U svom „demantiju“ Leving demonstrira afekt etičke povrijeđenosti koji potiskuje svaku raspravu; retoriku prijetnje zaklonjenu načelnim frazama; prizivanje povijesnih trauma kao alata diskreditacije sugovornika; proglašavanje jedne usporedbe „moralnim vandalizmom“ čime se moguća rasprava zamjenjuje anatemom. Sve to istodobno je komično i tragično: intelektualac koji u svojoj antologiji piše o slobodi od cenzure, ali reagira cenzorski; urednik antiratne antologije koji brani pravo na književno svjedočenje protiv nasilja, ali osporava legitimnost da se ista pitanja otvore u drugom kontekstu