Magarci apokalipse
„Uvijek sam doživljavao i zamišljao novinarstvo kao sidro u moru kaosa koji nas okružuje na svim razinama: političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i svakoj drugoj. Novinarstvo treba biti točka za koju se građani, najšira javnost mogu uhvatiti kao za nešto što je vjerodostojno, što će u pravom času dati pravu i istinitu informaciju… Međutim, svjedočimo tome da – ne samo kod nas, ali kod nas je to primjetnije jer smo mali – novinarstvo gubi bitku s vremenom u kojem živimo… I mediji i novinarstvo počeli su služiti kao poluge za ostvarivanje nekih unosnijih ciljeva. A kad god novinarstvo nije samo sebi svrha, ono iznevjerava svoje poslanje.“ Tako je zimus u jednom televizijskom intervjuu govorio Ivica Đikić. Tumačio je tom prilikom da je novinarstvo javno dobro, poput zdravstva ili obrazovanja, i da je danas nužna državna intervencija kako bi se ono sačuvalo i ljudima osiguralo pravo na informiranje. Đikićev apel za obranu ugrožene novinarske profesije nisu čuli ni vlast niti opozicija. Nisu ga čuli ni u Ministarstvu kulture kojemu su mediji već dugo prikačeni u naziv, a koje novinarstvo shvaća kao politički privjesak – ne sidro javnosti! – koji sija samo kad odražava idealnu sliku Plenkotanije.
Đikićevih riječi sjetila sam se mnogo puta proteklih mjeseci, čak sam malko lobirala (ako se to može reći, s obzirom na moju averziju prema svakom antišambriranju) kod nekih utjecajnijih ljudi od mene da pogledaju taj intervju i promisle o stanju stvari. Njegovih sam se riječi sjetila iznova i ovog srpnja dok sam čitala knjigu Četiri magarca apokalipse Heni Erceg sastavljenu od intervjua koje je ta novinarka i urednica Ferala vodila tijekom 1990-ih s onima koji su javno pružali otpor nacionalizmu i u smutno vrijeme utjelovljavali časnu (danas često omalovaženu) poziciju kritičkih intelektualaca. Većina njih je u trenutku intervjuiranja već proglašena nacionalnim neprijateljima, izdajicama naroda ili vješticama, pa su stoga izbor tih sugovornika i davanje prostora „izopćenicima“ predstavljali čin novinarskog otpora vladajućoj politici i društvenoj energiji epohe.
Među kritičkim intelektualcima s kojima je Erceg razgovarala su i pisci: Slobodan Šnajder, Bora Ćosić, Vesna Parun (njezin magareći kalambur uzet je za naslov knjige), Dubravka Ugrešić, Ivan Lovrenović, Slavenka Drakulić, Mirko Kovač, Filip David, Fulvio Tomizza i drugi. U vrijeme kad su u književnom mainstreamu dominirali retuširanje biografija, švercanje u novi poredak i plaženje oko predsjedničkih kabineta, oni su iskoračili iz sigurnosti mase. Javno su, bez kalkulacija, kritizirali nacionalizam i autoritarizam, kršenje građanskih sloboda, hajke na nepodobne i kulturnjački oportunizam, neoustaško desnilo i velikosrpsko besnilo. Ta činjenica da nisu svi pisci štancali nacionalističke pamflete niti proveli 1990-e drijemajući na predsjednikovom noćnom ormariću važna je za sve koji se bave književnošću i drže do etike u umjetnosti. Ta kultura otpora naše je naslijeđe. Na nju se možemo nadovezati. Ona može inspirirati daljnju borbu za slobodnije društvo – ako ga još želimo.
Neke od intervjua uvrštenih u knjigu dobro pamtim iz 1990-ih, kao i uzbuđenje s kojima su se čitali i reakcije koje su izazivali. Pamtim naslove i rečenice poput: „Da, ja sam izdajica domovine“ koju je izgovorila Dubravka Ugrešić 1993. godine, u jeku lova na „vještice iz Rija“, kao i neke meni tada važne poruke poput one o stoljetnom suživotu (riječ tada nije bila ispunjena cinizmom) u Bosni i Hercegovini koje je izgovorio Ivan Lovrenović u vrijeme prve faze HDZ-ove kolonijalizacije bosanskih Hrvata i sukoba HVO-a i Armije BiH. Pamtim i neke od ovdje reprintanih fotografija na kojima su novinarka i neki od njezinih sugovornika ulovljeni dok razgovaraju, okrenuti jedno prema drugome, a ne dok poziraju, međusobno otuđeni i zagledani u objektiv, kako je uobičajeno u današnjim medijima.
Svevremenski prezent
Obnavljanje vlastite memorije i sjećanje na mladost u olovnom vremenu ipak nisu ono najvažnije što me nosilo dok sam čitala knjigu niti takvo što smatram pogodnim za javno dijeljenje. Ono što je važno i što mi je stalno bilo u fokusu tiče se drugoga – novinarske kvalitete tih intervjua i rezonancije riječi izgovorenih prije tridesetak godina.
Prvo, o kvaliteti. To da je Heni Erceg odlična novinarka (ne samo kolumnistica, nego terenska novinarka) bilo je jasno početkom 1990-ih, kada je, prije nego je osnovan samostalni Feral, radila kao reporterka HTV-a. Ova knjiga samo potvrđuje tu davnu ocjenu. Novinarski standard koji Erceg slijedi u intervjuima čini se teško dostižnim u današnjim medijima u kojima prevladavaju kriteriji klikabilnosti, interesna sponzorstva i sadržajna pličina. Taj standard, jasno, nije pao s neba početkom 1990-ih: on je bio rezultat liberalizacije medija u 1980-ima i borbe koju su pojedini novinari i urednici vodili u kasnom socijalizmu. Ali, održavanje takvog novinarskog standarda tijekom čitavog desetljeća – u vrijeme kad vladajuća stranka kontrolira većinu medija, kad neki novinari izjavljuju da bi „i lagali za domovinu, ako treba“ i kad Feral (jedini od političkih medija) plaća porez na šund prema odluci komisije tadašnjeg Ministarstva kulture – bilo je moguće samo zahvaljujući osobnoj hrabrosti, možda i inatu da se radi najbolje u najgorim vremenima.
Konkretno: pitanja koje Erceg postavlja u ovim intervjuima i njezina impostacija prema sugovornicima pokazuju da je riječ o novinarki koja precizno dijeli javno angažiranje od političkog regrutiranja. Nju zanimaju istina i kritika; zaštita osobnih sloboda, pluralizam i pacifikacija društva. Također, ona artikulira složene društvene probleme u jezik razumljiv različito profiliranoj publici, dok su polemički dijelovi u nekim intervjuima proizašli iz analitičkih uvida. Nema tu stupidnih brzopoteznih pitanja (tipa: „Andrić il’ Krleža?“), čeprkanja po intimi, zamagljivanja stavova i ulizivanja sugovorniku. Nema jahanja na fake valovima, tračeva pretočenih u novinarstvo i nepoznavanja činjenica. I kad usporedim novinarstvo koje je Erceg, uz druge nezavisne novinare, tada stvarala – a koje je nota bene bilo operativno kompliciranije nego danas (za intervju: susret uživo, snimanje diktafonom, skidanje s trake, autorizacija) – s onim koje nastaje u sadašnjem medijskom mainstreamu, uviđam da smo dobrano otklizali prema dolje. Novinarstvo sve rjeđe služi kao pouzdano sidro u moru kaosa, a češće stvara i muti taj kaos.
Drugo, o rezonanciji. Intervjui skupljeni u Četiri magarca apokalipse dobro prikazuju entropiju devedesetih. Entropiju u Hrvatskoj, kao i šire: u Srbiji, bivšoj Jugoslaviji i Istočnoj Europi u kojoj je brzo splasnuo optimizam iz perioda „mirnih revolucija“ i prijelomne 1989. godine. Čitajući ovih šezdesetak intervjua postaje jasnije: kako su upravljali, kako su koristili rat, stradanja i strah ljudi za jačanje autoritarnosti i utemeljenje kulta vođe, kako su zatirali kritička mišljenja i proizvodili unutarnje neprijatelje itd. Ali, i kako se tome pružao otpor.
U entropiji 1990-ih leže temelji današnjeg stanja. Povijest se ne vraća u ciklusima, već je nacionalizam stalno prisutan, ali se iskazuje u različitim, manje ili više eksplozivnim varijacijama. Normaliziranje ustaštva, thompsonovanje kao dokaz domoljublja, targetiranje unutarnjih neprijatelja, prijetnje umjetnicima, mahnitanje desnice na stadionima. Hipodrom, Poljud, Benkovac. Sve je to rezultat akumulacije negativnosti u posljednjih tridesetak godina – normaliziranog nacionalizma, radikalizacije politike, slabljenja kritičke inteligencije, zamrzavanja slike povijesti, zapuštenog obrazovanja… Intervjui iz ove knjige stoga se čitaju ne kao svjedočanstva o jednom prohujalom vremenu, već i kao prikazi ovdašnjeg svevremenskog prezenta.
Ušiveni u porub prošlog stoljeća
Čitanje Magaraca apokalipse nije me, dakle, bacilo u prošlost, već zadržalo u sadašnjosti – i u rezignaciji. Ono što smo proživjeli 1990-ih određuje ovo što živimo danas. Ušiveni smo u porub prošlog stoljeća. Bez poznavanja tadašnje prošlosti teško je razumjeti sadašnjost. I moje opsesivno čitanje publicističkih, historiografskih, memoarskih i fikcijskih knjiga koje govore o tom vremenu proizašlo je iz želje da shvatim to vrijeme, ali i da rasparam taj porub i kliznem na slobodu.
Jedna od brojnih knjiga koje prikazuje tu za nas presudnu epohu: 1980-e i 1990-e godine, kasni socijalizam (dekadenciju) i ranu liberalnu tranziciju (prevaru), jest Slobodna Lee Ypi koju sam čitala nakon Magaraca Heni Erceg. Ypi je Albanka; odrasla je u periodu tvrdog, zamrznutog socijalizma i iznenadnog demokratskog prevrata, da bi 1997., kada izbija građanski rat, emigrirala u Italiju (gdje je studirala) i potom još dalje na zapad. Danas živi u Engleskoj, predaje na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti i bavi se, uz ostalo, marksističkom teorijom. Slobodna me zbog teme odmah privukla, no slušajući autoricu na predstavljanju knjige u Zagrebu malko sam se ohladila zbog njezina mjestimično automatiziranoga govora (boljka uspješnih pisaca koji često javno nastupaju), povremene komodifikacije socijalizma i inzistiranja na anegdotalnosti. Pod dojmom toga, očekivala sam da će ona u ovoj autobiografskoj knjizi egzotizirati Albaniju, reproducirati balkanizme i stereotipove o socijalizmu te izbjegavati dublje uvide, kako bi zadovoljila očekivanja zapadne publike. Slobodnu sam stoga započinjala i prestajala čitati više od mjesec dana. Kad sam napokon odmakla nekoliko desetaka stranica, prošla prvo poglavlje „Staljin“ i zaboravila pop-efekt prve rečenice („Nikad se nisam pitala što znači sloboda do onoga dana kad sam zagrlila Staljina.“), predrasude su iščezle. Do kraja čitanja, Ypi me dobila, i to ne toliko zbog onog što i kako opisuje, koliko zbog načina na koji kroz pripovijedanje uspijeva problematizirati pojam slobode.
Slobodna se, naime, sastoji od dvije cjeline: u prvoj autorica pripovijeda o svom djetinjstvu kada je kao dobro socijalističko dijete vjerovala u istine režima i sudjelovala u njegovim ritualima. Njezin glas tu nije sasvim infantiliziran, već je riječ o kombinaciji djetinje modulacije s onom odrasle osobe. Nižu se tako priče o striku Enveru (Enveru Hoxhi), limenci Coca-Cole kao reliktu Zapada, svakodnevici života u najizoliranijoj zemlji socijalističkog arhipelaga koja je po mnogo čemu bila različita od socijalističke Jugoslavije. U središtu su brojni sitni nesporazumi između djevojčice i njezine obitelji koja u to vrijeme prikriva svoj građanski background i pretke nepoželjnih biografija. Potonuli socijalistički svijet prikazan je vrlo dobro, s osjećajem za komično i ironiju, ali da je knjiga svedena samo na tu dimenziju bila bi plošna i nevjerodostojna – kao što su plošne i nevjerodostojne brojne knjige o socijalističkoj svakodnevici pisane u postsocijalizmu.
Drugi dio daje balans priči; u njemu se opisuje albanska stvarnost od trenutka pada komunističke vlasti i prvih izbora do građanskog rata 1997. godine. Gotovo preko noći dvanaestogodišnja djevojčica otkriva tajne svoje obitelji i lažne mitove djetinjstva. Tada prvi put putuje u inozemstvo, s bakom u Grčku. U avionu prvi put vidi šarenu plastičnu vrećicu, a u Ateni prvi put jede banane, nosi traperice, čeka na semaforu i shvati da ljudi mogu voditi pse na povodcu. U postsocijalističkoj Albaniji tada vlada kaos, premda se osnivaju stranke, održavaju prvi izbori, restrukturiranju poduzeća i dozvoljava kritizirati stari režim. Nezaposlenost je velika, propadaju brojne tvornice, dok deseci tisuća Albanaca u prekrcanim brodovima odlaze u Italiju, gdje će mnogi od njih za koju godinu postati novo europsko roblje (Ypina majka njeguje stare Talijanke) ili se odati kriminalu i prostituciji (poput njezine najbliže prijateljice iz djetinjstva). Na djelu su prvobitna akumulacija kapitala, divlje poduzetništvo, grabež društvene imovine, stvaranje nove političke klike i sukobi novootkrivenih identiteta. Otac (ranije politički zatvorenik) ne može naći posao; pet jezika koje govori nedovoljni su da nadoknade njegovo nepoznavanje engleskoga. Iščezavaju snovi o kapitalizmu i životu kakav živi „ostatak Europe“. Pri kraju knjige umetnuti su i dijelovi autoričina dnevnika iz 1997. godine u kojima opisuje svoje tinejdžerske turbulencije u predvečerje uoči građanskog rata, nakon čega je uslijedila faza potpune nijemosti i naprasan bijeg iz zemlje. Atmosferu koja je vladala te 1997. godine opisuje riječima: „Kao da smo se vratili u 1990. Vladao je isti kaos, isti osjećaj nesigurnosti, isti kolaps države, ista ekonomska katastrofa. Ali s jednom razlikom. Te 1990. nismo imali ništa osim nade. A 1997. izgubili smo i to. Budućnost je djelovala tmurno. A morala sam se ponašati kao da i dalje postoji budućnost i donositi odluke zamišljajući sebe u njoj.“ (prevela Katarina Penđer).
Ypina priča o vlastitom „odrastanju na kraju povijesti“ (tim podnaslovom ona ironizira sintagmu Francisa Fukuyame) čini savršeno nategnuti luk – od bezbrižnog djetinjstva u zemlji socijalističke neslobode do nesigurnog mladenaštva u zemlji demokratske slobode. Pokazujući kako se društvene okolnosti reflektiraju na živote pojedinaca, ona demontira razne političke mitove poput onih o socijalističkoj tamnici, demokratskom prevratu ili uspjesima tranzicije. Također, preko pripovijedanja o svom životu problematizira samu prirodu slobode u različitim ideološkim sustavima. Pri tome, Ypi ne poništava razlike između Albanije prije i poslije 1990. godine niti zagovara depolitizaciju i eskapizam kao načine ostvarenja osobne slobode. Njezina priča nas potiče da promislimo kada smo i koliko slobodni te, možda najvažnije, što uopće činimo sa svojom slobodom.
Blejati u nebo
Ipak, suočavanje s 1990-ima, uopće suočavanje s prošlošću ima i svoje naličje – ono se iskazuje u vidu fiksacije na iste povijesne teme, događaje, ljude, interakcije. Na muzealizaciju i spomenike. Interpretacije i reinterpretacije. Udžbenike, heroje, pijetet. I koliko god sam i sama uvjerena da bez poznavanja prošlosti nema modernizacije u sadašnjosti, s vremena na vrijeme pitam se koliko je onima koji dolaze iza nas sve to zamorno. Nezanimljivo? Opterećujuće? Komično? Pitam se i može li se društveno pamćenje održati na drukčiji način, a ne samo tako da mlađim generacijama za nogu vežemo starudiju naših iskustava, mišljenja, sjećanja, očekujući da je oni nose dalje kao svoju legitimaciju? Ponavljamo li tim činom ono što smo i sami iskusili u mladosti kad su i naš korak otežavali tuđi utezi prošlosti?
Kad se zapetljam u takvu dijalektiku između nužnosti pamćenja kako bi se razumjela sadašnjost i nužnosti zaborava (ili slobode nepamćenja) kako bi se živio novi život, sjetim se pjesme „Kraj i početak“ Wisławe Szymborske. U njoj se ta dijalektika lijepo opjevava. Ona se tu ne rješava, već samo potvrđuje, moguće u želji da se one koji su poput mene fiksativno zagledani u prošlost podsjeti koliko je važno moći slobodno blejati u nebo. Pjesmu čuvam u mobitelu kako bih joj se mogla vratiti bilo gdje i bilo kad, na mjestima i u trenucima – poput ovoga – kad se naruši ravnoteža svijeta.
Za kraj ovog kolovoškog dnevnika čitanja prepisujem njezine prve i zadnje strofe.
Kraj i početak
Nakon svakog rata
netko mora pospremiti.
Kakav-takav red
sam se neće napraviti.
Netko mora odgurnuti ruševine
na rubove cesta,
da mogu proći
kola puna leševa.
(…)
Oni koji su znali
o čemu se tu radilo,
moraju ustupiti mjesto onima,
što znaju malo.
I manje od toga.
Konačno skoro pa ništa.
U travi koja je prerasla
uzroke i posljedice,
netko mora ležati
s klasom u zubima
i blejati u nebo.
S poljskoga prevela Đurđica Čilić
