Malo što ljude tako povezuje kao strahovi. U ovom slijedu tekstova nismo se odlučili za tematiziranje iskonskih strahova, poput onoga od smrti ili sakaćenja, gubitka autonomije, osamljenosti, javnog poniženja, da ne govorimo o milijunima fobija koje su realne, koliko god znaju biti bizarne. Odlučili smo se za tematiziranje suvremenih prijetnji čovječanstvu koje bude nelagode, brige, strahove. To su stari, nedavno obnovljeni strah od nuklearne kataklizme, mutacije virusa koja se aktualizirala s pandemijom Covida-19, strah od globalnog zatopljenja i klimatskih promjena kojima svjedočimo, konačno, najnoviji i najaktualniji, do jučer još iz sfere SF-a, strah od umjetne inteligencije koja stječe samosvijest i posljedičnu autonomiju. Svaka od tih prijetnji se reflektira u različitim oblicima i intenzitetima strahova. Ne zaboravimo, strahovi su tu da nam očuvaju a ne zagorčaju živote, hvala im.
U nizu tekstova koje objavljujemo tijekom kolovoza o strahovima pišu neki od najboljih suvremenih autora/ica poput Marije Andrijašević.
S livade iza moje zgrade gdje inače psu bacam lopticu ili mu, kad je zaboravim ponijeti, govorim „nema“ i predajem se poput konobara koji kapitulira s dlanovima kraj ušiju pred nezadovoljnim gostima, vidjela sam neobično prizemljen zeleno-roza oblak. Taj je oblak sa sobom donio nalet vjetra pun roleta, kartona, plastičnih lončanica i limenki, vihor lišća i granja. Pozvala sam Pippa uz nogu, privezala ga i s njim zagrabila do našeg ulaza. Dok sam uspaničeno čekala lift uz odobrenje domara da se liftom može, sjetila sam se da je u mojoj sobi ostao otvoren prozor, a rupa od nape nije dobro zatvorena i crijevo montirano u nju izbije i samo otvaranje vrata stana, a kamoli neki jači vjetar. Jači vjetar, recimo, neki sjevernjačić, nehajno počupa rolete s prozora moje sobe ili baci mladu vjetrušu u podnožje zgrade gdje joj, u pravilu, krvnici budu ili mačka ili vrana. Dva su razloga zašto se takvo nešto dogodi: stan je na sedamnaestom katu zgrade koja broji ukupno dvadeset i dva i blokira normalan protok vjetra i majstori koji su renovirali stan su mu zapravo presudili. I to ni manje ni više nego nedavnom poplavom otvaranja obrta za obnovu grada od potresa, a ne tučenjem zanata. Za prvo treba nekoliko dana, za drugo nekoliko, ali nikad manje od deset godina, i svaki zanatlija pamti dan kad ga je netko oslovio s „majstore“, u Dalmaciji uhu puno ugodnije „meštre“. Zanatlije i majstori, meštri znaju o čemu pričam i ovim ih putem srdačno pozdravljam!
Kanaliziranje vjetra
Nego, moj neboder prepoznatljiv je po svojim narančastim limovima i u njemu brojim negdje oko tisuću (!) susjeda s kojima dijelim pet liftova. Izgradila ga je Industrogradnja, kao i još nekolicinu zgrada u sedamdesetima u mom perimetru. Pozicija stana je sjever-istok, što je zbog obližnje Medvednice dosta nezgodno, jer kad se nešto odluči sručiti s nje ili je potpomognuto njezinom pozicijom, ovaj stan postane bojno polje. Ni u najljepšim danima ovdje nema mira, uvijek nešto zuji, zavija, ciči, uvijek u nekoj lajsni, dihtung gumi, instalaciji i ventilaciji naletim na kor narikača koje radnju ne guraju ni naprijed ni nazad, samo zastrašuju. Sile koje se stvaraju prilikom približavanja neboderu u trenutku udara vjetra u pravilu me udaljavaju od njega i ja se prema neboderu moram probijati uz monstruozan razdjeljak na vrhu čelenke ili potiljka. Nezgodno, pogotovo za one koji me promatraju u okrilju ulaza. Vjetar koji udara u središte zgrade razdvaja se u dvije putanje: juriša prema dolje i mete sve pred zgradom na van, i torpedira se uvis dovoljno silovito da skida metalne i keramičke pragove s balkona. Ne pomaže ni to što su u bloku sagrađena još tri nebodera, pa dolazi do kanaliziranja vjetra. Jer otvori u liftu nisu dobro sanirani i propusnost je u zgradi poveća, vjetar zna pomutiti i rad lifta: ako idem gore, sajle jedva vuku uvis i stvaraju dojam kao da sam u liftu ja i svi moji demoni, ili nekako iznimno lagano goni prema dolje, od lica mi radi tek uskvasalo tijesto foccacie i stvara dojam da će se sa mnom zabiti u dno okna, pa se u zadnji tren predomisli. Venturi. To je taj efekt koji spominjem u uvodu. U Londonu i Torontu neboderi sprječavaju normalan protok vjetra u prostoru koji nije dizajniran za tako visoke zgrade, jer da jest, tamo bi bili najprirodniji mogući neboderi – planine, karikirano razmišljam, pa tako i zapisujem. Ljudi se boje prolaziti pokraj njih, podiže ih uvis i baca poput lutaka, podiže i kamione i razbaca ih kao ljuto dijete svoju igraonicu. Donose se nove zakonske regulative, sve kako bi se spasili ljudski životi, ali i omogućila kapitalna izgradnja. Čovjek udari prvo ciglom, pa slovom i nije dovoljno. Za zamisliti se! Moj sjevernjak osim roleta još ništa nije odnio. Domar je i taj slučaj zimus prokomentirao s: Pa što sad, roleta malo bubne po glavi, još nije nikog ubila, veći su problem ove metalne oplate. I ode on.
Antropocen je svakom pogledu nasilan čin. Jedan meni dragi psiholog često je govorio da kakav ti je bio porođaj, takav će ti biti i život. Opet karikiram, ali kakvo će biti razdoblje antropocena onda nego nasilno na razne načine
Srpanjska oluja
A zašto nisam i ja otišla za njim? To si pitanje postavljam od srpanjske oluje kad sam bila gotova s idejnom zamisli izvornog eseja za ovaj serijal o velikim strahovima, čiji sam sinopsis potom brisala jednim dugim stiskom tipke „delete“ i uz povike: Laž! Besmislica! Podvala! Oh, Marija, you Iago!!! Otišla još uvijek nisam, tj. iselila se još uvijek nisam (iako uskoro hoću) jer meni ne sjedaju promjene. Historijski gledano, ne sjedaju mi dva tipa promjena: teško mijenjam životni prostor i držat ću ga se grčevito ma kako mi ne išao u korist, i teško turiram što oko vidi i osjećaj koji se pritom pojavi iznutra kad shvatim da su se dogodile arhitekturne i pejzažne promjene u mom neposrednom okruženju, mjestima koja sam doživjela, ne nužno i na kojima sam doživjela nešto. Ove potonje, kad se i dogode i ako su na neki način utjecale na ekologiju prostora, (moju) kulturu života, zajednicu koja tamo živi, moju zajednicu – obitelj, prijatelje, sugrađane, suseljane, beštijice, otkinu mi dio srca ili mu kucanje zaguše u, zamišljam da to mora biti tako ako baš s tim uspoređujem, tapkanje prstiju s unutrašnje strane dobro zatvorena groba. Moj grob je sustavno uništavanje prirode i pokušaj da ne zaboravim, da se sjetim kakav je prostor, okoliš bio kad sam ga prvi put vidjela. Ništa, doduše, ne spašava od zaborava, nema te pilule ni znanosti o književnosti, a bome ni belles lettres koji mogu držati duže od brufena na bolan zub ili kralježak (4-6 sati, ponekad i kraće, i čestitke Proustu na generacijama koje porađa i mrtav). Ja zaboravim cjeline, iskapam samo fragmente, od njih slažem nekakve pokušaje sjećanja, nekakav doživljaj, i dobro je dok fragment čini samo prostor, kad se u nekom drugom nađe čovjek, a ne mogu ih spojiti, omotam se u deku kao žena-burrito i čekam da me zub sudbine odgrize i ispljune. A što drugo, simbiocen? Kao da će doći dok ja živim i dišem, pišem. Oh, Marija, you stara solastalgičarko, ti si tek na pragu antropocena!
Moj grob je sustavno uništavanje prirode i pokušaj da ne zaboravim, da se sjetim kakav je prostor, okoliš bio kad sam ga prvi put vidjela. Ništa, doduše, ne spašava od zaborava, nema te pilule ni znanosti o književnosti, a bome ni belles lettres koji mogu držati duže od brufena na bolan zub ili kralježak
O antropocenu
O antropocenu, Zemljinu geološkom razdoblju, sve je već sadržano u jeziku. Nema ono veze sa Zemljom, u centru je čovjek, iako se odnosi na nekog drugog, tj. neku drugu. Simbiocen je u rangu udaljene fantazije u kojoj čovjek živi u skladu s prirodom, on nas tek čeka, a kako promjena ne dolazi preko noći, ni vi niti ja, dragi čitatelji i čitateljice, nećemo je doživjeti. Osim mikrolokacijski, kad nam prijatelji iz grada pobjegnu na selo, ali i to je posebna vrsta suživota s prirodom. Ali, fantastične vijesti stižu iz antropocena: može se jasno datirati, i to u 1945., kad su bačene dvije atomske bombe na Japan. Želim reći, bez imalo dvosmislenosti, da je antropocen u svakom pogledu nasilan čin. Jedan meni dragi psiholog često je govorio da kakav ti je bio porođaj, takav će ti biti i život. Opet karikiram, ali kakvo će biti razdoblje antropocena onda nego nasilno na razne načine.
Tako sam i ja, na kraju krajeva, pokušala izaći iz lifta koji je ta famozna superćelijska oluja odlučila usisati u zrak, na krov zgrade, do strojarnice, i tamo tresti, razbijati i zalijevati poput leda kroz vermut šejkeru. Tek kad me je adrenalin pustio, osjetila sam navalu straha, ali sam si i čestitala na pokušaju „preporođaja“: otvorila sam unutarnja vrata, upalila alarm, lupala po unutarnjim vratima u ritmu srca, da ga ne uznemirim, stigla se i ljutiti na psa jer je sve vrijeme bio pas – tj. lajao je, a zapravo na domara jer šta on zna, u jednom sam trenutku i kleknula jer sam osjetila da će me pokositi napadaj panike, a sad zbilja nije vrijeme. Ljudi su iz stanova izašli tek kad je oluja prošla, nitko me nije čuo, i u jednom kratkom blicu dolaska struje, lift se spustio na jedanaesti kat. Na izlazu sam baš gadno opsovala!
Želim reći, bez imalo dvosmislenosti, da je antropocen u svakom pogledu nasilan čin. Jedan meni dragi psiholog često je govorio da kakav ti je bio porođaj, takav će ti biti i život. Opet karikiram, ali kakvo će biti razdoblje antropocena onda nego nasilno na razne načine. Tako sam i ja, na kraju krajeva, pokušala izaći iz lifta koji je ta famozna superćelijska oluja odlučila usisati u zrak, na krov zgrade, do strojarnice, i tamo tresti, razbijati i zalijevati poput leda kroz vermut šejkeru
Misliti o viđenome
Ne znam, možemo ovo sve čitati u metaforičkom ključu, ali ono što mi se dogodilo kad sam s prozora poplavljena stana ugledala grad i osjećaj koji me je sašio, školski je primjer solastalgije, ma koliko topografski specifična bila. (Sad slijedi tipičan voiceover nekog Netflixovog dokumentarca o čovječanstvu, prirodi i nadi, čovjekovoj najboljoj prijateljici.) Ljudi su sat vremena nakon oluje bili vani, djeca su se igrala u parku okruženom stablima iščupanima iz korijena koja su za sobom povela i rasvjetne stupove, a ovi su pak ulupili automobile, rasprsnuta stakla nema gdje nema, neki dječaci, možda u ranim dvadesetima, izašli su vani sa sjekirama za gustiš i šaš i krenuli čistiti kvart. Najstariji su nekako najvokalnije tugovali: svatko zna neku prošlost nekog stabla. Jedna gospođa primjećuje o jednoj divljoj šljivi: Neki dan sam rondala da je posijeku, grana se na sve strane, što će tu divlje stablo, sad će mi srce puć. Druga joj kaže: Ostalo je za onima koji su odavde odlazili da bi se izgradili ovi neboderi. I napušten čovjek podivlja, što ne bi i stablo! (Sad slijedi tipičan comic-relief.) Ja, pametnjakovićka, primjećujem da kakva su ovo vremena došla, nitko nema motornu pilu. Ali, zapravo ne želim misliti o onome što jasno vidim. Ovi klinci što su izašli sa sjekirama, tući će zanat na ovakvim nepogodama, dug je put do motorne pile, trajat će godinama. Budućnost ne vidim, ali vidim tko će je zbrinuti. Dok ne dođe, meštri, srdačno vas pozdravljam!
Na sljedećim poveznicama pročitajte još tekstova iz serijala Veliki strahovi Martine Vidaić i Marinka Koščeca.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
