Dijaloški romani, kao i romani bez fabule odavno nisu neka novost, čak i u korpusu hrvatske književnosti, pa i u opusu Tatjane Gromače. Stoga forma i stil njezinog najnovijeg romana, Početnica za luđake, ne bi trebali nikoga iznenaditi, ili bi možda trebali iznenaditi sve, kako se uzme. Ovisi o dosadašnjem čitateljevom iskustvu s prozama Tatjane Gromače i promišljanju istih; netko bi mogao reći da se put prema „atonalitetu“ (da ne bude terminološke nedoumice, lik Početnice za luđake referira se na Schönberga) mogao naslutiti i ranije, mada je Gromača stekla ugled jedne od najboljih bernhardovskih autorica s ovih prostora. Pritom se ta bernhardovština u inficiranih pisaca najviše, da ne kažem uglavnom, očitovala u oponašanju duge eliptične Bernhardove rečenice, naglašavanju italikom određenih ključnih riječi, monološkoj koncepciji i gustom, paragrafima rijetko prekidanom tijeku teksta, monološke bujice cinizma. Nije teško dokučiti zašto je Bernhard naišao na plodno tlo na prostoru bivše Jugoslavije; dovoljno je da se imena austrijskih gradova, sela i planina zamijene s južnoslavenskima i da ovdašnji čitatelj tu sitnu prevaru niti ne zamijeti. Vremenom je Bernhard do te mjere poharao južnoslavenske književnosti (usporedivo sa svojevremenim utjecajem Krleže, magijskog realizma i jeans proze, te u skorije vrijeme beata), da su se neki pisci pošto-poto trudili odmaknuti. Hvalevrijedni su takvi pokušaji nadvladavanja samoga sebe i traženja novih poetičkih rješenja, no ono što mnogim domaćim piscima, a to se možda više odnosi na pjesnike negoli prozaike, ne ide u prilog, jest objavljivanje svih tih poetičkih (među)etapa kao relevantnih opusnih dionica. Suzdržljivost od objavljivanja baš svakog „work-in-progressa“ ponekad bi dobro došla.
Traženje izlaza
Sve ovo govorim jer Početnica za luđake, u kontekstu autoričina dosadašnjeg opusa, ostavlja dojam upravo tog traženja izlaza iz okoštalih poetičkih obrazaca, truda i potrage koji možda i nisu morali biti objavljeni. Jer, iako se Početnica za luđake nedvojbeno može odrediti kao roman, ili pak antiroman, doista je teško probiti se kroz njega i naći mu neki dublji smisao od puke bibliografske činjenice: roman je jer je objavljen i jer podliježe jednoj od mogućih definicija romana. Teško ga je zapravo i opisati, to jest, odgovoriti na ono pučkoškolsko pitanje „o čemu se radi?“. Ne radi se ni o čemu, osim o beskrajnom (dobro, ne baš beskrajnom, svega 160 stranica) naklapanju neimenovanog lika, koji jedva da je lik – preciznije bi ga se odredilo kao glas. Taj glas, baš kao i njegov sugovornik doktor, nemaju gotovo nikakvu profilaciju, pa niti priču: imaju samo riječi, a te nam riječi o njima ne govore mnogo, unatoč činjenici da barem jedan od njih dvojice doista može pričati o sebi. Njegovo je umijeće da mnogo pričajući o sebi ne kaže ništa konkretno.
Teško je, kažem, ovu knjigu ukratko – a to znači: teorijskoknjiževnim pojmovljem – opisati, a da biste stekli barem nekakvu predodžbu o čemu se radi, pokušat ćemo prikazati nekoliko uvodnih poglavlja. Knjigu otvara „Ab ovo“; na početku dijalog djeluje kao razgovor s policijom – jedan od sugovornika drugome prijavljuje nestanak osobe. Uskoro se ispostavlja da osoba prijavljuje vlastiti nestanak, da joj je sugovornik doktor, vjerojatno psihijatar, te barem to da je nestali vrlo načitan, reklo bi se kultiviran: već na prvim stranicama spominje Bretona, Prousta, Kafku, Joycea, Mariju Zambrano… Netko prijavljuje vlastiti nestanak: na terenu smo duboke filozofije i psihoanalize, možda i kliničke psihologije. O nestalome, odnosno samome sebi, govori ovako: „Ja sam njegova sjena, blijedi odsjaj njegove duše koji traga za puninom koju ponekad naslućujem, ponekad vjerujem da tek umišljam da ona uistinu postoji, ponekad mi se čini da je to igra, nekakva čudna, zamaskirana potreba mojega ega uz pomoć koje želim od sebe stvoriti nešto impozantno, nekakvu personu vrijednu naklona.“ Teško je čitajući bujicu njegovih riječi o samome sebi, osim ako čitatelj nije školovani psihijatar, dokučiti što konkretno njega muči; iz ovih redaka reklo bi se manjak samopoštovanja, potreba za prihvaćanjem, nekakav kompleks veličine, no to će se dalje nadopunjavati s raznim drugim, vrlo često nejasnim tegobama. U nastavku citiranog ulomka ovako govori: „Ja sam iscjedak njegova sekreta, kap njegove noćne polucije, prizemni dio njegova ushićena, bunovna sna, onaj koji se hvata u trenutcima buđenja. Ja sam olupina, olinjala ljuštura njegova uma i duše koja se nekuda otrgnula i pobjegla, ostavivši me da patim i da tragam, u nekoj čudnoj, opsesivnoj nakani da odgonetnem tko sam, tko sam bio prije negoli sam se izgubio, prije negoli sam ostao sam.“ Ako vam ovakvog patništva nije dosta, slijedi još stotinu i pedeset stranica. Osim da iscjedak i sekret nisu isto, u prvom poglavlju još saznajemo i da mu „sjećanja hlape“, da voli Nadiu, da vjeruje i ne vjeruje u besmrtnost duše, općenito da mnogo razmišlja o starenju, smrti, bogu, vjeri i duši, prethodnim životima kojih se duša ne sjeća, o nekakvoj višoj stvarnosti, sudbini koja je kao Damoklov mač, te da ga pisanje spašava i odgađa smrt.
Iako se Početnica za luđake nedvojbeno može odrediti kao roman, ili pak antiroman, doista je teško probiti se kroz njega i naći mu neki dublji smisao od puke bibliografske činjenice: roman je jer je objavljen i jer podliježe jednoj od mogućih definicija romana
Nepovezani fragmenti
Povremeno ambijentom poglavlje podsjeća na nadrealističke drame i igrokaze – glasovi lebde u praznini, nedefiniranom ne-realističkom prostoru i vremenu, govor im je pomalo lirski, često infantilan, lica su nevidljiva – no Početnica ipak nije nadrealistički igrokaz, a nije ni drama. Nastavlja poglavljem „Slika iz mladosti (I)“ koje naslovom čitatelju budi nadu u nekakvu fabulu, no to sjećanje na mladost opet nas bajkovito vraća u „jedan vrlo daleki grad, negdje na Mediteranu“. U njemu taj „stvor“, kako sam sebe naziva, skuplja nepovezane fragmente jedne ljetne večeri, liječi ljubavne rane i manijakalno se samozadovoljava, čak i u javnom prijevozu; unatoč tome, njegov sugovornik doktor uljuljkan je u atmosferu i „bilo mu je prijatno“. Tko je ovdje lud, pita se čitatelj. Doktor će, kako bi ispunio svoju ulogu stručnjaka, povremeno ovako govoriti: „Dok imate vezu sa svojom podsvijesti, dotle imate vezu sa sobom.“ Lik mu govori ovako: „Ljudi umiru zbog strahova, jer nisu kadri osloboditi ih se.“ Ljubav prema Nadiji malo razrađuje pa saznajemo da je riječ o platonskoj ljubavi prema djetetu no da u toj ljubavi nema ničeg perverznog ili seksualnog – zanesen je ljepotom i mladošću. Pritom u poglavlju mjesto nalaze i Nabokov i Gombrowicz. Ako čitatelj pomisli da će lik udariti tim tragom, opet je u zabludi – ljubav prema Nadiji kasnije se više ne razrađuje.
Poglavlje „Rasprava o Univerzumu (I)“ stilom i razradom motiva podsjeća na znameniti esejistički Krležin (Doktorov) uvod u roman Na rubu pameti; tako i ovdje lik u monološkoj bujici tipičnih krležijanskih motiva (trulež, ljudsko meso, provincija, kavane, mantili, šeširi…) osmišljava, po uzoru na njegovog homo cylindricusa, vlastitog homo duplexa „koji igra neku svoju igru, igru pretvaranja da je dio ovoga krda, ove mase koja histerično skandira ili spava, i koja bi, da može da se ukaže dovoljno dobar povod, sutra njegovu glavu položila na kakvu giljotinu…“ itd. Pored uspješnog omaža Krleži, izrijekom se lik poziva na Crnjanskog i njegove Seobe, pritom pisanje uspoređujući s povraćanjem. Usput budi rečeno, aktualnost Krležina romana usporediva je s aktualnošću Thomasa Bernharda: upravo Na rubu pameti djeluje kao Bernhard prije Bernharda. No Krležina, tj. Doktorova monološka filozofična bujica s početka romana vrlo brzo se spustila do konkretne fabule, zapravo dinamičnog spleta mnoštva događaja koji furiozno vode prema finalu, dok se Gromačin roman nastavlja vrlo kratkim poglavljem „Vi (I)“ u kojemu lik nastavlja frazersku bujicu o malograđanima „od kojih mu se bljuje“. To je ujedno i prvo poglavlje u kojoj se ne poziva na koje slavno ime, što će nadoknaditi idućim poglavljima „Zapisnik s uviđaja (I) i (II)“. Nakon Krleže, sad smo već kod Kiša. Ali niti u ovom „ispitivanju svjedoka“ neće se razmotati nekakva radnja, jer ovo nije Peščanik, mada pješčanik spominje. Spominje i svakodnevni felatio, ali u kontekstu masturbacije, po svemu sudeći, izgubivši se u latinskoj terminologiji. Naklapajući dalje o „probušenom balonu života“ referirat će se na Sokrata, Platona, Wittgensteina, Benjamina, Giotta, Picassa, Bethoveena, Freuda, Junga, Ciorana, Baudelairea, Nurejeva, Heraklita, a nećemo ostati pošteđeni niti sartreovske mučnine. Doduše, naznaka neke radnje se pojavila, ali tek čudan fragment iz parka o zaspalom pijancu i dječacima; tom prilikom i smijeh bilježi onomatopejom „ha, ha“, što je neobično za jednog štovatelja takvih stilskih perfekcionista poput Nabokova i dr.
Glasovi lebde u praznini, rečenice i mudrosti su papirnate, krute, opterećene tuđim mislima i teško je do kraja izdržati, a kamoli naći neku nit vodilju
Glasovi u praznini
Prošli smo sada više od trećine romana, no konkretne fabule, onako kako su je iz monologa i dijaloga znali izvući Kiš, Bernhard, Krleža, Crnjanski i dr., zapravo nema, a neće je ni biti. Glasovi lebde u praznini, rečenice i mudrosti su papirnate, krute, opterećene tuđim mislima i teško je do kraja izdržati, a kamoli naći neku nit vodilju, neki smisao svega toga. Romani ovakve forme nastoje kroz dijaloge (kao uostalom klasične drame) pružiti određeni kontekst i priču, no ako se taj dijalog svodi na sipanje kvazi – (duhovnih, psiholoških i filozofskih) razmišljanja o životu, ljubavi, starenju, duši i bogu („govor duše“, „simfonija postojanja“ i sl.), onda to više sliči na dijaloški lajfkoučing i to jednog malo pomaknutog lika, ili lika koji iz nekog razloga želi da ga takvim vidimo. Što je njemu zapravo? S obzirom na količinu kulturoloških referenci, čini se da lik nije u stanju među svima njima koji mu se roje u glavi iskonstruirati vlastiti identitet i da je to uzrok njegova „nestanka“; on nije netko, jedan, nego mnogi i to mahom geniji. No unatoč svima njima, Početnica za luđake svojom formom i „govorom duše“ autoricu dosta odmiče od negdašnjeg idola Bernharda i približava tipu pisaca kakvi su P. Coelho i W. P. Young. Što je legitimno, ali povlači pitanje: koji će štovatelj Tatjane Gromače sa zanimanjem i lakoćom čitati ovaj roman i koliko je strpljenja spreman uložiti u to? Kao i to, koliko će kod spomenutog fana autorica još imati kredita?
