Peterburški komentator, analitičar, polemičar i provokator Aleksandar Glebovič Njevzorov u ruskojezičnoj javnosti unikatna je figura od sredine 1980-ih, pri čemu je taj njegov unikat kroz dekade doživio nekoliko metamorfoza: u legendu je ušao kao neustrašivi istraživački reporter u 1980-ima i 1990-ima, prošavši s kamerom ratišta u Čečeniji, Nagorno Karabahu, Pridnjestrovlju, Jugoslaviji i drugdje, ponegdje se čak zapošljavajući kao vojni plaćenik. Poslije novinarske karijere, kombinacijom erudicije i osobnih praktičnih iskustava prometnuo se u jednog od najistaknutijih retoričara u polju javne diskusije – posebno kroz satiričko-filozofske dekonstrukcije Ruske pravoslavne crkve, Kremlja i imperijalne mitomanije, te zagovaranje detabuiziranog, demitologiziranog društva i razvoja temeljenog na znanstvenim spoznajama. Njevzorov je sin novinarke i unuk generala MGB-a (sljednik NKVD-a, prethodnik KGB-a). Odrastavši u Lenjingradu, s Vladimirom Putinom i njegovim krugom upoznat je od mladih dana. Do aneksije Krima radio je i kao savjetnik Vladimira Vladimiroviča, objašnjavajući kasnije taj angažman moralnim dugom, jer je Putin 1990-ih navodno spriječio atentat na njega. U mladosti je više puta bio ranjavan – što na ratištu, što na opasnim ulicama ruskih gradova 1990-ih. Nakon aneksije Krima prometnuo se u jednog od najoštrijih kritičara Kremlja, a posljednjih godina kao nitko drugi u ruskoj javnosti izruguje i samog Vladimira Vladimiroviča. Nakon što mu je ukinuta emisija Njevzorovske srijede na radiju Eho Moskve, prije nekoliko dana protiv njega je podignuta optužnica zbog rasprostranjivanja „lažnih informacija“ o ratu u Ukrajini. Na napad Rusije na Ukrajinu upozoravao je godinama prije nastupanja realnosti u kojoj danas živimo.
Donosimo izbor transkribiran iz videokomentara „Napoval“, objavljenog 11. travnja 2021. godine.
***
Glavna je stvar – sada je to već jasno – neizbježan rat s Ukrajinom. Pobjedonosni crtići i filmići s vojnih vježbi Ministarstva obrane izvršili su zadatak: svi su povjerovali u moć ruske vojne mašine. Međutim, sve te vojne vježbe svirka su na zamišljenom klaviru: možeš ti praviti grimase kao Van Cliburn, slavni pijanist, prevrtati očima oponašajući trans, nadahnuće i nevjerojatnu gipkost prstiju… Sve to možeš, ali samo dok ti neki gad pod ruke ne uvali pravi „Royal“: onda počinje sramoćenje. Pokaže se da veliki pijanist teoretičar nije u stanju odsvirati ni Bratec Martin, jednim prstom.
Što će biti, i kako će biti u tom ratu? Bez obzira što se dogodilo, u svakom će slučaju završiti užasnim porazom i tragedijom Rusije. Uz afgansku, vijetnamsku i čečensku, na Rusiji će izrasti još jedna grba sramote.
Zašto, pri tako očitoj neravnopravnosti snaga, smatram da će pobjeda prevagnuti na ukrajinsku stranu? Samo zbog toga što će za Ukrajinu bilo koji ishod rata značiti pobjedu. Moguće su dvije varijante, i obje su smrtonosne za Rusku Federaciju: jedna je da ogromni, zlobni, krvavi monstrum svojim nožurinama izgazi malu, ponosnu, nezaštićenu susjedu. Druga je da mala, ponosna, nezaštićena susjeda izgazi ogromnog, krvavog monstruma. Za Rusiju su jednako tragične obje varijante.
Vojna analitika
Tko, dakle, najmanje od svih razumije rat? Koga ni u kojem slučaju ne valja slušati kad je riječ o tom pitanju? Mogu vam odgovoriti: to su takozvani vojni analitičari koji će sada svima u uši sipati onu terminologiziranu splačinu o tome kako će sistemi Uragan, Grad, Posejdon, Zvizdan i Pinokio metodom spaljene zemlje probiti strateške koridore za tenkovske formacije, a za njima će konvoji pješadije krenuti na Kijev… To je potpuna besmislica, moguća na vojnim vježbama ako po prethodnom dogovoru i za velike novce ukrajinska strana pristane uljudno lijegati pod ruske gusjenice i poslušno primati udare određenih raketa. Cjelokupna vojna analitika djelo je kojim se u dominantnoj mjeri bave budale, koje su se ili davno pozdravile sa svakom realnosti, ili se s njom nikada nisu ni susretale. Nitko od njih ne uzima u obzir faktor maksimalno jarosnog otpora Ukrajine i potpune nesposobnosti ruske armije da ratuje.
Ukrajinske jedinice bit će, pretpostavljam, opakije i od čečenskih. Rat u Čečeniji izgubila je ona stara, sovjetska armija koja je još imala razne tradicije, generale i borbeno iskustvo. Sada ni toga nema – nema generala, ni Rohlina, ni Lebeda – nikog.
Kako će onda izgledati taj rusko-ukrajinski rat? Kao prvo, što za Rusiju uopće znači – rat? To je prije svega mogućnost da se nekažnjeno opljačka vlastita armija, jer će biti moguće knjigovodstveno otpisati bilo što. Čarobna moć rashodovanja u ratu dobro je poznata – svi najpovoljniji poslovi sklopljeni su na frontu. Danas već postoje i pametne rakete koje u trenutku kupovine mogu, hm, promijeniti svoju putanju, a kao što pokazuje iskustvo Prvog čečenskog rata, Rusija je odavno naučila prodavati neprijatelju i svoje tenkove, i to u paketu s posadom.
Počet će tako da će nekoliko divizija zalutati: bez toga ne može proći. Po tim će divizijama obavezno raspaliti ruska avijacija, koja je još u Čečeniji stekla zapanjujuću sposobnost bombardiranja dijelova vlastite vojske, istrijebivši minimalno četvrtinu ruske vojne sile. Mislim da ta iskustva još uvijek nisu uspjeli izgubiti opijanjem i da će ih avijacija konačno moći primijeniti u praksi u potpunosti.
Mogućnost da oproba svoje talente dobit će i ratna mornarica. Pomoću dalekometne artiljerije, dalekozora i portugisca obavezno će raspaliti po nekoliko plaža na kojima su se prethodno s namjerom sunčanja razmjestili turisti – također ruski.
Čarobna moć rashodovanja u ratu dobro je poznata – svi najpovoljniji poslovi sklopljeni su na frontu
Patriotski crtići
Dok komadići turista budu sortirani po vrećama, oznojeni će generali vršiti samoubojstva, no neće to biti zbog turista, već naprosto stoga što će shvatiti da trupove njihovih ratnih brodova od raspadanja čuva tek debeli nanos boje.
Kad stvari dođu do toga da valja ginuti, pokazat će se, naravno, da patriotski crtići nisu u stanju voditi rat, a ni ginuti. A na frontu će se, kao i uvijek, pojaviti regruti koji od borbene obuke imaju jedino pucanje iz metli i lopata, trčanje po pivo starijim vojnicima i pospremanje kreveta u kasarni. Tih pilića u maskirnim uniformama podavit će svirepi, iskusni i divlje motivirani Jaroševi bataljuni otprilike pet tisuća u prvom tjednu. Na Rusiju će se srušiti pljusak pocinčanih lijesova. Nijedan vojnik i nijedan oficir neće imati ni najmanjeg pojma kog vraga radi tamo i za čije jahte i palače ratuje. Mislite li možda da se neće ponoviti željeznički kolodvor u Groznome? Obavezno i neizbježno hoće. Riječ je o tim istim, konjakom zapitim idiotima s epoletama koji još uvijek, navlas isto kao onda, pikaju po kartama svojim olovkicama.
Rusija se uvijek u svemu domisli kako pronaći način da se osramoti. Ona nađe sramotu, proguta je, probavlja na kojekakve načine i nekoliko godina pati od strašnog medijskog proljeva. No u ovom će si slučaju odmah prisvojiti doze sramote koje su neprobavljive. Nakon tjedan dana pojačat će se pljusak pocinčanih lijesova. Zbog čega je vođen rat u Čečeniji, koji je pejzaže Rusije ukrasio s 18 tisuća grobova? Danas je to manje-više jasno: zato da bi se u Groznome izgradilo palače i džamije od briljanata, da bi se Čečeniji klanjalo i dotiralo je s milijardu rubalja dnevno iz federalnog budžeta – odnosno, plaćalo danak kako se i valja plaćati pobjedniku. Upravo je radi toga ruska vlast tisuće svojih dječaka pretvorila u spaljeno, zaudarajuće meso i još toliko njih učinila invalidima. Pritom u Čečeniji nije ratovala protiv armije, nego tek protiv nekoliko dobrovoljačkih skupina čije su borbene formacije činili pjesnici, ginekolozi i geodeti.
Zašto su bile potrebne planine leševa? Moglo se odmah početi plaćati Čečeniji bez bilo kakve prethodne pucačine. Oni ruski oficiri kojima konjak nije posve isprao sjećanje vjerojatno će se prisjetiti svih uhapšenih heroja Prvog i Drugog čečenskog rata, počevši od pukovnika Budanova. Sjetit će se iživljavanja sudova i vlasti koja ih je izdala. Oficiri su pažljiv svijet – nisu propustili zamijetiti da Domovina ne prašta podvige.
Kad stvari dođu do toga da valja ginuti, pokazat će se, naravno, da patriotski crtići nisu u stanju voditi rat, a ni ginuti. A na frontu će se, kao i uvijek, pojaviti regruti koji od borbene obuke imaju jedino pucanje iz metli i lopata, trčanje po pivo starijim vojnicima i pospremanje kreveta u kasarni
Volšebna sila umjetnosti
Krvoproliće, mrtvački sanduci, jeza, kaos, ogorčenje medija, udruge majki vojnika… Rast će deseterostruko, svakim danom. Svjetska informacijska pozadina, koja je u cijelosti sastavljena od proklinjanja, razotkrivanja i „šejmanja“ Rusije, dobivat će na težini i teškim će verigama okovati armiju koja i tako jedva stoji na nogama. Pljusak pocinčanih sanduka dodatno će jačati. Imajte na umu da nije ruska propaganda jedina koja umije izmišljati „raspete dječake“, no tu neće ni trebati išta izmišljati, jer svaki rat stvara mnoštvo krvavih presedana koji razdiru dušu.
Pored svega ostaloga, ovo nije samo rat protiv Ukrajine. Da je samo Ukrajina, bilo bi to pola posla… No to je još i rat protiv Odese: najbolji i najjeftiniji način, dakle, da se za sva vremena postane objektom izrugivanja i podsmijeha. U samoj pak Rusiji, upravo će moćan antiratni pokret postati osovinom koja će konačno učvrstiti i objediniti sve koji mrze režim.
Ima još jedna neugodna nijansa: u ovom trenutku na snazi je volšebna sila umjetnosti: crtići, klipovi, deklaracije, parade… No bilo bi bolje nikoga ne upućivati u stvarne mogućnosti ruske armije. Kad vide rusku armiju na djelu, Japanci će odmah podsjetiti na Kurilsko otočje, Nijemci će se nasmiješiti na Konigsberg, Moldavija na Pridnjestrovlje, i tako dalje. I još nešto: vojna sfera skriva teška i brza iznenađenja za vlast. Rat je opasan i zato što se u njemu vrlo brzo kuju autoriteti – ljubimci legija koji će brzo shvatiti da su im se, kartaški rečeno, u rukama našli sami asevi. Onaj koji prvi povede bratimljenje s Ukrajincima postat će najveći frajer.
Možda će gdjekoji od zapovjednika doista gorjeti od želje da doleti u pomoć ruskojezičnom narodu i spasi ga od ugnjetavanja, siromaštva, ponižavanja i harača. No ako kod nekog postoji taj užasni, neotklonjivi svrab želje da se spašava narod, taj može poći na Kijev, naravno – ali može i na Moskvu. No na putu do Kijeva čekaju ga ludo hrabri bataljuni Jaroša, redovna vojska, partizani, vatrene zasjede, mine, snajperi, sramoćenje i smrt. Put za Moskvu apsolutno nije posut takvim panjevima, a krajnji je učinak isti. Zolotov će sa svojom Rosgvardijom odmah požuriti ući u NATO, a Putinu će preostati samo telefonski poziv prijatelju Bidenu, s molbom neka pošalje pomorsku pješadiju Sjedinjenih Američkih Država da brani Moskvu od poludjelih ruskih zapovjednika.
Zavjesa!
