O novom Nikolaidisovu romanu iz kojega donosimo ulomak Jurica Pavičić će reći: „U postjugoslavenskim književnostima teško je naći većeg mizantropa no što je Andrej Nikolaidis. Ako su ljudske naravi i priroda čaša, za ovog bosanskohercegovačkog pisca ta čaša jest i uvijek će biti poluprazna, a ne polupuna. Nikolaidis u svemu – od turizma do obiteljskih odnosa – svaki put nanovo pronalazi razloge da se snebiva nad ljudskom beščasti.
Treba li onda biti iznenađen što se Nikolaidis latio teme u kojoj je kristalizirana grozota ljudske vrste: ta tema je ono što je novinarstvo ne baš umjesno imenovalo kao “Sarajevo safari”. Oko ratnog turizma ljudi koji su plaćali da bi snajperom ubijali građane Sarajeva. Nikolaidis je izgradio mali, briketirani hard boiled krimić u kojem se balkanski nacionalizmi prepleću s Casom Pound i zapadnom alternativnom desnicom, a prikaz suvremene, tranzicijske Bosne s općim mjestima tvrdo kuhanog krimića.“
Molim vas da nam ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?
Roman Safari u Sarajevu trebao bi izaći početkom trećeg mjeseca kod zagrebačkog izdavača Hena com. Knjiga je, dakle, takoreći u štampi.
U pitanju je noir, hardboiled krimić. Po svemu sudeći, bogati fašisti iz čitavoga svijeta tokom rata u Bosni dolazili su u Sarajevo gdje ih je srpska neregularna vojska, u organizaciji Državne bezbjednosti Srbije, vodila da iz snajpera ubijaju civile. Cijene su bile visoke, naročito za ubijenu djecu. Danas se tim slučajem bavi italijansko tužilaštvo, koje je već saslušalo jednog osumnjičenog. Iz tog činjeničnog stanja razvio sam priču. Koju pokreće majka kojoj je italijanski snajperista 1992. godine ubio dijete u naručju. Ona angažuje sarajevskog privatnog detektiva – koji je tokom rata i sam bio snajperist, ali u bosanskoj vojsci – da Italijana pronađe i ubije. Nju ne zanima takozvani pravosudni ishod nego osveta, koju smatra pravdom potlačenih. Detektiv se potom da u potragu i psihopatskog ubicu, rodom iz slavne, takoreći moderno-patricijske rimske porodice, dakle jednog od onih za koje zakoni ne važe, pronađe u Sudanu. U prvom dijelu, knjiga je punokrvni noir. U drugom, ona je psihološki portret psihopatskog, bogatog fašiste koji vrijeme ubija obilazeći Epsteinovo ostrvo i satanističke seksualne orgije u Rimu. U trećem, to je priča o osveti. Usto je i melodrama – jer noir je, ne zaboravimo, u svojoj biti forma melodrame.
Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga?
Safari u Sarajevu je preciznije i dosljednije žanrovski u odnosu na druge moje knjige. Dosljedno je narativan: ovoga puta nema ekscesivnih esejističkih interpolacija. Sve je u funkciji radnje i izgradnje lika. U zbiru, ovo je formalno moj najkonvencionalniji tekst. Ujedno i najmračniji, najradikalnije antropološki pesimističan.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore?
Mogu probati. Safari u Sarajevu je Chinatown + Silence of the Lambs + Epstein files + Eyes Wide Shut + tone crnog humora + priča o nemogućoj ljubavi.
Muzički, to je Mozartov „Requiem“ odsviran unatrag.
Jedan. Majka: Lacrimosa
Metak uvijek pronađe metu. Jer metak pogađa i kad promaši – to zna svako na koga je pucano. Kad zvizne pored tebe, čak i ako te iz živoga nije prometnuo u mrtvoga, metak te je promijenio. Jer onaj na koga je pucano, nakon pucnja, na život ne gleda isto kao onaj ko je svoje vrijeme proveo u sigurnosti salona ili radne sobe. Tanka nit o kojoj život visi a koja u svakom trenutku, iz svakog razloga, može biti prekinuta, bolje se vidi kad pretrčavaš ulicu u kojoj vrebaju snajperi. Za onoga koji je promašen, vrijeme se dijeli na ono prije i poslije metka. Takav čovjek ostatak svoga života duguje promašaju: iz te perspektive čovjek drugačije gleda na sebe i svijet.
Niti jedan metak ne pogađa samo jednom. To što se u tkivo zario i naizgled zaustavio, neće prekinuti putovanje metka. Svaki metak ispaljen sa brda koji je pogodio sarajevsko dijete ubio je i njegove roditelje. Zato je svaki snajperista masovni ubica. To je, a ne gnjev Boga zbog dara života koji si upravo odbacio, istinski etički problem samoubistva: to što niko ko cijev pištolja pribije uza čelo ne može biti siguran da će ubiti samo sebe. Dihotomija živ – mrtav, uostalom, kako već biva sa dihotomijama – lažna je. O tome treba razgovarati sa djecom samoubica: o svim onim onomad mogućim životima koji su stajali pred njima, a čija je svaka mogućnost ukinuta onda kada je roditelj odlučio da napusti ljubav i brigu, pa umjesto toga jurnuo u tišinu i prazninu. Jedini je razložan argument protiv samoubistva kojega se mogu dosjetiti roditeljstvo. Bol koju osjećamo katkada učini da zaboravimo na to da svako od nas za sobom ostavlja bol: tako mnogo boli. Na ovaj ili onaj način, roditelj će sjebati svoju djecu – i to jednako važi za one najbrižnije kao i za one najnesmotrenije.
Iako si nebrojeno puta proklinjao majku i oca što su te rodili, dakle bez tvog pitanja bacili u svijet iz kojega je, uprkos uvriježenom mišljenju, teško izaći, jer umiranje nije manje mučno od života, to isto si učinio svome djetetu. Darovao si mu sve ono što si smatrao kaznom, očekujući pritom zahvalnost i poslušnost koje si, što je najstrašnije, i dobio. Na koncu si riješio da ti je dosta, da želiš van, ostavivši vlastito dijete u septičkoj jami u koju si ga svojeručno gurnuo, prosuvši po njegovoj glavi pri odlasku još jednu kofu žitkih govana, jer je samoubistvo stigmatizovano a dijete samoubice osuđeno da nosi teret očeva povlačenja sa bojnog polja. Baš tako je učinio moj otac kada je jednog majskog popodneva skočio sa balkona na dvanaestom spratu zgrade na Alipašinu polju. Danas, mislim, razumijem njegove razloge, što me ne čini manje bijesnim. Svi, uvijek, imaju takozvane dobre razloge. Što je veća gadost po srijedi, razlozi su uzvišeniji.
Ljudi rado osuđuju samoubice, iako je život pravno nevaljan. Ugovor je to koji smo, ako se naša okolina pita, obavezni poštovati – pa još poštovati doživotno – iako ga nismo potpisali, niti smo učestvovali u njegovoj izradi. Pravno-formalno, iste je prirode i rak: i to, naime, dobijete, baš kao i „dar život“ – da vas niko o tome nije pitao, niti ste u prilici poklon odbiti.
Stojim na mjestu sa kojega je Gavrilo Princip pucao na Ferdinanda i Sofiju, čekam taksi. S vremena na vrijeme, kako već čine ljudi koji ponekad pomisle da katkad treba uzdići glavu, pokazati prkos i reći „ne“, a onda je ponovo pognu ili pak ljudi kojima je beznadno dosadno, a spadam i u jedne i u druge – pogledam u pod. Kraj mojih blatnjavih cipela stoje otisci Principovih stopala, utisnuti u beton. Ploča koja je slavila ubicu uklonjena je, no otisci stopala su i dalje tu, koliko da podsjete kako se iluzije o slobodi i navike da se neprekidno širi lista onoga što je za slobodu dozvoljeno počiniti kudikamo teže riješiti no ropstva.
I metak koji je pogodio, rekoh li, nastavlja svoj put. Tako je Principov metak što potrgao je Ferdinandovu vratnu arteriju – ili je to bio onaj što se tom svečanom prigodom zario u Sofijin trbuh – nastavio svoju živahnu kretnju, pa odletio sve do Ypresa, suvereno jureći kroz rovove, bodljikavu žicu i izmaglicu od bojnog gasa, nadzirući leševe što trulili su u ledenim vodama močvare, pa se stuštio sve do Dardanela, do Galipolja, da i tamo prebroji mrtve, odakle se zaputio ka Sjevernom moru, gdje je nadzirao Bitku za Jutland na koncu koje je salutirao britanskim zastavama kada su se pobjednički zavijorile, pohitavši potom do Srednje Evrope da vidi kako se raspada Austo-Ugarsko carstvo. Bio je taj metak i iznad Versaja, lutao Moskvom, Varšavom i Pragom, vrzmao se kroz minhenske pivnice, volio skoknuti do Rima, kamo se rado vraćao, što da bi pratio Mussolinijeve marševe, što da bi slušao Poundove bijesne propovijedi na talijanskome državnom radiju. Nije mu teško bilo baciti pogled na to što Franco čini u Španiji. Kažu da se sit ismijao kada je u Marseju ustrijeljen srpski kralj Aleksandar Karađorđević, prekidajući smijeh samo da bi ponovio „kakva ironija, kakva ironija“, misleći pritom na činjenicu da je upravo država i tajna služba Srbije, dakle dinastije Karađorđević, njega i ostale bombe i metke dostavila Principu, skupa sa uputstvima za Sarajevski atentat. Naročito ga je zabavljalo to što je Karađorđević, kao i Ferdinand, ustrijeljen dok se vozio kolima, čega će se metak prisjetiti i na vijest o ubistvu Kennedyja, no ne prije nego što bude svjedočio Drugome svjetskom ratu, tokom kojega je lutao od Staljingrada do Normandije, od Kozare u plamenu do Dresdena u pepelu, nakon čega se metku gubi trag. Pojaviće se ponovo tek sedamdesetih godina, prateći u stopu Baadera, Meinhof i Ensslin, prateći ih strastveno i sa najvećom pažnjom u onome što će balistički humoristično nazvati njemačkim eksplozivnim neobarokom, posvetivši, ipak – moglo se to i očekivati – dužnu pažnju Olovnim godinama, jednako cijeneći i lijeve i desne akte terora koji će potresati njegovu voljenu Italiju. Kada je pao Berlinski zid, bio je tu, kao što je nazočan bio i padu mosta u Mostaru. Godine je proveo u Bosni, u zavičaju takoreći, svjedočeći zločinima u Prijedoru, Višegradu i Foči. Dok je ovaj ulazio u Srebrenicu, kružio je oko Mladićeve glave, kao da je nastojao stvoriti anti-oreol na glavi ne-svetog. Lutao je taj metak ispaljen kraj Miljacke u Franza Ferdinanda bezmalo čitavi vijek, sve dok pred zgradom Vlade Srbije nije usmrtio premijera Zorana Đinđića, kako je primijetio onaj koji je gađao najdalje i najpreciznije od svih srpskih pisaca, Svetislav Basara. Neki kažu da luta i dalje, jer ispaljeni metak ne ubija jednom; ne ubija ni dva puta, već ne prestaje ubijati, jer meci kratko putuju kroz prostor, no nikada ne okončava svoj put kroz vrijeme. Tako kažu.
Takođe kažu, oni koji se u te stvari razumiju, najebao je onaj koji je povjerovao taksisti kad mu je ovaj rekao da stiže za deset minuta.
Vrijeme prolazi. Kraj tebe tu i tamo mine poneki taksi. Uskoro je uslužnih vozila sve više: na koncu ti se čini kako se niz sarajevska brda ka Miljacki kotrlja lavina taksija, kao da uskom džadom kraj rijeke osim taksija i ne prolazi niko i ništa. Tako mnogo taksija. Ali niti jedan nije tvoj.
No tvoj jeste telefon što zvoni. Javiš se i koji minut kasnije si u pabu preko puta Hotela Evropa. Piješ Woodford i čekaš ženu koja te je pozvala saopštivši ti da ima posao koji, rekli su joj, samo ti možeš obaviti.
Tri dupla viskija kasnije, ona ulazi u lokal. Kada otvori vrata, dnevna svjetlos nahrupi u tamu kafančine i ona izgleda kao entitet sa aurom. Izgleda, zapravo, kao hologram što predstavlja svaku ženu sa kojom si ikada poželio spavati.
Znao sam ko je ona. Zapravo: znao sam ko je njen muž. Ljudi su za njega govorili: tajkun, lopov, ubica. Ja sam, pak, držao da taj čovjek zaslužuje Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Za razliku od mnogih dobitnika te nagrade, on je doista zadužio zajednicu. Zahvaljujući njemu kokain, koji je nekad koštao 100, sada je stajao svega 30 eura.
Njih dvoje su bili zlatni bračni par sa naslovnih stranica lifestyle i porodičnih magazina. Mediji su ih pratili kao krvosljednik: od šerijatskog vjenčanja, preko rođenja kćeri Nur pa do njenog osamnaestog rođendana za čiju je proslavu, kakvu Sarajevo do tada nije vidjelo, u demonstraciji autentičnog novobogataškog papanluka, bio iznajmljen čitav Hotel Evropa a limuzine zvanica bile parkirane sve do Vijećnice, što je, sve skupa, bila tek priprema za spektakularno, medijski dobro popraćeno šerijatsko vjenčanje mile kćeri Nur, na kojem je, uz oduševljenje i poneku suzu radosnicu prisutnih, otvoren poklon koji je mladencima poslao lično Erdogan.
On: siromašno dijete sa sela, ratni heroj, danas uspješan, bogat, religiozan muškarac. Ona: briljantna i snažna žena, koja je zbog sjenke tuge što ju je natkrila, sjenke koja je njenom licu podarila notu neodoljive tragedije, bila još ljepša i privlačnija; profesorica zbog koje su studenti, umjesto da drhtavom rukom pretražuju MILF kategoriju na pornhubu, po portalima i magazinima tražili njene kompetentne i hrabre intervjue, opremljene velikim fotografijama zgodnim za maštanje o njenom tijelu. Njihova kći: zanosna princeza, ponešto ekscesivna ponašanja, no široka srca, o čemu je svjedočila fondacija za brigu o ženama žrtvama silovanja koju je vodila. Zajedno, simbolizovali su bosanski san: ratnu traumu koja je izrasla u postratnu bajku. Ljudi za koje je ratno gladovanje bilo trening za siromaštvo u miru, obožavali su čitati o njima.
Zvala se Anisa. Kada se vjenčala sa Malikom, uzela je negovo prezime. Pružila mi je ruku i ne pogledavši me. Čim je sjela, po stolu je prostrla isječke iz novina. U lokalu je bio mračno, nisam uspio pročitati ni slova.
„Pretpostavljam da znate zašto sam vas zvala.“ rekla je.
„Da budem iskren, ne znam“, odvratio sam. „Ali drago mi je da jeste.“
Prijekorno me je pogledala: „Ja sam udata žena.“
„E, to znam. Mada to, po mom iskustvu, obično ne znači ništa“, dodao sam. (…)
