Cijele kabinete humanističkih studija na fakultetima zauzimaju specijalisti za tuđe kulture ili, humorističnije, eksperti za tuđa posla. Pitanje koje je često postavljeno u toj liniji zanimanja je koliko zapravo vjerodostojno jedan akademik može opisati tuđu kulturu, i onaj je ne sais quoi te kulture koji bi trebalo dočarati. Dovoljno (ne)sretni da budu rođeni na nekom stranom tlu, u svojim akademskim radovima vraćaju se zemljama svojih fascinacija, a za poljsku kroatisticu i profesoricu Aleksandru Wojtaszek predmet vječnog istraživanja je Hrvatska. Svoj mukotrpni akademski rad, čiju tematiku bismo mogli naizgled protumačiti kao opis naše svakodnevice, sakupila je u knjizi Fjaka: Hrvatska – pogled izvana, koja je ove godine prevedena i na domaći jezik. Prvotno je izdana kao pokušaj da znatiželjnim joj zemljacima (čiji su predmet vječne fascinacije hrvatske plaže) pruži izvor informacija o društveno-povijesnom kontekstu države o kojoj su htjeli znati nešto više od toga gdje se nalaze mjesta s dobrim prženim lignjama. Nakon probijanja na poljskom tržištu, Wojtaszek je odlučila kontekst iza lijepe naše ljetne destinacije podariti i Slovacima, a uskoro će knjiga biti prevedena i na češki.
Marginalizirani glasovi
Ponajprije putopis, a također i rezultat godina proučavanja hrvatske kulture i istraživanja detalja složenih povijesnih uzročno-posljedičnih veza, Fjaka nije samo kratki sažetak svega najbitnijeg, već i ljubavno pismo Hrvatskoj (s istančanim nijansama blagog prijekora punog razumijevanja). Žanrovski je riječ o „književnoj reportaži“, spoju publicističkog i proznog stvaralaštva koji u Poljskoj ima vlastitu tradiciju pa i vlastitu žanrovsku oznaku, no u Hrvatskoj ne uživa jednaku pozornost. Fjaka se u tom pogledu ističe antropološkim okvirom kroz koji Wojatszek promišlja svoja iskustva putovanja Hrvatskom, pritom zadržavajući svo bogatstvo literarne dimenzije.
Napisana je u obliku kratkih priča tematski povezanih u cjeline, a svaka je priča zasebna slikovita anegdota ili poglavlje iz hrvatske povijesti i kulture. Možda najvrjednija kvaliteta ove književne reportaže je spoj autentičnosti, humora i znatiželje koji čak i one odrasle na ovom tlu može udubiti u priču o njihovoj povijesti i kulturi, a u svom širokom rasponu zahvaćenih regija i era hrvatske povijesti iznosi zanimljivosti koje su mnogima promakle, a vrijedno ih se podsjetiti. Ova knjiga može se sagledati kroz metaforu terapije: od zamršenog životnog iskustva i implicitnih premisa hrvatskog društva polako otpetljava tematske niti, i plete priču.
Fjaka nije napisana šturo, kao suhoparno navođenje činjenica o povijesti i suvremenosti Hrvatske, nego oslikava atmosferu samog zavičaja, a mikrofon predaje i mnogim lokalcima. Svaku polemiku koju unosi u knjigu produbljuje govornicima koji o tome znaju nešto više – kao što je u slučaju Đurđe Grozaj, s kojom razgovara o još neisplaćenim dugovima bivše zagrebačke tvornice Kamensko ili Franka Dote, akademika specijaliziranog za talijansko-hrvatske prijepore u Istri u dvadesetom stoljeću – ili nadodaju svoje osobno životno iskustvo bivanja u Hrvatskoj. Uključuje govornike iz najrazličitijih područja života, a otvara prostor marginaliziranim glasovima kao i onima nažalost često zaboravljenim u svakodnevnom diskursu o društvenim prilikama. Pritom Wojtaszek ni u jednom trenutku ne monopolizira glas nad onima koji tu svakodnevicu žive, nego samo dodaje kontekst i tako pričama daje bogatije značenje.
Žanrovski je riječ o „književnoj reportaži“, spoju publicističkog i proznog stvaralaštva koji u Poljskoj ima vlastitu tradiciju pa i vlastitu žanrovsku oznaku, no u Hrvatskoj ne uživa jednaku pozornost
Živopisno o poznatom
Ipak, poneki dijelovi gube šarm kada prijeđu u stil pisanja udžbenika za osnovnu školu, no čak i tada pripovijedanje se iz tog suhog nabrajanja povijesnih događaja brzo istrgne. I to je razumljivo s obzirom da originalno nije bio namijenjeno već upućenima, nego onima koji, kako autorica kaže u predgovoru, „o Hrvatskoj znaju tek toliko da je smještena uz more“. Upravo zato ponekim dijelovima nedostaje dubine analize, koju je autorica morala žrtvovati širini obuhvaćenog gradiva kako bi pregled bio dostojan zvati se pogled na Hrvatsku umjesto pogled na Dalmaciju ili pogled na modernu povijest. Wojtaszek se zaista pobrinula da u svoj pogled uključi i veliki broj regija i povijest koja seže od moderniteta do samog postanka „hrvatskog“ identiteta i naseobina.
Kako se također spominje u predgovoru, verzija knjige koju hrvatska publika dobiva je ista ona koju je čitala srednjeeuropska publika. Zbog određenih ograničenja i vlastitih želja, autorica nije dodavala nove detalje za verziju na hrvatskom tržištu. Time gubi određenu privlačnost za domaću javnost jer starijim generacijama, koje su sudjelovale u stvaranju suvremene povijesti, ti činjenično gusti dijelovi vjerojatno neće predstaviti nove ili interesantne informacije. Međutim, životopisan stil naracije i uključivanje sugovornika čini Fjaku zanimljivom i za one koji dobro paze na svoje znanje povijesti. Za mlađe generacije, pak, ovakav tekst služi kao lakmus test školskog i društvenog obrazovanja.
S druge (one ne-činjenične) strane, možda i bolje, jer na ovaj način hrvatsko čitateljstvo može sagledati svoju zemlju punim sjajem tuđih fasciniranih očiju, što samo po sebi donosi novi svjetonazor pa i atmosferu koju mi lokalci nekada ne zastanemo osjetiti.
Verzija knjige koju hrvatska publika dobiva je ista ona koju je čitala srednjeeuropska publika. Zbog određenih ograničenja i vlastitih želja, autorica nije dodavala nove detalje za verziju na hrvatskom tržištu. Time gubi određenu privlačnost za domaću javnost
Mistična “Hrvatska”
Poseban je doživljaj čitati o vlastitoj zemlji u spisima jedne strankinje, a svaki potencijalni prigovor o točnosti iznesenih podataka zaustavlja potkrijepljena činjenična analiza. Ona prigovaranja koja bi se ipak nastavila su stajališta iz aktualnih polemika u svijetu hrvatskih povjesničara, koje i spisateljica navodi kao nedovršene, ili čak stajališta iz svijeta drugih uživatelja kvazipovjesnih izlaganja. Temeljni motiv koji se provlači kroz Fjaku je pitanje povijesti i identiteta društva, a Wojtaszek se ne srami proturječiti njihovim trenutnim ideološkim razglabanjima pa se čak usuđuje spomenuti i povijesni revizionizam sveprisutan u postjugoslavenskoj politici.
No autorica ne pokušava iznijeti definicije, već, kao što i sama obznanjuje, Fjaku piše iz ljubavi prema ljudima, a ne prema apstraktnom pojmu hrvatske nacije. Voljeti hrvatske ljude znači ponekad kritizirati hrvatsku državu. Poljubac u čelo narodu i ćuška politici je moto Fjake. Nakon par takvih ćuški za čim slijedi nokaut lijevim krošeom, Fjaka postaje malo teška za probaviti. U svakom slučaju nije lako štivo, jer je ta disekcija socijalnih problema možebitno zanimljiva za srednjoeuropljane željne dizanja nosa nad Balkanom, no za prosječnu Korinu iz Zagreba je stavljanje soli na ranu.
No čak je i dotična Korina tijekom čitanja Fjake uživala u slikovitim opisima nimalo joj stranog života. Što nije predstavila novim gradivom za učenje, Wojtaszek je nadoknadila stilom pisanja. Ono pršti od života i na svjež način prikazuje tu mističnu „Hrvatsku“, sav splet kulture, društva i povijesti koje ovu knjigu ne čine akademskim tekstom već doživljajem.
* Tekst je nastao u sklopu radionica „Književna kritika u tekstu i kontekstu“, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
