Zbirka Stokuća prvi je objavljeni književni rad Dunje Bahtijarević, inače profesionalne pjevačice i glazbenice. Ako napišete ime zbirke u Google tražilicu, ubrzo ćete shvatiti da je zbirka doživjela niz promocija i spominjanja u intervjuima s autoricom, ali do trenutka pisanja ovog teksta nije objavljena nijedna profesionalna recenzija zbirke. Osloniti se mogu samo na vlastito znanje i sposobnosti opažanja. Odlično. No prije nego što preduboko zakoračim u slasti autoironije, krenimo u analizu sadržaja zbirke.

Otvaranje: Kuc-kuc

„Tko je.“ Kuća. „Koja Kuća.“ Stokuća. A što Stokuća znači? Ovisi koga pitate. Tipični hrvatski čitatelj lako bi zaključio da se radi o neologizmu koji aludira na pluralnost entiteta kuće, drugim riječima na svojevrsnu stostruku kuću. Iz naslova bi se još dalo pretpostaviti da se tematska okosnica svodi na često migriranje lirskog subjekta, to jest življenje u sto kuća, što zapravo i nije tako daleko od izvornog značenja riječi. Bahtijarević u intervjuu za portal „istra24“ kaže da ta riječ (korištena na području Bosne) označava osobu koja provodi više vremena po tuđim domovima negoli u vlastitom, a to je natuknica koja će ostati korisna za daljnju analizu zbirke.

Zbirka sadrži četrdeset i devet pjesama pažljivo podijeljenih u pet sadržajno tematskih ciklusa naslovljenih Kuća, Gošća, Podstanari, Trebalo se obuzdavati i Oproštaj. Lirski subjekt javlja se kao konzistentno žensko lice u raznim razdobljima svojega života te, oslanjajući se na metaforički potencijal pojma kuće, gradi svoje shvaćanje svijeta. Svaki ciklus posvećen je drugačijem aspektu života u i izvan kuće.

Prvi ciklus otvara zbirku pitanjima egzistencijalističke naravi kojima se postavljaju refleksije o osnovi vlastitog identiteta, a mogla bi se sažeti na: tko sam ja (bez svoje kuće)? može li svaka kuća postati dom? ako da, pod kojim uvjetima? ako ne, za što smo točno vezani?

Lirski subjekt javlja se kao konzistentno žensko lice u raznim razdobljima svojega života te, oslanjajući se na metaforički potencijal pojma kuće, gradi svoje shvaćanje svijeta. Svaki ciklus posvećen je drugačijem aspektu života u i izvan kuće.

Od drugog ciklusa nadalje tema se postepeno decentralizira od subjektove unutrašnjosti te prelazi na propitivanje osobnih odnosa s drugim ljudima i makrodruštvenih problema, ali i na oblike koji bi se mogli shvatiti kao lirski putopisi s raznih krajeva svijeta. Konkretno, lirski subjekt suočava se s posljedicama ljubavnih i obiteljskih odnosa (od kojih je najturbulentniji onaj s ocem), reflektira o iskustvu prisiljenog migriranja i iskustvu rata proživljenog u ranom djetinjstvu.

Pjesme su napisane u slobodnom stihu koji uvijek počinje malim slovom, odlika za koju sam primijetio da se kritičari obično žale – po meni ne oduzima čitalačkom iskustvu, ali ne mogu ni detektirati njenu funkciju. Sličan stav imam i prema odabiru određenih naslova, u prvom ciklusu, i nigdje drugdje, nalaze se četiri pjesme koje su umjesto naslova označene znakom * bez (meni) jasnog razloga (ne spominju se ni u sadržaju na kraju knjige?).

Puž muž vadi roge van…

Približimo li se jezičnim konstrukcijama kojima Bahtijarević barata, uvidjet ćemo da jezik uistinu figurira kao elementarni materijal (re)konstitucije doma. Pjesma „Puž“ otvara vrata zbirke stihom: izgubila sam kuću i krenula da je tražim, potez kojim se uspostavlja krovni odnos prema ključnom motivu u ostatku zbirke: izgubljenost, nepripadanje, žaljenje, nostalgija, tjeskoba. Bilo bi nategnuto argumentirati da je ton stoga tmuran i težak, njegova je lepršavost zapravo često u kontrastu sa sadržajem koji se iskazuje, ali listajući stranicama čitatelj nijednom neće naći subjekta na istome mjestu, ona je u neprekidnom pokretu. Kuća kao da je u njoj zapela: iz godine u godinu ona u meni raste // … // odvodi se začepljuju mišljenjima // … // kuća žulja / tuče iznutra // … // ona blješti u meni / mami kao lampa bube, manifestira se u obliku tjelesnih simptoma zbog nemogućnosti potpune artikulacije.

Kuća je u ovom slučaju imaginarni pojam koji je nemoguće zatvoriti, to jest nemoguće je odrediti s kojim će se značenjem kuće subjekt moći skrasiti. U tom smislu otvara se još jedan aspekt stokuće, njena prijemčivost. Kao ruska babuška, u sebi sadrži više manjih kuća, ili jednostavnije rečeno, postoji niz drugih objekata s kojima bi se mogao razviti odnos kao onaj prema kući. Ostali ukućani, krvno srodstvo, ljubavnici, bliski prijatelji tom bi logikom predstavljali mogući dom u kojem bi subjekt mogao stanovati: ali tvoja koža je voljna / mogu je uzeti da se pokrijem / da se zavučem tu ispod rebara.

Pjesma „Puž“ otvara vrata zbirke stihom: izgubila sam kuću i krenula da je tražim, potez kojim se uspostavlja krovni odnos prema ključnom motivu u ostatku zbirke: izgubljenost, nepripadanje, žaljenje, nostalgija, tjeskoba. Bilo bi nategnuto argumentirati da je ton stoga tmuran i težak, njegova je lepršavost zapravo često u kontrastu sa sadržajem koji se iskazuje

Siri, gdje se Stokuća nalazi?

Kuća o kojoj Bahtijarević piše zapravo je poznata već širem dijelu populacije bivše Jugoslavije – ona koje više nema. Uz širi egzistencijalistički okvir, koji ne ovisi nužno o odrednicama identiteta pojedinca, postoje kompleksi sadržaja koji su isključivo vezani za iskustvo rata u devedesetima, od specifičnih motiva za bosansko područje (razni toposi i jezični izrazi) do eksplicitnih sjećanja na ratnu opsadu Banjaluke. U kojem smjeru se to gradi?

Iako sumnjam da se može smatrati namjernom inspiracijskom referencom, karakteristike opisanog prostora mogle bi se čitati u okviru konvencije locus amoenus. Riječ je o literarnom kronotopu koji označava pastoralan krajolik, ruralno mjesto koje bi trebalo predstavljati zaštitu od opasnosti i pružiti bezbrižne životne radosti. Na početku zbirke susrećemo se s pjesmama u kojima je odnos subjekta s kućom ilustriran idealizirajućim antropomorfizmima, npr. kao kad majka zagrli / dijete kojem je žao ili kuća ima mek dah koji te pomiluje // … // kao kad ti netko zagonetan i mio / kaže / dođi, a postoje i nerijetki prizori u kojima priroda predstavlja neposredan, skladan izgranak doma. Tu se, doduše, u poimanju kuće događa zaokret. Bez obzira na gubitak pristupa domu iz djetinjstva (ne samo pukim odrastanjem, nego i zbog doslovne destrukcije rodnog kraja), locus amoenus prijeratne Banjaluke ostaje kao jukstapozicija iz koje subjekt neprestano uspoređuje život u rezu prije – poslije, a sadašnjost se posljedično percipira (ne uvijek, ali ipak učestalo) kao svojevrsni locus terriblis. Takvo očište je logično, ili možda čak oštrije rečeno očekivano s obzirom na prolifičnost ratno-migrantske tematike u regionalnoj književnosti, imam osjećaj da se ponekad ne odmiče od već dostignutih zaključaka, s pjesmom „Stalno u tunelu“ kao čelnim primjerom.

Spomenuti rez prije – poslije najizraženiji je u pjesmama posvećenima ocu koji, osim kuće, proživljava najintenzivniji simbolički odron nakon kojeg ga subjekt više ne prepoznaje. Taj konkretan odnos istražen je u gotovo svim ciklusima zbirke te njihova dinamika prolazi kroz najviše transformacija: od tugovanja za izgubljenom očinskom figurom i zamjeranja njegovoj nesposobnosti da održi stabilan odnos, do simboličkog oproštaja s njim i pomirenja s njegovim emocionalnim odsustvom. Upravo je višekutnost odlika koja ovu mini, raštrkanu tematsku jedinicu čini istaknuto zanimljivom za pratiti. Nije primijenjena, bar ne s eksplicitnim imenima, na odnose s drugim ljudima, što je nažalost propuštena prilika, a dovodi me do sljedećeg…

Spomenuti rez prije – poslije najizraženiji je u pjesmama posvećenima ocu koji, osim kuće, proživljava najintenzivniji simbolički odron nakon kojeg ga subjekt više ne prepoznaje

Labave točke arhitekture

Trenje u čitateljskom iskustvu. Zbirka u određenim trenucima balansira na tankoj granici univerzalnih točaka ulaska čitatelja u tekst s jedne strane, i klišeiziranih instanci s druge. Postoji niz primjera pjesama u kojima se uspješno stvara efekt začudnosti te je za to najviše odgovorna jednostavnost glasa lirskog subjekta, a on u neočekivanim trenucima ubacuje male ontološke twistove. Tako u „Povratak u Banjaluku“ imamo trostruku kombinaciju različitih dimenzija za kojom se vodi ostatak pjesme: s pticama i glasom mog dide / u krošnje se sklonio grad koji poznajem, ili u „Prošli životi“: kao što ti se ispod fleka od plača / naziru pjegice / tako ti i iskričava narav / mjesecima zapuštena / nagriza oklop od kompromisa. Takvi stilski prozračni, a ontološki bujni trenuci čine po meni glavne adute ove zbirke.

Čini mi se da ta jednostavnost situacijski djeluje i kao dvostruka oštrica, do klizanja u klišej dolazi ostajanjem u običnosti izraza bez autentičnog sadržaja, a takvom kombinacijom stvaraju se konstrukcije koje ne idu dalje od prosječnog stiha popularne instagram-poezije. Simptomatična mjesta u zbirci su npr. iz banke me ne zovu / … / pretvaraju se da ne postojim / što je odavno i tvoja strategija / odgovara mi to / uz vaše ignoriranje / bar nikom ništa ne dugujem („Obračun s bivšim koji je bio cicija“), čekam te kao rezerviran kaput / izvađen iz izloga / i spremljen iza kase // tijesan mi je taj prostor („Usporedba pjesnikinje s konfekcijskim odjevnim predmetom koja joj otvara oči“), ili čak čitave pjesme „Novi život nečijeg bivšeg“, „Tatini principi“, „Mamini principi“.

Neotvorene sobe

Zbirci najviše zamjeram što mi je nakon čitanja ostavila osjećaj preuranjene dovršenosti. Zanimljivi koncepti i pažljivo osmišljeni pjesnički izrazi ponekad gube boju zbog susjednih filler pjesama kojima je potrebna još pokoja sesija uredničkog brušenja, tijekom čitanja lako se uoči razlika u odnosu na one razigranije i umjetnički uspjelije.

No mislim da prije inzistiranja na zamjerkama treba uzeti u obzir autoričin spontani prijelaz iz medija glazbe u neopjevanu, pisanu riječ. Kako kaže u izjavi za portal „Perkatonic“, tekstovi pjesama izvorno su zamišljeni kao dio već izgrađenog muzičkog repertoara te su se neočekivano našle na stranicama zbirke poezije. Nisam kvalificiran za donošenje suda o glazbi, ali ostavljam mjesta mogućnosti da bi s auditivnim elementom, koji je domaći teren autorice, neki stihovi mogli doći do punijeg izražaja.

Sve u svemu, sadržaj zbirke jest pitak, pristupačan, motiv kuće pokušava se razvijati u svakojakim okvirima, od sentimentalnih, fokusiranih na individuu do kolektivnih i angažiranih, u tom smislu Stokuća stvarno drži do svog naziva. Preostaje još samo smoći volje da se zakorači u njene neprohodane hodnike i neotvorene sobe.

*Tekst je nastao u sklopu radionica „Književna kritika u tekstu i kontekstu“, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika