Interes prema „najruskijem piscu“, kako nerijetko tepaju Dostojevskom intenzivirao se u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj, ali i široj regiji. Nije riječ samo o obnovljenim prijevodima njegovih romana koji su zaslužili novo čitanje za novu (mlađu) publiku, o prijevodima kritičke literature, poput impozantne knjige Konstantina Baršta, Crteži i kaligrafija F. M. Dostojevskog (prev. V. Smiljanić Rangelov, Beograd, 2024), Andréa Gidea Dostojevski (prev. D. Lalović, Zagreb, 2022), ili pak o obljetničkim izdanjima, poput zbornika Dostojevski in jaz (ur. Matevž Kos, 2021) i Dvjesto godina Dostoevskog (ur. J. Vojvodić, 2021).  Riječ je i o novijim monografijama, specijalnim brojevima časopisa i zbornicima kao što je Tabula 21, časopis Filozofskoga fakulteta u Puli (2024) urednice Irene Mikulaco, inače iniciranog 200. godišnjicom rođenja Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, ali koji je nadrastao tu obljetnicu već i činjenicom da je objavljen u 2024. godini. Tu su i knjige Vladete Jerotića O Dostojevskom (Beograd, 2021) i Jovana Popova Gordi i ponizni (Beograd, 2024). U Beogradu je izdana knjiga o mikrokozmosu Dostojevskog koju je napisao japanski autor Tetsuo Motchizuki (2025), a spomenuti valja i knjigu slovenske znanstvenice Urše Zabukovec La routine. Dostojevski in transhumanizem (2025).

U bogatu plejadu dostojevskologije ubraja se i zbornik koji je izašao ljetos u nakladničkoj kući Durieux – Dostojevski, ideje, prijepori. Priredila ga je skupina urednika i autora: Tihomir Cipek, Goran Gretić i Sibila Petlevski. Zbornik okuplja četrnaest radova dopunjenih predgovorom urednice Petlevski o različitim aspektima stvaralaštva Dostojevskog pročitanog uglavnom iz politološke i sociološke perspektive. To nije neobično, jer autori dolaze iz različitih područja bavljenja pa radove potpisuju, osim užom strukom vezanih profesora filozofije i književnosti, filmologa i teatrologa, također i povjesničari, politolozi, novinari, sociolozi, pisci, prevoditelji kao i oni koji se nazivaju popularizatorima znanosti.

Suprotstavljanje i supostavljanje različitih ideja

U naslovu zbornika Dostojevski, ideje, prijepori, zarezima su odijeljene tri ključne točke. Dostojevski je stavljen u istu ravan s idejama i prijeporima pa bismo redoslijed tih triju točaka mogli mijenjati, ovisno o tome što se stavlja u prvi plan. Kada zavirimo u unutrašnjost zbornika, vidjet ćemo da se opus pisca čita u odnosima Istoka i Zapada, razlažu se sociološke kategorije, objašnjava se širi kontekst koji se ponekad učitava u tekst, odnosno čitanje je prije svega okrenuto u smjeru od vanjskog (društvenog) prema unutarnjem (književnom). Razumljiv je urednički poticaj triju priređivača. Sibila Petlevski je teatrologinja i književnica, Tihomir Cipek je politolog i povjesničar, a Goran Gretić umirovljeni profesor filozofije. Oni su u ovome zborniku okupili zanimljivo i raznoliko društvo kolega iz Hrvatske, Makedonije, Srbije i Slovenije koji iz svojih rakursa iznose ideje ili prijepore o i oko Dostojevskog i njegova djela.  Naslov stoga sugerira suprotstavljanje i supostavljanje različitih ideja, što bi nas moglo podsjetiti na dobro poznatu knjigu Nikole Miloševića u deset svezaka, Dostojevski kao mislilac (Beograd, 1981) koja je utjecala na dostojevskologiju u Jugoslaviji, a, po svoj prilici, i nakon nje na istraživače različitih interesa i iz različitih područja znanosti i kulture.

U zborniku se progovara o društvenom utjecaju proze i žurnalistike Dostojevskog na rusku i europsku misao, o Dostojevskom kao proroku i podstrekaču društvenih zbivanja, piscu i misliocu koji je predvidio revolucije u 20. stoljeću, pa čak i današnje ratne sukobe. Neki će autori zaključiti da je Dostojevski bio „psihopatolog i dijagnostičar degeneracije Rusije“, da je svojim djelom dao „proročka upozorenja o ratu i ratnim zbivanjima“ i to onima koji se događaju pred našim očima, dolazit će se do zaključka da on „u svojim romanima priča priču o svojoj ličnoj i porodičnoj sudbini ali i sudbini Rusije i Evrope“, a naglašavat će se, jednako tako, da je Dostojevski bio ideolog i društveni analitičar jer upravo su ideje i društveni problemi mamac na koji se hvataju proučavatelji djela Dostojevskog zbog čega i nastaju prijepori. U deskripciji društva, djelo Dostojevskog je pokazna mapa za potvrde suprotstavljenih političkih i ideoloških stajališta. Zbog izjednačavanja autora i pripovjedača, izglačanog čitanja književnih, dnevničkih i novinarskih djela te pisama, autori nerijetko iskazuju svoj ukopani stav o određenim fenomenima pa u fikcionalnim djelima, a ponekad i u Dnevniku pisca traže potvrde za svoje teze.

Dostojevski i konzervativni revolucionari

Zbornik je vrijedan po nekim vrlo temeljitim i ozbiljnim analizama. Tihomir Cipek, primjerice, daje sustavan pregled i analizu njemačke i ruske kulturne te političke misli, a ujedno razlaže teze o konzervativnoj revoluciji i nacionalizmu koje dobro poznaje i o kojima je ranije pisao (Politička misao, god. 59, br. 1). Postavljajući prvotno pitanje-hipotezu – kako to da su njemački nacionalisti hvalili Dostojevskog, autor postupno pokušava ponuditi odgovor rekonstruirajući Dostojevskijevu kritiku liberalizma i Zapada te, s druge strane, pozicije konzervativnih revolucionara, što mu omogućuje uvid u povijest političkih ideja druge polovice 19. stoljeća. Konzervativni revolucionari čine idejni i politički otpor idejama Francuske revolucije o slobodi, jednakosti i bratstvu, a njima se nastoji suprotstaviti novo duhovno zajedništvo njemačke nacije. Budući da su konzervativni revolucionari smatrali da se Njemačka treba razvijati vlastitim putem, bliskosti se njihovim stavovima mogu pronaći u ruskoj duhovnoj ideji, čija se (ponajprije slavenofilska i zemljaška struja) također zalagala za razvoj vlastitog puta. Konzervativni revolucionari su, drži Cipek, smatrali da treba odbaciti liberalizam te tehnološkim razvojem i egoizmom zagađenu zapadnoeuropsku civilizaciju. I Dostojevski i njemački konzervativni revolucionari željeli su duhovnu obnovu svojih nacija te su tražili poseban put: on za Rusiju, a oni za Njemačku. Zato je nekim njemačkim piscima (T. Mann) ili misliocima (O. Spengler) blizak Dostojevski kao i njegovi stavovi.

U deskripciji društva, djelo Dostojevskog je pokazna mapa za potvrde suprotstavljenih političkih i ideoloških stajališta. Zbog izjednačavanja autora i pripovjedača, izglačanog čitanja književnih, dnevničkih i novinarskih djela te pisama, autori nerijetko iskazuju svoj ukopani stav o određenim fenomenima pa u fikcionalnim djelima, a ponekad i u Dnevniku pisca traže potvrde za svoje teze

Sociolog Ljubiša Mitrović slično razmišlja, kada kaže da je u radovima Dostojevskog „sadržana kompleksna dijalektička koncepcija čoveka kao paradoksalnog bića u čijoj se egzistenciji prožimaju suprotnosti: racionalno i iracionalno, razum i interes, svesno i nesvesno, logos i mitos, prkos i inat, Prometej i Tartif, Eros i Tanatos“. Premda citira ruskog kršćanskog filozofa Nikolaja Berdjaeva, Mitrović je ipak društveni analitičar koji preko Dostojevskog traži odgovor za spas suvremenog čovječanstva koje je zaglibilo u kaos i najave širih ratnih sukoba. Društveno-analitički Dostojevskog čitaju Goran Gretić i Maroje Višić u članku „Dostojevski – promišljanje o duhu Europe i ideji Rusije“. Autore zanimaju odnosi Istoka i Zapada te promatranje europske politike sa stajališta Dostojevskog. U pregledu razvoja katolicizma, protestantizma i tzv. slavenske ideje, najviše se zadržavaju na idejama Dostojevskog o ujedinjenju i pomirenju naroda.

I Dostojevski i njemački konzervativni revolucionari željeli su duhovnu obnovu svojih nacija te su tražili poseban put: on za Rusiju, a oni za Njemačku. Zato je nekim njemačkim piscima (T. Mann) ili misliocima (O. Spengler) blizak Dostojevski kao i njegovi stavovi

Monolitni i polifonijski glas pisca

Sociolozi i politolozi čitaju književne tekstove drukčije od filologa i u njihovim raspravama teško se može razaznati kada autori analiziraju publicistički Dnevnik pisca, a kada je riječ o analizi književnog djela. Pritom treba imati na umu da je Dnevnik pisca također vrlo složena struktura koju valja čitati, kako se američki slavist Gary Saul Morson izrazio, kao „književnost u procesu“ i ispitivanje različitih mogućnosti, a ne kao niz činjenica pa njegovo čitanje ne možemo izjednačiti s čitanjem novinskog članka o konkretnom događaju. Taj specifični žanr, kojemu bi danas bio najbliži onaj autofikcionalni, isprepliće fikcionalnost i faktografiju jer on i jest dnevnik o događajima iz najbliže suvremenosti Dostojevskog, o sudskim procesima koji su ga intrigirali, ali ne kroz optiku trezvenog novinara, ili povjesničara koji taksativno bilježi događaje, nego pisca, koji subjektivizira i skreće s puta „čiste“ istine predočenog. Sibila Petlevski je u analizi novele Bobok dobro primijetila da se Dostojevski igra s pozicijama govornog glasa, jer u toj maloj prozi „pisac feljtona izmiče u ulogu proznoga pisca koji kao narator u strukturi priče u priči bilježi zapise jednog lica koje opet bilježi razgovore mrtvaca“.

Polazeći od osobe, a ne od vrste teksta Franjo Sokolić se pita je li moguće da je Braću Karamazove i Dnevnik pisca napisala ista osoba. Ono što je Sokolić intuitivno osjetio, analizom se može pokazati. Posve je jasno da ako je glas pisca-komentatora plošan i monolitan u Dnevniku pisca, on je višeslojan, Bahtin bi rekao polifoničan, u njegovoj prozi koja nije jednoznačno ulovljiva i često uvlači analitičare u zamku. Kao što se u Braći Karamazovima izvrgava ruglu odvjetnički govor koji služi ne da bi bio uperen protiv optuženika Dmitrija Karamazova, nego da bi se govorilo o moralu i društvenom poretku, tako i čitavo djelo Dostojevskog može poslužiti, i mnogima u ovom zborniku služi, kao odskočna daska da progovore o suvremenoj politici i društvu o čemu autori nerijetko već imaju vlastiti stav, pa će u djelu Dostojevskog tražiti potvrdu tog stava.

Zanimljivi se uvidi mogu pročitati o kontaktima, o čemu piše Igor Lukšič. Slovenski politolog predstavlja Evgenija Spektorskog, ruskog intelektualca i sveučilišnog profesora koji je umnogome utjecao na razvoj znanosti u Sloveniji. Autor u svom članku daje širu sliku panslavenskog pokreta u drugoj polovici 19. stoljeća koji je slovensku (kao i širu južnoslavensku) inteligenciju vezivao uz Prag. Spektorski je kao ruski emigrant predavao u Beogradu, Pragu i Ljubljani, a kasnije u Italiji i SAD-u. Objavio je eseje o Turgenjevu, Bloku i Dostojevskom, a u Sloveniju je donio političku filozofiju, sociologiju te sociologiju prava.

Izuzetno je dobar presjek zatvorske civilizacije preko Zapisa iz podzemlja i Zapisa iz mrtvog doma ponudio Miša Đurković. Autor, nažalost, nije bio upoznat sa sjajnom studijom Gordane Slabinac o pronađenom rukopisu (u knjizi Sugovor s literarnim đavlom, 2006), u kojoj je autorica objasnila kako se stvarnost ne isporučuje, nego preobražava te da su tuđi rukopis kao i tuđi govor uvijek varijacije na temu stvarnosti. Na primjeru Zapisa iz mrtvog doma pomnim se čitanjem može vidjeti da nam je Dostojevski dao priču, pružio točkastu i varljivu sliku, a ne zbilju. Đurković se u svojoj analizi zadržao na onim djelima na koje je proza Dostojevskog utjecala ili kojima je dala poticaj. Dao nam je pregled kažnjeničkog života i ljudske patologije zatvorske civilizacije. Nezaobilazno je pritom spominjanje Aleksandra Solženjicina i Varlama Šalamova u ruskoj književnosti, a za nas su dodatno zanimljivi autori iz našeg podneblja (Milovan Đilas, Lazar Prokić, Borislav Pekić, Marko Veselica, Žarko Laušević i dr.) koji su zatvorsku književnost prikazivali s većim ili manjim udjelom fikcionalnosti.

Kao što se u Braći Karamazovima izvrgava ruglu odvjetnički govor koji služi ne da bi bio uperen protiv optuženika Dmitrija Karamazova, nego da bi se govorilo o moralu i društvenom poretku, tako i čitavo djelo Dostojevskog može poslužiti, i mnogima u ovom zborniku služi, kao odskočna daska da progovore o suvremenoj politici i društvu o čemu autori nerijetko već imaju vlastiti stav, pa će u djelu Dostojevskog tražiti potvrdu tog stava

(Ne)uspjela usporedna čitanja

Tri su teksta posvećena usporednom čitanju. Mario Kopić u tekstu „Aljoša i Krist“ zapravo uspoređuje Aljošu i Ivana iz romana Braća Karamazovi. Sebastijan A. Kukavica čita roman Petar Veliki i Antikrist D. Merežkovskog kao dekadentski i Bjesove Dostojevskog kao roman degeneracije. Kazna kao apoteoza pročitana je i kroz usporedno čitanje Dostojevskog i Camusa koje nudi Snežana Kalinić („Kaznene minijature u Zločinu i kazni F. M. Dostojevskog i Padu Albera Kamija“). Raskoljnikovljev san i nelagoda u kažnjeničkoj ćeliji u Padu – ključne scene u dvama romanima – mogu se povezati jer kao kazne pogađaju junake i ujedno u njih „podstiču osećanje poniženosti i uvređenosti“. Završnica Camusova Pada, zaključuje ova autorica, može se čitati kao implicitni komentar epiloga Zločina i kazne.

Filmskim su adaptacijama u ovom zborniku posvećena dva članka. Jedan je o utjecajima Dostojevskog na filmski rad Andreja Tarkovskog (Mislav Miholek), dok se u drugome predstavljaju tri filmske adaptacije: Raskoljnikov Roberta Wienea iz 1923, Zločin i kazna Josefa von Sternberga (1935) i art-filmska naraciju Akija Kaurismäkija Zločin i kazna iz 1983., o čemu piše filmologinja Saša Vojković.

Najopsežniji tekst napisao je Trajče Stojanov o Dostojevskom kao mističnom realistu. Stojanov je doktorat obranio u Moskvi temom Osnovni problemi i osobitosti ruske religijske filozofije pa je ne samo upoznat s temom koju predstavlja, nego je njegov rad neka vrsta sumiranja dosadašnjih istraživanja o paradoksu, realizmu u višem smislu, antinomijama i dihotomijama Dostojevskog. Potvrde za svoje teze autor je pronašao ponajprije u Zapisima iz podzemlja, u Dvojniku i Braći Karamazovima. Nije neobično da se najviše zadržao na Zapisima iz podzemlja i postupku pro et contra koji će Dostojevski prakticirati i u kasnijim radovima, jer Dostojevski, kako tvrdi Stojanov, „sučeljava tvrdnje o temeljnim metafizičkim pitanjima do krajnje proturječnosti“. Antinomija uma ne rješava se uz pomoć logike pa vrzino kolo u koje nas Dostojevski uvlači teško je racionalno i u potpunosti objasniti.

Naše vrijeme – središnja tema knjige

Zbornik je kompozicijski složen tako da iz njega snažno progovara sadašnji trenutak. U prvom prilogu o noveli Bobok, znakovitoga naslova, „Bobok – poruka za naše vrijeme“ koji potpisuje Sibila Petlevski, do zadnjega o fabriciranju suvremene, tzv. „fast food“ književnosti („Dostojevski i McDonald’s“) skopskoga profesora književnosti i kulturologije Venka Andonovskog, vidi se da je trenutak koji sada živimo središnja tema ove knjige. Da bi se ta tema problematizirala, eto nam Dostojevskog i njegova djela kao moguće poruke (Petlevski), političkog pamfleta (Kukavica) ili proturječnosti (Stojanov, Mitrović, Gretić, Višić, Kopić).

Pisac o čijem su djelu napisane biblioteke različitih studija, koji intrigira svojim bogatim fikcionalnim svijetom, čije su se ideje i ideje njegovih likova na različite načine tumačile, koji je izazivao prijepore, nije ni po čemu jednoznačan i jednostavan za čitanje i tumačenje. Jedan je od autora napisao da „plovidba kroz univerzume i svetove Fjodora Dostojevskog otvara istraživaču beskonačne rukavce i meandre“, što se i ovom knjigom dobro pokazuje, jer koliko god se trudili zaokružiti temu, dati konačno objašnjenje, sam tekst Dostojevskog uvući će vas u stranputice i zamke. Zbornik Dostojevski, ideje, prijepori uklapa se u mnoštvo dostojevskoloških istraživanja i popularizacije opusa koji nas iz nekog razloga intrigira i u 21. stoljeću – u književnom, književnokritičkom, filmskom, filmološkom, političkom, politološkom i društvenom smislu.