Dvije tisuće jedanaeste godine na Palić European Film Festivalu Žarko Puhovski održao je izlaganje intrigantnog naslova Izdaja je posao intelektualaca. Pojam posla u ovom se smislu ne rabi samo kao sinonim za obvezu, već i kao oznaka za jedinu dostupnu poziciju pri ulasku u domenu javnog i političkog života; kada ulazim u politički prostor s pozicije intelektualca neminovno žrtvujem nijansiranost koju možebitno uviđam u raspravama o nekoj stvari te odlučujem postati jedan od glasova koji podupiru i osnažuju određenu silu. U tom smislu izdajem objektivnost, nepristranost i pomirljivost koje se inače smatraju temeljima akademskog bontona te niti ne mogu učiniti ništa drugo doli svojevoljno postati sluga dvaju nepomirljivih gospodara.
Svakako je neobično započeti ogled o najnovijem romanu Roberta Međurečana ovakvim filozofskim prologom, pogotovo zbog toga što se roman ni izdaleka ne bavi odnosom intelektualaca i politike. Ipak, čini mi se da je unatoč svemu ovo prikladan šlagvort, jer izdaja je jedan od temeljnih motiva i ključnih tema ovog romana te je upravo nijansirano i trezveno Međurečanovo istraživanje ove teme ono što po mom sudu čini ovo djelo vrijednim nagrade Kamov koju je u međuvremenu osvojilo te ga diže nekoliko razina iznad trilerskog uzorka na čijoj bazi počiva.
Lica i naličja izdaje
Tako neka bude u prvome je redu roman o Eleazaru, mladom lovcu na judejske proroke i pobunjenike protiv Rima za vrijeme vladavine cara Tiberija. Bjelodano je kako je Eleazar već od prvih stranica neraskidivo povezan s izdajom; on je, naime, bivši član Bratstva bodeža, družine židovskih ubojica koja kao svoj glavni zadatak ima oslobođenje židovskog naroda od Rima ubojstvima ključnih uzdanika carstva. Nakon propalog atentata na Juza Asafa Kaiafu, vrhovnog židovskog svećenika i rimskog poslušnika, biva osuđen na torturu tijekom koje izdaje četrdeset suboraca, zadajući Bratstvu razoran udarac i zasluživši bijes Gošee, vođe Bratstva. Slomljen, sam i pod protekcijom sablasno pragmatičnog Timeona, Eleazar stupa u rimsku službu kao lovac na glave, progoneći pripadnike vlastitog naroda.
Eleazarova unutarnja drama i samoprijezir čine temelj za psihološki sloj ovog romana; priča je to o čovjeku koji je u neizdrživim okolnostima pogazio svoje ideale te sada jezdi kroz život poput sjenke, sposoban osjetiti tek mržnju spram samog sebe i svojih gospodara. Lik Gošee, koji sa svojim vjernim suborcima progoni Eleazara kroz čitav roman, u ovom kontekstu gotovo da postaje personifikacija Eleazarove mržnje prema samom sebi, nemilosrdna i neumitna kazna dostojna svakog izdajice.
Dok se igra mačke i miša između Eleazara i Gošee razvija, Međurečan suptilno istražuje naličja izdaje te njen transformativni potencijal. Jedan od najočitijih primjera ovdje je lik bludnice Miriam s kojom Eleazar isprva ne želi ni govoriti, no koju u istom poglavlju brani od nasrtaja rimskog zapovjednika, kršeći židovsku zabranu muškog općenja s bludnicama. Kasnije u romanu, Miriam mu razlaže razloge za bavljenjem svojom profesijom, ističući izdaju rodnih uloga kao potencijalno emancipatoran događaj („Kakav je to život dostojan židovske žene? Od rođenja je tek nešto više od roba, od stoke. (…) Kuhaj, rađaj i šuti. Kuhala sam i šutjela, ali rađati nisam mogla. I muž me vratio ocu kao pokvarenu robu. (…) Tad sam prelomila, sama ću voditi svoj boj, ne očekujući ništa, ni od ljudi, ni od Boga. (…) Žena ovdje može biti slobodna jedino kao kurva.‟) Kroz likove Eleazara, Miriam i Gošee vidljiv je, dakle, svojevrstan izmučeni dijalektički trokut izdaje; s jedne strane moralno apsolutistička i radikalna teza, s druge strane utišano subverzivna antiteza, a s treće izmučena kvazi-sinteza koja izdržava obje silnice u svojoj pasiji.
Tako neka bude u prvome je redu roman o Eleazaru, mladom lovcu na judejske proroke i pobunjenike protiv Rima za vrijeme vladavine cara Tiberija. Bjelodano je kako je Eleazar već od prvih stranica neraskidivo povezan s izdajom
Mač i lira nasuprot jerihonske ruže
Središnji zaplet romana Eleazarova je potraga za Bosonogim, prorokom i čudotvorcem očigledno inspiriranim Isusom Kristom za kojeg je također predviđeno da mora umrijeti raspećem kako navodi zagonetno imenovani mag Baal-tus-sarr. U dijalozima koje dvojac vodi vidljiv je raskorak između starozavjetne i novozavjetne koncepcije odnosa između čovjeka i Boga („’Svaki stvor ima Božje poslove na zemlji; zmije su tu da ujedaju, deve da nose, psi da laju. A čovjek?’ – ‘Da štuje Boga.’ (…) ‘Čovjek je tu da voli.’‟) kao i Eleazarovo opiranje propovijedima Bosonogog („Ustrajanje na ljubavi, oprostu… sve je to dječje, naivno, ćaknuto. Umrijet će zbog dječjih pričica: još jedan u stravičnom nizu sina Izraelovih‟). Unatoč tome, čudima se ne može ne vjerovati. Gledajući na svoje oči kako ni on ni Bosonogi ne obolijevaju od gube u koloniji gubavaca, te kako Bosonogi spašava život „opsjednutom‟ trgovcu robljem, Eleazar odluči pobjeći s Bosonogim u Petru, van rimskog dosega.
Razgovori između Eleazara i Bosonogog ne funkcioniraju kao sredstva za ostvarenje sukoba zbog krotkosti i pomirljivosti potonjeg, već su posrijedi scene suptilnog nijemog razoružavanja Eleazara od samonametnute muke koju pospješuje izdani, ali svejednako aktivni radikalizam („O, ludi čovječe! Ovo nije dječja igra! (…) Ako si mesija, uzmi mač u ruke i udri! Inače ćeš umrijeti na križu, vičući ‘Ljubav ne može škoditi!’” (…) ‘Ljubav je tlapnja…’ (…) Nijemo zaplače. Pleća mu podrhtavaju u tišini. Bosonogi ga zagrli, zaplače s njim.‟). Bosonogi nastupa kao svojevrsna beskrajno blagonaklona spužva, voljna i sposobna upiti svu Eleazarovu mržnju kako bi taj ranjeni i izgubljeni mladić mogao pronaći svoj put. Poredba Eleazara i jerihonske ruže za kojom Bosonogi poseže pri kraju sedmog poglavlja dojmljiv je i u kontekstu romana uvjerljiv primjer teze da i malo blagosti može poništiti godine patnje, ako ih čovjek usmjeri prema samom sebi. Što uopće preostaje čovjeku koji je izdao mač i liru ako ne shvati ozbiljno lekciju koju mu nudi pustinjska biljka?
Središnji zaplet romana Eleazarova je potraga za Bosonogim, prorokom i čudotvorcem očigledno inspiriranim Isusom Kristom za kojeg je također predviđeno da mora umrijeti raspećem
To je cijelo vrijeme bio on?!
Unatoč Eleazarovim naporima, Bosonogi umire na putu kroz pustinju, što čitateljima daje do znanja da u njegovom slučaju nije bila riječ o najavljenom mesiji. Ovdje roman ulazi u završnicu koja svu proteklu napetost i etičku dvosmislenost rekontekstualizira naglim otkrivanjem činjenice da je Eleazar zapravo obećani mesija rođen siromašnim roditeljima u pojati. Ne samo da ovo potpuno podređuje Bosonogog napretku Eleazarove sudbine, na taj način umanjujući njegovu važnost kao samostalnog lika („Njegova nevina i naivna dobrota pokazat će put, tebi, ratobornom sikariju. Ići će ispred tebe i otvarati puteve‟), već čini čitav Eleazarov život proizvodom makinacija mreže zavjernika. Također, ovaj potez otvara neke nelogičnosti u priči, poput činjenice da je Timeon dugotrajno nadgledao Eleazarovo mučenje i naposljetku iz njega lukavštinom izvukao izdaju četrdeset suboraca, premda je po Baal-tus-sarrovom priznanju bio jedan od urotnika koji su skrbili za Eleazara. Kako bi urotnici koji žele sačuvati mesiju od zemaljskih pogibelji mogli sebi opravdati smrt njegovih sunarodnjaka, a da pritom ne ispadnu bezrazložno okrutni ili nemarni?
Mišljenja sam da je zbog svih ovih problema deseto poglavlje u kojem se odvija plot twist nesumnjivo najslabiji dio romana. Mogu poštovati i poštujem Međurečanovo provociranje onog dijela ljudske psihe koji se odupire determinizmu i utjecajima iz sjene u svrhu afirmacije slobodne volje, no također smatram da su Eleazar i Bosonogi likovi u koje je uloženo previše čitateljskog interesa da bi ovakav trik upalio. Općenito smatram da plot twistovi rijetko vrijede truda koji je potreban kako bi se izveli bez diskontinuiteta i nelogičnosti u priči, a predzadnje poglavlje ovog romana nažalost me nije razuvjerilo. Sam kraj je ipak nešto lakše probavljiv, s konačnim susretom Eleazara i ranjenog Gošee koji, kao jedini preživjeli člana sada već bivšeg Bratstva bodeža, prihvaća Eleazarovu pogodbu da pođe s njim propovijedati po svijetu, zaklinjući se da će ga ubiti skrene li opet s puta.
Tako neka bude sjajan je i dojmljiv roman čiji su sofisticiraniji dijelovi jednako efektni kao i oni prizemniji. Kao primjer potonjih svakako treba spomenuti lik Andesa, Eleazarovog vjernog pratitelja kroz većinu romana, čiji hedonizam i prostodušnost tvore dobrodošli kontrast spram protagonistovog stoičkog vladanja. Tu su dakako i već spomenuta napeta potjera Gošeine družine, dojmljivi opisi masovnih i grotesknih scena poput proslave Pesaha u Jeruzalemu i Salominog plesa sedam vela te mnogobrojne scene nasilja koje često ostavljaju uznemirujuć trag nakon čitanja. Unatoč velikoj mani koja opterećuje njegovo pretposljednje poglavlje, nema sumnje da je riječ o zasluženo nagrađivanom djelu za koje se nadam da je početak jedne nove trilogije, ili barem duologije.
