koja proizlazi iz bliskih veza („u / laktu stabla trešnje upisao sam njegovo ime“), atmosfere ljeta („upravo je sunce svojom toplinom razbilo moj prozor, / sam se drveni okvir prestrašio bljeska i zaškripao od ljepote ljeta“), čak i onoj koja izranja iz mijena i transformacija, iz sloma dječjih navika i iluzija („odrastu i mačići i pačići i praščići, ali samo za nama ostaje privid nježne prošlosti“).

Život se tako u zbirci Josipa Čekolja nudi kao složen i nerazmrsiv koloplet lijepog i gorkog, grubog i blagotvornog, prošlog i nadolazećeg – sve se može pomiješati sa svime i sve istodobno postoji u perspektivi, a onda i jeziku mladog protagonista/subjekta („vremena se mijenjaju i ne mijenjaju, život je jednostavan i zamršen, moje buduće dijete“). Takva bi zrelost možda bila očekivana za starijeg i iskusnijeg lirskog subjekta – ovdje, u kontekstu svijeta mladosti i odrastanja ona je prije bonus nego samorazumljivost te višestruko nagrađuje i bogati čitatelja. Zahvaljujući dubini, ali i širini pojedinih uvida Rukovet noćnih putovanja mnogo je više od zbirke o jednom odrastanju, od poezije o formativnim iskustvima. Usporedimo li je s prethodnim autorovim zbirkama, refleksije djeluju slojevitije i smirenije, a pomak se dogodio i na razini jezika – osnažen semantičkom širinom horizonata i Čekoljev stih kao da se primirio, prigušio, oslobodio, gotovo primaknuo lirskoj prozi. Pjesma prestaje biti sapeta formalnim stegama poput naslova, strofa, očekivanog ritma i melodije – ona samo klizi sukcesivno, kao što klize koraci u slobodnom hodu o kojem se ne razmišlja puno ili kao što teku naše misli u osobnim solilokvijima kojima ne polažemo račun bilo kome, jer nas i ne čuje nitko osim nas samih.

Život se u zbirci Josipa Čekolja nudi kao složen i nerazmrsiv koloplet lijepog i gorkog, grubog i blagotvornog, prošlog i nadolazećeg – sve se može pomiješati sa svime i sve istodobno postoji u perspektivi, a onda i jeziku mladog protagonista/subjekta („vremena se mijenjaju i ne mijenjaju, život je jednostavan i zamršen, moje buduće dijete“)

Poetske imanentnosti

Dakako, da bi poezija ostala poezija ona treba sačuvati nešto od svojih poetskih imanentnosti – ne zato da bi se zadovoljila forma, već primarno stoga da se ne iznevjeri čitateljska glad za poetskim iskustvom, da se ne prekine delikatna poetska staza (zamišljam je poput lelujavog visećeg mosta) na kojoj se, iako jedan drugoga ne vide, susreću čitatelj i lirski subjekt. U Čekoljevim Putovanjima ona je sagrađena od ponavljanja – kako onih leksičkih i sintaktičkih (nerijetko se ponavljaju dijelovi stihova s bitnim motivskim jezgrama), tako i onih glasovnih, ponajviše aliteracijskih („galopiraju gusjenice, gladne…“; „se gušio i gušio nad gustišem…“; „uroci coprnije uroci coprnije crne…“).

Kad je riječ o stilskim kapacitetima zbirke, svakako treba spomenuti i mjestimične otklone od uvriježene sintaktičke strukture, iako nije sasvim jasno u kojoj su mjeri oni unutarnja nužnost poetskoga jezika, a u kojoj sredstvo koje pomaže da se ispoštuje zadan formalni koncept – ispisivanje akrostiha uz pomoć prvih riječi svakoga stiha. Rukovet noćnih putovanja, kako je već rečeno, između ostaloga čitatelju podastire i putovanje kroz lektiru djetinjstva i odrastanja lirskoga subjekta – očito i samoga autora, kako sugerira blurb na poleđini zbirke. Naime, početne riječi svakoga stiha u svakoj pjesmi tvore prvu rečenicu jednoga književnog djela, najčešće romana, intimno bitnog za mladog subjekta/protagonista/autora. Štoviše, popis korištenih naslova – za slučaj da ih čitatelj temeljem prve rečenice ne može sam dekodirati – ponuđen je na kraju zbirke pod naslovom „Abecedni popis romana“. U samoj je zbirci slijed naslova, dakako, drugačiji, neovisan o abecedi. S obzirom da se u tim akrostisima, tj. početnim rečenicama romana, ponekad zateknu i nenaglasnice poput zamjenice „se“, dakako da je bilo nužno započeti stih i takvim, nesamostalnim riječima i narušiti sintaktičku strukturu standardnoga jezika. Tako ćemo, primjerice, naći stihove poput „se gleda se umivaš se češljaš se pereš iznova iznova iznova“ ili „se češljati svakoga jutra treba, se oprati svake večeri treba, se treba se mora se“. Takva rješenja djeluju svježe i čitateljski poticajno, iako u poeziji nipošto nisu nova.

Početne riječi svakoga stiha u svakoj pjesmi tvore prvu rečenicu jednoga književnog djela, najčešće romana, intimno bitnog za mladog subjekta/protagonista/autora.

Otklon od norme

Pitanje koje, međutim, otvaraju, jest ono o njihovoj nužnosti u smislu logike uspostavljenog poetskog svijeta – nemoguće se, naime, oteti dojmu da su tu samo stoga da bi se zadani formalni koncept ispisivanja akrostiha (početnih romanesknih rečenica) mogao ispoštovati. U slučaju da se autor nije odlučio za uvođenje akrostiha, dojma sam da bi sintaktička karta zbirke bila ponešto drugačija, bez otklona od jezične norme. Pritom sami akrostisi, treba reći, nisu nužni za bilo koju dimenziju predočenog poetskog svijeta – štoviše, čini se da mu značajno ne doprinose, da ga ne bogate (tim više jer semantika pojedinog poetskog ulomka nije vidljivo povezana s naslovom koji se u ulomku uvodi kroz akrostih), ali mu jednako tako i ne smetaju. Stoga takvo konceptualizirano ustrojstvo doista ne bi trebalo autoru računati ni u prednosti, ni u mane, nego ga prije promatrati kao zgodan dodatak koji je u ovoj formi (gdje su riječi, a ne slova, njegovi gradivni elementi) do sada vjerojatno ostao neisproban u našoj suvremenoj poeziji. Takva konceptualna igra ima vrijednost zanimljivog dodatnog elementa, no sa samim poetskim govorom koji nam zbirka podastire, s njegovom poetikom, estetikom i uvjerljivošću, zapravo nije uže povezana. Drugim riječima, ono što nas osvaja u Čekoljevim stihovima, osvajalo bi nas i bez akrostihova, a ono što nas eventualno žulja ili smeta, žuljalo bi nas i unatoč njima.

Da zaključim – Rukovet noćnih putovanja predstavlja produžetak prilično visoke poetske razine koju je Čekolj uspostavio još od svoje prve zbirke, ali i njezino prekoračivanje i nadogradnju. Iako ništa u njoj nije spektakularno u smislu maestralne ili radikalne uporabe jezično-stilskog aparata, niti pak u tematskom smislu predstavlja otvaranje do sada neotvorenih značenjskih polja, ona je sasvim zrelo i suptilno pjesničko ostvarenje i, moglo bi se reći, do sada najbolja autorova zbirka.