Bijele koke s neba pale
Cijelo selo zatrpale
Ono što znamo je da se riječ sigurno koristila prije pedesetak ili više godina. O tome svjedoče, barem koliko ja znam, dva pisana traga.
Prvi sam put saznao za nju iz srpskog prijevoda Šalamovljeve minijature „Kroz snijeg“. U toj pjesmi u prozi kojom se otvaraju Priče s Kolime, Šalamov opisuje “tehnologiju” utabavanja stazice po teško prohodnom Kolimskom snijegu. Usred jednolične bjeline tundre, “znojeći se i psujući, naprijed ide čovjek koji jedva diže noge i svaki tren upada u duboki, rahli snijeg”. Za njim se kreću ljudi koji “prvog” čovjeka ne prate u stopu, već koračaju pored crnih rupa kako bi proširili put. Kad se predvodnik umori, pada na snijeg pripaljujući belomorinu, a sljedeći u koloni preuzima štafetu. Tako se na kraju probije stazica.
Drugi sam put riječ sreo na prvoj stranici Proklete avlije. Pod “snijegom koji je zameo sve do kućnih vrata i svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid” leži grob fra-Petra. Do njega vodi stazica koju su proprtili ljudi za vrijeme njegove sahrane.
Između ta dva teksta, prošlo je točno trideset i tri godine. Oba opisuju utabani put kroz “celac”. Beskrajnu bjelinu koju danas nazivamo “neugaženi, netaknuti snijeg”.
Proveo sam ovih dana anketu i upitao svoje prijatelje što njima znači riječ “cijelac”. Nijedan od petnaestak ispitanika nije naveo njezino značenje. Otrgnuta od svojeg konteksta, bjeline vanjskog svijeta, riječ kod njih pobuđuje čitav niz najrazličitijih asocijacija: netko će reći da je to skraćenica za Zajednicu latinoameričkih i karipskih država, netko ritualni kolač, vrsta malog crva, poljupčić, čitav bonkas (a ne pola!) na partiju, nešto svježe i resko…
U rječnicima, naravno, možemo naći njezino značenje, očito zaboravljeno, kao što i telefonski imenici čuvaju brojeve nekad živih ljudi.
Eskimi ili mi?
Znamo također da je Nives Opačić upotrijebila tu riječ 2010. u naslovu svoje knjige Iza riječi: prtinom i cijelcem. Uz napomenu da je ova prva riječ “utabana ili utrta staza u snijegu, nastala prolaskom pješaka ili sanjki kroz debeli snijeg… a druga – već gotovo zaboravljena – neugažen snijeg, još djevičanski netaknut, u kojem još ni ljudska ni životinjska noga nisu ostavile trag”.
Spominje je i nedavno preminuli filolog Stjepan Babić u svojem članku „Tko ima više naziva za snijeg: Eskimi ili mi?“, u kojem navodi vrste snijega prema različitim osobinama: cijelac, čvrstac (čvrst, tvrd snijeg), pršić (sitan i suh), prošarica (snijeg što tu i tamo zaostane kad kopni), oprašak, oprašica i oprha (sitan snijeg kao prah), solika (oborina u obliku sitnih snježnih kuglica), stojser (u opisu V. S. Karadžića: “snijeg, tako veliki, da se ne može čučnuti, nego se mora stojeći srati”), sušac (suhi), susnježica (kiša pomiješana sa snijegom), slota (sitna kiša sa snijegom), bljuzgavica (razgažen i vlažan, obično s prljavštinom i blatom), ponovac (snijeg koji padne na stari), škvrljinjak (koji pada u veljači), rodinjak (proljetni), istresine (posljednji snijeg), vjekovnik (vječni).
Što se, dakle, desilo s našom riječju “cijelac”?
Jedino što mi pada na pamet jest da se promijenio naš odnos prema snijegu. Da bi se čovjek bavio njime, čistio ga lopatom ispred vlastite kuće dok sa strehe vise svjetlucave sige, skidao ga s auta, stresao s ramena, razgrtao rukavicama, da bi mu škripio pod čizmom, lijepio mu se na naočale, ledio naočale, da bi ga udarao po otvorenim očima, da bi čovjek razlikovao njegove vrste pa ga različito i imenovao – neophodan je uvjet da snijeg postoji u njegovoj okolini. Ima, dakako, i snježnobijelih radosti bez konkretnog snijega, ali one su mahom vezane za sjedenje u naslonjaču i buljenje u Snježnu kraljicu ili snowboarderske spotove na sportskim televizijskim kanalima, koji, moram priznati, imaju savršeni psihoterapeutski učinak i sjajno opuštaju.
Snijeg, kao pojava, prestao nam je biti važan onako kako je važan Eskimima, ili je barem bio našim precima. Nekad je na selu “djevičanski” snijeg bio uobičajena pojava i zbog same pojave i zbog poteškoće njegova savladavanja, razumljivo je da je nosio posebno, jedinstveno ime – “cijelac”. Danas, kad zbog globalnog zagrijavanja imamo sve manje snijega, a većina stanovništva živi u gradovima, snijeg sam po sebi nam je manje bitan, i označavamo ga pripadajućim atributima: “netaknut”, “tvrd”, “mokar”, “dubok”, “zaleđen”, “gnjili”, “velik”, “mek”…
Globalni porast temperature, zbog kojeg izumiru pojedine životinjske i biljne vrste, doveo je do odumiranja i jedne leksičke jedinice – “cijelca”. Životni vijek jedne riječi prestaje kad nam više nije važna ili potrebna pojava koju ona označava.
[…] cijelac, čvrstac (čvrst, tvrd snijeg), pršić (sitan i suh), prošarica (snijeg što tu i tamo zaostane kad kopni), oprašak, oprašica i oprha (sitan snijeg kao prah), solika (oborina u obliku sitnih snježnih kuglica), stojser (u opisu V. S. Karadžića: “snijeg, tako veliki, da se ne može čučnuti, nego se mora stojeći srati”), sušac (suhi), susnježica (kiša pomiješana sa snijegom), slota (sitna kiša sa snijegom), bljuzgavica (razgažen i vlažan, obično s prljavštinom i blatom), ponovac (snijeg koji padne na stari), škvrljinjak (koji pada u veljači), rodinjak (proljetni), istresine (posljednji snijeg), vjekovnik (vječni)
Mećava
Ali manjak snijega ne znači ništa drugo nego sve češće snježne oluje. Sudeći prema znanstvenicima, sezone snijega u budućnosti trajat će sve kraće, dok će mećave biti sve učestalije. Gotovo svake godine neki predio Zemlje pogodi stravična i neočekivana oluja. Razlog tome je nakupljanje vlage u atmosferi. Zbog klimatskih promjena, nad oceanima i jezerima se nakuplja topli zrak koji u susretu s hladnim zrakom stvara snježnu oluju.
Jedan takav neočekivani kijamet pogodio je Beograd prošli mjesec. Portali su, kao da je nekakvo opsadno stanje, iz minute u minutu izvještavali kako se država rva sa stihijom: vozni je red bio usporen, na barskoj je pruzi obustavljen promet, a neki su vlakovi bome i zaglavili u snijegu, letovi s aerodroma su bili otkazani, prevrnuo se autobus s odbojkašicama, tramvaji su izlijetali iz šina… Zanimljivo je kako jednu državu koja ima kontinentalnu klimu, sa svim svojim lopatama i ralicama za snijeg te nedavno naručenim protuzračnim sustavom S-400, preko noći izbaci iz pogona nešto tako jednostavno kao što je snijeg.
Stojeći tog jutra, kao u kakvom ruskom romanu, na snijegom odsječenoj stanici i čekajući autobus ili tramvaj koji, naravno, nisu dolazili niti će doći, prisjetio sam se Sorokinove Mećave, knjige koju sam prevodio prije četiri godine, a koja nikad nije bila toliko aktualna kao danas. U toj povelikoj pripovijesti napisanoj 2011., gotovo desetljeće prije korone, doktor se Garin kreće po svaku cijenu pravo, usprkos i u inat mećavi, glavnoj junakinji ovog djela, pokušavajući stići u Dolgoe (po naški: Dugo Selo) da bi bolesnicima donio cjepivo i spasio ih od velike epidemije. Čitav je njegov put zapravo borba s beskrajnim snježnim poljem koje se miljama pruža oko njega, s morem-cijelcem “koji ni jato gusaka ne bi utabalo”.
Sad mi je žao što te zime 2018., dok sam prevodio knjigu, nisam znao ni za riječ “cijelac” ni za narodnu sistematiku snijega koju je zabilježio Stjepan Babić. Sorokin u svojem djelu točno 268 puta upotrebljava riječ snijeg ili jednu od njezinih izvedenica, i ako je postojala savršena prilika da barem jednom “prokrijumčarim” odavno zaboravljenu riječ, onda je to bio taj prijevod. Ne samo zato što mi je “vanjski” razlog to dopuštao – snježni ambijent u kojem neprestano vije snijeg – već sam imao i valjani “unutarnji”, etimološki.
Kad su cvetale tikve
Netaknuti se snijeg na ruskom kaže snježnaja celjina, gdje drugi dio sintagme dolazi od korijena “– cel”. Naš “cijelac” čuva taj korijen u značenju “cio, cijel, čist”, ali i “zdrav, nenarušen” (što je kod nas ostalo u glagolu “iscijeliti”). Također slika krajolika na koji je polegnuo snijeg te sve izgubio u bezgrešnoj bjelini neupitno pobuđuje asocijacije na djevičanstvo i patrijarhalne iluzije o “skidanju junfa”, utabavanju puta u kojem aktivnu ulogu ima isključivo i jedino muškarac, koji prti svoju stazu koja će takvom možda i ostati, samo njegovom, a ako se netko i njome okoristi, morat će imati na pameti kurs koji je on zadao, gledati u veličinu njegovih stopa, zamišljati njega, prvoga. Upravo u tom značenju pronalazimo upotrebu korijena naše riječi u dušanovačkom žargonu iz romana Kad su cvetale tikve (“I budi fin sa njom, to je fina cura! I – još je cela. – Ekser, cela! Bilo to, nekad!”).
Naravno da bi moje rješenje bilo neuspješno, da bih se tako ogriješio o prevoditeljsku odgovornost, jer bih kod čitatelja riječju “cijelac” izazvao samo zbrku, možda bih i riskirao da prijevod proglase “kroatističkim”, jer tako danas riječ zvuči, možda bi me urednica optužila za “obogaćivanje” izvornika (“u izvorniku ovoga nema pa bi bilo dobro da i prijevod prođe bez toga…”), ali ovaj put – velim – čekao bih da padne prvi snijeg, da mraz stisne, da se konačno zaledi Wannsee, jezero po kojem “čitavu zimu plivaju patke i labudovi”, da se na knjigu, kao na snijegom pokrivenu šumu, spusti tišina, pa da čitatelj, uspavan nježnim zvukom klizanja saonica po dubokoj bijeloj površini, na tren dremne, a onda bih ga reskom riječi “cijelac”, čiji suglasnici oblikom podsjećaju na oštricu noža hokejaških klizaljki, trgnuo iz zimskog sna… Ali samo jednom.
*
Nedavno sam otišao popraviti zub u stomatološku ordinaciju koja se zove Bela koka. Moj zubar, koji je ujedno i pisac, ispunjava sve uvjete za profesionalno obavljanje svoje djelatnosti: ima meku ruku, čistu ordinaciju i neiscrpnu zalihu anestezije. Rado mu se prepuštam. A on mi često, za nagradu, udijeli i pokoji jezični savjet. Zavalivši se u stolac i primivši anesteziju, počeo sam mu, dok mi donja vilica još uvijek nije počela trnuti, pričati ovu priču o riječi “cijelac”. O Šalamovu, Andriću, Sorokinu.
“Što mi je ranije nisi rekao! Dok sam pisao Kozinskog.”
“Da”, odgovorio sam pomalo rezignirano.
“A znaš li kako se to kaže na engleskom?”
“Ne.”
“Virgin snow.”
Bi li moj zubar, da je kojim slučajem znao riječ, napisao “c(ij)elac” u svojem romanu i tako ga barem nakratko otrgnuo od zaborava? To ne možemo znati. Kao što ne možemo ni predvidjeti životni vijek jedne riječi – hoće li se ona neko vrijeme za nama zadržati u eteru, kao “plavi oblačak dima od belomorine nad svjetlucavim snijegom”, ili će je vjetar isti tren zamesti?
Kako god da bilo, siječanj je počeo nadprosječno visokim temperaturama, slalomašice je na Sljemenu dočekao “stracciatella-snijeg”, njegov površinski sloj probila je smećkasta zemlja, puše topao vjetar, virus se širi te će uskoro, kako pjeva jedan naš pjesnik, “procvasti visidjedovi” – eno, već vidim kako dižu svoje od južine umorne glave i nervozno zvjeraju…
