Malo što ljude tako povezuje kao strahovi. U ovom slijedu tekstova nismo se odlučili za tematiziranje iskonskih strahova, poput onoga od smrti ili sakaćenja, gubitka autonomije, osamljenosti, javnog poniženja, da ne govorimo o milijunima fobija koje su realne, koliko god znaju biti bizarne. Odlučili smo se za tematiziranje suvremenih prijetnji čovječanstvu koje bude nelagode, brige, strahove. To su stari, nedavno obnovljeni strah od nuklearne kataklizme, mutacije virusa koja se aktualizirala s pandemijom Covida-19, strah od globalnog zatopljenja i klimatskih promjena kojima svjedočimo, konačno, najnoviji i najaktualniji, do jučer još iz sfere SF-a, strah od umjetne inteligencije koja stječe samosvijest i posljedičnu autonomiju. Svaka od tih prijetnji se reflektira u različitim oblicima i intenzitetima strahova. Ne zaboravimo, strahovi su tu da nam očuvaju a ne zagorčaju živote, hvala im.
U nizu tekstova koje ćemo objaviti tijekom kolovoza o strahovima pišu neki od najboljih suvremenih autora/ica poput Martine Vidaić koja je, uz ostalo, 2023. godine dobila i Nagradu Europske unije za književnost za svoj roman “Stjenice”.
Pekarski proizvodi nisu dio moje uobičajene prehrane. Kupujem ih u rijetka jutra kad mi je potrebno prizvati osjećaj neograničenosti iz školskih dana, ili u predvečerja kojima svršava dan koji se činio nesavladivim, kad mi miris toplog škroba priziva duh pokojne zadarske tvornice kruha, iz koje je baš tako, u predvečerja u kojima se sve činilo riješenim, dopirao dim utjehe. Bio je to miris koji je sugerirao da mjesto na kojem živim ima nešto da mi daruje. Iluzija prihvaćanja koje sam se odavno otarasila, ali koje se prisjećam s nostalgijom. Bila sam voljena, tada, imala sam nos i okusne papile i želudac za koje je grad spremao divan užitak. I danas, kad su sve iluzije prošlost, pekarnice su za mene emotivne točke, mjesta na kojima se prisjećam blaženstva naivnosti. Ulazim u njih u trenucima kad sam sama sebi potrebna baš takva, željna zaboraviti da me kod kuće ne čeka večera.
Nedavno sam, predvečer, ušla u pekarnicu da kupim burek. Željela sam puž-pitu s mesom, ali u posljednji sam se tren, privučena sirom koji je sočno svjetlucao pod jakim svjetlom, odlučila za komad pizze. Prodavačica, gospođa u pedesetim godinama, činila se zbunjenom. Posegnula je u ostakljenu vitrinu koja nas je dijelila kao da nije sigurna što je burek, a što pizza. Dok je špatulom pokušavala odvojiti komad pizze, odvraćala je od njega pogled. „Oprostite“, rekla je blago iznervirano, „svjetlo mi smeta, ništa ne vidim.“ Kakvo svjetlo, pomislila sam, da bih već u sljedećem trenutku shvatila: hrana pod staklom nije izgledala isto s njene i moje strane. Svjetlo koje je pizzu činilo privlačnom u mojim očima, za prodavačicine je oči bilo zasljepljujuće mučenje. Očekivalo se da brzo i spretno naslijepo nađe ono što kupac želi. „Da vam ne pričam, borimo se s tim…“, rekla je, glasom iz kojeg je bilo jasno da je taj svakodnevni radni pakao nešto o čemu se među radnicama puno priča, nerješiv problem o kojem šefovi ne žele ni čuti. Poslije sam, jedući putem pizzu koja se pokazala odvratno preslatkom, dugo mislila o tom svjetlu s dvostrukim značenjem. Sve što nas danas hrani, pomislila sam, vidimo pod tim svjetlom. Sve što nas danas hrani je preslatko i uzrokuje dijabetes. Morala sam ipak sama sebi priznati, sa sramom i tjeskobom, da mi se sviđa kad su pekarnice osvjetljene. Moj razmaženi potrošački pogled ne bi više podnio realnost crnog kruha. Nizovi krafni, savijača i slanaca moraju biti ljepši no što jesu da bi mi izazvali emocionalnu reakciju, kao što je sjećanje uvijek ljepše nego sadašnjost.
Svaki je udisaj potencijalno loš
Osvanulo je i novo jutro, a ja sam još razmišljala o načinu na koji su se moja potrošačka očekivanja pretvarala u beskonačno mučenje nebrojenih žena koje rade u pekarnicama. Neke od njih psihički su osjetljivije od drugih. Neke od njih prejako je svjetlo možda gurnulo u mrak. Moje navike, shvaćala sam, naizgled bezazlene, imaju moć da uništavaju živote. „Now I am become death, the destroyer of worlds.“
Neki će ovaj tjeskobni osjećaj osobne odgovornosti smatrati dijelom onoga što se naziva „overthinking“. Izraz je to koji se ne može sasvim precizno prevesti na naš jezik. Možda zato što živimo u kulturi koja osjećaj osobne odgovornosti, a bogme i prejako mentalno naprezanje, ne cijeni visoko. Čak i u kulturama u kojima izraz postoji, on nema pozitivnu konotaciju. „Overthinking“ se ne smatra zdravim psihološkim procesom. „Caring less“ mnogo je bolja opcija za pojedinca uhvaćenog u kapitalistički žrvanj. Razmišljanje o posljedicama vlastitih postupaka i preuzimanje odgovornosti za iste svakako ima svoje granice. Američki pisac David Foster Wallace, recimo, neokrunjeni kralj overthinkinga, te je granice neprestano iskušavao. Wallaceovo samoubojstvo u 47-oj godini, premda žalosna činjenica, logičan je ishod beskonačnog usložnjavanja moralnih pitanja i odgovora koje je u svojim knjigama dovodio do apsurda. Iz pakla preaktivnog uma pronašao je samo jedan izlaz. Život je nemoguć tamo gdje je razmišljanje o posljedicama dovedeno do apsolutne dosljednosti. Izostanak razmišljanja, toliko puta citirana „banalnost zla“ Hannah Arendt, vodi u grandiozne zločine poput holokausta, ali razmišljanje suprotnog predznaka, njegova opsesivna težnja da dopre do krajnje konzekvence svakog postupka, nužno poništava subjekt, jer subjekt u tom slučaju dolazi do neminovnog zaključka da je svaki udisaj potencijalno loš. Postojanjem proizvodimo zlo.
Moj razmaženi potrošački pogled ne bi više podnio realnost crnog kruha. Nizovi krafni, savijača i slanaca moraju biti ljepši no što jesu da bi mi izazvali emocionalnu reakciju, kao što je sjećanje uvijek ljepše nego sadašnjost
Katapultiranje u srž fikcije
Gdje je onda granica? Na koliko tjeskobe osobne odgovornosti smijem pristati? Svakodnevno se mučim s tim pitanjem, dok gazim mrave i ubijam komarce, jedem piliće i zanemarujem prosjake. Kriva riječ može odvesti u katastrofu, guranje emocija pod tepih hrani traume. Opasnosti na koje sam propustila upozoriti, navike koje štete klimi i siromašnima, traženje ugode nauštrb suočavanja – sve to proizvodi male svakodnevne strahove, naizgled bezopasne kapi koje imaju moć da se pretvore u bujične poplave tjeskobe. Pristanak na te strahove rizičan je potez, življenje pod olujnim oblakom s nadom da me voda neće zagušiti. Ipak, osjećam da je nužan da bi se sačuvao neki oblik ljudskosti, ili točnije: onoga što je iznad ljudskog, iznad našeg animalnog nagona koji teži ukloniti se onome što plaši. Za takve, uvjetno rečeno male strahove, primjereniji je naziv tjeskoba jer riječ „tjeskoba“ snažnije sugerira pounutrenje, osjećaj koji je prije svega u tijelu i kojeg se tijelo može riješiti samo unutarnjim preslagivanjem, borbom mentalne prirode, za razliku od, recimo, panike, koja tijelo ugrožava izvana pa izravnije priziva čin bijega od izvora straha kao jedini način oslobođenja.
Panika je često vezana uz velike globalne strahove. Ta me vrsta strahova podsjeća na nekadašnji strah, ponegdje na svijetu još prisutan, od božanstva sklonog hirovitoj osvetoljubivosti. Većinu vremena veliki je strah apstraktan, postoji više u teoriji i fikciji, ali u kriznim vremenima, kad se opasnost približi stvarnosti i ugrozi svakodnevnicu, strah postaje tako golem da nerijetko prelazi u paniku kakvu je teško opisati, jer subjekt ima osjećaj da je katapultiran u samu srž fikcije u kojoj je opasnost do tada mirno obitavala.
Kad je prije godinu i pol, nakon ruske invazije na Ukrajinu, nuklearna opasnost postala stvarnija no ikad, ni ja nisam bila imuna. Nekoliko sam dana zamišljala najgore moguće scenarije, megalopolise sravnjene sa zemljom i svjedočenje užasu kojem nijedno ljudsko biće još nije svjedočilo. Nekoliko dana intenzivne panike, a onda je moj um pobjegao. Pogledala sam na YouTubeu kratki film o postupanju u slučaju nuklearnog napada. Treba što prije pronaći sigurno mjesto, kažu, po mogućnosti bez prozora i vrata, skinuti svu odjeću prije ulaska, ostaviti sve osobne stvari pred vratima, u sigurnom se mjestu otuširati i oprati kosu, potom sjesti i čekati presudu. Dobro je koristiti šampon za kosu, saznala sam, ali ne i regenerator, jer on djeluje kao ljepilo za radioaktivne čestice. Uhvatila sam se za taj detalj. Regenerator: i u trenutku smrtne opasnosti važno je spriječiti ispucalost vrhova kose. Važno je misliti na postojanost frizure i održavati volumen, jer nikad ne znaš kad može naići muškarac tvog života. Moj um bacao je bombe crnog humora da može neopaženo pobjeći, pokušavao nanovo uspostaviti distancu prema opasnosti, izaći iz fikcije u takozvanu stvarnost svakodnevice. Veliki strah postajao je opet apstraktan. Premda i dalje prisutan, nije bio prisutan zapravo.
Većinu vremena veliki je strah apstraktan, postoji više u teoriji i fikciji, ali u kriznim vremenima, kad se opasnost približi stvarnosti i ugrozi svakodnevnicu, strah postaje tako golem da nerijetko prelazi u paniku kakvu je teško opisati, jer subjekt ima osjećaj da je katapultiran u samu srž fikcije u kojoj je opasnost do tada mirno obitavala.
S hirovitim božanstvom nema pregovora
Možda baš tu leži izvor mog otpora da na velike globalne strahove pristanem: iako imamo snažan dojam da su neugodni, ti su strahovi u nekom smislu ugodni. Kod njih ne postoji istinski užas kakav donosi tjeskoba osobne odgovornosti, koja raste u tijelu i od koje se ne može pobjeći. Da, možemo načelno politički djelovati tako da nuklearna opasnost bude uklonjena, ali realne šanse da bilo kakvo, makar i masovnije djelovanje zaista potpuno ukloni nuklearnu prijetnju s lica zemlje toliko su minorne, da je svaki čin u tom smjeru samo simbolično, brzo i lako, umirenje savjesti. Da, zapravo moramo prihvatiti činjenicu da tuđi psihopatski prst odlučuje o našoj sudbini. Veliki strahovi paraliziraju i umrtvljuju, eliminiraju svaku mogućnost djelovanja i uspostavljaju savršenu nenasilnu kontrolu, ugodno lišenu odgovornosti kao svaki veliki režim. S hirovitim božanstvom nema pregovora, ali koliko god mogućnost opasnosti bila strašna, nije strašnija od paklene tjeskobe osobne odgovornosti.
Potonja vrsta tjeskobe, s druge strane, njena rastuća nepodnošljivost, tjera na djelovanje. Od straha koji iznutra zaposjeda tijelo nema bijega, s njim smo prisiljeni zapodjenuti neki oblik borbe. Jedno moguće rješenje pokazao nam je nesretni David Foster Wallace, ali um koji želi nastaviti živjeti nužno mora pronaći druge načine da se oslobodi težine odgovornosti. Takav um mora djelovati, politički ili osobno, mišlju ili riječju, da bi se riješio straha. Mali strahovi mogu postati smrtonosni, ali mogu biti i okidači promjene. Tjeskoba, dakle, može promijeniti svijet, ako pod „svijet“ mislimo na konstrukt stvarnosti koji prihvaćamo. Mali strahovi poput mrava ruju po toj konstrukciji, nagrizaju predodžbe koje su se činile čvrstima i prisiljavaju graditelje da iznova i iznova osmišljavaju nove funkcionalne strukture. Napadaju i naše najdraže emocionalne točke, izjedaju čitave pekarnice privida i utjeha koji nam ne daju da vidimo patnju prodavačice s druge strane potrošačke rampe. Da, možda je osobno djelovanje koje će spasiti prodavačicu jednako nemoćno kao i antinuklearni protest, ali za prodavačicu sam odgovorna, a za Putinov prst nisam, jer me prodavačica jedne večeri pronašla i pokazala mi da ne treba vjerovati sjećanjima. Za tjeskobu ne postoji ni idealna prošlost ni idealna budućnost, jer je tjeskoba vječno pitanje. U tom smislu dopuštam si reći: dolje veliki strahovi, živjeli mali!
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
