Punk također svoju omladinsku publiku shvaća, za razliku od dotadašnje prakse u popularnoj muzici – ozbiljno. S tim u vezi američki kulturolog Lawrence Grossberg kaže: “Mladost i sve oko nje iz konteksta pukog sazrijevanja transformira se u uvijek ambigvitetno pitanje stava koje se definira odbijanjem i odbacivanjem dosade i slavljenjem akcije, promjene i energije. A mladi ovu proslavu proživljavaju korporalno i upisuju je u tijelo – kroz ples, seks, droge, modu, stil, i dakako kroz samu glazbu.” (1) Hoće se reći da slušati punk muziku nije značilo iscrpljivati sav svoj interes samo kroz puko preslušavanje ploča ili kroz odlaske na koncerte, kao ni samo kroz prisvajanje tjelesnog hexisa karakterističnog za pobunjenu omladinu, nego on predstavlja jasno i nedvosmisleno formiranje kompletnog pojedinčevog svjetonazora. S punkom se životi na stejdžu i izvan njega ne razlikuju u tolikoj mjeri kao što je to u popularnoj muzici i rock’n’rollu bio slučaj dotad. Jedno je bilo slušati politički uglavnom impotentne rokerske grupe u doba prije punka, a posve drugo punk.
Do It Yourself
E, sad da vidimo u čemu to točno rezoniraju pankerska vizija kulture, koju smo ovdje u osnovnim crtama opisali, i ona Šuvarova. Prije svega u afirmiranju pojma antiprofesionalizma, odnosno amaterizma, koji je, kao što smo vidjeli, s omalovažavanjem odbacio Rupel, te, paralelno s tim, u pankerskom i Šuvarovom otvorenom odbijanju tzv. visoke ili elitne kulture. Šuvar u tom smislu kaže da se u pitanjima kulture treba postaviti antisnobovski, zatim da se ne smije pristajati na stav koji u sebe uključuje kulturni prezir prema narodnim, popularnim i masovnim oblicima kulture, te da, naposljetku, stvari treba preuzimati na sebe kad god se to može, a ne na kulturu čekati da kao kakva mȁna padne s neba: “Ljudi često smatraju, ako netko iz metropole dođe, da je to kulturni događaj. A ako sami svojim vlastitim snagama nešto kreiraju, skloni su to da podcjenjuju. Treba razbijati to! Ne treba nam mesijanstvo kulturne manjine. Shvatiti da svi možemo biti i kreativni, to je, mislim, veliki zadatak kulturne politike.” (2) Uostalom, i Johnny Rotten iz Sex Pistolsa zagovarao je duh diletantizma, otvoreno izjavljujući da su Pistolsi amateri. S tim u vezi inspirativna je bila izložba “Geniale Dilletanten”, koja je 2017. godine gostovala i u nas i koja o berlinskom punk-pokretu sedamdesetih i osamdesetih godina govori baš kao o pokretu nekomercijalnih “amatera” i darovitih diletanata bez materijalnih sredstava. Jochen Arbeit, jedan od članova grupe Einstürzende Neubauten, izjavio je da u ono vrijeme pare nisu bile toliko važne kao danas. “Danas kad je sve komercijalizirano, to je teško za shvatiti. Onda baš nitko nije mislio da se od ovoga što radimo dade nešto zaraditi. Sve, baš sve smo sami izmislili”, kaže Arbeit.
U pankerskoj verziji uzimanje stvari u svoje ruke na polju kulture izgleda ovako: “Pankeri ne sjede doma i ne čekaju da ih netko objavi, sami se objave. Ne prodaju zjake okolo u nadi da će netko pustiti ploču s njihovim omiljenim bendom, sami osnuju band, ne čekaju da se otvori klub i da se tamo zabave, sami pokrenu klub. Punk nikad nije pitao za dopuštenje da bi s nečim istupio.” (3) Punk se temeljio, vidi se i u ovom citatu, a vidimo to i kod Šuvara (na kulturu ne treba čekati) – na politici neoklijevanja. Isto je i s partizanskom umjetnošću, koju preko Šuvara uvezujemo s punkom. Slovenski pjesnik i autor Miklavž Komelj, kojem ćemo se još vratiti, tako o partizanskoj umjetnosti kaže: “[…] mase koje sada preuzimaju vlast (tokom partizanske borbe), omogućit će i stvaranje jedne velike umjetnosti u budućnosti. Ali već u sadašnjosti stalno se govori o realnoj prisutnosti onoga još-ne postojećeg. I to je revolucionarna koncepcija vremena: budućnost ovisi od ovoga trenutka – sada. To nije nešto što mi pasivno čekamo da dođe. Partizanski pokret kao takav zasniva se na ne-čekanju. Ne čeka se pravi trenutak, jer onaj tko čeka pravi trenutak već je zakasnio.” (4)
Politička ekonomija punka temelji se na DIY (do it yourself) pristupu. S ovom “uradi sam” etikom svaki se pojedinac može izraziti i pronaći sebe. Jello Biafra, vokal Dead Kennedysa, jednom je prilikom kazao da “biti radikalan ne znači nositi jaknu koju si kupio u obližnjem šoping molu, na čijim leđima stoji ime nekog britanskog punk-benda koji se raspao prije 15 godina… Puno mi se radikalnije čini dolaziti u doticaje s raznim ljudima, pokušati se naći u svemu tome, iskoristiti svoje potencijale, vidjeti koje su ti vještine i kako ih najbolje upotrijebiti.” (5) Jello Biafra je, osim toga, uočio da bi se taj pankerski rebelizam vrlo brzo mogao iskomercijalizirati, a njegov se prvotni nonkonformizam pretvoriti u samo još jedan life style među brojnim drugima.
Demagoški Balašević
S druge strane, Šuvar također uviđa taj snobovski karakter popularne kulture, koji, vidimo po lideru Dead Kennedysa, ne mora nužno zaobići ni pankere. Stoga i Šuvar baš poput Jella Biafre zaključuje: “Treba skupiti umjetnike i kulturne radnike negdje u blizini velikih metalurških peći, povezati ih s masom radnika. Ne zbog očekivanja da će nas oni podučiti, nešto razotkriti, svojim nas argumentima udariti po glavi i probuditi novu svijest, već da bismo osjetili stvari onakvima kakve proizlaze iz života većine ljudi, iz njihovog duhovnog profila, iz njihove svakidašnjice… Činjenica je, međutim, da recimo 90 posto hrvatskih pisaca živi u Zagrebu i da većina njih čitav svoj život ne posjećuje drugo nego možda deset institucija, pet restorana, jedan klub (književnika). To je taj splendid isolation…” (6)
Ono što je bitno i za socijalistički tip kulture, koji se pokušavao instalirati, iako često i neuspješno, kao i za pankerski pristup, jest to da se, kako je to kazao jedan sociolog, a Šuvar ga citirao, napušta pasivna “kultura gledanja” i zamjenjuje se aktivnom “kulturom stvaranja”.
Punk je pjevao i o društvenoj i političkoj dvoličnosti. Pankrti su tako imali stvar s prvog albuma pod naslovom Računite z nami, što je predstavljalo svojevrsno izrugivanje s tada popularnom istoimenom budnicom Đorđa Balaševića, jer im se ta stvar činila prijetvornom. Lovšin tu pjeva: “Gradimo ceste, gradimo proge/ Hodmo na sestanke, ne jebemo droge./ Producirite nas, oblikujte nas/ Pošlte na vas/ Predvsem pa: računite na nas”
I Šuvar u Balaševićevoj pjesmi uočava neki neautentični moment i njemu se ona također doima lažnom. Čini mu se da omladinom tog vremena vlada obijest, gotovanstvo, promućurnost, pa i lažna revolucionarna svijest koja, možda i nenamjeravano, provijava iz te pjesme. “Uvjeren sam da je velika većina današnjih generacija omladine socijalistički opredijeljena i ponašala bi se po onoj Balaševićevoj pjesmi Računajte na nas. Iako u toj pjesmi ima i nešto demagoško, jer problem je u tome što omladina pjeva: računajte na nas, ali možda u sebi pjevuši: učinite što više za nas, umjesto da ona učini za sebe što više!” (7)
Ono što je bitno i za socijalistički tip kulture, koji se pokušavao instalirati, iako često i neuspješno, kao i za pankerski pristup, jest to da se, kako je to kazao jedan sociolog, a Šuvar ga citirao, napušta pasivna “kultura gledanja” i zamjenjuje se aktivnom “kulturom stvaranja”
Ljudska muzika
Ne treba ni reći da shvaćanje kapitalizma kao represivnog i otuđujućeg sistema svoj eho nalazi i u punku. Štoviše, neki drže da je punk izričito žanr i stil koji je proizišao direktno iz kulture britanske radničke klase. I kao takav stvara stalni odij prema svemu elitističkom u glazbi, kao i kulturi općenito. Međutim, punk, barem u Britaniji gdje je i nastao, imao je i bitno bliže ciljeve, recimo ismijati tadašnji star-sistem, popljuvati idolatriju koja vlada rockom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ili još bliže, sprdati se s tada vladajućim žanrom u rocku – glam rockom. “Bowie je u biti prije u dosluhu s pokušajima konzumerističkog kapitalizma da rekreira ovisničku adolescentsku klasu pasivnih potrošača zabave koji su uključeni u tupu kupovinu slobodnog vremena još dok su maloljetni, negoli s nastojanjima da se odgoji mladu publiku koja će se zapitati o vrijednostima i značenju prijelaza iz adolescencije u svijet rada. Glam rock sa svojim skupim albumima, skupim koncertima i estetikom reproducira kapitalističke zakonitosti, dok punk osigurava kritiku kapitalističkih snaga koje klincima zamagljuju pravu stvarnost koja ih čeka na ulasku u punoljetnost u kojoj će raditi za nečije tuđe interese.” (8)
Punk u Britaniji, baš kao i u Jugoslaviji, nastaje na vrhuncu ekonomske i društveno-političke krize i njezin je neporeciv znak. John Savage u svojoj knjizi England’s Dreaming: Sex Pistols and Punk Rock (1992), locira početak punka u 1975. godini, kad u srpnju iste godine Velika Britanija ulazi u recesiju, a stopa nezaposlenosti je najveća od Drugog svjetskog rata. “Cijela ideja ‘konsenzusa’ koji je dominirao poslijeratnom politikom i društvenim životom raspala se. Čitav se poslijeratni ideal masovnog potrošača koji su poticali premijeri obje stranke, pokazao lažnim i raspršio se kao pjena od sapunice. Svijetle boje društvenog optimizma, posebno u šezdesetim godinama, ‘nadklasnost’ za koju se mislilo da vlada, sad se činila kao udaljena fatamorgana. Baš kao što se pop kultura iz tog vremena sredinom sedamdesetih fragmentirala u male segmente, tako se činilo da je cijeli društveni život postao bojno polje i bio obilježen brojnim zaraćenim frakcijama.” (9) Pojava britanskog punka je, dakle, i posljedica deklasiranosti srednjeg sloja, čiji je jedan njegov dio još nekako i uspijevao držati glavu iznad vode, dok je drugi potonuo u kroničnu nezaposlenost. Takva društvena polarizacija traje praktički do danas, a punk je bio zvuk tog sloma.
U Jugoslaviji je punk također bio povezan s krizom koja je obilježila kraj jedne i početak druge epohe. S jedne strane, punk se doista pojavio kao svojevrsna pobuna protiv sve deformiranijeg sistema. S druge strane, krajem sedamdesetih i posebno osamdesetih godina prošlog stoljeća društvena zbivanja u očima široke javnosti doživljavala su se kao jedna ogromna i teško razmrsiva zbrka. Ne treba smetnuti s uma da je tom metežu doprinosila i činjenica da je u to vrijeme političku i životnu pozornicu napustio Tito, ta svojevrsna očinska figura jugoslavenskog društva, koji je nerijetko neutralizirao političke konflikte i umirivao sukobljene strane. Čak i u dokumentarcu o prvom albumu Pankrta jedan se od sugovornika pita što bi bilo da je Tito poživio koju godinu dulje, bi li se i na koji način razvila omladinska i pankerska supkultura i kada bi jedan takav album, poput Dolgcajta, uopće bio objavljen.
Jedna od reakcija na takvu političku gungulu bilo je stvaranje novog tipa javnosti u nas koju je karakteriziralo određeno povlačenje u sferu privatnosti. Umorna od opterećujuće prošlosti i od stalno nametane brige za budućnost, od repetitivnih i često besplodnih rasprava o povijesnim okolnostima i pomalo ravnodušna prema budućim obećanjima, nova se javnost, pogotovo omladinska, okrenula življenju za trenutak, okrenula se sebi, pojedinačnim svijestima, potrošaštvu, zabavi i polako ali sigurno napuštala tip društvenosti koji je dotad prevladavao. I tu je situaciju punk reflektirao. Recimo, u stihovima Prljavog kazališta iz pjesme Čovjek za sutra:
Kažu mi, sutra ću dobiti novi stan/ Sve što radim, radim za sutra/ Zar sam ja čovjek za sutra?/Probudite me… /Probudite me onog jutra/ Kad dođe to sutra”
U interpretaciji ove strofe valja voditi računa da prvi stih o “novom stanu” treba staviti u zagrade. Danas je, naime, teško shvatljivo, a mlađima posve nerazumljivo, da je onodobni omladinac koji je stajao na početku svog radnog vijeka u dogledno vrijeme mogao očekivati novi, obilato društveno subvencionirani stan, pa se zanovijetanje lirskog subjekta u pjesmi “Prljavaca” danas jedino i može razumjeti kao traženje kruha preko pogače. Ali, ako, dakle, apstrahiramo od te danas nezamislive socijalističke mjere u politici stanovanja, ostatak pjesme doista u duhu osamdesetih godina prošlog stoljeća govori o uzmaku prema različitim verzijama “privatiziranih egzistencija”. Kao da je prevladala neka opća rezignacija, a u popularnoj kulturi kao da je zavladao neki oblik “depresivnog hedonizma”, kako je sličnu atmosferu na Zapadu tih godina opisao Mark Fisher. O toj praznini i idiotizaciji svakodnevice kao uzroku za pojavu punka govori i Pero Lovšin. “Iako kod nas nema osjećaja totalnog ništavila kao na Zapadu, ipak postoji osjećaj čudne pasivne praznine, osjećaš da se ništa ne događa, da ničeg nema, da je sve easy. Možda nastupi tu i tamo folklorno društvo ili milicijska i vojna pleh muzika, možda kakvo kulturno-umjetničko društvo koje je i samo sebi dosadno. Kad te s radija stalno pune s Boney M i Baccarom ne možeš ostati miran, moraš reagirati. Izazvan si da radiš neku ljudsku muziku”. (10) Upravo se u toj “ljudskoj muzici” punk i Šuvar susreću ponajviše.
S jedne strane, punk se doista pojavio kao svojevrsna pobuna protiv sve deformiranijeg sistema. S druge strane, krajem sedamdesetih i posebno osamdesetih godina prošlog stoljeća društvena zbivanja u očima široke javnosti doživljavala su se kao jedna ogromna i teško razmrsiva zbrka
Kratko trajanje
Možda se može nekom učiniti da je naša usporedba Šuvara i punka pomalo nategnuta. Moguće. Svakako je kontraintuitivna. Međutim, prije nego što pankerski pravovjernici nasrnu na heretičnu vezu Šuvara i punka, samo da se u obranu kaže da kohabitacija između tog glazbenog izričaja i vladajućeg socijalizma u nas i nije bila tako nepodnošljiva, kako se to danas voli misliti. Jugoslavija je, vjerojatno, bila jedina zemlja koja je svoje pankere društveno nagrađivala. Već spomenuti Pankrti odmah po objavljivanju prvijenca dobili su nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, koju je dodjeljivao Savez socijalističke omladine Hrvatske. Istine radi, valja reći da su ih vlasti paralelno s nagradom oplele i porezom na šund. Da dodjela nagrade ljubljanskim pankerima nije bila nikakva iznimka govori i to da je prije njih istu nagradu dobio protopanker Marko Brecelj, kasniji član Buldožera, te još neki drugi rock sastavi (skopski Leb i sol, novosadska Luna, beogradski EKV, zagrebački Psihomodo pop, mariborski Lačni Franz). Također, na 12. kongresu Saveza socijalističke omladine Slovenije u Krškom 1986. godine u nove programske smjernice u radu omladinske organizacije uvrštava se i punk i on tako dobiva puno pravo građanstva, skupa s drugim novim idejama koje su na tom kongresu bile promovirane (civilno služenje vojnog roka, ukidanje verbalnog delikta i dr.). (11)
Punk i Šuvar dijele još jednu zajedničku stvar. Obje kulturne vizije trajale su vrlo kratko. Šuvarova socijalistička kultura nestala je onda kad je sa scene sišla politika koja je takav kulturni koncept podržavala. S druge strane, punk je, koliko god da je izvorno bio buntovan, zadesila ista sudbina kao i svaki dotadašnji glazbeni izraz – vrlo brzo bio je pripitomljen. Nakon njihovih entuzijastičnih i iskrenih početaka, pankere i njihov bijes diskografska industrija u kombinaciji s medijskom vrlo brzo je kanalizirala i punk rearanžirala u muziku akomodiranu za uši studentske populacije i omladine potekle iz boljeg društvenog sloja. Radnička klasa ionako je više naginjala “narodnoj pjesmi punoj boli” (Prljavo kazalište). Čak se i Lovšin buni, jer primjećuje da im se izvorna energija razvodnjuje. Pa kaže da su im se među fanove vrlo brzo uvukli “…studenti filozofije, sociologije i slični te nas analizirali i teoretizirali… a mi smo htjeli svirati za klince…” (12)
U nas je situacija oko punka, odnosno novog vala gotovo isključivo, i u kreativnom i u recepcijskom smislu, srednjeklasna stvar. Beogradska muzikologinja Jasmina Milojević u tom smislu kaže da tu muziku u nas izvode, komponiraju i stvaraju djeca tadašnje socijalističke buržoazije koja mahom dolaze iz oficirskih i političarskih porodica. Ta muzika je pokazivala bunt protiv tadašnjih društvenih vrijednosti i rigidnih očeva, bez obzira na to što su je stvarala djeca iz privilegiranih porodica. To je naročito bilo prisutno u Beogradu, kao administrativnom i političkom centru ondašnje države. I na Zapadu pankeri pripadaju onoj društvenoj grupi, također privilegiranoj – svakako ne u potpunosti – za koju su britanski publicisti smislili zgodan neologizam – “artegencija”. Jer, riječ je, nerijetko, bila o đacima umjetničkih škola, fakulteta i boljih gimnazija, kojima je često bilo više do poze i stila nego do stava. (13) I sam Šuvar imao je doma isto takvo iskustvo sa svojim “buntovnim” sinom. Njegov stariji sin Danko, uzorni pohađač MIOC-a, u osamdesetima je imao dva benda. Od 1985. do 1988. godine Danko je bubnjar u bendu Mortea koji se 1986. godine pojavio na YURM-u (Yu Rock moment), a poslije je svirao u Kairosu, bendu koji je nastupao uglavnom u KSET-u (Klubu studenta elektrotehnike). Lovšin se oko srednjeklasnog karaktera punka ipak nije previše uzbuđivao. Bitan je haltung (držanje). Kaže: “Nema veze što ja nisam nezaposleni klinac, nego sam student iz ‘normalne’ obitelji… Sve to nije bitno. Bitno je kako shvaćaš društvo oko sebe i politiku. Ako si svime zadovoljan onda sviraš ‘Nashville Skyline’.” (14)
Tekst donosimo u tri nastavka, a prvi možete naći na sljedećoj poveznici: Šuvar i punk (1)
Bilješke
(1) Grossberg. Lawrence. Dancing in Spite of Myself: Essays on Popular Culture, Durham, Duke UP, 1997, str. 114.
(2) Šuvar, Stipe. Politika i kultura, Globus, Zagreb, 1980, str. 278.
(3) Sinker, Daniel. We owe you nothing, Punk Planet: Collected interviews, New York, Akashic books, 2001, str. 11.
(4) Pulig, Srećko. Ljepota je po sebi revolucionarna, intervju s Miklavžom Komeljom, Novosti, 12. 16. 2010
(5) Sinker, Daniel. We owe you nothing, Punk Planet: Collected interviews, New York, Akashic books, 2001, str. 45.
(6) Šuvar, Stipe. Politika i kultura, Globus, Zagreb, 1980, str. 114.
(7) Šuvar, Stipe. Omladina između ideala i stvarnosti, Konferencija SKH Zajednice općina – Centar za idejno-teorijski rad, Osijek, 1984, str. 188.
(8) Taylor, I. i Wall, D. Beyond the skinheads: comments on the emergence and significance of the glamrock cult, u G. Mungham i G. Pearson (ur), Working-Class Youth Culture, Routledge and Kegan Paul, London, 1976.
(9) Savage, John. England’s Dreaming: Sex Pistols and Punk Rock, London, Faber and Faber, 1991, str. 108.
(10) Fantje šibaju punk, intervju “Pankrti”, Polet, 25. 10. 1978, str. 19.
(11) Jugoslavenski punk i novi val bio je važan i za pankere izvan jugoslavenskih granica. Zanimljiv je slučaj bugarskih pankera, koji su svoj muzički pohod otpočeli “prepisujući” od jugoslavenskih. U Ćustendilu, gradu veličine Karlovca, a koji je smješten na tromeđi Bugarske, Srbije i Makedonije, otpočela je bugarska varijanta punka. Tamo je 1979. osnovan band “Novi cvetya” (Novo cvijeće). Autor Maciej Zurowski o tome kaže: “Smješteni u Ćustendilu, gradu blizu srpske granice, momci su profitirali od mogućnosti slušanja punk-rocka na jugoslavenskom radiju. Možda je zato njihov zvuk bio bliži jugo-punk bendovima s kraja 70-ih poput Parafa i Pankrta, nego bilo čemu britanskom ili američkom.” I doista, stvar “Tiha ljetna večer”, u kojima bugarski pankeri ismijavaju domaću policiju, pljunuta je “Narodna pjesma” Parafa. Više na: http://database.unearthingthemusic.eu/Punk_rock_in_Bulgaria_1979-2008_(Maciej_Zurowski)
(12) Isto.
(13) Tako je mentor “Sex Pistolsa” Malcolm McLaren umjetnički educiran, baš kao i Adam Ant ili Lena Lovich. Billy Idol je studirao filozofiju, a Chrissie Hynde i Bob Geldof prije muzičke karijere novinarili su u vjerojatno najpolitičnijem rock magazinu tog vremena, u NME-ju. Neki su bili ozbiljno muzički potkovani, poput Elvisa Costella, a ima i onih koji su dolazili iz privilegiranih obitelji poput nekih članova The Clasha. Socijalni background nekih od najvažnijih punk izvođača znao je biti u suprotnosti s njihovom protestnom retorikom.
(14) Fantje šibaju punk, intervju “Pankrti”, Polet, 25. 10. 1978, str. 19.
