Pjesnička zbrka Mlijeko i med izdana 2014. godine uzbudila je duhove nezadovoljnih kritičara s jedne strane i vojske obožavatelja s druge. Čitajući nedavno objavljeno obljetničko izdanje u koje su uključeni autoričini komentari, fotografije i dnevnički zapisi, osjećao sam se kao da sjedim pod granom s koje se ptica rugalica pridružuje salvi glasova koji ponavljaju: „To nije prava poezija!“. Tko ulazi u ovu zbirku očekujući nešto slično Petrarki ili Sylviji Plath neće biti zadovoljan.

No autorici Rupi Kaur valja priznati zasluge za popularizaciju poezije, budući da je kao tržišni fenomen utjecala na prodaju pjesničkih knjiga i da su njeni nastupi po svijetu bili revno posjećivani i hvaljeni. Očigledno mimo svih propuštenih prilika kojim kritičari legitimiraju svoje viđenje kvalitete, mora se reći da ljudima odgovara Kaurin jednostavni, direktni stil i odabir tema poput traume, ženstvenosti i samopoštovanja, što također treba uzeti u obzir. Kako je knjiga podijeljena na odjeljke, po njihovim naslovima ću podijeliti i ovaj osvrt.

Bol                                                        

Čitanje ove zbirke je bolno. Bol u smišljanju onoga što bih mogao reći u tekstu, bol u otkopavanju nečeg vrijednog u banalnosti pjesama, bol u groznim krešendima naslova na kraju. Više od svega bolno je ući s očekivanjem da će lirski jezik, ili makar neposrednost iskustva, otvoriti moje vidike u perspektivu ženskih traumatičnih iskustava, a onda znati sve što treba znati o zbirci nakon čitanja ove pjesme: „za seks je potreban pristanak obiju strana / ako jedno od dvoje samo leži i ne radi ništa / jer nije spremno / ili nije raspoloženo / ili jednostavno ne želi / a drugo se seksa s njihovim tijelom / to nije ljubav nego silovanje“.

Dakako da ima onih kojima treba upravo ova pouka. Kaur je možda poučavala samu sebe u procesuiranju vlastitog iskustva. To je legitimno. Zvati to poezijom nije. Uzmemo li dojmljiv citat iz filma ili glazbenog teksta, proglasimo ga poetskim i tiskamo ga u formi zbirke poezije, možemo prepoznati da poezija nije samo skup pravila koje određuju teoretičari ili tiskari, nego neuhvatljiva moć jezika koja je najvidljivija kada je formalizirana, ukalupljena u isprekidan niz redaka koje zovemo pjesmom. Ipak, uvriježeno je da bi jezični, tematski i misaoni sadržaj trebali razlikovati poeziju od onog što poezija nije, ali kod Kaur, forma je jedina koja govori da se radi o poeziji, i to ona najgolija forma koju ne bismo ni zvali formom da čitamo bolje sadržaje.

Tim ne želim reći da Kaur uopće ne barata pjesničkim moćima koje punim sadržajem opravdavaju formu. Primjerice, pjesma „Umijeće iščezavanja“ ne kiti se vrsnim tehnikama, ali daje neposredan uvid u obezvređenje žena kroz niz figura izjednačavanja (rođenje=nestajanje, neisticanje=smanjivanje, samoprezir=iščezavanje) da bi kao luk napet u smjeru nestajanja ispucala strijelu zaključna dva stiha: da naposljetku znaš da si živa / samo zbog bolnih uzdaha, tih bolnih uzdaha koji svjedoče životu, a nastaju kao reakcija na smanjivanje života kroz internalizirano patrijarhalno umanjivanje žene. Ima i drugih primjera raštrkanih kroz zbirku. Kaur može biti pjesnikinja kad hoće. Boli to što joj se uglavnom neće.

Ipak, uvriježeno je da bi jezični, tematski i misaoni sadržaj trebali razlikovati poeziju od onog što poezija nije, ali kod Kaur, forma je jedina koja govori da se radi o poeziji, i to ona najgolija forma koju ne bismo ni zvali formom da čitamo bolje sadržaje

Ljubav

Njena obrada ljubavi oscilira između namaha iskrene nježnosti i upadne samovažnosti. Svršetak ljubavnog ciklusa je pjesma u prozi „Kako se mirimo“ koja pokazuje paradoksalnost Kaurine poetike – prestilizirano da bi bilo banalno, a prebanalno da bi bilo stvarno, da bi otkrilo dio intimne stvarnosti kojeg nisu već otkrili motivacijski posteri. Naznake u ovom ciklusu otkrivaju da je ljubav o kojoj Kaur govori ljubav prema sebi, a ne romantična veza koja je motiv.

Propušta se prilika za dubinsko ronjenje u dušu; ako učimo isključivo od Kaur, pomiješat ćemo ljubav prema sebi sa sposobnošću izricanja partnerovih nedostataka i tvrdnji o vlastitim superiornostima. Ona pridaje veliku važnost svojoj vezi bez da izrazi zašto je ta veza važna – to izražavanje čini razliku između poezije i trača.

Najdublja misao koju Kaur izriče i koju mogu potpisati je ljekovit učinak bolnih iskustava, ali o tome nemam puno reći, a kao što možete pretpostaviti; nema ni ona. Pjesme s tom temom su dubok bunar s plitkom vodom, bunar kojeg su drugi iskopali, a ona ispunila sekvencom površnih „pep-talkova“.

Slom

Otvarajući vrata u teme traume obiteljskog zlostavljanja i boli prvih ljubavi, uvijek postoji pitanje odgovornosti i opasnosti u tome koliko se autor/ica identificira s lirskim subjektom u prvom licu. Postoje razni modusi te identifikacije ili bijega od nje, kao i razna mjesta na kojima se očituju, ali Kaur je predstavnica frapantnog modusa kojeg je jedino moglo uvjetovati izvorište njene poezije – društvene mreže.

Autoričino sebstvo i sebstvo lirskog subjekta je ogoljeno kao i sadržaj pjesama. Ona nas ne poziva da uronimo u zajedničku kupku boli, da zajedno kročimo na tlo istih iskustava. Ona je istovremeno posve zatvorena u sebe i posve dostupna svima koji je čitaju. Taj modus je zaista mogao oblikovati samo princip društvenih mreža, u kojima što smo radikalnije izolirani, to smo radikalnije dostupni svima. Njena je poezija duhovni ekvivalent polugolih slika na instagramu, površan i lako probavljiv, ali sigurno ne i hranjiv.

Prihvaćam optužbu da je to možda ograničenost muške perspektive, ali nisam nikako mogao steći dojam da popularnost koju Kaur uživa proizlazi iz sposobnosti poezije i jezika da otkopa zajedničku ljudskost ili barem otvori prozor onima izvana. Kaurine pjesme podsjećaju na inspirativne citate koje dijele bumeri na Facebooku, ta „poezija“ nema recepciju, samo konzumaciju.

Preskačući na kraj, treba reći da je zadnji dio ovog obljetničkog izdanja sačinjen od fotografija, crteža i izvadaka iz autoričinih dnevnika koji pričaju priču o njenim putovanjima, recepciji knjige i promotivnim turnejama. Iz toga se dobiva dojam da su ti osobni, neknjiževni elementi kompenzacija za nemoć autoričinih riječi da same stvore svoj svemir, stoga posuđuju iz stvarnog svijeta, ne kako bi produbile svoja značenja, nego kako bi stvorile lako razumljiv i dostupan brend za plasiranje na tržištu čija je valuta, voljom gospodara algoritma, upravo sebstvo, rascjepkano i izloženo na digitalnim štandovima.

Prihvaćam optužbu da je to možda ograničenost muške perspektive, ali nisam nikako mogao steći dojam da popularnost koju Kaur uživa proizlazi iz sposobnosti poezije i jezika da otkopa zajedničku ljudskost ili barem otvori prozor onima izvana. Kaurine pjesme podsjećaju na inspirativne citate koje dijele bumeri na Facebooku, ta „poezija“ nema recepciju, samo konzumaciju

Liječenje

Što se tiče poruke, nema tu puno toga što bi se filozofski kritiziralo. Kao i Facebook ili Instagram objava, ima u njoj dovoljno istine da kimnemo, a dovoljno praznine da projiciramo u to svaku glupost ili mudrost koju želimo. Ako se ova zbirka shvati više kao transmutacija forme od zbirke poezije u papirnatu verziju internetskih objava, čitanje postaje nešto lakše. Prema tome, kad Kaur govori o traumi, ljubavi i samopoštovanju, poruka nije neuvjerljiva jer je uvredljiva ili neistinita, nego jer pretvara pjesme u natpise za postere, istovremeno beznačajne, ali ne bez značenja. U njima su sjemenke solidnih pjesama koje nitko nije zalio da proklijaju u poeziju.

Mogao bih povjerovati da kad bi netko uzeo zbirku kao kostur i svaku pjesmu elaborirao kompleksnijim tehnikama i postupcima, proširivši tematske i referencijalne dimenzije te ostavivši konkretne tragove iskustva, napisao bi možda solidnu zbirku. Iz perspektive Kaurinih poklonika, taj kostur, ta zrna su sasvim dovoljna. Davši izvatke knjige nekim ženama u mom životu, dobivao sam pozitivne reakcije kao i savjete da promislim dublje o svemu, dublje i od kvalitete pjesama.

U ljudima postoji želja za neposrednošću i jednostavnošću, za nečim što Martin Shaw zove „divljačkim načinom izricanja istine“. Samo najveći geniji mogu obući istinu u jednostavnost, pogotovo dugo zanemarenu žensku perspektivu, ali Kaur uzima polovnu istinu i oblači je u privid dubine. Želi izmaći književnim kodovima, ali dozvoljava da joj kodovi tržišta i društvenih mreža nagrizaju sve što je književno.

Sjećanje

Istina, Kaurino mlijeko se ukiselilo od samovažnosti i med nije bio tako sladak kao onaj pravi, ali nakon čitanja moja je nada da će budućnost poezije, na temelju pozitivnog odjeka njenih djela, spoznati pravi potencijal interneta kao nove forme, nadići kodove komodifikacije i spojiti ga s neposrednim, divljačkim izražavanjem emotivne i duhovne istine do koje još nismo došli.

Kaurin pokušaj vrijedi. Na koncu, Med i mlijeko je manje zbirka nego zbrka, ali i dalje pjesnička zbrka.