Malo što ljude tako povezuje kao strahovi. U ovom slijedu tekstova nismo se odlučili za tematiziranje iskonskih strahova, poput onoga od smrti ili sakaćenja, gubitka autonomije, osamljenosti, javnog poniženja, da ne govorimo o milijunima fobija koje su realne, koliko god znaju biti bizarne. Odlučili smo se za tematiziranje suvremenih prijetnji čovječanstvu koje bude nelagode, brige, strahove. To su stari, nedavno obnovljeni strah od nuklearne kataklizme, mutacije virusa koja se aktualizirala s pandemijom Covida-19, strah od globalnog zatopljenja i klimatskih promjena kojima svjedočimo, konačno, najnoviji i najaktualniji, do jučer još iz sfere SF-a, strah od umjetne inteligencije koja stječe samosvijest i posljedičnu autonomiju. Svaka od tih prijetnji se reflektira u različitim oblicima i intenzitetima strahova. Ne zaboravimo, strahovi su tu da nam očuvaju a ne zagorčaju živote, hvala im.
U nizu tekstova koje objavljujemo tijekom kolovoza o strahovima pišu neki od najboljih suvremenih autora/ica poput Marinka Koščeca.
Hipohondar nije u zabludi. Nije paranoičan i ne halucinira, samo unaprijed doživljava ono što drugi potiskuju u budućnost dovoljno daleku da tko zna, možda i neće stići. Pitanje dakako nije hoćemo li se smrtno razboljeti, nego od čega i kad. Pritom nas ne muči činjenica da nas od nekog trena više neće biti; svi će spremno izjaviti da to razumiju i prihvaćaju. Smrtnost nam pomaže da sagledamo dragocjenost života. Zašto bih se bojao smrti, kaže mudrac, kad ćemo se mimoići: ona počinje tamo gdje ja prestajem, odnosno sve dok jesam, ona nije. Problem su, međutim, znakovi da putujemo u njezino naručje, a prate nas cijelim putem i postaju sve napasniji, sve nas više prisiljavaju da živimo svoju smrt. Célineovim riječima: dobijemo je na kredit. Poklone nam je pri rođenju, kako bismo je cijelog života otplaćivali, strahom od smrti, stotinama njegovih više ili manje kamufliranih varijacija.
Životni ciklusi pojedinačnih bića zrcale se u evolucijskim ciklusima. Životinjske vrste izumiru i ustupaju mjesto žilavijima, žednijima života. Pa tako i civilizacije, jer tvore ih živi ljudi. Europsko-američka je davno zašla u sumrak, prije sto godina to je objavio Oswald Spengler, u međuvremenu su i brojni drugi meditirali o zapadnjačkom suicidu. Nije posrijedi samo fiksacija dekadentnih filozofa nego geopolitička, ekonomska i demografska stvarnost. Europa se širila i razmatra daljnje širenje kao da nije, ili možda baš zato što je u terminalnoj fazi. Staračka demencija? Cinizam mandarinsko-birokratske kaste, u stilu „Kad već Titanik tone, zaplešimo uz šampanj“? Ili samo klasični denial?
Europa iznutra vene, blijedi, mrvi se. Natalitet joj se strmoglavljuje, populacija je sve starija i depresivnija. Gospodarstva lipsaju, globalno su nekonkurentna, tehnološke inovacije su drugdje. Njezina vojna sila je irelevantna, kao cjelina ne postoji. Kršćanstvo je nekoć bilo kohezijski čimbenik, danas je teorijski i tabloidni pojam, čest u crnim kronikama. Osjećaji su pripadnosti široj i užoj zajednici ishlapjeli; živi se u ćelijama koje komuniciraju samo preko udaljenih servera. Izumrla je i međugeneracijska povezanost; današnji mladi jedva razumiju koncept povijesti, roditelji su im zombi-dinosauri, komična im je već i pretprošla generacija mobitela.
Za nacionalne i lokalne osebujnosti, globalizacija je eksterminacija. U bilo kojoj turističkoj destinaciji čeka nas apartman s neumoljivo programiranim inventarom, trenutno modernih oblika i boja. Lidl i njemu slični hrane nas posvuda istim egzotičnim delicijama, takoreći autentičnim. Na takvu tržištu, mali je proizvođač ili nadčovjek ili samoubojica. Od malih, pa i većih će jezika pod buldožerom engleskog uskoro ostati trag na asfaltu. Kojim god jezikom pisali, medijskim prostorom suvereno vladaju polupismeni. Novinarstvo se predalo u ruke sponzorima. Ono što po inerciji i dalje nazivamo kulturom prognano je iz dnevnog tiska, na televiziji se spominje samo u gluho doba noći, na portalima za svekoliki puk pojavljuje se isključivo na mjestima do kojih je prstu prenaporno skrolati. Kritički se duh i intelekt opće prakse iz dana u dan povlače još dublje u svoje jazbine. Cancelira se ne samo svaka potencijalno uznemirujuća nego i svaka prezahtjevna formulacija. Književna baština ispire se varikinom. Umjetnost je postala pejorativan pojam, izgovara ga se uz visok rizik od sprdnje. Humanističke katedre na sveučilištima čekaju na red za likvidaciju. Umove se od osnovne škole formatira za izvršavanje jednostavnih praktičnih zadataka. Razbarušene se frizira lobotomijom. Mjera misaonog dosega je TikTok.
Kritički se duh i intelekt opće prakse iz dana u dan povlače još dublje u svoje jazbine. Cancelira se ne samo svaka potencijalno uznemirujuća nego i svaka prezahtjevna formulacija… Umjetnost je postala pejorativan pojam, izgovara ga se uz visok rizik od sprdnje
Pod zasad još prepoznatljivim konturama, Ameuropa se pretvara u duhovnu pustinju, u Barbariland – eto zbiljskog, real life predloška trenutno popularnog filma. U tome nije usamljena, ali eto bar u nečemu prednjači: gubitci su na zapadu najmasivniji.
Izvana, grizu s juga i istoka. Šeici i kineski industrijalci otkidaju krupne, najsočnije komade. Migranti su termiti i tihi terminatori. Oni Europu odrađuju manje spektakularnim, poligeneracijskim postupcima. Ona ih je trebala i zvala, da joj pomognu rasti. Naselila ih je u temelje svojega blistavog zdanja, u svoje podrume i kanalizacije. To je imenovala multikulturalizmom. Vjerojatno po uzoru na Maov san o cvjetanju tisuću cvjetova. Danas su multikulturne boje prilično isprane. Svele su se na tamnu, na njezinih pedeset neraspoznatljivih i nebitnih nijansi: Afganistanci, Afrikanci, Arapi, Balkanci… i tako do Z: svi podjednako tamni. Njihovu mentalnu, ljudsku prtljagu – osobine, obrasce ponašanja, svjetonazore, tobožnju kulturu – u najboljem se slučaju tolerira, u češćem ignorira, a ni u kojem ne percipira kao dobrodošlu, kamoli kao blago. Dobro, uz iznimku vrhunskih sportaša; njih dres nacionalne vrste pobjeljuje, njihovi zgodici oživljavaju slavu europskih nacija. Svi drugi im sišu preostalu koštanu srž.
Ljudske su se mase uvijek kretale prema sjeveru i zapadu. Ne nužno s ciljem očuvanja integriteta i identiteta domaćinske zajednice. U skupinama ili hordama, pogani i primitivni nadirali su s juga i istoka te usput silovali, klali, sa zemljom sravnjivali. Ono naprednije opstajalo je u područjima koja nisu dosezali; logično, vrhunac uljudbe je Skandinavija. No danas je i europski sjeverozapad prekrcan došljacima. I Švedska grca u kriminalu proisteklom iz imigracije. Francuska je već desetljećima u stanju latentnoga građanskog rata, koji epizodično eksplodira; bijela vlast gubi tamna predgrađa, preuzimaju ih islamo-anarho-narko bande. Ukratko, u tijeku je decivilizacija – desno nagnuti sociolozi a zatim i političari tako su nazvali cijeli kontekst rastućeg nasilja prema državnim institucijama i običnim građanima. U takvu svjetlu, treba li se čuditi što više ni njemački new age nacisti ne skrivaju namjeru da uzmu stvar u svoje ruke?
Posvuda puca po šavovima. Pandemija je porodila pandemoniju. U prisilnoj izolaciji živci su se stanjili. Zabarikadirani građani našli su radikala u sebi. Izašli su na virtualne barikade i raspalili po drugoj strani, što god ona bila. U zraku je nikad veća polarizacija. Na papiru nulta tolerancija na govor mržnje, u praksi nikad više -foba, mizo- ovih i onih. Sve ekstremniji ekstremisti i sve opipljiviji debakl humanista, sve glasniji izostanak vjerodostojne alternative, umirujućih vizija, makar proizvoljnog optimizma. Uvjerljivo zvuče jedino upozorenja da još nemamo pojma što je to kriza. Da možemo zaboraviti obilje i rast jer smo zagazili u doba oskudice, sažimanja i neizvjesnog pre-življavanja. U kojem će borba za sve goliji život zamijeniti življenje.
Istodobno, oni koji sebe nazivaju čelnicima i dužnosnicima i dalje se ljuljuškaju u svojim zlatnim balonima. Pred pukom neumorno izvode klaunovsku točku uzajamnog šamaranja. Ili divljenja vlastitim postignućima. Objavljuju početke energičnih, strukturnih, dalekosežnih hvatanja u koštac s problemom ovisno o požarištu s kojeg vjetar trenutno donosi dim. U prizemljenoj zbilji, dobrobit države po obične građane ne proteže se puno dalje od naplate poreza i prometnih prekršaja. Koliko ih je u stanju zaštititi, može se provjeriti na primjeru Ukrajinaca, ne treba dalje u prošlost ili bliže u zemljopis. Koja će država svoje izbaviti ako se ostvari nuklearna prijetnja? Što im nudi protiv sljedećeg velikog potresa? Uraganske oluje? Što će poduzeti kad ljetna temperatura stigne do pedeset? Benzin do pet ili petnaest?
Tamo gdje se migrantski val pretvori u poplavu ili se razbukta nasilje, premijeri grme, obećavaju drakonske mjere. Pritom zaboravljaju da su europske države u ime sjedinjenja suverenitet predale Bruxellesu, čitaj Pentagonu. Da ne vladaju svojim zakonodavstvom ni gospodarstvom, kamoli granicama. Tko će sad iznutra počistiti pa pokrpati truli pijani brod? Jaki globalni igrači zainteresirani su jedino za rezalište i rasprodaju u dijelovima.
Rado se zaboravlja također da su upravo europski kolonizatori, potom američki imperijalisti, poveli u propast prostore koji danas bljuju izbjeglice. Sjeverozapadnjaci ne prestaju isisavati sirovine i zauzvrat upumpavati oružje u jug i istok. Ratove nisu oni izmislili, ali u njima nalaze nemalu dobrobit, za svoje vojne industrije. Ne bi bilo loše ni kad bi se zaraćeni divljaci međusobno poubijali; nažalost, ratom preorani prostori samo se pretvaraju u izvore gladnih, očajnih i punih mržnje, dakle terorizma. A sve se to, kamo drugamo, slijeva prema nama. Ali tko će baš na sve misliti. Prioriteti su prioriteti. America first, Deutschland über alles, iznad svih Hrvatska, svakome što mu pripada (pisalo je na ulazu u Buchenwald).
Bivat će, kažu, sve dramatičnije kako se bude pogoršavala situacija s onim doslovnim izvorima, pitke vode. Iz dana u dan svjedočimo tolikim atmosferskim kataklizmama da se više ni oni koji dobivaju osip od spomena Grete Thunberg, koji misle da je cijela ekološka histerija veći bullshit od kriptovaluta, ne usuđuju naglas poricati ubrzavanje klimatskih promjena. Upućeni odavno upozoravaju da zemljama suptropskog pojasa predstoje ratovi za vodu. A tada ćemo uvidjeti da su migracijski valovi proteklih desetljeća bili tek uvertira.
Posvuda puca po šavovima. Pandemija je porodila pandemoniju. U prisilnoj izolaciji živci su se stanjili. Zabarikadirani građani našli su radikala u sebi. Izašli su na virtualne barikade i raspalili po drugoj strani, što god ona bila. U zraku je nikad veća polarizacija. Na papiru nulta tolerancija na govor mržnje, u praksi nikad više -foba, mizo- ovih i onih
Tamo dolje se neobuzdano množe pa gmižu, bezbrojni, preko naših granica. Dolaze uzeti ne samo naše poslove, naše kuće i žene, nego i našu vodu. Matematika nema milosti: jasno je koliko će za dvije-tri generacije ostati od onoga što smatramo autohtonim obilježjima Europe i njezinih nacija, od tisućljetnih tradicija i institucija, od kavkaske rase.
Dotad, hvala Bogu na granicama, makar šengenskim. Te i takve umišljene crte sprečavaju ljude da se kreću kako im se prohtije, nadasve da odu iz zemlje u koju spadaju jer su u njoj rođeni, odnosno da se nasele u tuđoj. Kad bi granice čudom nestale, svi bi se bijedni, sudbinom prokleti i na sve spremni da ju promijene, istog trena sjatili k nama. Pojam namjerno ostavljam neodređen, da obuhvati sve nas koji živimo u većem ili manjem izobilju, blaženo nesvjesni svoje povlaštenosti, jer smatramo neotuđivim pravom da nam voda teče iz zida, da nam je radijator topao, hladnjak pun i Netflix pod prstom. Kad bismo one druge božesačuvaj pustili da se posluže ovime što imamo, naš bi zemaljski raj eksplodirao.
Ali zašto nam on pripada? Tko smo točno mi? Na čemu se temelji naša različitost od onih koji su ne-mi? Kako smo stekli pravo na blagodati koje nam država osigurava unutar teritorija omeđenog manje ili više bodljikavom žicom? Mi Hrvati, recimo, kako vole urlati na stadionima. Je li našim precima (zovimo ih hrvatskim ako želimo vjerovati u rodoslovnu čistoću stoljećima unatrag) Svevišnji poklonio taj komad zemlje nazvavši ga Hrvatska? Nije li ga možda, u ono vrijeme kad stigoše Hrvati, već nastanjivala neka Božja čeljad, nemoćna obraniti domove od divlje horde? Možda, ali ono je bila prapovijest, a ovo danas je Hrvatska, u svojim nepovredivim granicama. Na simboličkoj razini, granice su svetinja. Dandanašnja francuska himna, na primjer, poziva sinove domovine da joj oranice natope nečistom krvlju stranih agresora.
Ameuropa se pretvara u duhovnu pustinju, u Barbariland – eto zbiljskog, real life predloška trenutno popularnog filma. U tome nije usamljena, ali eto bar u nečemu prednjači: gubitci su na zapadu najmasivniji
Sve je to shvatljivo. Ljudski. Ljudi žele nečemu, nekome pripadati. Vole posjedovati i branit će ono što smatraju svojim. Ali iz božanske perspektive, ili svemirske, koliko vrijedi materijalna i duhovna imovina pojedinačnog čovjeka, njegova htijenja i ufanja? A kolektivni identiteti i integriteti? Zašto je Bogu (ili svemiru) dragocjena naša baština? Zašto bi mario za euroameričku civilizaciju? Zašto bi od drugih čuvao Hrvate, ili Francuze, ili Ilire, ili Kurde? Cijela ljudska rasa strepi za svoj opstanak na ovoj planeti, ali ne bi li planeta od njezina nestanka imala samo koristi?
Ne volimo si postavljati takva pitanja. Ali sve nas itekako zanima voli li sebe i svoje bližnje „mali podli psihopat“ koji drži ruku na upravljaču nuklearnog oružja. Vole li i on i braća mu po nuklearnoj moći makar vlastitu djecu dovoljno da se obuzdaju. Osobno na to ne bih stavio niti jednu krepanu hrvatsku kunu, premda je prezirem kao životinju i kao povijesnu referencu.
Teško se danas oteti osjećaju ugroženosti; strahovi pritišću s brojnih strana. Teoretičari krize i propasti slažu se oko tri velika razloga za zabrinutost: vojni sukobi (aktivni i potencijalni, naročito oni u koje su upletene nuklearne sile), globalno zatopljenje (očito brže od službeno priznatog) i umjetna inteligencija (možda najkorisniji izum, a možda i po čovječanstvo najpogubnije zlo u povijesti). Krize su s nama oduvijek. Na „ovim prostorima“ i ne znamo drukčijih stanja osim kriznih, mijenjaju se jedino žarišta. Ali sada nam stiže, kažu teoretičari, majka svih kriza. Zabrinuti smo i bez njih; već je osjećamo. Posvuda vlada greedflation, inflacija koju pogoni pohlepa. Toliki nastoje zgrabiti što god još mogu prije općeg bankrota. Stvari ne prestaju poskupljivati zbog poskupljenja drugih stvari. Cijene hrane izazivaju nevjericu, čovjek bi najradije odložio košaricu i izašao iz dućana, kao i svega ostalog; postalo je tako skupo da se ne isplati živjeti.
Osobno, barem po pitanju umjetne inteligencije sam potpuno miran, točnije nemam dilema. Les jeux sont faits, rekli bi u casinu. Stvar je već riješena. Oni spretniji su s AI-em dobili alat kojim će pomesti konkurenciju. Oni drugi su otpisani. Nesumnjivo, algoritmi će nas osloboditi zamornih, priglupih poslova. Kao nastavnik, već neko vrijeme ne moram čitati studentske radove jer ih pišu, za ocjenu odličan, ChatGPT i njegovi rođaci. Kao pisac, uskoro više neću morati pisati svoje knjige, ne samo zato što će ih već sljedeći izdanak AI-a pisati bolje od mene, nego i zato što ih neće imati tko čitati. Rezultat je to, već sad opipljiv, procesa koji je inaugurirao internet, približivši na potez-dva mišem nepregledne količine znanja; nepodnošljivo lako dostupna, ostaju netaknuta. Analogno tome, prije nego što ja smislim prvu rečenicu, umjetni intelektualac napiše knjigu. U jednom ih danu napiše neograničen broj. A to ujedno obezvređuje samu književnost. No u očima onih koji danas uče čitati njezina vrijednost ionako ne može pasti puno niže.
AI će nas osloboditi još jednog: istine. Zasipa nas informacijskim smećem, dubokim i plitkim fejkovima. Njegovi zagovaratelji tvrde da je to sasvim u redu, brane pravo algoritama na haluciniranje i buncanje, jer zadatak im nije razlučivati pravo od krivog, nego rastvarati spektar mogućnosti, poticati kreativan pristup činjenicama, itd. U umjetno inteligentnom dobu, dakle, ne treba tražiti istinu jer postaje istinitom kakva se god izmišljotina ponovi dovoljno puta. Umjesto jedne, cvjeta tisuću istina. Svatko ima svoju i sve su jednako vrijedne. Ne postoji instanca kompetentna da ih evaluira. Svijet je odavno prekompliciran da bi ga se sagledalo kao cjelinu. Vidi se jedino rub litice prema kojoj idemo a nitko to i ne pokušava zaustaviti. Koga briga što je casino u plamenu dok ga zasipaju žetoni iz slot aparata. Čovjek je stvorio vlastitu simulaciju i sad je uči da postane moćnijom od njega te ga učini suvišnim.
Možda. A možda će ipak biti drukčije. U svakom slučaju, ovaj sam tekst počeo osmišljavati u mjesecu lipnju, hodajući jednim priobalnim gradom, punim mladih ljudi vidno željnih uzbuđenja, životnih sadržaja, svega. Moglo je to biti i negdje drugdje, ključan je miris kojim je zrak bio zasićen, koji mi je ispunio pluća i izbezumio glavu: lipe u cvatu. Najdivniji koji znam, sposoban ganuti me do suza. Miris od kojeg doživim divotu, tijelom spoznam kako je divno živjeti. A nije on jedini, i drugi mogu poslužiti. I ne samo mirisi; smatrajmo miris lipe metonimijom. I izvan lipnja, bilo koji tren u godini može donijeti nešto slično, samo treba ne zaboraviti tome se razveseliti. Sve dok osjećam taj ili takve mirise, zapravo se ne bojim ničega.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
