Tri kratka za Marinka Koščeca
Molim vas da nam ukratko predstavite svoj novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?
Preko mosta je roman. Mislim da nije pogrešno opisati ga kao tehnotriler s elementima psihodrame, satire i groteske. Središnja mu je tema hibridizacija čovjeka, odnosno prodiranje umjetne inteligencije u svaki aspekt suvremenog života. Dok ovo pišem, tekst je već u postupku pretvaranja u papirnati predmet.
Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga?
Roman je začet s namjerom da nastavi tamo gdje je stao moj prethodni, Sami. U njemu, kao i u ovom, pokušao sam zamišljati kamo idemo, kao civilizacija i ljudska rasa. Samo što je otada prošlo pet godina, a kako se vrijeme strahovito ubrzalo, u našim su se svijestima u međuvremenu dogodili tektonski pomaci, koje roman nastoji zrcaliti: govoriti o egzistencijskim zebnjama proisteklima iz sadašnjice i vremena pred nama. Osim toga, tamo je u fokusu bila generacija dvadesetogodišnjaka, a ovdje primarno pratim sudbinu protagonista odmakle dobi, knjižničara koji je postao tehnološki višak i nakon otkaza se našao u, hm, vrlo izazovnim situacijama.
Možete li nam pokušati približiti svoj novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore?
Tko prati ovaj portal, kad vidi naslovnicu mojeg romana, vjerojatno će reći: gle, opet šuma, ovaj prepisuje od Monike Herceg. No čini mi se da su nam pristupi vrlo različiti. I ja sam veliki fan Agote Kristof, ali pisanje mi je posve drukčije. Privlače me „teške“, ozbiljne teme, ali nekako ne mogu zadržati ozbiljnost, tj. u tragediju ne uplitati komiku. Također, očito imam potrebu spajati sadržaje koji naizgled nemaju ništa zajedničko, na primjer digitalizaciju svijeta i nepalske imigrante u Hrvatskoj. Zabavlja me stvarati začudnosti. Tako je i ovaj roman pun bizarnih susreta i obrata, razgranat i mozaičan, ali puno sam pažnje posvetio sklapanju cjeline, razvijanju svake od tematskih niti i kompoziciji. Uistinu ne znam kojem je književnom djelu blizak; trudio sam se upravo odmaknuti od svih proznih autora koje poznajem i nešto mi znače. Istovremeno, usred romana nalazi se velik segment intertekstualnog putovanja kroz hrvatsku i svjetsku književnost. U cjelini sam idejno na tragu onoga o čemu su pisali recimo Donna Haraway, Harari ili Alessandro Barrico u knjizi The Game, ali vodila me prije svega želja da roman učinim što vizualnijim; da čitanje koliko je moguće približim učinku gledanja filmova npr. braće Cohen, Charlieja Kaufmana, Wesa Andersona ili Yorgosa Lanthimosa. Uz pokoji meditativni trenutak, jasno. Povlastica teksta, te ujedno njegova zadnja linija obrane pred tiranijom medija koji nam ispiru mozak, mogućnost je da stanemo na loptu, zadržimo dah…
***
Krajičkom oka opaža blistaj u grmlju; zraka sunca zahvatila je nešto glatko.
Zateklo ga je u zbilja nezgodnu trenu.
Ispruženog na šumskoj postelji. U zavali nalik koritu u koju se skotrljao niz padinu. U prepuštenosti osjetilima i blaženom zaboravu svega što je drugdje. Lice je uronio u vlažno lišće i rukama ga razgrtao kao da pliva. Možda mu se od veselja omaknuo i kakav roktaj.
Sad među granama razabire fotoaparat. Zatim i glavu iza njega, cinično nacerenu. Tip je očito zadovoljan lovinom. Poslali su ga po dokaz da se tu događa nešto čudno i bingo! Pohvala mu ne gine, možda i povišica.
Uzalud Janko leti za njim kroz raslinje. Nestao je.
Naravno da se moralo dogoditi. To sad izgleda tako logično.
Pred zrcalo staje nakon zacijelo više tjedana; izbjegavao ga je zajedno s ostatkom kupaonice. Nije da je očekivao išta bitno drukčije, ali prizor ga ipak impresionira. Lice boje kaljuže, obraslo čekinjama, oči manijaka. Ne može utvrditi jesu li to na njemu ostaci odjeće sjedinjeni s trunjem i grumenjem ili je biljni pokrov iznikao izravno iz kože.
Ovo će zapaliti web.
Ne treba dugo čekati. Udarna vijest dana.
Senzacija usred zabiti: otkriven čovjek-vepar!
Fotka je velikog formata, mora se priznati sjajno kadrirana i tempirana. Ovjekovječila ga je potrbuške, stopljenog sa steljom od gnjila lišća, usta uslijed zaokreta glave izobličenih u grotesknu grimasu; čitatelju upućuje pogled od kojeg se ledi krv u žilama. Neljudski.
Podnaslov dodatno raspaljuje maštu: Kakve sve tajne skriva Zdrvlje?
Reporter objašnjava da je selo davno izumrlo te u zaboravu čučalo duboko usred neprohodne prašume sve dok se nisu proširile glasine o bizarnim ukazanjima oko njega. Neki ih smatraju halucinacijama, no svjedočanstva se poklapaju: uistinu je riječ o bićima donekle sličnim ljudima, premda potpuno lišenim civilizacijskih atributa. Istraživački napori portala urodili su nepobitnim, materijalnim dokazima postojanja tih stvorova, po svemu sudeći opasnih, agresivnih, izrazito krvoločnih.
No što ih je stvorilo? Zašto baš sad? Zašto su se bića pojavila upravo u zabiti zvanoj Zdrvlje? Koja je uloga tajanstvenog zaselka u ovoj prirodnoj anomaliji? Je li selo rodilo zdrvljenskog polučovjeka ili je on selu donio smrt?
Je li posrijedi endemska vrsta, životinja koju su zasad nedokučive evolucijske pogodnosti ili genetski incident uzdigli gotovo do ljudskosti?
Ili je ovdašnji čovjek, izmaknuvši Božjem pogledu i civilizacijskim uzusima, u nekom sumračnom trenu počinio sramotu sparivanja s beštijom?
Da nije možda duboko pod stoljetnom šutnjom u selu zakopana još kakva mračna tajna? Ne leži li u lokalnom glibu bolna istina o svima nama?
Autor se suzdržava od odgovora. Čitatelje poziva da se, radi očuvanja izvornog integriteta pojave, kao i radi osobne sigurnosti, ni u kojem slučaju ne približavaju navedenoj lokaciji; iznimno je važno da ostane netaknuta dok znanstvena zajednica ne utvrdi činjenice. Priložen je isječak Google mape.
Članak dugo ostaje na vrhu stranice te zasjeda na prvo mjesto među najčitanijima.
U prostoru za komentare pljušte postovi.
Alo novinar, i ja bi gljiva koji si se natuka!
Pa kaj, ko da su u toj pripizdini selaki ikad drukčije zgledali.
Ja imam jednog takvog doma, čitavi vikend se ne makne s kauča.
Integritet tog sranja treba zaštitit napalmom iz zraka.
A jel to ipak jestivo? Vepar s blagim okusom čovjetine, why not. Odoh ja tamo s puškicom.
Janko odbacuje mobitel. Korača prostorijom. Leži na leđima i zuri u strop. Još hoda. Uzima mobitel.
Pojavio se nastavak.
Članak je dopunjen stručnim mišljenjem. Ekskluzivno za portal, fenomen je protumačio paleoantropolog s Instituta za arheologiju. Riječ je definitivno o homininu, tvrdi. Objavljeni materijal potkrepljuje rezultate teorije kojom je prije nekoliko godina izazvao golem prijepor: ne samo da je Homo erectus obitavao u ovim krajevima, nego se lokalni čovjek razvio od njega izravno, a ne preko posrednika Homo sapiensa. Autohtonu civilizaciju utemeljila je erectusova disidentska podskupina Homo diserectus, odbacivši uspravno držanje kao i sve o njemu ovisne aktivnosti. Zdrvljenska fotografija, poantira, dokazuje da diserectus nije nestao. Itekako je tu, u nama. Diserectus, to smo mi!
Komentatore je obuzela euforija. Vrije pod hashtagom #diserectmetoo.
Nepalci kunjaju sjedeći. Oko devet je navečer. Reklo bi se da još nisu u krevetu samo zato što im nedostaje snage za dovlačenje do njega. Janko daje sve od sebe da u glas unese dramatičnost situacije.
‒ Obrali smo bostan.
Imigranti podižu poglede, ali ne vidi se da ih je dotaknula ikakva informacija.
‒ Hoću reći da morate hitno ispariti. Ah… Nestati.
‒ Kako da nestanemo?
‒ Istog trena pokupite krpice i vratite se u grad, odakle god ste došli, ili pronađite nekakav drugi smještaj. Privremeno. Za svoje dobro. Dok se ne slegne prašina. Jer inače će vas žive pojesti. Krvi će vam se napiti.
Pogledavaju se. Ovo ih je zabavilo. Pokazuju zube i simuliraju vampirske ugrize u vrat.
‒ Baš moram nacrtati?! Sutra ujutro u selo će se sjatiti novinari i kojekakvi znatiželjnici. Zavlačit će se u svaki kut s kamerama. Vaše će kuće opkoliti. Silom će se probiti unutra da vas razgledaju izbliza. Da vas opipaju ili bocnu štapom, iščupaju vam čuperak kose, uzmu uzorak krvi…
‒ Što smo im krivi?
‒ Tamni ste.
‒ Neki se sunčaju da bi to postigli.
‒ Vi ste tamni na pogrešan način. I pogledi su vam mrki. Drugim riječima, zli. Naročito kad vas je nekoliko na okupu. Domaći čovjek to doživljava kao prijetnju. Nelagodno mu je vidjeti vas kako vikendom glavinjate čudnim mjestima, kraj reciklažnih dvorišta, uz potoke, po pruzi… Trn ste u oku, kažu. I pogibelj na cesti. Na tim svojim mopedima i biciklima, bez svjetala, od glave do pete u crnom, izlijećete iz mraka kao demoni i zabijate se u ljude… I još svašta se govori. Na primjer, da tramvaji i autobusi poslijepodne neizdrživo smrde po znoju.
Opet razmjenjuju poglede. Više im nije zabavno.
‒ Znate, na gradilištima sunce jako prži. A torba za dostavu na leđima…
‒ Znam. Ali kažu također da im se to zavuče u stan kad otvore vrata da preuzmu narudžbu. Pizza im prisjedne. Osim toga, rođeni ste negdje daleko. A danas se toliko drži do lokalnog proizvoda.
‒ Mi pridonosimo gospodarstvu. Nikome ne krademo kruh. Prihvaćamo najgore poslove. Ono što lokalni čovjek ne želi.
‒ E da, krađe. O njima se govori sve češće. Ljudi se više ne osjećaju sigurnima ni u svojoj kući, kamoli na ulici. Pogledajte, evo, Švedsku. Život je tamo postao nemoguć. Bande imigranata vode ratove na ulicama. A kakva je to zemlja bila…
Oči samo što im ne ispadnu iz duplji.
‒ I mi idemo prema tome, bez daljnjeg. Naši se ljudi već sada lišavaju ljetovanja da ne ostave stan na izvol’te. Izbjegavaju odlazak u Lidl u određene sate. Djecu ne puštaju u park. Svako toliko negdje ispliva silovanje. Dijete nestane na putu do škole. Izbodu časnu sestru. A neke stvari koje kruže mrežama službeni mediji cenzuriraju jer bi previše uznemirile javnost, na primjer užasni masakr počinjen u jednom samostanu…
Satrani su. Zgaženi.
‒ Naravno, vi ne idete na misu.
‒ U selu nema crkve.
‒ Koliko se vas pita, neće ni biti. A pitat će vas se sve više. To je jasno kao dan. Povijesni žrvanj drobi bez milosti.
‒ Mi smo došli raditi. Samo radimo ono što znamo.
‒ Tako je rekao i vuk Crvenkapici. A čovjek u čovjeku najradije vidi vuka. Ili vepra.
‒ Tko je Crvenkapica?
‒ Vidiš. Nema tu pomoći. Nepremostivo. Trebalo bi krenuti od nule, s predškolskom djecom. Ali djeca više ne čitaju.
‒ I zato nas treba kazniti?
‒ Preventivno. Ako još nikome niste naudili, to ne znači da nećete. Dokažite.
‒ Tako da odemo?
‒ Za početak. Dajte nam vremena. Malo-pomalo ćemo se naviknuti. Uskoro ćemo ionako biti u manjini. Uz malo strpljenja dočekat ćete da izumremo.
‒ Koliko vremena?
‒ Ja ostajem ovdje pozorno pratiti situaciju. Bit ćemo u kontaktu.
(Ulomak iz romana)
