Nakon zbirke Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu Dorotee Šušak, ovjenčane Nagradom Goran za mlade pjesnike, pojavljuje se dugo očekivana druga zbirka Marije Skočibušić Kolut naprijed, koja u mnogočemu pokazuje srodne poetičke tendencije. U prvijencu Kraćenje razlomaka (2021.) koji je dobio nagradu Na vrh jezika, autorica je pokazala kako u njoj čuči zagonetna pjesnička vidovitosti koja je jedina kadra, kako kaže S. Weil, „razstvarati“ zbilju. Tematske niše njezine debitantske knjige jesu tijelo i jezik, prikaz njihove međusobne napetosti. Pjesme poput „Mliječnog jezika“, „Izobličenje govora“ i sl., upućuju na pokušaj da se iskustvo prevede u specifičan ili pomaknut idiom, kako je to dobro primijetila pjesnikinja i kritičarka Ana Brnardić: „ovo je tekst koji je uhvatio neponovljiv pokret, stanku između dva doba, dvije različite strukture, tekst koji nastaje kao pripitomljavanje jezika. Ali i tijela – jer u ovoj se poeziji prijestupi odvijaju između tijela i jezika“. U pjesmama poput „Geometrija ispravnog“, „Pripitomiti jezik“ ili „Susret tijela“ jasno se primjećuje talent za povezivanje anatomije, gramatike i socijalne discipline. Tijelo je istodobno biološko, obiteljsko i jezično mjesto kontrole (stid, odrastanje, seksualnost i govor ne razdvajaju se nego tvore jedinstveni sustav pritiska). Tu se pojavljuje prava višeznačnost, jezična gustoća s nekom neuhvatljivom unutarnjom logikom.

Idi mi – dođi mi

Druga pjesnička zbirka Kolut naprijed ne predstavlja radikalan odmak od prvijenca, već prije njegovu varijaciju i intenzifikaciju. Temeljni motivi ostaju isti: tijelo i jezik kao međusobno isprepleteni sustavi, medicinski i anatomski diskurs, pjesma kao fizički objekt te stalna svijest o pisanju kao krovnoj temi. No ondje gdje je prva zbirka kroz određene metaforičke čvorove gradila simboličku vertikalu, druga se sve više prepušta fragmentaciji izraza, zvučnoj razgradnji i kruženju oko vlastite tekstualnosti. Već uvodni dijelovi zbirke uspostavljaju tijelo kao prostor dijagnoze: „lijevo kongenitalna mrena”, „F51.0 neorganska nesanica”, „G43.0 migrena”, „J02 kronični faringitis”. Medicinski diskurs ovdje nije tek evidencijski ili kataloški ukras, nego način na koji se tijelo/subjekt/jezik/tekst promatra izvana kao objekt pregleda, klasifikacije i upisa. Tijelo tako postaje nestabilna materijalnost, niz funkcija, simptoma i smetnji. U prvijencu je tijelo često bilo mjesto prijelaza i inicijacije, povezano s odrastanjem, sramom i identitetom („Pupčana vrpca”, „Prsa dječaka”, „Mliječni jezik”), dok u ovoj zbirci ono češće ostaje na razini registracije i nemira. Jezik postaje materijal koji se rasteže, gnječi, lomi i troši. Pjesma se istodobno piše i fizički obrađuje: „zapisati podcrtati prekrižiti zaokružiti / zalijepiti papiriće utisnuti uši – / čerečim tu pjesmicu”. Lirski subjekt eksplicitno kaže: „pjesmica je puna oštrica”, a zatim i: „pjesma je moja mala dlakava kuja”. Ova brutalna i namjerno destabilizirajuća metaforika pokazuje da pjesma nije uzvišeni estetski objekt, već nešto tjelesno, agresivno i posesivno. Upravo taj intimistički, senzualno-erotistički odnos prema tijelu/pjesmi predstavlja najzanimljiviji sloj zbirke. Pjesma se tako „želi razvlačiti po ustima kao žva žvakaću / pip pip pipkati prevrtati po prstima / liz liz lizati stezati guššš gušiti pljuvati”. Čitanje i pisanje postaju čin dodira, prisvajanja i otpora prisvajanju. To je razvijeno i u stihovima: „želi ju kupiti / želi ju fotografirati / želi ju objaviti / želi ju naplatiti / želi ju trošiti / želi ju imati”. Pjesma je ovdje proizvod, tijelo i objekt žudnje istodobno, a lirski subjekt upravo kroz razgradnju jezika pokušava izbjeći njezino potpuno prisvajanje.

Brutalna i namjerno destabilizirajuća metaforika pokazuje da pjesma nije uzvišeni estetski objekt, već nešto tjelesno, agresivno i posesivno. Upravo taj intimistički, senzualno-erotistički odnos prema tijelu/pjesmi predstavlja najzanimljiviji sloj zbirke. Pjesma se tako „želi razvlačiti po ustima kao žva žvakaću / pip pip pipkati prevrtati po prstima / liz liz lizati stezati guššš gušiti pljuvati”. Čitanje i pisanje postaju čin dodira, prisvajanja i otpora prisvajanju

Gnječenje tjelesne metaforike

Stilski, knjiga se snažno oslanja na infantilizaciju, zvučne figure i geste ponavljanja kako bi se dokinuo stabilni ritam i pravilni tempo govora. Ponavljanja poput „grr grč”, „ššš šum”, „pje pjesmica”, „šljok šljok šljokavo”, „buahaha”, „tik tak tik tak” stvaraju afektivni i gotovo fizički učinak jezika. Govor se raspada u slogove, usporava, zapinje. Zvuk je to koji je blizak motoru koji trokira, ne dopuštajući pravilno udaranje klinova jezične mašine. Primjerice: „napišem ššš / napišem ššš šum / napišem ššš šum šum”, ili: „pot ilja pot pottt / lop / lopa / ti ti ti ti / lopatice”. I u ovoj zbirci postoje „stabilni“ jezični slikovno apstraktni iskazi („pjesma je moja dlakava kuja“, „pjesmica je puna oštrica“, „biti nešto gnjecavo pod prstićima / nadjev / slatki topli namaz“, „pjesma više nije / šuplji napuhanac / sada je šećerna vuna“, „izvan sobice / uvijek i jedino privid / opiranje popuštanju pod pisaljkom“ itd.), međutim takve se situacije uglavnom raspršuju u procesu govorenja. Sjetimo se iskaza „ljubav je dlakavi crv / kojeg skrivam ispod pupka“ iz prvijenca. U tom kontekstu, motiv „crva“ otvara više slojeva (nešto živo i neugodno, potisnuto i skriveno, tjelesnost koja izaziva zazor, ljubav kao nelagodna, gotovo parazitska prisutnost). Ili motiva „pupčane vrpce“ iz istoimene pjesme koji označava vezanost, djetinjstvo, odvajanje, odrastanje, nemogućnost potpunog prekida: “Moram skinuti krila / sačinjena od dječjeg kaladonta / i pupčane vrpce“. Stoga u Kolutu naprijed metafora se postavlja u drukčiju funkciju, rjeđe postaje stabilno središte pjesme koje se transformira, a češće materijal uronjen u tok fragmentacije, zvuka i autorefleksivnih jezičnih igara. Primjerice, sintaktičko paralelistički stihovi, „vidim rupicu poželim je ispuniti lizalicom / vidim izbočinu želim je protrljati točkicom“, jasno prikazuju ključnu tendenciju ovog rukopisa. Riječ je  o tipičnoj tjelesno-senzualnoj slici čiju bi „prazninu“ čitatelj mogao dopuniti, pa se može govoriti i o sugestivnoj elipsi zbog čega slika djeluje jače. Optativi, dakako, u ovom slučaju daju impuls nagona, refleksnu tjelesnu reakciju, afektivni pokret želje. Naravno, navedena slika ima svoj nastavak „grepkam / ono sitno / što me još i prekriva // sprezanje nije moj izbor ali / tu nema dopuštenja za neurednost // titram nad svakom naznakom krutosti taj se / neposluh čini dovoljno nedužnim / pjesmica ima nešto črčkavo / toliko puc puc da ustuknem“. Slika se rasteže, širi kroz niz varijacija te se u konačnici prebacuje preko glave u sam jezik „črčkave pjesmice“  koji ju proizvodi: „u planu ni nije / reći nešto smisleno – / iskoristiti se jedva / šačica riječi // radije što duže gnječiti / kako je lako – / zaviti se u kružnicu…“

Kolut kao model knjige i poetike

Naslovni motiv koluta dodatno određuje strukturu zbirke, predstavlja model čitave poetike – stalno kretanje koje se vraća istoj točki. Imperativi poput „napni šake stisni tlo”, „zamahni dahni prenesi težinu”, „kolut se produži” ili „tijelo treba biti stalno zgrčeno” pokazuju kako se lirski subjekt postupno uvježbava za pokret koji istodobno sugerira napredak i poništava ga kruženjem. Zbirka nema cikluse ni naslove pjesama upravo zato što funkcionira kao jedan kontinuirani tok, niz varijacija istog unutarnjeg stanja. Umjesto razvoja postoji povratak, umjesto narativnog pomaka, koreografija ponavljanja. Tu se otvara, po mojem mišljenju, možda glavna slabost zbirke. Za razliku od Kraćenja razlomaka, gdje su konstrukcije i slike spajale tjelesno iskustvo i simboličku kondenzaciju značenja, Kolut naprijed često ostaje u prostoru metapoetične, metajezične i izvedbene petlje. Jezik proizvodi snažan efekt prisutnosti kroz ritam tijela koji reagira u impulsima zbog čega često zamuckuje. Razgradnja ne ukida značenje, ali ga ne kondenzira u slojevit simbolički sloj, nego ga održava u kruženju izvedbe. Značenje nije odsutno već drukčije organizirano.

Umjesto razvoja postoji povratak, umjesto narativnog pomaka, koreografija ponavljanja. Tu se otvara možda glavna slabost zbirke. Za razliku od Kraćenja razlomaka, gdje su konstrukcije i slike spajale tjelesno iskustvo i simboličku kondenzaciju značenja, Kolut naprijed često ostaje u prostoru metapoetične, metajezične i izvedbene petlje. Razgradnja ne ukida značenje, ali ga ne kondenzira u slojevit simbolički sloj

Nestanak unutarnje logike

Raspršivanje slike je u prvijencu organizirano, stvara osjećaj unutarnje logike koja sliku prebacuje u niz tjelesno-jezičnih transformacija u kojima gramatika prelazi u materijalnost tijela i procesualnost jezika („tijelo kopa po aoristima / u rudnicima nosa / dozrijevaju rojevi glagola…). Aorist tako više nije figura vremena, već prelazi u „rudnike“ (prostor dubine), „rojeve glagola“ (mnoštvo jezika), znači od jedne gramatičke točke u biološko-jezični sustav množine. Metafora prelazi iz stabilne slike u proces u kojem tijelo preuzima funkciju jezika. Međutim, početna se slika ne briše, ona ostaje latentni organizacijski impuls, početni okidač metafore, dok u Kolutu prevladava osjećaj da slike nemaju stabilnu točku koja bi dugo „držala“ pjesmu, već se odmah lome u fragment, mucanje, mikro-gestu („grepkam“, „titram“). Raspršivanje tako u autoričinoj drugoj knjizi postaje stalno stanje, jedina „stabilnost“. Zato se druga zbirka može čitati kao radikalizacija prve, ali i kao njezino ograničenje. Ista poetika tijela i jezika ovdje je dovedena do mjesta gdje se jezik sudara o vlastito ogledalo zbog čega se gubi onaj osjećaj unutarnje logike.

Zaključno, Kolut naprijed se može čitati kao dosljedna, ali i restriktivna varijacija iste poetike: ona radikalizira svijest o materijalnosti jezika i njegovoj otpornoj, samorefleksivnoj prirodi, no pritom često ostaje u zatvorenom krugu izvedbe, gdje se značenje ne kondenzira u slojevitu simboličku strukturu, nego ostaje raspršeno u ritmu, zvuku i gesti. Upravo u tom pomaku od transformacije slike prema njezinoj stalnoj nestabilnosti leži i najvažniji doprinos, ali i granica ove zbirke.