Bijes i bespomoćnost.
Glasujte za svoj omiljeni program lojalnosti!
Cestama Rostovske oblasti vojna se tehnika i dalje kreće u velikom broju…
Ovim gotovo reportažnim stilom započinje pjesma ruske pjesnikinje Sofje Andžaparidze, datirana 23. veljače 2022. Tog istog dana u zapadnim medijima objavljene su slike kako se ruska oklopna vozila utovaruju na teretne vlakove na kolodvorima u Rostovskoj oblasti.
Ruske su postrojbe već bile nadomak ukrajinske granice, ali se vjerovalo da je riječ o još jednom “pokazivanju mišića”. U Rusiji se slavio Dan branitelja domovine – državni praznik naslijeđen iz sovjetskog vremena, kada predsjednik Ruske Federacije polaže vijenac na Grob Neznanog junaka uz kremaljske zidine. U gradovima su se priređivale počasne paljbe, a žene su, kako i priliči “muškom danu”, čestitale svojim supruzima, očevima, sinovima i kolegama, poklanjajući im parfeme, čarape i pjene za brijanje. Malo je tko tad vjerovao da će Rusija napasti Ukrajinu. No već sljedećeg jutra ruski je predsjednik Vladimir Putin održao televizijski govor u kojem je ustvrdio da Ukrajina nije povijesno samostalna država, nego “sovjetska pogreška”, te najavio početak “specijalne vojne operacije”.
Stihovima Sofje Andžaparidze započinje i knjiga Poezija posljednjeg vremena – kolektivni pjesnički dokument nastao u smutno doba suvremene ruske povijesti. Ako bismo u svjetskoj književnosti tražili približni pandan ovoj knjizi, možda bi to bila antologija Poetry of Witness: The Tradition in English, 1500–2001, koja pokazuje kako su pjesnici engleskog jezika stoljećima svjedočili nasilju, ratu i represiji. No za razliku od te antologije, koja retrospektivno sabire iskustvo žrtava i svjedoka nasilja, te najčešće progovara iz pozicije onih koji trpe posljedice povijesti, ova zbirka poezije nastaje in medias res, dok rat još bjesni u Ukrajini, a ruski jezik i kultura nalaze se pod velikim udarima cenzure. Autori u njoj istupaju kao građani zemlje koja proizvodi nasilje, iz perspektive onih koji preuzimaju potpunu odgovornost za rat u Ukrajini.
Prvih šest mjeseci
Antologija, kako objašnjava priređivač i profesor na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti na američkom sveučilištu Princeton, Jurij Ljeving, nije politički manifest ni ideološka platforma, nego nešto poput “rendgenskog snimka koji odražava složeno stanje suvremene ruske književnosti – njezinu izgubljenost, smetenost i duboki šok”[1]. Pri odabiru pjesama, pritom, nije se vodilo kriterijima estetske vrijednosti, nego svjedočanstvom. U knjizi je sabrano oko petsto pjesama 126 autora, napisanih između 23. veljače i 25. srpnja 2022., većinom najprije stihijski objavljenih na Facebooku ili Telegramu. Taj je vremenski okvir obuhvatio točno šest mjeseci od početka invazije – razdoblje u kojem se još vjerovalo da će rat uskoro završiti.
Da se takva knjiga uopće mogla tiskati u Sankt Peterburgu u rujnu 2022., u nezavisnoj izdavačkoj kući „Ivan Limbah“, i to u nakladi od dvije tisuće primjeraka, djeluje gotovo nevjerojatno. Nakon što su u ožujku te iste godine vlasti donijele “zakon o lažnim informacijama”, kojim se kazneno gonila upotreba riječi “rat” i “invazija”, javni prostor postao je strogo nadziran. Novinari Marija Ponomarjenko i Roman Ivanov u veljači 2023., odnosno u ožujku 2024., osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne zbog širenja “lažnih informacija” o zločinima ruskih snaga u Ukrajini. Slična sudbina zadesila je i književnika Borisa Akunjina, koji je u prosincu 2023. proglašen “stranim agentom”, a protiv njega je pokrenuta kaznena istraga zbog “diskreditiranja ruske vojske” i “širenja lažnih vijesti”. Time je i simbolički potvrđeno da se cenzura, uvedena ratnim zakonima, više ne odnosi samo na novinare nego i na književnost, umjetnost i jezik općenito.
U tom smislu, Poezija posljednjeg vremena predstavlja čin poprilične građanske i umjetničke hrabrosti. Riječ rat (“война”) u toj se knjizi pojavljuje više od dvjesto šezdeset puta, bez eufemizama i prikrivanja. Pjesnici govore otvoreno: “Rusi bombardiraju majčicu ruskih gradova”, odnosno Kijev; opisuju se ruševine i razoreno rodilište u Mariupolju, spominju ozloglašene mobilne krematorije kojima su, prema svjedočanstvima, uništavani tragovi zločina i tijela onih koji nikada nisu smjeli biti evidentirani. Pišu o pljačkama u Buči i društvu koje se pretvara u golemi koncentracijski logor. Putin je izravno prozvan. U „Tbiliskom dnevniku“ Konstantina Šavlovskog, fragmentarnoj pjesmi o emigrantskom iskustvu, prijateljica predlaže protagonistu da na ulazu u klub otisnu pečat na podlakticu s riječima “Putin je kurčina”, poznatim antiratnim sloganom u Ukrajini i drugim postsovjetskim državama. No za prognanika to nema smisla: ruski je predsjednik ionako već pod njegovom kožom, i on razmišlja kako da ga odande “iščeprka ukosnicom, iglom i nožićem”. Pjesma završava potpunim odbacivanjem imperijalističke ideje Rusije (“o, ruska velika nekropola, odi u kurac”). U „Psalmu“ Vladimira Gandeljsmana, napisanom u tonu starozavjetne molitve u čijem je središtu motiv “lijevog srca” koje pulsira nasuprot “pravoj”, službenoj istini, daje se jezovit prizor kako crne udovice pletu mrežu, pripremajući se za “putinu”. Ta riječ, koja u ruskom označava sezonu ribolova, ovdje dobiva obrnuto značenje: “ne lov na ribe, nego lov na ljude”.
Pa kako to da Poezija posljednjeg vremena nije procesuirana? To se može objasniti, među ostalim, inertnošću cenzorskog aparata. Da bi se knjiga zabranila, netko je mora najprije pročitati, a suvremena poezija, aluzivna i često hermetična, jednostavno ne dopire do onih koji o zabrani odlučuju. Velik dio suvremene ruske književnosti i dalje prolazi kroz “sito” cenzure upravo zato što je aparat vlasti za nju slijep i gluh. S druge strane, kako piše Jurij Ljeving u predgovoru, “ruska je poezija još od vremena Puškina učila manevrirati između Scile cenzure i Haribde tajne policije”[2], što dobro potvrđuje i gore navedeni primjer pjesme „Psalam“. Ipak, nisu svi autori iz zbirke ostali pošteđeni. Neki su zbog svojih stihova snosili profesionalne i političke sankcije, a pojedini i kaznene posljedice. U ovom tekstu prenosimo pjesme nedavno preminulog Vadima Žuka, autora stihova popularnog crtića „Maša i medvjed“, koji je zbog svoje antiratne poezije razriješen vođenja književne nagrade koju je godinama organizirao, te Poljine Barskove koja je prošli mjesec proglašena “stranom agenticom” zbog javnog protivljenja ratu. Jedna od autorica danas se nalazi u zatvoru jer je na ruskom Facebooku objavila antiratnu pjesmu, koju smo željeli uvrstiti u ovaj izbor. Budući da se s njom ne može stupiti u kontakt, za dopuštenje objave obratili smo se njenoj majci. Ljubazno nam je zahvalila, ali je zamolila da pjesmu ipak ne objavimo, rekavši da ne želi dodatno izlagati svoje dijete opasnosti.
Spektakl militarizma i propagande
Čitanje ovih pjesama važno nam je iz više razloga. Prije svega, zato što svjedoči o društvu koje, baš poput našeg danas, prolazi militarizaciju i rađanje fašizma. Ruski pjesnici često se vraćaju temi Dana pobjede, praznika koji je od dana sjećanja na veterane Drugog svjetskog rata i proslave trijumfa nad nacizmom postao spektakl militarizma i Putinove propagande.
Opis devetomajske parade evocira prizore naših vojnih povorki, s razlikom jedino u masivnosti scenografije. “Svaki komadić zraka želi imati vlast nada mnom”, piše Aleksandra Cibulja u dnevničkoj pjesmi o svojem rodnom Sankt–Peterburgu za vrijeme Dana pobjede, dozivajući u sjećanje sprej–sintagmu o “hrvatskom čistom zraku” Dubravke Ugrešić. U pjesmi „Predoziran vijestima“ Evgenije Berkovič djed, bivši vojnik Crvene armije, moli svoga unuka da o njemu ne piše na društvenim mrežama u kontekstu rata u Ukrajini niti da ga dovodi u bilo kakvu vezu s aktualnim “pobjedama”. “Pusti me na miru”, inzistira veteran čije riječi sadrže apel pjesme da se prošlost oslobodi manipulacije i prestane koristiti kao opravdanje za današnje zločine. Drugo, antiratna poezija otvara pitanje odgovornosti i krivnje ruske kulture u ratu u Ukrajini. German Lukomnjikov piše kratke, ironične pjesme oblikovane po uzoru na častuške, narodne pjesme u četiri stiha. U jednoj od njegovih pjesama, Puškin se pojavljuje kao pjesnik čiji je glas nadjačan gruvanjem topova: simbol poezije i kulture “zbori” nešto svoje, ali ga više nitko ne čuje. Tatjana Voljtskaja u pjesmi „Rusiju će otkazati“ ide korak dalje – tvrdi da su Tolstoj i Pasternak nerazdvojni dio kulture koja danas razara ukrajinske gradove te rezignirano zaključuje da ih se nema smisla sjećati na “ruševinama bolnica i škola”.
U stihovima ruskih pjesnika pronalazimo odgovore na ono čuveno Adornovo pitanje o mogućnosti pisanja poezije nakon Auschwitza. No ono nije samo moralno, nego i jezično: kako uopće govoriti u svijetu u kojem jezik gubi smisao? U predgovoru antologije Jurij Ljeving primjećuje da suvremena ruska poezija više ne raspolaže izražajnim sredstvima kojima bi mogla opisati društveni i kulturni raspad. Režim ne samo da propisuje leksik, zabranjuje riječi i stvara “novogovor” – iskustvo nama itekako poznato iz ratnih devedesetih – nego iz jezika istiskuje i sama slova, zamjenjujući ih prorežimskim “Z” i “V”. Prvo je u početku označavalo postrojbe koje dolaze sa zapada, a drugo one s istoka, no ubrzo su postala propagandni simboli ruske invazije (“Za pobedu” i “Sila v pravde”).
Kod Vere Pavlove motiv poznate zagonetke – “A i Б sjedili su na dimnjaku, A je palo, Б nestalo, što je na njemu ostalo?” – poprima jezovit karakter, jer dimnjak iz dječje brojalice sada postaje cijev “poljskog krematorija”. U pjesmi „Grad (1)“ Poljine Barskove iznad pješačkog prijelaza “zjapi novo slovo i širi vonj poput crknutog štakora”. Ono je prodrlo u “nježan i skladan alfabet” kao ruski tenkovi u Donjecku oblast. Najbolji primjer za to novo miješanje jezika – koje se, kako precizno opaža književni kritičar Andrej Vojtovski u eseju „Buđenje slova (eksperimentalna poezija i poratni raspad jezika)“, poklapa s “padom kontrolnih točaka na granici s Ukrajinom”[3] – jest poezija Varvare Njedeoglo. Vojtovski primjećuje da se “slova u njenoj poetici ne toliko raspadaju koliko preobražavaju u svoje daleke tipografske rođake, dok stihovi izgledaju kao da su napisani na ‘slomljenom’ ruskom jeziku.” U njezinim se pjesmama pojavljuju grafemi pozajmljeni iz manjinskih jezika Ruske Federacije – čukotskog, gagauskog i komijskog – te iz staroslavenske grafijske tradicije, uz ukrajinska slova koja iritiraju svakog ruskog purista. Njedeoglo tako svjesno podriva jedinstvo ruskog službenog jezika, pretvarajući njegovo pismo u polje jezične sabotaže.
No te su nam pjesme važne i iz još jednog razloga. U zapadnim medijima već dulje prevladava pojednostavljen narativ o ruskoj agresiji i autoritarizmu, koji često previđa snažan i raznolik otpor unutar same Rusije – od građanskih inicijativa do kulturne scene. Umjesto da se ozbiljno bavimo autoritarnim tendencijama u Rusiji, drugim europskim državama i u kulturi koja ih proizvodi, često upadamo u zapadni kulturni šovinizam. Time se stvara slika homogenizirane mase ruskih građana koji navodno svi misle isto, te svaki Rus u našim očima postaje unaprijed označen kao krivac za rat u Ukrajini. Usto, zapadni književni festivali i mediji najčešće promoviraju upravo one ruske disidentske autore koji glasno kritiziraju Putina, ali rijetko pokazuju istu odlučnost kad je riječ o odgovornosti Zapada za izraelske vojne zločine u Gazi. Izvan Rusije je lako kritizirati Putina, a često i lukrativno. Možda nam je Poezija posljednjeg vremena zato dragocjena – kao svjedočanstvo ljudi koji su, unatoč prevladavajućoj javnoj šutnji, progovarali o ruskoj agresiji u Ukrajini.
U ovom smo pregledu odabrali dvadeset i jednu pjesmu – osamnaest iz antologije Poezija posljednjeg vremena te tri pjesme Marije Stjepanove, autorice već poznate hrvatskoj publici. Pri izboru nismo slijedili kronološki raspored iz antologije, nego smo se odlučili za autorski pristup – pjesme smo grupirali prema autorima, ne prema vremenu njihova nastanka. Stih iz jedne pjesme Marije Stjepanove poslužio nam je kao naslov članka. Treba napomenuti da je jedna od njezinih pjesma napisana još 2008. godine, dakle mnogo prije ruskog napada na Ukrajinu. Unatoč tome, tematski se savršeno uklapa u kontekst današnje antiratne lirike. Grafemsku hibridnost pjesme Varvare Njedeoglo pokušali smo prenijeti kombinacijom proširenih latiničnih znakova, staroslavenskih grafema i povremenih prijelaza na ekavicu, kao hrvatskim pandanom autoričinu posezanju za ukrajinskim slovima i manjinskim jezicima.
Sve pjesme objavljujemo uz dopuštenje njihovih autora. Nažalost, format ovog priloga ne omogućuje objavu izvornika, što bi pri prijevodu poezije svakako bilo poželjno. Oznaka “op. ur.” odnosi se na bilješke urednika antologije, Jurija Ljevinga.
Aleksandar Skidan
*
rusi bombardiraju majčicu ruskih gradova
to oni zovu “htjela – ne htjela”[4], i tako dalje u tekstu
takva je da ti mater jebem geopolitika
geomater arhivi zemlje u sarkomu černobila
to nije njihovo to je naše
i tako dalje u tekstu
25. veljače
*
Konclogor se gradi kao stadion ili Grand Hotel. S geodetskim mjerenjima,
podizvođačima, troškovnicima, tenderima i, dakako, mitom.
Nitko ne nameće stil, sve ovisi o vašoj mašti: alpska kućica,
garaža, japanski stil, metamodernistička nulta razina nulte razine
kinematičnosti, intergalaktička kapsula na vrhu
Corbusiera, Ground Zero Velikog stila za gudače državne
Filharmonije na turneji po rudnicima urana.
Arhitektonski ured zove se Noć i magla, gospodine Klein. Noć i magla, gospodine
Fritz von Klein[5].
21. ožujka
*
prekasno je skrolati vijesti i facebook
prekasno je pisati o osobnoj i kolektivnoj krivnji
prekasno je čitati hannu arendt i carla schmitta, koji su oboje zaljubljeni u schwarzwald
prekasno je postati rektor izvanrednog stanja
prekasno je stajati na troickom mostu i gledati najljepši grad na svijetu
prekasno je gledati led najljepše rijeke na svijetu
prekasno je izlaziti na led najljepše rijeke na svijetu i pisati na njemu jebo rat
prekasno je podizati i spuštati mostove[6]
prekasno je oplakivati mostove prekasno je graditi mostove prekasno je govoriti da je prekasno onima koje voliš
prekasno ih je zagrliti
prekasno je preimenovati troicki most u most trockog prekasno je govoriti ni mir ni rat
prekasno je govoriti moja baka se rodila u poltavi 1909. godine prekasno je govoriti da se
prezivala trepke von trepke
prekasno je govoriti da smo se usrali
prekasno se prisjećati 2001., filozofa valerija podoroge nakon uručenja nagrade Andreja Belog u kafiću na Litejnom i njegovih riječi koga smo mi to izabrali, i to ne samo izabrali, nego, evo, još i svojim rukama pomogli glebu pavlovskom[7] i njegovim medijima
prekasno je govoriti blokada drugi svjetski rat lidija ginzburg
prekasno je govoriti upozoravao sam 2003. godine oprez religija oprez[8]
prekasno je govoriti genocid prvi svjetski rat okrenimo bajunete protiv imperijalizma kako su učili bakunjin kropotkin i bruno schulz, koji je maštao o ličinkama dok je hodao ulicama vinnice da popije s arkadijem
prekasno je govoriti dehumanizacija
mobilni krematoriji[9]
specoperacija
ostaje samo reći pročitaj antigonu vrati nam mrtvace naše
želim ih oplakati
to je prije polisa prije njegovog nasilja i zakona zakona–kao–nasilja
to je sestra to je brat koji su postali grobnica bez dna i obećanje ljubavi
možda još nije prekasno zaustaviti mobilne krematorije
sahraniti našu djecu
1. ožujka
Lida Jusupova
*
video: ruski vojnik na snijegu
umjesto lica masna rupa
to je rusija
umjesto lica rupa
umjesto rusije rupa
sve što je bilo rusijom – rupa
nova stvarnost
rupa
1. ožujka
Tatjana Voljtskaja
*
Rusiju će otkazati. Zajedno s Puškinom i Tolstojem.
Kad se rasprši dim
Nad Ukrajinom,
Naći ćemo se na ruševinama Carstva. Jedva ćemo disati
A razrušeno rodilište
U Mariupolju – bit će nam prinošeno kao rupčić Fride[10],
Svakog jutra, u pobjedničkom ritmu,
Uz naše mumljanje ili jecaj.
A Rusiju će otkazati.
S Pasternakom i Čehovom, dječjom poemom Peridorupa!, Orašarom – zapravo, što ih se mi
Imamo sjećati na ruševinama bolnica i škola.
Na granici će izrasti palisada
Od gorućih lubanja,
A željezni gušteri,
Zarežavši najzad, istrulit će
Kraj naših uzglavlja.
A mi ćemo ovdje,
Kao i inače,
Raspravljati o miru i radu,
I pisati vam pisma – iz pakla, s ljubavlju.
Ali ona neće stići.
14. ožujka
Ana Krasiljščik
*
a još smo jučer sjedili
pijuckali,
mezili,
govorili: gurali smo nekako,
gurat ćemo i sad,
prsti s crvenim noktima,
bicikl prevrnuti[11].
zašto, čemu, otkud
tko će na to odgovor dati,
ljudi vukovi ljudi zvijeri,
vrijeme se stis’lo, nema boga,
izmaglica guši, zrak se zgusn’o,
tmasti oblaci, eto snijega.
početak travnja
Aleksej Oljejnikov
*
Tata pakira kofere[12]
kauč, kovčeg, nesesere,
dva njemačka borera, pajsere
i kuhinjske lanene zastore.
Novu veš mašinu bijelu Bosch
takve više nema – pitaj kog ‘oš.
Krunice, iPhone, punjače punu kesu
složeno u kutije sve po pe esu.
Za kćer, milu Oljicu
prsten sa cvjetićem, naušnicu
Vanji i Olegu, nećacima
figurice u Lego setovima.
I grudnjak pomalo krvavi,
kao dar dragocjene ljubavi
namijenio za ženu svoju.
Tata nam je sad u boju.
-Baš smo imali sreće – piše.
-Pozdrav iz Buče.
5. travnja
Ksenija Bukša
*
takva je, dakle, slika:
u zid je zabijen čavao. na čavlu visi uramljena
slika. linija horizonta
kuća – naslikana kao da je nedirnuta
u prvom planu crvena figura
malo razmazana/istrljana
još uvijek nalik na čovjeka
i onda odjednom
primjećuješ da je zapravo
ovdje prikazana odsutnost čovjeka
rupa na mjestu čovjeka
udubina čovjeka
i sve se započinje tresti:
nema horizonta nema kuće
nema okvira nema čavla
samo se razlijeva mrlja
čak ne po zidu/jer ni zida nema
nego izravno po zraku ili pod kapcima
uvlači probavlja
tebe onoga koji gleda
8. travnja
Vera Pavlova
*
A je palo, nestalo Б,
i povijest ne želi znati
što je ostalo na dimnjaku
poljskog krematorija.
Topnički kordebalet,
corps de balle[13], masovka kronike,
što će vam V, čemu Z,
dvojkaši, ponavljači?
10. travnja
*
Ne govori: pucam ustranu.
Metak nije glup – leti do kraja. Ako pucaš u nebo – ubit ćeš kerubina.
Ako pucaš u zemlju – ubit ćeš mrtvaca. Pticu. Krticu. Vilina konjica. Voluharicu.
Metak nije glup – naći će svoj cilj.
Ne slušaj komandira bataljona – baci pušku.
Polušaj mamu – zavuci se u brlog.
26. ožujka
German Lukomnjikov
*
Razgovori o ratu –
To je aberacija.
Na bratskom prijateljskom tlu
Traje specoperacija.
12. travnja
*
Kad pucaju puške, eto ti na,
Ne čuje se glas Puškina.
Što li on tamo zbori?
Koga li, pička, smori?
27. travnja
Poljina Barskova
Grad (1)
Predstavnik DNR-a:
„Ispod ‚Azovstala’ postoji podzemni grad, i to otežava zauzimanje tvornice.“
Izvestija, 15. travnja 2022.
po onom nadzemnom prijelazu na Nevskom na kojem te pregazio automobil
danas žure ljudi
dobri ljudi kako je rečeno u dječjem romanu
oni koji vole svoje bližnje i boje se smrti
isti kao i ja – brzog koraka, s natrulim mlakim srcem
sa željom da misle o sebi malo bolje, mekše.
iznad pješačkog prijelaza zjapi novo slovo//
širi vonj zlosvjetlo poput crknutog štakora trula repa.
netko je dodao novo slovo u moj alfabet skladan, nježan
netko je zalijepio novo slovo na moj predivan grad.
kako se to dogodilo u nekom smislu sad nije važno
što je ovdje bilo prije u nekom smislu sad nije važno
zašto si umro u nekom smislu sad nije važno
važno je razumjeti da više nikada neće biti.
razumijevanje se sastoji od svakog novog jutra
u praznini u gađenju u samoći u jadnom kriku
na jeziku usred kojeg sjaji zjapi novo slovo:
kao glava voljenog zgnječena na asfaltu izbrazdanom džombama
(a kad sam te prvi put vidjela na pet minuta pješice od tog prijelaza
tako sam te gledala, tu glavu prekrasnu kao svjetiljku
da si se nasmijao i upitao: “Zar sa mnom nešto nije u redu?”
A ja sam rekla: ne znam)
zbog te žive slike napustila sam predivan grad
ali sam ga i ponijela sa sobom upila ga u sebe,
kao kapsulu s otrovom u karijesu,
u upadljivoj masi njegovih mrtvaca postala sam svojom
(samozvanka, špijunka, licemjerka: poznato lice) –
i sada taj otrov obavlja svoj posao.
razumijevanje se sastoji u tome da postoje stvari gore od smrti:
moj jadni grad postao je grad raskoši: dosada//
stanovnicima liže ruke kao vjerna kuja
svi govore o sutrašnjem danu: hoće li biti bijel crn vruć hladan
kupuju novine vijestima se ravnodušno cere uzdišu cijenama gledaju križaljke
vremensku prognozu
željeli bismo znati kakvo će vrijeme biti sutra u našem gradu?
u našem će gradu sutra biti ovakvo vrijeme:
pade pade
Babilon, veliki koji vinom gnjeva i bluda svojega opi sve
narode,
tko god se klanja zvijeri i kipu njezinu te primi žig na čelo ili ruku
pit će vino gnjeva Božjega, nerazvodnjeno, natočeno već u čaši srdžbe
Njegove,
i bit će udaren na muke u ognju i sumporu
svetim anđelima naočigled i naočigled Jaganjcu.
16. travnja
Varvara Njedeoglo
Rodilå sam se nad pōdꙁemnõm rūśkom flajšmašinom
spuštala sam se pod ꙁemlju vidjela sam ponad provalijom posto
ji kako
u mojoj lutajućoj sudbini
poдꙁȇmna o:tvorena ruɕk̟a flajšmašina
spuštala sam se pod ꙁemlju
sedila u bunarų
iz kojeg su rusī grabili µrtv̥u v̥odu
sjedila sam na njegovom dnu
jebala očima dne vne zve zde
spoznavala sam pojedinosti plaviḧ ḩõlodniḧ nagiḧ tela
promatrala sam u tami svoje dječje ruke
kojima je bilo suđeno da porastu samo veličinom
a nebo je isto
kao da nije ni bilo čitavog tog ɕranja
državom se zove najḩladnije od svih hladnih
čudovišta
razaranje ğradova u plamenu Ƶle mržnje
čečenskih i ukrajinskih
(čečensku sam prosjedila na plastičnoj kakici
boje tiffany blue)
tako sam žeлela žiṿu ṿodu
razrušenim kućama
ratom u čečeniji
nord–ostom
terorističkim činom u beslanu
mučenjima u zatvoriµa
dobro dòšli u pakao ja ne
iscijedit ću iz zemlje
is ci je dit ću izzemlje
ruskog polja eksperimenata
živu vodu
u utrobi polja
dat će mi
iskopati taj bunar svojim rukama
u svakom bunaru – po jedan brảt
predstojeća mrtva meteorska kiša
zapravo vi svi znate što da se radii
sjetīte se sjētite se sveg
prisetite se d
a vi dasa čitate na ruskom jeziku BAŠ
baš sad
baš ovo jestъ ruski
se bo jest jebruski jezik.
jezik jestъ bog
kod tebe u ustima
ruskʲı йezi̵k to je pjena na usnaµå
čak sapuŋasta čas krvava
ja zik to je pje na na usn AMA
pjena u ustima – to je nerođena riječ сintaгme
i za svakog će se naći metak.
pokušavam ulóviti svoju ustima već četvrt stoljeća
vrijeme bjesni
drago voljac od riječi voljeni
no hrabro srce
neprijatelja se ne boji
a čovjeka s ribljim očima
još manje
sa da
22. travnja
Sergej Ljejbgard
*
automobilske gume kao savijeni udavi.
*
kad je na mojeg španijela
skočila ogromna kavkaška ovčarka
ne časeći ni časa
zaklonio sam nemoćno štene
svojim tijelom
da ste me samo vidjeli u bolnici
dok su mi vidali rane
zajedno s krvlju i sukrvicom cijedio
sam
ponos i samopoštovanje
do odvratnosti
a sada, pred mojim očima,
uništavaju ukrajinu
ali što mogu očekivati od mene
umirući ljudi
osim cmizdravog
ne ratu
gotovo šaptom.
ožujak – lipanj
*
potomak puškina – podlac
podlac puškina – potomak
strašna nepročitana ruska književnost
od gogolja do babelja
od platonova do sorokina
od bulgakova do gorenštejna
od njekrasova do njekrasova
podlost je dovela puškina do duela s dantesom
podlost je dovela majakovskog do samoubojstva
podlost je dovela pasternaka do doktora živaga
a brodskog – do smrti žukova i neovisnosti ukrajine
samo se prigov bavio zanatom
i još cvjetkov
31. svibnja
Vadim Žuk
*
Gledam u ogledalo. Na ženu. Na mačku.
U omiljeno slikarstvo. Slušam kri–kri i gu–gu. Rekli su ti da će ljepota spasiti svijet[14].
Prevarili su te.
Sva ljepota postavljena je uza zid. S gologlavim potiljkom za metak.
A mržnja se izvija u meni,
Kao zmija ugurana u bocu.
30. svibnja
Marija Stjepanova
*
… Dok smo spavali, bombardirali smo Harkov.
Zatim, malo kasnije, pišteći čajnik,
I cjevaste grane blistave suncem.
I ljeto što škure širi, poljupci i suze,
I zora, oh, ta zora.
A Harkov se gušio u crnom dimu.
Dok smo jeli, bombardirali smo Lavov.
Zatim smo, slijedeći starije,
Ulazili u namreškanu vodu.
U dimu od ražnjića zveckala su vretenca.
Zatim u zboru zapjevasmo o tome
Kako je obala zatrpana
Stotinama poubijanih ljudi.
Tako prođe, gegajući se poput patke,
Jedno srpanjsko jutro.
9. srpnja
*
Plavetnilo, a u njemu zastava – ne zna se čija.
Živi ljudi, dvoje, naganjaju loptu. Živi
U kuharskoj pregači, zategnutoj preko trbuha,
Drži bijelu cigaretu kraj izlaza iz kafića.
Žena nosi naočale na živom nosu.
Živi psi natežu povodce.
Lagane košulje, ljetni sakoi,
Kako i priliči živima, nadimaju se na vjetru.
Ništa ne odaje mjesto u kojem se sve to događa.
Tu nitko ne leži licem u vodi, nitko
Ne pokazuje onaj neobjašnjivi inat,
Koji narušava sva pravila ponašanja,
Da ustane, oživi i krene dalje zemljom živih.
Čak ni lopta, gle, ni ona ne leži, već poskakuje.
24. svibnja
Pjesma
Na mjestu mirnom
Na zvoniku pustom
Za deveti maj
Lijepo je – odlično.
Vide se parcele ladanja,
Neboderi Staljina,
Sve se vidi,
Samo sebe ne vidiš.
Kaže baba vojniku:
Tko smo to nekoć bili,
Za deveti maj
Ni sama ne razumijem.
Rupice kao na ribežu,
Na tvojoj uniformi,
Na mojoj vunenoj jakni
Ruke oprljene.
Kako lete avioni,
Kako plove parobrodi,
Dočekujemo u luci
Svaku novu etapu,
A u svakoj luci
Dočekuju nas Gubici
I gubica Gubitaka –
kao roditeljski regal.
…On joj ne odgovara,
Umjesto odgovora šuti,
Rukavima njiše
Ključevima zvecka,
I liježe bez boli
Na ubijeno polje
Sjena pobjede, zaostala
Od Đurđevdana.
2008.
[1] Poezija poslednego vremeni, Izdateljstvo Ivana Limbaha, Sankt–Peterburg, 2022., str. 5.
[2] Ibid.
[3] https://syg.ma/@voytovsky/probuzhdieniie-bukvy-ekspierimientalnaia-poeziia-i-poslievoiennyi-raspad-iazyka
[4] Na konferenciji za novinare održanoj nakon sastanka s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, Vladimir Putin je, osvrćući se na stav Ukrajine prema Minskim sporazumima, citirao frazu iz ruskog narodnog folklora: “Htjela – ne htjela, trpi sada, ljepotice moja mlada.” (op. ur.)
[5] Aluzija na film Josepha Loseyja Gospodin Klein (1976.), u kojem junak kojeg glumi Alain Delon otkupljuje od Židova u okupiranom Parizu umjetnička djela i antikvitete. Njegov se život ruši nakon što sazna da ima dvojnika – Židova Roberta Kleina. Fritz Klein (1888.–1945.) bio je liječnik SS-a u koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau. (op. ur.)
[6] Akcija pod nazivom „Kurac u zarobljeništvu kod FSB-a!“ održana je u noći 14. lipnja 2010. u Sankt–Peterburgu. Tijekom svega dvadeset tri sekunde aktivisti skupine „Vojna“ nacrtali su na pokretnom dijelu Litejnog mosta golemi falus dug šezdeset i pet metara. U trenutku kad je most podignut, crtež je stajao nasuprot sjedištu FSB-a. (op. ur.)
[7] Politički strateg i savjetnik Vladimira Putina od 1996. do 2001. (op. ur.)
[8] „Oprez, religija!“ bila je umjetnička izložba otvorena 14. siječnja 2003. u centru Saharov. Nekoliko dana poslije nasilno je uništena zbog navodno “provokativnog sadržaja”. Dana 18. siječnja, četvrtog dana trajanja izložbe, šest muškaraca upalo je u galerijski prostor: razbili su stakla, uništili instalacije i posuli slike bojom iz sprejeva. (op. prev.)
[9] Incineratori koje je proizvela tvrtka Turmalin iz Sankt–Peterburga, namijenjeni su za zbrinjavanje biološkog otpada. Prema nekim izvješćima, civilni incineratori korišteni su i u zonama sukoba u Ukrajini, gdje je trebalo uništiti materijal koji nije smio ostati dokumentiran ili vidljiv. (op. ur.)
[10] Aluzija na roman Mihaila Bulgakova Majstor i Margarita. Na balu kod Volanda Margeriti su predstavili Fridu, koja je u mladosti rupčićem zadavila svoje novorođeno dijete. Svakog jutra, tijekom trideset godina, donosili su joj taj isti rupčić kao simbol grižnje savjesti. (op. ur.)
[11] Aluzija na događaje u Buči. (op. ur.)
[12] Ironijski predložak čini poznata dječja pjesmica Samuila Maršaka „Prtljaga“ (1926.).
Neposredan povod bila su medijska izvješća o slučajevima pljačke u ukrajinskim naseljima okupiranim od ruskih postrojbi. U travnju 2022. objavljene su fotografije otpremnica i snimke nadzornih kamera iz poštanskih ureda u pograničnim područjima, koje su pokazale da su vojnici i oficiri ruske vojske, po izlasku iz borbenih zona, svojim bližnjima na različite adrese – najviše u grad Rubcovsk u Altajskom kraju – slali pakete ukupne težine oko dvije tone, uglavnom s odjećom i kućanskim aparatima. (op. ur.)
[13] Tijela metka. (op. prev.)
[14] Krilatica „Ljepota će spasiti svijet“ potječe iz romana Fjodora Mihajloviča Dostojevskog Idiot. (op. prev.)
