Roman Posljednje mjesto iransko-francuske spisateljice Négar Djavadi otvara zanimljivo pitanje – kako svjedočiti o nečemu što nismo vidjeli ili proživjeli? Odgovor neće biti jednoznačan i traži promišljanje o konkretnom iskustvu i načinu njegove literarne artikulacije. Postaje li tuđa tragedija, prenesena u riječima i slikama, osobno iskustvo promatračā ili im metapozicija onemogućuje da ga prisvoje? Mogu li samo suosjećati ili im je dopušteno govoriti o traumi koju nisu sami pretrpjeli? I kako se u tu jednadžbu upisuje njihovo porijeklo? S tim na umu, roman je u nezavidnoj poziciji, izlazi u trenutku u kojem medijsko posredovanje relativizira pojam svjedočanstva time što omogućava gotovo neposredan susret s ratnom stvarnošću. Unatoč svemu, roman implicitno i po svemu sudeći nenamjerno, brani tezu o većem ili manjem pravu na pripovijedanje nekog iskustva.
Nestabilna narativna konstrukcija
Iskustvo čitanja ovog teksta, koji se žanrovski pozicionira na sjecištu autobiografske proze i fikcionalizirane biografije, usporedivo je sa slušanjem transkripta dokumentarnog filma. Iako na prvu intrigantna, takva se postavka kako stranice odmiču pretvara u glavni strukturni problem. Okosnica romana jest smrt pripovjedačičine sestrične Niloufar u padu ukrajinskog zrakoplova nedaleko Teherana 2020. godine. Njezin život poslužit će joj kao vremenski okvir unutar kojeg će ispripovijedati iransku političku priču, a njezina smrt kao metafora za kolektivnu sudbinu iranskog naroda.
Tekst je podijeljen na četiri cjeline. Prva, naslovljena 1958.- 2020., nominalno označava Niloufarin životni vijek, no najavljeni vremenski okvir ostaje tek hladna faktografska skela, lišena emocionalne i pripovjedne razrade. Sljedeće tri cjeline – 8. siječnja 2020, 9.-10. siječnja 2020. i 11. siječnja 2020. – vezane za dan nesreće i njezine neposredne posljedice, unatoč tematskom potencijalu, također se zadržavaju na udžbeničkom prepričavanju iranske političke povijesti u proteklih šezdesetak godina uz navođenje nekoliko administrativnih crtica iz Niloufarinog života. Umjesto da se pripovijedanjem produbi afektivni naboj gubitka, fokus se konstantno miče s trenutka tragedije i vraća u prošlost, pri čemu izostaje jasan ključ ili logika vremenske organizacije koja bi takve skokove učinila smislenima.
Zbog svega navedenog o ovome je tekstu teško uopće promišljati kao o romanu. Njegova se forma uvelike oslanja na dokumentarističku logiku pri čemu prikupljani materijal ne prolazi transformativnu literarnu ili stilsku obradu: činjenice se iznose bez primjerenog narativnog posredovanja, perspektivizacije ili nekog drugog oblikovnog postupka kojim bi se, uz didaktičnost, ostvarila i estetska vrijednost. Na planu sadržaja, nasumično uvođenje političkih aktera i ključnih datuma te vojnih operacija ne djeluje kao skup kontekstualnih smjernica kojima se približava društvena stvarnost Irana, već se nameće kao dominantan element samog teksta, gradeći tako izuzetno ne-vizualan i općenito teško predočiv diskurs.
Dojmu formalne ukočenosti dodatno doprinosi nespretno uvođenje dokumentarnog materijala poput fotografija Twitter objava i citata iz govora iranskih i američkih političara od vremena Ronalda Reagana do danas. U romanu u kojem je prostor imaginacije gotovo u potpunosti potisnut, vizualni umetci mogli bi sugerirati potencijalno rješenje kojem se ta suspenzija neutralizira. Međutim, njihov potencijal ostaje neiskorišten s obzirom na to da fotografije prikazuju pasuse teksta, čime se pojačava već postojeća suhoća teksta nastala uslijed inflacije informacija. Štoviše, postupak nije dosljedno proveden. Fotografirane izjave izmjenjuje se s transkribiranima, što dodatno naglašava dojam mehaničkog nizanja faktografskih fragmenata.
U roman su umetnuti i popisi imena poginulih u avionskoj nesreći te poruke i izjave članova Niloufarine obitelji, no oni nisu dramaturški dobro integrirani u tekst, pa se doimaju više kao njegov apendiks, nego organski element. Primjerice, popis žrtava izdvojen je u zasebno, shodno broju žrtava, 167. poglavlje, umetnuto između sedmog i osmog. Takvi klišeizirani potezi, emocionalno potentan materijal tretiraju kao zasebne, lako preskočive, cjeline umjesto kao sastavne dijelove koherentnog narativnog luka.
Forma romana uvelike se oslanja na dokumentarističku logiku pri čemu prikupljani materijal ne prolazi transformativnu literarnu ili stilsku obradu
Promašena intimnost
Romanesknosti bi, valjda, trebala pridonijeti afektivna dimenzija lika autorice-pripovjedačice koja godinama ne živi u Iranu i u njega se ne može vratiti. Njezino svjedočanstvo iz egzila umetnuto je u gotovo taksativno navedenu faktografiju o iranskoj političkoj situaciji, no intimistički aspekt ostaje na razini pokušaja humanizacije naslova iz novina. Osobno često prerasta u neozbiljno dociranje, primjerice kada govori kako je dojma da „američka administracija nema blagoga pojma o povijesnim, političkim, geografskim i društvenim realnostima“ zemalja Orijenta. Tvrdnje poput te, iako vjerojatno neće izazvati javnu polemiku, zato što stoje tako neuklopljeno figuriraju kao sugerirani zaključak.
S druge strane, ako su zaključci tako jednostavni i evidentni, čemu 250 stranica razrade i kako se pripovjedačica svejedno pita „Čemu invazija?“, misleći pritom na invaziju SAD-a na Irak 2003. godine. Odgovor bi se ponovno mogao pronaći u strukturi. U izostanku organizacijske logike, ne postiže se sinergija kritičke angažiranosti i poetičke dimenzije teksta. Dokumentarni materijal se zapetljava nespretno uvedenim svjedočanstvima i sporadičnim osobnim refleksijama. Razmrsivanje tog čvora izmješta iz imerzivnog čitanja i onemogućava angažman bilo koje vrste.
Samouvjereni iskazi bez argumenta u kombinaciji s metaforama toliko banalnima da paradoksalno postaju hermetične – poput „Mi smo Sunce koje ne zna putanju Mjeseca i pušta da mu se on polako približi, sve do zastrašujuće klopke pomrčine“ – olakšavaju odgovor na inicijalno pitanje. Iskustvo posredovanog svjedočenja jest nešto na što je moguće položiti pravo jer udaljenost ne poništava prostor za promišljanje. Ipak, roman u svojoj nedorečenosti, čini se nehotice, sugerira upravo suprotno. Poručuje kako je govor o tragediji rezerviran za one koji su ju iskusili ili za one koji su njom pogođeni, pa kao da upozorava na opasnost od prisvajanja tuđe traume, iako sam ne uspijeva ponuditi uvjerljiv, ni estetski ni analitički, doprinos. Rezultat je tekst koji istodobno štiti ekskluzivnost svjedoka, ali ne realizira puni potencijal svjedočenja.
Rijetki su trenuci kada tekst uspijeva otvoriti prostor intimizacije, primjerice u opisu zastrašivanja obitelji žrtava nesreće. Pripovjedačica tada ipak približava atmosferu straha koju proizvode režimski operativci, „ni posve diskretni, ni posve otvoreni, upravo onoliko koliko treba da se održi strah, da tjeskoba prodre do kostiju, da se zadrži ona doza sumnje koja te čak i kod kuće, čak i u koroti, tjera da budeš na oprezu i šutiš“. Međutim, u odnosu na suh i depersonaliziran ostatak teksta, taj prizor djeluje kao pokliznuće u iskrenost. Prevladavajuća distanciranost u izrazu zapravo je u kontradikciji sa stavom koji pripovjedačica eksplicitno izriče, da Iran iz nje nikada neće izaći i da se od njega nemoguće udaljiti.
Utoliko se i česte intertekstualne reference doimaju deplasirano. U romanu koji koketira s publicistikom do te mjere da se očekuje citiranje stručne literature, Orwell, Rilke, Hugo, kao ni Ivan Karamazov, Kreont ili Polinik sadržajno ne doprinose i stilski strše pored fotografija Twitter objava Donalda Trumpa, koje ni same po sebi nisu neka poslastica.
Distanciranost u izrazu u kontradikciji je sa stavom kojeg pripovjedačica eksplicitno izriče, da Iran iz nje nikada neće izaći i da se od njega nemoguće udaljiti
U konačnici, Posljednje mjesto pati od temeljne neodlučnosti: želi li biti intimno romaneskno svjedočanstvo, moralistička publicistika ili dokumentarni zapis. Neartikulirana pozicija rezultat je strukture koja ne pruža potporu tematskom i emocionalnom gravitacijskom centru priče, već ga razvodnjava, ostavljajući dojam da tekst imitira arhivski dosje, a ne književno promišljeni narativ. Posljedično, odgovor na inicijalno pitanje o načinu posredovanja iskustva reduciran je na puko prepričavanje fakata. Ipak, to nije svjesno odabrana poruka, već posljedica manjka književne razrade. Time što je lišen interpretativne slojevitosti koja bi opravdala ambiciju postavljenog pitanja, roman posrće tamo gdje je trebao biti neprobojan.
*Tekst je nastao u sklopu radionica „Književna kritika u tekstu i kontekstu“, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
