Portal za književnost i kritiku

Na Nietzscheovom tragu

Mahniti ples

Naslov može zavarati. Ovo nije udžbenik, kritika ili sinteza Foucaulta, Deleuzeovog suvremenika i sugovornika s kojim je kasnije raskrstio. Odnos između dva mislioca, autora i naslova, teško je definirati. Deleuze niti nudi kritiku niti u slaganju elaborira Foucaultove ključne teme – „moć“ i „znanje“ u ovom slučaju – već više kao da govori mimo njega
Gilles Deleuze: „Foucault“, s francuskoga preveo Boris Žličar, Sandorf, Zagreb, 2023.
Kritika ne pokušava (ili bar ne bi trebala) iz područja izvanjskosti ući u tekst i iznjedriti istinu o njemu, kao da kopa zlato iz zemlje, niti bi trebala imati isti, makar skraćeni, sadržaj kao i tekst (tj. prepričavanje). U trenju između dvojice autora (autora djela i autora kritike) postoji nepremostiva praznina koja služi samo kao prostor gdje će izrasti nešto treće

 

Na mojoj prvoj godini filozofije, profesorica Ankica Čakardić nam je rekla jednu od najinspirativnijih stvari koje brucoš može čuti (parafraziram): „Ako vam je tekst težak, to nije zato što niste dovoljno pametni da ga razumijete, već zato što autor nije dovoljno pametan da učini tekst razumljivim.“ Kako godine studija odmiču, student mora odbiti napast da to iskoristi kao izliku za manjkav angažman oko teksta. To je napast koja govori da je težak tekst sofisterija, intelektualno samozadovoljavanje ili pretencioznost, nevrijedan pažnje za kojeg je on, sasvim slučajno, prepametan. Nakon dugo vremena, ponovno sam pao u tu napast čitajući Foucaulta (1986.) Gillesa Deleuzea.

Filozofija novog

Deleuze ni po kojem standardu nije preglup da napiše razumljiviji tekst. U isto vrijeme, težina ove knjižice, ne mnogo dulje od Komunističkog manifesta koji sam švercao na vjeronauk, daje do znanja da je ova proza, prožeta digresijama koje znaju biti zanimljivije od glavne rasprave, napisana na vidljivo i priznato gust način. Deleuzeove kretnje se čine kaotične, nepotrebno zamršene i nesvrsishodne. Pratiti tijek filozofskog teksta uvijek sam zamišljao kao prolaženje i mapiranje staza koje su filozofi već prošli i mapirali.

Sokrat ne želi nužno odredište, on gubi korak tim stazama u beskrajnim razgovorima, ali ne gubi sebe. Aristotel (diskutabilno prvi sistematičar) želi stići što prije do ruba svog filozofskog obzora da zatvori svoj cijeli vidokrug u jednu kartu. Kant i Hegel, što spretno što nespretno, strpljivo tabaju nove staze, istražujući ono unutar vidokruga, otvarajući nove puteve za crtanje još karata. Deleuze pak niti želi ispuniti praznine na karti niti dostići do obzora. Njegovo teoretiziranje nije hod nego mahniti ples. Kretanje koje je samo sebi svrha i u isto vrijeme služi njegovom pravom projektu, koji nije teorijska istina, nego – filozofija novog.

Gilles Deleuze (Foto: Wikimedia)

S tim u vidu, digresije i nepotrebne elaboracije nisu slabost teksta, iako ispituju strpljenje dok se ne shvati namjera. Zbog toga naslov može zavarati. Ovo nije udžbenik, kritika ili sinteza Foucaulta, Deleuzeovog suvremenika i sugovornika s kojim je kasnije raskrstio. Bez prethodnog poznavanja ključnih pojmova obojice mislioca gotovo je nemoguće probiti se kroz tekst, tako da tko čita s namjerom da bolje razumije ijednog od njih neće naći što traži. Odnos između dva mislioca, autora i naslova, teško je definirati. Deleuze niti nudi kritiku niti u slaganju elaborira Foucaultove ključne teme – moć i znanje u ovom slučaju – više kao da govori mimo njega, ali se dotiče dubine njegovih ideja, kao da one nisu otkrića nego nešto neodređeno što obojica opipavaju.

Deleuzeove kretnje se čine kaotične, nepotrebno zamršene i nesvrsishodne. Pratiti tijek filozofskog teksta uvijek sam zamišljao kao prolaženje i mapiranje staza koje su filozofi već prošli i mapirali

Paradoks kreativnosti

Ključno za to je koncept „objave“ koji Deleuze uvodi raspravu da bi precizirao što mimo Foucaulta podrazumijeva pod riječju „znanje“. U cjelovitoj Deleuzeovoj misli, povijest filozofije je zdravo-za-gotovo shvatila znanje kao lozu, međupovezanost koncepata koja je kumulativna kao košara grožđa, čije jedinice proizlaze jedne iz druge, u platonskoj krajnosti otkrivajući svoj izvorni, idealni oblik. Objava je moment kada se stvori nova veza između kaotičnih, nepovezanih točaka koje čine neznanje. Deleuze i Foucault istovremeno odbacuju to shvaćanje i ne spore njegovu istinitost.

Ovdje se vide dugovi obojice Nietzscheu. Nema erotične filozofske potrage za sokratovskim istinitim, dobrim i lijepim, jer osnova stvarnosti nije smislenost (logos) nego moć (macht). Ono što ljudi zovu istinom održava se kroz moć, a ne svojom danošću i univerzalnošću. Na stranu sve karikature Nietzschea kao zlikovca zbog takvog stava, nikad nije dano uputstvo kako živjeti i filozofirati s tim, implikacije tog stava su radikalno otvorene. Foucault i Deleuze na njegovom tragu opredjeljuju se za jednu stvar – kreativnost.

Foucault to nedvosmisleno priznaje u Arheologiji znanja (1969.), navodeći da je ono što on piše de facto fikcija, a ne diskurs. Deleuze na tom tragu suprotstavlja takozvanu „arheologiju“ (izvlačenje stvari iz nekog interijera koje je tlo znanja) platonskoj „lozi“, vrlo slično njegovoj dihotomiji rizomatskog (korjenastog) i arborescentnog (stablastog) skupa objava. Svrha toga nije da se iznađe nekakva nova istina rečena kroz diskurs, gnome, stihove ili aforizme nego da se stvore veze bez hijerarhije gdje ni jedna stavka nije bliža ili dalja „istini“. Drugim riječima – poezija. Tu leži prava slabost teksta.

Paradoks ultimativne kreativnosti, oslobođene pritiska da služi istini, nije u glupoj optužbi koja pada na um konzervativcima i strukturalistima: „Ako ne vjeruješ u istinu, zašto bismo vjerovali tebi (Deleuzeu ili bilo kojem poststrukturalistu)?“ Posrijedi je banalniji paradoks – jasnoća. Oba mislioca priznaju da im je nit vodilja pragmatizam. Jezik se ne koristi kao označitelj nego kao vektor njihovog interesa, kako bi se kreativnom praksom teoretiziranja (dakle ne diskursom, nego teorijom kao vrstom prakse) otvorile nove mogućnosti rizomatskih veza između svega i sa svime. Po tome digresije ne krše nikakav poredak razrade budući da su one jednako nasumični izdanci kao i tobože „glavna“ rasprava (i sama riječ „glavna“ podrazumijeva glavu što zaziva hijerarhizirano stablo).

Paradoks je u tome što tekst trivijalizira sam sebe i u isto vrijeme zahtjeva ozbiljan angažman da bi se razumjelo o čemu se radi. Prvo ispražnjuje pojmove odbijajući njihovu definitivnost, potom ih razjašnjava drugim pojmovima koji bi, po pravilima vlastite igre, mogli značiti bilo što. Pragmatično korištenje jezika uvijek upada u tu zamku da se pokušava izvući namjera iz rečenog, a ne sadržaj. Ili bolje rečeno, namjera jest sadržaj, ono vanjsko jeziku jest ono unutarnje u jeziku. Nietzsche se poziva na poetsku tradiciju svoje civilizacije što olakšava shvaćanje njegovog korištenja novih termina, s druge pak strane, Foucault i još više Deleuze bez tradicije koriste stil obestjelovljenog, univerzalističkog i objektivnog teorijskog diskursa koji nije situiran da bi bio razjašnjen kontekstom izvan sebe. Iz toga, i ni iz čega drugog, proizlazi teškoća teksta.

Michel Foucault (Foto: Wikimedia)

Naš angažman oko njega ima dva pravca – u prvom ćemo prihvatiti njegovu trivijalnost i odbiti pokušaje shvaćanja, baš kao što tekst ne želi „shvatiti“ Foucaulta nego filozofirati paralelno s njim. Možemo ga tumačiti kao poeziju i shvatiti da je svaki pojam uvjetno rečen i može značiti sto različitih stvari (što stvara frustraciju kad zaista želimo znati o čemu se radi), time nam dajući priliku za vlastitu teorijsku kreativnost. To bi bio kreativni pravac, ali upitno koliko i filozofski. U drugom bi pravcu pokušaj hermeneutike (iščitavanja namjerenog značenja) bio promašena prilika. Drugi bi pravac bio književna kritika, tj. iznalaženje vida kritike koji niti ignorira značenjsku namjeru teksta niti želi iznjedriti esenciju njegovog značenja, nego se trudi vidjeti što kritika po svojoj formi može reći, a da ne može ni jedna druga forma teksta.

Paradoks je u tome što tekst trivijalizira sam sebe i u isto vrijeme zahtjeva ozbiljan angažman da bi se razumjelo o čemu se radi. Prvo ispražnjuje pojmove odbijajući njihovu definitivnost, potom ih razjašnjava drugim pojmovima koji bi, po pravilima vlastite igre, mogli značiti bilo što

Kritika je plik

Koncept plika ključan je u drugoj polovici knjige. Kao i većinu pojmova iz knjige, gotovo je nemoguće iscrpno ga objasniti u okviru ove kritike i uvoditi ga u raspravu izvučenog iz konteksta, kao da iznebuha pokušamo baratati Žagaričinom riječju „guar“ ili trostrukim „da“ iz Upanišada i Eliotove Puste zemlje. Zato ću samo reći – kritika je plik, ona je ono što Deleuze opisuje kao „podvostručavanje Drugog“ i „ponavljanje različitog“. Kritika ne pokušava (ili bar ne bi trebala) iz područja izvanjskosti ući u tekst i iznjedriti istinu o njemu, kao da kopa zlato iz zemlje, niti bi trebala imati isti, makar skraćeni, sadržaj kao i tekst (tj. prepričavanje). U trenju između dvojice autora (autora djela i autora kritike) postoji nepremostiva praznina koja služi samo kao prostor gdje će izrasti nešto treće – ono što kritika može, a da ni jedna druga forma ne može, tako da kritika nije puki pratilac svog predmeta nego njemu ravnopravni doprinos pisanoj riječi. U osnovi, kritika bi trebala činiti svom predmetu što Deleuze čini Foucaultu, stvarati vezu radi svog kreativnog potencijala, ne radi „istinitog“ određenja.

Knjiga završava razvojem Nietzscheove filozofije nadčovjeka, dajući obrise bez određenja, ali napredujući spajanjem izvornog koncepta s razumijevanjem sile, moći, znanja i oblika. Čovjekova ograničenja su konceptualno nadiđena u obliku Boga (oblik u smislu čvorišta, ali ne izvorišta sila), koji je u filozofiji 19. stoljeća nadiđen u obliku Čovjeka, tj. fojerbahovskog emancipiranog čovječanstva. Kako je smrt Boga bila potrebna za rođenje Čovjeka, tako je i smrt Čovjeka potrebna za rođenje Nadčovjeka. Sile u Bogu koje su ograničile čovjeka bile su njegov život koji je usred ničeanske smrti Boga vraćen, ali i zarobljen u čovjeku. Nadčovjek, po definiciji, predstavlja sve sile u čovjeku koje su oslobođene i dovedene u odnos s novima. S obzirom na razvoj tehnologije, krhkost prirodnih i društvenih sustava te naše subjektivne nestabilnosti, valja strepiti od mogućnosti novih sila. Kritika će uvijek biti tu da te mogućnosti prokaže i ako je nužno, prokune.

Filip Katavić, rođen u Zagrebu 1999. godine, a odrastao u Novskoj. Od 2018. do 2020. studira južnoslavenske jezike i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a od 2020. kroatistiku i filozofiju. Od 2022. sudjeluje u neformalnom pjesničkom društvu „Ili jesmo ili nismo“ te u fakultetskom udruženju „Povezani poezijom“ i objavljuje nekoliko pjesama u zajedničkim zbornicima.

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • O(ko) književnosti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Glavne vijesti
Skip to content