U očima prosječnoga domaćeg čitatelja, albanska je književnost (onda kad nije bila potpuna nepoznanica) desetljećima bila svedena na djela Ismaila Kadarea – možda ponajprije na Generala mrtve armije. Također, više od dva milenija burne albanske povijesti, izbrazdane nebrojenim okršajima s tuđim osvajačkim vojskama, uglavnom je reducirano na slavno ime Skenderbegovo (pobrinuo se naš obrazovni sustav, duh našeg vremena zapravo, da za mnoge ostane tek natpis s etikete albanskoga brandyja). Pošto je taj protuosmanski ratnik, nama znan i kao Juraj Kastriotić, u Papinskoj Državi čašćen pak epitetom athleta Christi, opjevan među ostalim u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića, naposljetku ipak posustao pred nasrtajima s istoka, albanski je teritorij do početka 16. stoljeća u cijelosti pripojen Osmanskome Carstvu, te je pod sultanskom vlašću ostao više od četiristo godina.
Jugoslavenski soft power
Dvadeseto je stoljeće – a ovdje, jasno, krajnje pojednostavljujem – nakon balkanskih ratova donijelo neovisnost i kratkotrajnu kneževinu na čelu s njemačkim princem Vilimom od Wieda, sveopći kaos Prvoga svjetskoga rata, usred kojega je država umalo završila pod talijanskim protektoratom, potom, nakon republikanske epizode, i vlastitu autoritarnu kraljevinu, ubrzo okončanu novom navalom militantnih susjeda, kada je u osvit Drugoga svjetskog rata Albaniju okupirao Benito Mussolini. Višegodišnji krvavi napori albanskoga pokreta otpora, kojemu su pridonijeli i jugoslavenski drugovi pod crvenom petokrakom, puni su smisao zadobili proglašenjem nove (socijalističke) republike potkraj 1945. godine. Njoj je na čelu stajao osnivač Komunističke partije Albanije Enver Hoxha, uz Majku Terezu možda najpoznatija ličnost iz recentne albanske povijesti, premda nešto zloglasnije reputacije.
Jačanje utjecaja u susjednoj zemlji na dugom i vijugavom putu prema komunizmu imalo je važno mjesto u vanjskoj politici poslijeratne Jugoslavije, no za razliku od primjerice Koçija Xoxe, visokorangirana albanskog partijca koji je vrlo dobro, dijelom konspirativno, surađivao s Josipom Brozom Titom, tvrdokornom staljinistu Hoxhi drug Valter nije bio naročito mio. Razloga je za to bilo dovoljno: od Brozova pokroviteljskog stava prema albanskoj KP (što je žuljalo i Staljina), činjenice da je Kosovo ostalo dio reformirane Jugoslavije, pa do krajnje Titove ambicije da u federaciju uključi čitavu albansku državu. “Ne pridržavajući se propisa kao pijan plota”, KPJ se vrlo vješto služila mehanizmima soft powera, kupujući naklonost mlade albanske inteligencije, među ostalim, i vrlo fleksibilnim uvjetima studiranja (npr. dopis Komiteta za škole i nauku pri Vladi FNRJ početkom 1948. instruira dekane jugoslavenskih fakulteta da upišu albanske studente neovisno o tome jesu li zakasnili na rokove, pa čak i u slučaju ako ne posjeduju osnovnu dokumentaciju).[i] Kako god, ispod površinske i deklamatorne sloge socijalističkih susjeda voda je bila itekako uzburkana, što je postalo razvidno u proljeće iste te 1948. godine, kad su u Beograd, jedno za drugim, pristigla kritička sovjetska pisma, u kojima je KPJ pod Titovim vodstvom pozvana na red i poslušnost, a poslije, na sam Vidovdan, međunarodno proskribirana Rezolucijom Informbiroa.
Primivši Rezoluciju IB-a srčanije nego većina pripadnika komunističkog pokreta, koju su deklarativno prihvatile sve preostale involvirane komunističke partije, neovisno o privatnim stavovima njihovih čelnika, Hoxha je potom iz Jugoslavije primio dobar dio izbjeglih Staljinovih pristaša koji su tako izbjegli sudbinu Golog otoka i drugih lokacija za „ideološki preodgoj“. Preostale simpatije prema Titu unutar albanske KP Hoxha je suzbijao provjerenim metodama: npr. spomenuti Koçi Xoxe, dotad ministar u više resora, osuđen je na smrt i pogubljen 1949. godine, kao jedan od mnogih koji su tako skončali. Odgovarajući pak na albanska klevetanja Tita kao „gutača imperijalnih dolara“, jugoslavenska je propaganda učestalo izvještavala o prebjezima koji su pred Hoxhinim „terorom“ spas tražili u Jugoslaviji.
Ne pridržavajući se propisa kao pijan plota”, KPJ se vrlo vješto služila mehanizmima soft powera, kupujući naklonost mlade albanske inteligencije, među ostalim, i vrlo fleksibilnim uvjetima studiranja (npr. dopis Komiteta za škole i nauku pri Vladi FNRJ početkom 1948. instruira dekane jugoslavenskih fakulteta da upišu albanske studente neovisno o tome jesu li zakasnili na rokove, pa čak i u slučaju ako ne posjeduju osnovnu dokumentaciju)
Čak i kad su sovjetsko-jugoslavenski odnosi sredinom 1950-ih postupno normalizirani, Hoxha se uglavnom držao ranije interpretacije sukoba Staljin-Tito, a nakon interne sovjetske osude Staljinova kulta ličnosti, na kojemu je dobrim dijelom gradio i vlastiti, razišao se i s Moskvom. Naposljetku, pošto se kasnih 1970-ih kao posljednjega saveznika odrekao i postmaoističke Kine, Hoxha je Albaniju pretvorio u pseudosocijalističku distopiju, jezivo izoliranu od ostatka svijeta. Unatoč blažoj liberalizaciji nakon njegove smrti 1985. godine, situacija je takvom umnogome ostala do uspostave višestranačja te pada socijalističkog režima 1990-ih, kad se Hoxhin nasljednik Ramiz Alia povukao pred „demokratskim“ snagama.
Boom albanske književnosti na hrvatskom
Skrivena strana albanskog socijalističkog vrta Ariana Leke, pomalo nekonvencionalna knjiga eseja o kojoj je u ovom tekstu ponajprije riječ – a nadam se da ste unatoč dužem uvodu, koji mi se učinio nužnim, ipak ustrajali u čitanju – oslikava upravo najbizarnija desetljeća u postojanju albanskoga naroda, od 1950-ih do 1990-ih, kad su kulturni transferi između Albanije i ostatka svijeta povremeno opstajali tek na posrednoj i sasvim slučajnoj razmjeni dobara, recimo praznih limenki gaziranih pića koje su na tamošnje plaže stizale bez potrebe za diplomatskim predstavništvima, da bi potom završavale, obratom svojstvenim grotesknom dobu poput našega, kao svojevrsna umjetnička instalacija u domovima pomodnih albanskih obitelji.
Onom domaćem čitatelju koji je u posljednje vrijeme, poput pisca ovih redaka, donekle poboljšavao svoje poznavanje suvremene albanske književnosti, taj bi detalj mogao biti poznat iz prošlogodišnjeg naslova Slobodna: odrastanje na kraju povijesti autorice Lee Ypi, memoara koji su, čujem, postali svojevrstan hit u zagrebačkim knjiškim klubovima, a ako tu pridodamo svježe prijevode knjiga Rat talaca Ganija Mehmetaja te drugu Lekinu knjigu U traganju za izgubljenom košuljicom, koju nažalost nisam dospio pročitati – pomalo se ocrtavaju naznake trenda, svojevrsnoga booma suvremene albanske književnosti u Hrvatskoj. 
Četiri prijevodna naslova u kalendarskoj godini (koliko ih je meni poznato) možda se ne doimaju kao puno, no ako pogledamo, primjerice, katalog Knjižnica grada Zagreba (svakako reprezentativan uzorak, ako i nije cjelovit), uočit ćemo da se u razdoblju 2019–2024. ne navodi nijedan prijevod, dok ih je od osnutka samostalne Hrvatske objavljeno možda petnaestak. Za postojanja jugoslavenske države katalog izlistava ukupno četrnaest prijevoda na hrvatski (prvi tek 1967. godine), premda bi toj brojci vjerojatno trebalo pridodati one koje se odnose na ostale inačice nekadašnjeg službenog (hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog) jezika, s tim da su pojedini naslovi možda nestali iz knjižničnog fonda. Manjak ovdašnjega interesa za albansku književnost, objašnjava na jednom mjestu Leka, nije recipročno uzvraćen u Albaniji, gdje su knjige vodećih jugoslavenskih pisaca (makar u izvorniku) pristizale preko Kosova. Osim toga, posljednjih je godina, dobrim dijelom zahvaljujući Lekinu projektu POETEKA, koji uključuje književni festival, časopis te rezidenciju za pisce, veći broj živućih hrvatskih pisaca predstavljen u Albaniji. Danas, pak, kad nema ozbiljnih političkih nesporazuma između dviju država nasljednica, za snažniju recepciju u Hrvatskoj ponajprije nedostaje prevoditelja s albanskoga, ali i pothvata poput onoga u zagrebačkoj Booksi, čiji su suradnici ranije uredili izbor iz novije albanske književnosti Revija malih književnosti: Albanija. Selektor je bio upravo Arian Leka.
Četiri prijevodna naslova u kalendarskoj godini (koliko ih je meni poznato) možda se ne doimaju kao puno, no ako pogledamo, primjerice, katalog Knjižnica grada Zagreba (svakako reprezentativan uzorak, ako i nije cjelovit), uočit ćemo da se u razdoblju 2019–2024. ne navodi nijedan prijevod, dok ih je od osnutka samostalne Hrvatske objavljeno možda petnaestak
Albanija – Zemlja orlova, dakle planina
Lekina knjiga okuplja trinaest eseja koji pripadaju naslovnome ciklusu, potom još sedam u sekciji “Eseji izvan zbirke”, uglavnom sličnih tematskih preokupacija i stilskih značajki, te informativan i prilično poticajan razgovor s prevoditeljicom (koja je knjigu prevela s izvornoga engleskog jezika), prvotno objavljen na internetskom portalu Moderna vremena. Kao esejista, Leku bih ponajprije opisao kao pisca raspršene, pomalo i nedisciplinirane misli, nekoga tko unatoč mjestimičnom inkorporiranju akademskog diskursa uspjelije baštini poetsku i inherentno fragmentarnu narav esejističke forme, tko je uvjerljiviji kad se bavi konkretnim nego apstraktnim, dojmljiviji kada neposrednim i upečatljivim slikama ne traži kakav filozofski korelat.
Dopustite mi još jedno, uvjetno rečeno, skretanje s kursa, u vidu citata koji mi se čini relevantnim za njegovu knjigu:
„Domoroci na Balkanu koji su dopadali u razne zajednice, strane njihovim običajima, brđani koji su se morali spuštati u doline (prisiljeni da mijenjaju poglede na svijet prema takvim promjenama položaja), stočari i nomadi koji su postajali ratari i, tek mjestimice, ribari, kršćani koji su primili Islam (ostajući ponegdje i pravoslavcima ili katolicima), pridošlice uz obalu koja je dobrim dijelom ravna ali se sve do danas odupire znatiželji sa strane, ovi ilirski potomci, davno odgurnuti od mora, nisu se mogli lako osloboditi prošlosti.“[ii]
Pomalo sažimajući usud albanskoga naroda i prostora na jednu gustu, potentnu rečenicu, Predrag Matvejević u svom je Mediteranskom brevijaru naznačio barem nekoliko važnih tematsko-motivskih čvorišta Lekine zbirke. Uzmimo za primjer pitanje specifičnosti albanskoga doživljaja mora (za koje Leka navodi da „nikad nije predstavljalo sretnu okolnost“), u nacionalnom kulturnom imaginariju vječito subordinirana „kultu“ uzvišene, moćne planine. Sin pomorca, pritom rođen na obali, u drevnom Draču – ovdje opisanom kao gradu bez stranih mornara i turista, koji su posjećivale tek opskurne zapadnjačke marksističko-lenjinističke frakcije i razne militantne skupine, uglavnom na račun Albanaca – tumači Leka da je more u nacionalnoj kolektivnoj memoriji ponajprije vezano uz stradanja, egzoduse te invazije onih koji su morskim putem pristizali. Ako ništa drugo, pošto je potkraj 1940-ih propao američko-britanski plan svrgavanja Hoxhe, nemušto pripremljen u režiji njihovih obavještajnih i vojnih službi, čije su operativce spremno dočekali pripadnici albanskih obrambenih snaga, značajnijih neželjenih posjeta u socijalističkoj eri više nije bilo. Ne spominjući ovaj neslavni pokušaj puča, Leka lamentira: „Nažalost, Europljani su zaboravili na nas. Zaboravili su nas čak i napasti.“ (str. 29).
Sin pomorca, pritom rođen na obali, u drevnom Draču – ovdje opisanom kao gradu bez stranih mornara i turista, koji su posjećivale tek opskurne zapadnjačke marksističko-lenjinističke frakcije i razne militantne skupine, uglavnom na račun Albanaca – tumači Leka da je more u nacionalnoj kolektivnoj memoriji ponajprije vezano uz stradanja, egzoduse te invazije onih koji su morskim putem pristizali
Konkretnije razrađujući neke od praktičnih implikacija otvorenog mora kao područja opasnosti, u eseju Bubnjevi spasa i morske mine opisuje „šifrirani znak“ u vidu triju redova bačvi koje su bile postavljene na dračkim plažama: prvi red („savjetodavni vez“), na stotinjak metara od obale, dopušten svima; drugi red („bačve upozorenja“), u dubljoj vodi, namijenjen boljim plivačima; te treći red, kobnu „crvenu liniju“ koja je automatizmom prokazivala bjegunce iz „socijalističke domovine“, potom osuđivane na drakonske kazne. Sličan primjer uspjele diskurzivne ekonomičnosti, odnosno istančanog smisla za detalje, pronalazimo u epizodi o tišini albanskih kućanstava (tj. trajnome strahu od podmuklo nedefinirane izvanjske prijetnje, gdje je šapat bio preferirani modus govora, a utišana televizija najsigurnija opcija (zamislite gledati Franza Beckenbauera, Johana Cruyffa i ostale majstore „koji su lebdjeli po terenu kao sjenke“, piše Leka na str. 58). Minijature poput takvih povremeno spašavaju slabije koncipirane eseje u zbirci.
Paralelnu kroniku, uglavnom komplementarnu piščevoj, premda nerijetko realiziranu s nešto više smisla za nijanse i slojevitost tamošnjeg socijalističkog eksperimenta, tvore monokromne fotografije francuskoga fotografa Michela Setbouna, povremenoga albanskog gosta od ranih osamdesetih. Bizaran prizor stotinu metara visokih slova E N V E R ispisanih 1968. godine u planinu Shpirag poviše grada Berata (od 2012. eliptično rekonfiguriranih u N E V E R) nepogrešivo svjedoči o megalomaniji Hoxhina kulta ličnosti, no Francuz, dijelom možda i zbog privilegirane distanciranosti svoje perspektive, suptilnije bilježi kadrove svakodnevice koja se ipak opirala diktatu terora
Zbirka eseja o barijerama
Ako bismo Skrivenu stranu htjeli nešto preciznije tematski usidriti – a valja istaknuti da je sam Leka na jednom mjestu sugerirao da zapravo piše tematske knjige (redom je nagrađivan za poeziju, kratke priče i roman) – ovo bi možda ponajprije bila zbirka o barijerama (geografskim, ideološkim, političkim, kulturnim i mentalitetnim itd.). Očekivano, bavi se Leka problematikom albanskoga kulturnoga pamćenja, npr. ostavštinom nekadašnje sveprisutnosti Staljinova imena i lika, specifičnošću njezine socrealističke književne baštine – njemu itekako poznate s obzirom na to da je na temi stekao doktorat – ali i suvremenim kulturološkim predodžbama („Stereotip nalaže da je Albanac u Hrvatskoj kralj sladoleda, paša orijentalnih slastica ili zanatlija koji izrađuje zlatno prstenje ili filigranske ukrase.“, str. 154), iz čega izvodi zaključak da smo, usprkos relativnoj geografskoj blizini i stabilnoj tradiciji suživota, jedni drugima i dalje uglavnom stranci, kako se čini, bez naročite želje da to promijenimo.
Značajniju je pozornost Leka ipak posvetio onome što naziva „poetičkom i političkom florom“ Hoxhine ere, tvrdokornu prisutnost socrealističke književnosti i dugoj, mučnoj šutnji o bilo kakvoj drugoj književnosti koja je narušavala propisana načela. Naspram glasnoga, ali ne odveć plodnoga razdoblja jugoslavenskog socrealizma, načelno otpočeta beogradskim diktatom Radovana Zogovića na Prvom kongresu Saveza književnika Jugoslavije 1946. godine, a okončana slavnim ljubljanskim istupom Miroslava Krleže šest godina poslije (u praksi i kraćega vijeka, pomalo kontraintuitivno, s vrhuncem u ibeovskim godinama), albanska je pisana riječ gotovo pola stoljeća, pod budnim okom ostrašćenih partijskih kritičara, poetski odraz stvarnosti umjesto u ustaljenoj „buržoaskoj“ ikonografiji tražila u radu traktora, lokomotiva, hidroelektrana i tvorničkih dimnjaka, potiskujući prirodno urbanim, a romantično herojskim optimizmom, pa su ruže i ljubičice svoje mjesto morale prepustiti maku i lovoru, opisuje autor, dok je čeznutljiv pjev slavuja utihnuo pred ponosnim orlom (nacionalnim simbolom) te žustrim lastavicama (vjesnicima socijalističkoga proljeća).
„Stereotip nalaže da je Albanac u Hrvatskoj kralj sladoleda, paša orijentalnih slastica ili zanatlija koji izrađuje zlatno prstenje ili filigranske ukrase.“
Šteta je, međutim, što se Leka u zbirci, a ovdje ulazimo u zonu prigovora, donekle možda marginalnih, koji vrijede za pojedine dionice njegovih eseja, odveć nenadahnuto i povremeno razočaravajuće banalno referira na (uglavnom) opća mjesta europskoga filozofskog repertoara od Platona do Jeana Baudrillarda, što uglavnom ne donosi dodatnu kvalitetu njegovim opažanjima, pritom posve ignorirajući albanski misaoni korpus, kako povijesni, tako i onaj tijekom i nakon diktature komunističke partije. Osim nekoliko usputnih spomena, ne saznajemo gotovo ništa o konkretnim književnicima i intelektualcima, ili pak kakvim drugim distinktivnim ličnostima čije djelovanje svjedoči o uistinu nepoznatim aspektima albanske zbilje druge polovice dvadesetog stoljeća, odnosno pojedincima koji su o tome raspravljali u posljednjih nekoliko desetljeća.
Kada Albaniju Envera Hoxhe opiše kao „oživotvorenje Orwellove alegorije“ Leka možda jest blizu istine, no postavlja se pitanje koliko je to skriveno, a koliko nama (odnosno bilo kojem promatraču s vanjske strane tog nesretnog eksperimenta) već donekle poznato, ili bolje rečeno očekivano viđenje jedne od monstruoznijih varijacija (devijacija) socijalističke ideje? Pisati o načinima na koje je konkretan režim suzbijao slobodu i temeljna ljudska prava svojih građana, nema sumnje, pothvat je od esencijalne važnosti, ponajprije zbog onih koji su toj represiji bili izloženi, no, kao što je australska povjesničarka Sheila Fitzpatrick svojevremeno pokazala dekonstrukcijom predodžbe o neprobojnosti totalitarne ljušture Staljinova SSSR-a, da izdvojim samo poznatiji primjer, totalitarne ambicije režima u praksi nikad ne rezultiraju i ostvarenjem totalitarnoga društva.
Ako je surovost albanskog socijalističkog režima umnogome i dokidala mogućnost postojanja disidentskih glasova, više od trideset godina nakon toga perspektivu bi ipak valjalo dopuniti primjerima subverzivnih građanskih praksi te sitnih pogodbi i momenata otpora „odozdo“ – dakle elementima onog neuništivog ljudskog smisla za zaobilaženje i izobličavanje pravila, kakav god ih tiranin nametnuo. Vjerujem da autoru nisu nepoznati. Neki bi budući, ambiciozniji tlocrt „skrivene strane albanskog socijalističkog vrta“, pisao ga Arian Leka ili netko drugi, takve aspekte morao uzeti u obzir, te pokazati upravo proplamsaje antirežimskog bunta i otpora (bilo alternativnog socijalističkog ili antisocijalističkog predznaka), odnosno, da se zadržimo na hortikulturnoj metaforici, ukazati na postojanje problematičnih i neposlušnih biljaka, korova koji se nije dao iskorijeniti ni pod koju cijenu, otpornih cvjetova koji su, poput Ismaila Kadarea, ipak pronalazili načine da o svemu tome progovore.
[i] Branka Doknić, Milić F. Petrović, Ivan Hofman (prir.), Kulturna politika Jugoslavije 1945-1952. Zbornik dokumenata I, Beograd: Arhiv Jugoslavije, 2009., 567–568.
[ii] Predrag Matvejević, Mediteranski brevijar, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1987.
