U knjizi Gabrijele Rukelj Kraškovič (Zagreb, 1980.) mnogo je cvijeća. Živog, rezanog, ubranog i plastičnog. Sobnog, vrtnog, livadnog i grobnog. Gladiola, đurđica, božura, sunovrata, tulipana, tratinčica, šeboja, perunika, hortenzija, penstemona, ciklama, orhideja; ljubičastog jorgovana, ružičaste magnolije, bijelog hibiskusa, crvenog gerbera, tamnoružičastog karanfila i tamnoružičaste matthiole, ljubičastog plamenca, ruža svih boja, i još: pelargonija, fuksija, begonija, adama i kaktusa, zumbula, ljiljana, ljubičica, zvončića, surfinija, kozokrvine i mušmulica… Ništa ne znam o cvijeću. Svako drugo s ove liste ne prepoznajem, za svako peto nikad nisam čuo. Nisam čak ni siguran da sve od nabrojenog spada cvijeće. Niti da sam sve točno prepisao. Ali nije to sve.
Pjesme i datumi
U knjizi Gabrijele Rukelj Krašković puno je i pjesama s Radija Sljeme. Tu su Gabi i Arsen, Radojka Šverko i Zvonko Špišić, Ivica Šerfezi, Ana Štefok, Trešnjevački mališani, Anica Zubović, Beti Jurković, Eti Juvan, Mirko Bačić, Nedžad Salković, Branko Blaće i Ditka Haberl, Lola Novaković i Vice Vukov, Adriano Celentano, Renato Zero, Umberto Tozzi, Gino Paoli, Mina Mazzini, Barry Manilow i Dorothy Squires. Za većinu naših izvođača sam čuo, od Talijana samo za Celentana. Nemam blagog pojma tko su Anica Zubović, Eti Juvan i Beti Jurković… Nepoznati su mi koliko i surfinije, penstemone i mušmulice.
Tu su i datumi. U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća započinje datumom kada autorica dolazi u kuću cvijeća (25. listopada 1982.). Za njime dolaze datumi prometnih nesreća (22. rujna 1989., nesreća autobusa u kojoj je uz četrnaestoro djece poginula i Snježana), datumi i godine samoubojstava vješanjem (za B.T. roditelji su rekli: „Oduvijek je bila hirovita.“). Nema političke povijesti u kući cvijeća. Nema govora na Gazimestanu, štrajka rudara u rudniku Stari trg ni proglašenja Dana državnosti. Spominje se Tuđman (volio je čini se „zadarski super bend“ Forum), ali nema njegove smrti. Tu su osobni datumi (25.10.1982., 11.6.1980.), datumi telefonskih razgovora s majkom, datumi smrti roditelja, datumi bolesti i kemoterapije, datumi snova. S nekim datumima možemo se i osobno povezati. Datum kada se krsna kuma iskrala u sitne sate iz svog stana i negdje u blizini Selske pronašla stablo za vješanje dobro mi je poznat. S nekima od osobnih datuma Gabrijele Rukelj Krašković možemo se i vrlo osobno povezati.
Knjiga Gabrijele Rukelj Krašković nosi naslov U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća (iz arhive ili dok je život bio cvijeće). O cvijeću ništa ne znam, Radio Sljeme nije moj stil, ali s knjigom i njenim stilom neobično se snažno povezujem, počevši od naslova pa sve do posvete. Debitantski roman zagrebačke likovne umjetnice neobična je literarna kutijica: po cvijeću i pjesmama, preciznosti teksta i preciznosti brojaka, po stilu i po strukturi. Isprva nije jasno što čitamo, ni kako je to sklopljeno. Autofikcijski zapisi redaju se nasumično, spajaju sa sličicama o Marles kuhinji, obiteljskom automobilu (s presvlakom od drvenih masažnih kuglica) ili promocijom Zepter posuđa (na kojoj je obitelj osvojila maleni dječji komplet Zepter bešteka). Okruženi smo nabrajalicama cvijeća, radijskih pjesama, boja haljina. U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća može biti bilo što, kolaž osobnih zapisa ili zbirka poezije, ali ništa još ne znamo. Ne znamo ni da smo u romanu. A onda na devedeset i devetoj stranici impresionistički zapisi dobivaju čvrstu pripovjednu strukturu. Stižu obrati i iznenađenja. U romanu smo; i to kakvom.
O cvijeću ništa ne znam, Radio Sljeme nije moj stil, ali s knjigom i njenim stilom neobično se snažno povezujem, počevši od naslova pa sve do posvete
Zajec i Kirin
Mehanizmi i trikovi autobiografskog romana o odrastanju u roditeljskom domu u Zaprešiću postaju jasniji kada se zna kako je knjiga nastala. U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća prvo je bio naslov trodnevne izložbe postavljene u „Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke“ na Dolcu. Autoricu je privukla ideja da parafernalije svog malograđanskog djetinjstva predstavi na jednoj prestižnoj građanskoj adresi. Izložba je sastavljena od stotinjak crteža i, za ovaj tekst važnije, četrdesetak kratkih proznih zapisa. Posjeta je bila zanemariva, nešto malo preko zbroja prstiju dvije ruke, a one malobrojne koji su obišli izložbu dojmili su prije svega izloženi prozni zapisi. I sada stvari postaju jasnije. Roman je visio. Izložba je postala inkubator romana, „Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke“ njegov laboratorij. Knjiga U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća nastala je u pustoj galeriji onako kako je avangardna glazba dvadesetog stoljeća nastajala u praznim koncertnim dvorana, a eksperimentalni filmovi pred praznim kino-dvoranama, na projekcijama za projektore.
Na predstavljanju knjige u Gradskoj knjižnici Prečko, adresi smještenoj negdje na pola puta između kuće cvijeća u Zaprešiću i stana Zagorke na Dolcu, autorica je kazala kako je poticaj za pisanje knjige dobila od Tomislava Zajeca i Miroslava Kirina. Dramatičar i pjesnik rekli su: piši. Kirin je stao uz spisateljicu. Zajec je rekao ne misli na publiku. Put je vodio do knjižnice na Krvavom mostu, gdje su se zapisi svakodnevno brusili i dopisivali, pa iz Tkalčićeve prema Zvonimirovoj i redakciji izdavačke kuće OceanMore, gdje su rukopis pročitali i odmah kazali, idemo s knjigom van. Sama ideja romana stigla je tek pred kraj procesa. Priče koje su visjele na zidovima i čitale se stojećki organizirane su u romanesknu strukturu.
Knjiga U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća nastala je u pustoj galeriji onako kako je avangardna glazba dvadesetog stoljeća nastajala u praznim koncertnim dvorana, a eksperimentalni filmovi pred praznim kino-dvoranama, na projekcijama za projektore
Kuća cvijeća i Bijela knjiga
Roman Gabrijele Rukelj Kraškovič može se usporediti s nedavno objavljenom Bijelom knjigom Han Kang (Hena com, listopad 2025.). Obje knjige su fragmentarne, obje se bave opsesivnim motivima i obje se bave obiteljskim traumama. Južnokorejska nobelovka na početku knjige o bijeloj boji piše: „Rekli su mi da je prvo dijete moje majke umrlo ni dva sata nakon što se rodilo… U blizini nikoga nije bilo. Jedini telefon u selu nalazio se u trgovinici uz autobusnu stanicu, udaljenoj dvadeset minuta hoda. Otac se još šest sati nije trebao vratiti s posla… Bila je rana zima, prvi mraz te godine. Moja dvadesetdvogodišnja majka otpuzala je u kuhinju i prokuhala malo vode da sterilizira škare…“ Gabrijela Rukelj Kraškovič knjigu započinje zapisom o „savršeno urednim prostorima“, „besprijekorno uređenih vrtova, okućnica“: „U tim kućama / Nikada / Ništa / Nije / Bilo u redu“. Han Kang zatvara roman zapisom „Potpuna bjelina“; Rukelj Kraškovič posvetom majci iz kuće cvijeća.
Spisateljica Han Kang Bijelu knjigu piše kao da kistom i crnom tintom ispisuje znakovnu kaligrafiju. Slikarica Rukelj Kraškovič piše kao da slova i brojke Wordom kleše u granit. Iako je građa obje knjige rasuti prozni teret, i Bijela knjiga i Kuća cvijeća sklapaju se u romanesknu strukturu. U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća jedinstvena je struktura, u fragmentu i cjelini. Stil Gabrijele Rukelj Kraškovič je lapidaran i oštar, emotivan bez sentimentalnosti, a organizacija teksta precizna. Rukelj Kraškovič nije napravila ni jedan krivi korak u svom debitantskom romanu. Kada shvatimo da čitamo roman, sve sjeda na svoje mjesto: i boje i datumi, i pripovjedna iznenađenja i pripovjedni viškovi. Na kraju i sama posveta dolazi kao pripovjedni obrat.
Spisateljica Han Kang Bijelu knjigu piše kao da kistom i crnom tintom ispisuje znakovnu kaligrafiju. Slikarica Rukelj Kraškovič piše kao da slova i brojke Wordom kleše u granit
Otvaranje kanala i pomirba s prošlošću
U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća knjiga je prava na vlastiti glas. Knjiga rezanog i plastičnog cvijeća, raspela i slika Bogorodica, datuma i boja, i knjiga pomirbe s kućom cvijeća, s mrtvima i živima. Kao i kod Annie Ernaux ili Karla Ovea Knausgårda, kao u svakoj dobroj i pristojnoj autofikciji, cilj nije nastavljanje starih konflikata i otvaranje novih, ni obračun s ovom ili onom kvarnom i smrtnom obitelji. U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća knjiga je otvaranja komunikacijskih kanala i pomirbe s prošlošću. Tako to čitam na ovom i onom mjestu, knjige čiji dugački i lijepi naslov previše ponavljam. Tako to stoji u kratkoj posveti na kraju romana Gabrijele Rukelj Kraškovič U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća.
