Malo što ljude tako povezuje kao strahovi. U serijalu tekstova “Veliki strahovi” nismo se odlučili za tematiziranje iskonskih strahova, poput onoga od smrti ili sakaćenja, gubitka autonomije, osamljenosti, javnog poniženja, da ne govorimo o milijunima fobija koje su realne, koliko god znaju biti bizarne. Odlučili smo se za tematiziranje suvremenih prijetnji čovječanstvu koje bude nelagode, brige, strahove. To su stari, nedavno obnovljeni strah od nuklearne kataklizme, mutacije virusa koja se aktualizirala s pandemijom Covida-19, strah od globalnog zatopljenja i klimatskih promjena kojima svjedočimo, konačno, najnoviji i najaktualniji, do jučer još iz sfere SF-a, strah od umjetne inteligencije koja stječe samosvijest i posljedičnu autonomiju. Svaka od tih prijetnji se reflektira u različitim oblicima i intenzitetima strahova. Ne zaboravimo, strahovi su tu da nam očuvaju a ne zagorčaju živote, hvala im.
Ovoga petka o strahovima piše nagrađivani romanopisac i prozaik Želimir Periš.
Prvi roman: Taokinja svijeta
Suprug je nervozan čovjek, izjeden poslom, stalno pod stresom koji često iskali na obitelji, posebno na ženi. Ona to više ne može trpjeti. Dvadeset je godina bila robinja njegove karijere i njegovih tjeskoba, odlučuje ne izgubiti više ni dan života. Više razumijevanja za njen jad ima društvo koje je upoznala na radionicama slikanja. Tamo je i jedan penzić, dandy. On slika životinje, ona pejzaže. Ponekad na istim platnima.
Međutim, suprug loše prima već i naznake njene odluke. Nagao je i impulzivan, posve nepredvidiv. Istodobno, u svom radnom okruženju suprug je oličenje pouzdanosti. Jedan je od tri operatera koji su zaduženi za takozvani crveni ključ, kôd koji osigurava pristup protokolu za lansiranje nuklearnog oružja. Suprug je stup državne obrane, onaj čije se ime ističe kao zalog za sigurnost. No kući, kući je ohol. Ne libi se mahati joj crvenim ključem pod nosom. Prijeti joj. Samo pokušaj, kaže. Samo pokušaj. Ona se guši u sebi. Zatomljivanje je najteži napor. Lomi se. Boji se njegovog crvenog ključa. Ostaje s njim poput taokinje svijeta. U posljednjem poglavlju mrlja crnu boju preko slike proplanka u gorskoj šumi.
***
Tema je veliki strah od nuklearne opasnost. Promišljati neke važne, pa čak i one posve jednostavne istine nalazim velikom mukom. Redom se osjećam: neadekvatan, nenačitan i intelektualno podkapacitiran. Nemam vlastitih stavova, a ono malo što imam stekao sam uz puno truda, tako da, izbjegavajući intelektualni napor, uglavnom klizim utabanim stazama. Sokratovski, znam tek da ne znam dovoljno i to me često paralizira. Ipak, osjećam određenu neopterećenost kad promišljam fikciju. Sloboda izmišljanja bez obaveze istine prostor je u kojem se osjećam ugodno, pa povremeno, a ovo je baš takva prilika, svijet promatram kroz prizmu opisivanja u književnoj formi. Tako, umjesto da razmišljam o velikom strahu, smišljam ga kao prozu.
Drugi roman: Vikend u šumi
Isto radno mjesto ali drugi lik. Sad čuvar crvenog ključa nije kućni tiranin i prikriveni psihopat nego divan i osjećajan muž kojeg bi svatko poželio u domu. On je ideal muža, zeta i oca, balansira stres s posla da njegova djeca nikad ne osjete ni trunku brige. A situacija nikad gora. Nuklearne slike otvoreno upiru prstima. Nuklearne sile otvoreno mašu crvenim ključevima.
Supruga je onaj isti karakter iz prethodnog romana. Izvještačena slika savršenog doma samo potiče njenu tjeskobu. Utjehu pronalazi na slikarskoj radionici. Nedavno je prijavila i da je upisala ples tanga. Plesni partner joj je jedan penzić, dandy, s radionice. Muž shvaća da mu njihova budućnost curi među prstima. Unajmljuje kuću za odmor u prekrasnom planinskom seocetu, negdje duboko u šumi. Romantični vikend, prilika za samoću, za šetnje, za razgovor, za intimu, za povratak u zonu sreće i ljubavi. Ona se veseli tome. On se veseli tome. Djeca su kod bake, kreću u petak poslije posla. No to je jutro neki silnik s druge strane planete zavrnuo crvenim ključem. Panika je. Moramo pokazati zube, govori general-pukovnik, šef odjela nuklearne obrane. No skoro će 17:00 i čuvar ključa pogledava na sat koji će uskoro označiti početak njegovog romantičnog vikenda. U 16:55 na pager mu dolazi poruka da je predsjednik odobrio otključavanje i neka se hitno javi u odjel. On baca uređaj u kantu za smeće i izlazi iz kompleksa. Iza njega zavijaju sirene. U posljednjem poglavlju vozi se uz suprugu cestom koja vijuga među visokim smrekama.
***
Cilj bi bio smisliti književno djelo. Zasad još nisam siguran o opsegu, no recimo da se ideja može realizirati u različitoj proznoj formi, opsegom između kratke priče i romana. Slušao sam kako je na FEKP-u Andrea Bajani izjavio kako, kad počinje pisati nije siguran hoće li to na kraju završiti kao pjesma ili roman pa to shvati tek nakon nekoliko mjeseci pisanja. To mi se učinilo strašno pretencioznim, no nakon nekog vremena mi se izjava slegla i zavolio sam je: u redu je biti pretenciozan umjetnik. Biti samozatajan i skroman pisac recept je za nečitanost. Pokušat ću i ja bahato pa reći da ću smisliti skicu za roman, dapače, nekoliko romana, s ciljem da mi približi ideju nuklearnog straha.
Treći roman: Divljina
U zabačeno pleme lovaca sakupljača u Amazonskoj divljini doseljava skupina Europljana. Nervozni su i izbezumljeni ali odlučni u tome da žive u prašumi. Domaće pleme, naviklo na susrete s turistima, prihvaća ih u onom obimu koji im odgovara. Nakon početnih pregovora dopuštaju im da pored sela izgrade vlastite nastambe. Naučit će ih i loviti, u džungli je život sve teži, plemenu će koristiti dodatne vrijedne ruke.
Međutim, Europljani teško uče. Ne ide im. Puno se svađaju. Krive jedni druge za neuspjehe. Već i konstrukcija jednostavne nastambe od kaučuka predstavlja im problem. Vremenom se donekle adaptiraju, ali daleko su od sklada s kojim živi pleme. Tjedan po tjedan, unutarnja nervoza sve snažnije izvire iz njih. Incidenti se nižu. Jedna doseljenica nožem je izbola domoroca koji je mislio da joj udvara.
Uskoro pleme vijeća. Zapadnjaci su im donijeli samo probleme, više od toga, donijeli su probleme i sami sebi. Oni nisu ljudi od džungle i iz džungle moraju otići. Vijeće je odlučilo. Ovi se bune, ali otrovom namazani vrhovi kopalja uvjerljivi su.
Pokisli Europljani dugo se probijaju kroz džunglu. Kad nakon puno hoda stignu do ruba i izvire na proplanak čitatelji saznaju da je svijet izvan prašume u nedogled rastegnuta spaljena zemlja, pepelom posuta pustoš nuklearne zime.
***
Što bi bila vrijednost mog teksta? Tek sam nedavno, za osobne potrebe, definirao novu ljestvicu vrednovanja umjetničkog djela. Ona ukratko glasi ovako: umjetničko djelo mi je onoliko vrijedno koliko ga se, nakon dužeg vremena, sjećam.
Već neko vrijeme imam neuroloških šumova koji mi utječu na pamćenje pa tako vrlo učinkovito zaboravljam ljude, mjesta i događaje. Neke stvari gotovo nikako ne mogu naći mjesta u mom registru zapamćenih stvari. Imam stopostotni uspjeh u zaboravljanju novca, odjeće i hrane. Zaboravljam obaveze, prigode i norme. Zaboravljam gdje sam stavio stvari da ih ne bih zaboravio.
Reklo bi se, zaboraviš ono što te ne zanima, i u tome svakako ima istine, ali branim se da me više stvari zanima nego moj fokus može obraditi. Svakako želim pamtiti ljude, no imena i lica pri upoznavanju zaboravljam već dok pružam ruku. Koliko je besramno selektivno moje sjećanje da imam ozbiljnih rupa sa stvarima koje sam proživio a da to više ni ne znam? Realno, je li to doista bio moj život, ako ga se ne sjećam? Cimer iz studentskog doba imao je zgodnu upadicu nakon jutarnjeg buđenja nakon težeg pijanstva: „Je li nam bilo dobro?“ Nismo znali kako nam je bilo, pa bismo odlučili da to znači da nam je bilo dobro i bili sretni zbog provoda koji smo proživjeli makar ga se ne sjećamo.
E sad, život na stranu, ali što sa svim tim zaboravljenim knjigama? Koliko sam truda uložio, pa tjednima sam je čitao a sad se ne mogu sjetiti gotovo ničeg iz nje. Ima li što tužnije?
A opet, neke pamtim. Krenuo sam dakle secirati zašto sam neke knjige zaboravio, a druge zapamtio pa otprilike pronašao vrijednost koja ih dijeli: emocija. Umjetnička djela koja sam zapamtio u meni su pobudila vrlo intenzivnu emociju. Jako dobro pamtim što sam osjećao kad se mila mala po koljenu ogrebala kad je pala čak u jarak. Pojma nemam što se dogodilo između korica Lovca u žitu, Lolite ili Ceste. Premisu imam, ali nestali su svi detalji. Od Majstora i Margarite su ostali malo mačka u tramvaju i pokoji vizualni detaljčić. A Marinkovićeva Kiklopa pročitanog u isto doba i sad cijelog imam u glavi, od reklama na Jelačiću, do Njutanji-Njutanji, i Melkiora koji zbog Enke pomisli: „O, zar su sve žene takve, a bog u njemu surovo odgovori: Sve!“ Ili Mostova okruga Madison, koliko sam ridao kad se Francesca pretplatila na National Geographic, ili Svile kad je Hervé Joncour drugi put prešao Kaspijsko jezero koje zovu morem.
Pritom, nije bilo važno koju je emociju tekst izazvao, dobru ili lošu, bitno je samo da je bila intenzivna. Eto, napokon moje misije: protiv zaborava smisliti roman sa živom i izraženom emocijom.
Tek sam nedavno, za osobne potrebe, definirao novu ljestvicu vrednovanja umjetničkog djela. Ona glasi ovako: umjetničko djelo mi je onoliko vrijedno koliko ga se, nakon dužeg vremena, sjećam
Četvrti roman: Nuklearni tango
Jedan simpatičan čiča, znanstvenik, svojedobno važna njuška u institutu za obogaćivanje urana, dane u penziji provodi blaženo. Napokon uživa u stvarima za koje nije imao vremena dok je radio. Putuje po Aziji, jedri po Grčkoj, upisao je tečaj slikanja. Uči prve korake tanga. Nikad nije imao obitelj, nije imao vremena ni interesa za intimu, pa po prvi puta otkriva putena zadovoljstva čulnih strasti. No jednako brzo koliko se svime oduševljava, brzo mu i dosadi. Nedostaju mu dani uzbuđenja u institutu. Šaka atoma koja je mogla preokrenuti vrijeme. U ruci je držao tajnu života i smrti, a danas drži koktel, ispraznu zabavu. Shvaća da je postao ono što je bio, a ne ono što jest ili bi mogao biti. Čitav radni vijek posvetio je znanosti da bi danas bio prošlost, a sutra zaboravljena prošlost. To ga mori. Postaje obijestan. Osjeća da ga je svijet iscrpio samo da bi se svi u njemu osim njega okoristili. Odlučuje da to ne može biti njegova sudbina. Odlučuje svijetu ostaviti drugu vrstu ostavštine. Odlučuje ga raznijeti. Ako itko to može, on može.
Vraća se na institut. Tamo na osnovu stare slave dogovara angažman da dva dana tjedno poučava mlade kolege, a zapravo samo želi biti bliže reaktorima. Aktivira neka stara poznanstva s ljudima koji imaju pristupa do sigurnosnih protokola. Zavodi neku ženu s tečaja slikanja čiji muž čuva crveni ključ. Zbog nje uči plesati tango. Posebno uživa u tim koracima. Naprijed lijeva, naprijed desna, naprijed lijeva, desno desna. Ti koraci za njega više nisu samo ples, to je senzualni ritam strasti koja će ga upisati u povijest svijeta.
***
No što je emocija u književnom tekstu? Emocija, prvo, posve je subjektivna stvar. Hoće li se čitatelj povezati s likovima pa preslikati njihove sentimente u sebe, hoće li se poistovjetiti sa situacijama, hoće li prepoznati sebe u knjizi ili se povezati toliko da mu je stalo do onoga što se između korica događa – sve su to eterične i subjektivne stvari, dio knjiške magije. Knjige koje proračunato igraju na emociju redom su prokazane ili osuđene na oznaku šunda.
Postoji li ipak emocija dovoljno univerzalna da u književni tekst upiše generalnu privlačnost? Naravno, ima u čovjekovoj psihi nekih neuralgičnih točaka na koje svi reagiramo i koja uvijek ostaju sigurno mjesto za knjišku manipulaciju. To su naprosto stvari upisane duboko u nas, ispod razine svjesnog intelekta, koje čame u mračnim neliteriziranim zakutcima ljudske mašine. Da ne premašim 10 kartica, zadržat ću se tek na jednoj simplificiranoj teoriji koja kaže da su bazične emocije, one koje ima i novorođena beba: ljubav i strah. Obje vladaju panoptikumom, no strah malo više.
Strah je najupečatljivija emocija zbog toga što je evolucijski najvrjednija. Tuga je moćna, ali rijetko ubija. Bijes je nešto korisniji, iako i opasan. Stid ima neku socijalnu ulogu, kao i ponos, blago onima koji ih nemaju. Ljubav je ona koja ljudsko biće vodi ka višem cilju, eteričnoj ideji opstanka života, transcedentnosti i besmrtnosti, pretvara čovjeka u ideju, pretvara Čovjeka u Boga. Međutim strah, niski prizemni jednostavni osjet straha, bez njega ništa jer zbog njega preživljavamo.
Peti roman: Geigerov nokturno
Čovjek nestrpljivo dočekuje dostavu, maleni paket u kojem je u puno stiropora upakiran Geigerov brojač. Uređaj je to ne puno veći od mobitela sa senzorom na žici kojim čovjek mjeri svaki pojedini predmet u stanu, papire, sadržaj frižidera, iza televizora, police pune bočica joda u kupaonici. Brojač se ritmično javlja sporim jednoličnim bipkanjem jer ništa u njegovom stanu nema značajnu dozu radijacije. Ujutro čovjek tramvajem putuje na posao, uzbuđen je. Tamo skrivečki skenira ured. Ostaje duže da može izmjeriti i one stolove do kojih inače nema pristupa. Radijacije nema. Slično se ponaša u teretani i u trgovini. Ritmički zvuk koji uređaj proizvodi smiruje ga. Više ne čita uz Chopina, nego navečer uz krevet ostavi upaljen brojač. Kad gasi lampu, gasi i brojač, kao da i njemu poželi laku noć.
Ujutro, dok se brije, primjećuje da su mu podočnjaci tamniji no ikad. Kad se tušira čup dlaka začepi odvod. Tramvaj, pak, uredno bipka. Cijeli mu život uredno bipka, a on ipak nemirno spava. Diže se noću pa mjeri po stanu. Naginje se preko ograde i skenira susjedni balkon.
Ujutro su podočnjaci još mračniji. Kad rukom prođe kroz kosu među prstima mu ostaju cijeli buseni dlaka. Surfa o simptomima radijacijske bolesti. Na tijelu pronalazi crvene mrlje prikazane u članku. Ne odlazi na posao. Mrlje postaju kraste. Danima se grči na kauču, povraća, i sve to vrijeme Geigerov brojač nikad ga ne prestaje tješiti svojim umirujućim zvukom, poput Chopinovog nokturna orkestriranog u njegov strah.
***
Evo nas napokon u temi romana: strah. No kako se strah obrađuje u književnosti? Dvije su jake linije koje igraju ovu igru: dokumentarizam i žanrovski horor. Regularno, no u ovom bih ih zamišljenom romanu obje želio zaobići. Dokumentarizam, jer izlazi iz moje sigurne domene: izmišljena fikcija, a žanr, zbog nedostataka same žanrovske književnosti.
Razmišljajući o žanrovskoj književnosti, navodim se za jednom odličnom definicijom žanra koju sam naučio u SF zajednici: Ako izvadiš SF elemente iz priče, a priča i dalje funkcionira: to nije SF. Sjajno! Žanr definiraju žanrovska pravila, ona te obvezuju te istovremeno ograničavaju. U umjetničkom smislu najvrjedniji rezultati postižu se izvrtanjem i zaobilaženjem pravila, igranjem na rubu. Zbog toga karikirano i vrlo proizvoljno zamišljam ovakvu definiciju: ako izvadiš žanrovske elemente iz priče, ono što je u njoj preostalo to je umjetnička vrijednost priče.
Dakle roman o strahu zapravo je roman koji koristi strah da bi prodao neke druge ideje. Roman o ženi na tečaju slikarstva priča je o njenoj nesreći, ma koliko plutonija doveli u kritično stanje.
Postoji li emocija dovoljno univerzalna da u književni tekst upiše generalnu privlačnost?
Šesti roman: Psihoaktivna nukleacija
Marka upoznajemo pred uplakanom majkom. Dobio je poziv sa sveučilišta zbog kojeg se mora odseliti. Kompleksna obiteljska situacija otežava njegov izbor, ali on je već odlučio. Na postdiplomskom Mark rastura, prvak je laboratorija, njegova istraživanja korak su ispred. Školovan u biologiji i neurologiji, prvi razmišlja iskoristiti biološke procese psihoaktivnih gljiva u treniranju umjetne inteligencije. Kao što gljive otvaraju um, tako se mogu otvoriti i UI algoritmi, pa iz pojedinačnog iskustva razumjeti generalno, govori Mark na konvenciji. Znanstveni svijet mu plješće.
Nalazi posao u industriji. Bogata plaća udaljava ga od istraživanja, ali mu otkriva koliko su primjenjivi algoritmi koje je razvio. Međutim, Mark smatra da je mogao dati više. Bira između novca i znanosti. Bira li sebe ili svijet?
Konstantna privrženost misiji ostavlja traga i u ljubavnom životu. Od tebe tražim toliko malo, rekla mu je, upiši se sa mnom na tango. Nije se mogao zamisliti u nečem toliko tjelesnom dok ga je čekalo nešto toliko umno.
Čitavu knjigu pratit ćemo njegove žrtve, uvijek je pred Agamemnonovom dilemom: privatna sreća ili javna dobrobit. Obitelj, djevojka, novac, zdravlje, sve kategorije horoskopa. Sudbina ga uvijek čini birati između svijeta i sebe. Što god Mark birao, gubi, njegova se žrtva uvijek umnaža, ali on to čini za viši cilj. Osjeća da može dati više. Da njegovo otkriće može pomoći svijetu i spreman je žrtvovati se za njega.
Napokon, desetljeće samoće kasnije, podaci na njegovom ekranu otkrivaju da je uspio, žrtva nije bila uzaludna. Svijet će biti spašen. Agamemnon Mark, iscrpljen ali sretan, s olakšanjem podiže metalne rolete kopenhaškog laboratorija samo da bi svjedočio zori u ponoć. Dok je Mark izdao sve svoje da ponudi nešto novo svijetu, taj je isti svijet odlučio otići kvragu. U posljednjim sekundama života promatra kako se golemi plamteći oblak u obliku gljive nadvija nad njegovo razočaranje.
***
Nuklearni strah drukčiji je od drugih strahova jer je ovdje naša nemogućnost da išta učinimo dovedena do ekstrema. Ma što mi radili, ma za koga glasali, ma kakve knjige pisali, to hoćemo li svi nestati odjednom, ne ovisi o nama. Hrvatska vanjska politika nema nikakvog utjecaja na svjetsku, što i naš trud u njoj čini beznačajnim. Slično je i s kulturom, slično je sa svim. Beznačajan si, mali čovječe, ispod zvijezda! Upućeni na vlastitu nemogućnost djelovanja ostaje nam samo da se s njom pomirimo, ali da je bar psiha tako racionalna. Umjesto toga, razvit ćemo tjeskobe i uznemirenosti, a svjetska politika svesrdno će činiti sve da nas uvjeri da su svi naši strahovi opravdani. I kao da nije očito da nam ekološki grijeh dolazi glave, da su nas pohlepa i gramzivost izgrizli, da će nas tehnologija pregaziti, eno ga i Putin maše crvenim ključevima.
No tu nam se otvara prostor za književnu intervenciju. Kako književnost nije istina već mistična interpretacija života, tako ima moć utjecaja na njegovu nedokučivost. Književnost, ako itko, može izvrnuti odnose i uobličiti rješenje za nerješivo. U književnosti možemo pobijediti strah. U književnosti možemo demontirati nuklearne bombe. Jedna je čuvarica zoološkog vrta slučajno otkrila metodu koja mijenja prirodu tvari pa nuklearne bombe više ne mogu eksplodirati. To priča može. Takav bi roman valjalo napisati: roman koji će u mašti pobijediti strah pa u našu podsvijest uliti misao da nada nije uzaludna. Roman koji će potaknuti.
Ono što umjetnost može, a nuklearna energija ne može, jest poticanje ideja. Pokretanje misli u jednog čovjeka može stvoriti domino efekt, promijeniti društvo, iskupiti civilizaciju. A prvo domino bit će čitatelj. Prebacit ćemo odgovornost na čitatelja.
U mome malom inventaru knjiga pročitanih, a ne zaboravljenih, posebno mjesto zauzimaju knjige koje su me posramile. Romani koji bude osjećaj srama i krivnje. Koji su mi osvijestili da nisam učinio dovoljno. Da sam odgovoran za nedjelovanje. Da će zlo pobijediti ako ja ne ustanem s kauča. Da će bomba eksplodirati ako otvorim čips uz seriju na Netflixu.
Ono što umjetnost može, a nuklearna energija ne može, jest poticanje ideja. Pokretanje misli u jednog čovjeka može stvoriti domino efekt, promijeniti društvo, iskupiti civilizaciju. A prvo domino bit će čitatelj
Sedmi i posljednji roman: Pišanje na susvita
Jedna čuvarica minhenskog zoološkog vrta, koja se već desetljećima osjeća kao da njen život nije ništa sretniji od života tih zvijeri u kavezima, otkriva da mokraća lavice onemogućuje rad uređaja za zračenje na bolničkom odjelu nuklearne medicine. Jedna zvjerka, nazvali su je Nena po pjevačici, popiškila se na nezgodno mjesto i sve je prestalo raditi, čak i uređaji u susjednim prostorijama. Zoološki vrt sa živim životinjama seli u relikte prošlosti, makete i roboti zamjenjuju im mjesto, pa se na one rijetke biološke stanare posebno pazi. I tako se na jednom opsežnom medicinskom pregledu lavice dogodilo da su svi uređaji koji koriste radioaktivne izotope prestali raditi.
Slijedi duga avantura u kojoj čuvarica, koju ismijavaju jer jedina vjeruje u čudnovate moći Neninog urina, polako na svoju stranu pridobija studente znanosti koje je dotad tjerala iz vrta jer bi se tamo noću dolazili napušavati, međutim, zainteresirani za fenomen počinju sve dublje kopati po njemu. Računaju i dobivaju nemoguće rezultate. Činilo se da su na neistraženom području, no vjerojatnije je da nemaju pojma što rade, jer su studenti bez iskustva i pameti. No svaki njihov test završava isto. Pronašli su spoj koji na velike razdaljine i superučinkovito neutralizira radijacijski proces.
Govore: Rasprši li se Nenin urin po svijetu mogao bi prekinuti ratove. U viziji čuvarice i studenata jato balona leti nebom i posipa svijet mirotvornom tekućinom. Ova ih nada usrećuje i nakon dugo godina čuvarica osjeća kao da ponovo živi. Ushićena je. U grudima joj treperi. Bridi od žara. Svira Nena: Devedeset i devet balona na putu prema horizontu.
Studenti objavljuju svoja istraživanja na internetu i u fakultetskim glasilima, komentari ih jednoglasno degradiraju. Ipak, glas se širi i neke se mračne njuške zainteresiraju za ove činjenice. Studenti otkrivaju da su praćeni, njihovi papiri i istraživanja nestaju, onemogućen im je ulaz na fakultet. Zatim neki od njih nestanu. Ostali u panici trče do čuvarice, znaju da je pitanje trena kad će doći po Nenu.
Nedjelja je, zoološki je pun ljudi, čuvarica razmišlja brzo, kaže treba nam publicitet. Ovo svi moraju čuti, inače će nas zataškati. Ali kako? Nitko nas ne sluša. Mi govorimo o kemiji, a oni zijevaju.
Upalite mobitele i snimajte, kaže čuvarica svijeta. Skine kapu, uniformu i donje rublje, pa na megafon povikne svima u zoološkom da dođu do lavljeg kaveza. Stavite to na sve mreže, kaže studentima. Pitat će vas što se dogodilo, sve im recite, kaže čuvarica i uskoči u pit s lavovima, pa nogom šutne u nos jednog lijenog lava i dopusti da je pojede pred kamerama šokiranih posjetitelja.
Da prenaglasim emociju, neka svira 99 Luftballons.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
Na sljedećim poveznicama pročitajte i druge tekstove iz serijala „Veliki strahovi“ koje potpisuju Martina Vidaić, Marinko Koščec i Marija Andrijašević.