O diktatorima, migrantima, radu… i književnosti kakva je nekoć bila

Priče o diktatorima

Žanrovskim se dvojbama pridružuju etičke, a pripovjedni kompromisi umnažaju se u slučaju dvojice talijanskih autora koji su svoje prozno umijeće odlučili posvetiti diktatorima dvadesetog stoljeća. Giuseppe Genna 2008. godine objavljuje knjigu pod naslovom Hitler (drugo izdanje izaći će pod naslovom Ja Hitler, 2019.). Slijedeći pravilo koje je, potaknut riječima Prima Levija, postavio Claude Lanzmann ‒ autor devetiposatnog dokumentarca o Shoi, utemeljenog na iskazima preživjelih ‒ odbacivši kao amoralan i opscen čin svaki pokušaj da se shvate razlozi Hitlerova djelovanja i zla, te dijeleći uvjerenje Joachima Festa, autora monumentalne Führerove biografije, o Hitleru kao ne-osobi, kao nekome tko se nalazi s onu stranu ljudskoga, pa je njegova djela nemoguće objasniti, Genna piše roman u kojemu nijedan Hitlerov čin nije izmišljen ni izmijenjen. Jedna za drugim nižu se činjenice utemeljene na biografskim i povijesnim podacima, mjestimice popraćene transkripcijom dokumenata. Ipak, pripovijedajući o Hitlerovom životu Genna pridaje veliku pozornost detaljima i nastoji, kako sam ističe, povijesnu priču o Adolfu Hitleru promatrati mikroskopski, izdvojiti iz nje bitne trenutke i slike. Nastojeći izbjeći svaku mogućnost čitateljeva poistovjećivanja s protagonistom, Genna se suočava s prikazivačkim, odnosno pripovjednim problemima, kao što je, primjerice, uporaba sveznajućeg pripovjedača ili unutrašnje fokalizacije. Da bi prikazao zlo, kojemu ne želi pridružiti konkretno, individualno i povijesno objašnjenje, Genna pribjegava mitu, čime ga pretvara u radikalno, potpuno, apsolutno i izvanpovijesno Zlo. Tako je priča o Hitleru ispresijecana poveznicama s nordijskom mitologijom, prvenstveno s mitom o Fenriru. Izmještanje Hitlera iz povijesti i pretvaranje u metafizičku priču o Zlu, talijanska kritika uglavnom smatra visoko problematičnim. Premda autor intervenira brojnim komentarima (primjerice: «Nisi junački, nisi tragičan, nisi metafizičan, nisi velik, nisi vrijedan pamćenja: nisi»), njegov se biografski roman suočava s rizikom da Hitlera na koncu ipak promakne u svojevrsna anti-junaka, u inkarnaciju Zla, odnosno ontološke negacije. Sam autor ‒ i inače poznat po autofikcijskim romanima ‒ obilno upisuje vlastitu prisutnost u priču o Hitleru. Posredničku ulogu između ne-lika, ništavne figure prema kojoj izražava prijezir, i čitateljstva-čovječanstva za koje piše, između neizreciva užasa i njegova pripovjednog prikaza, koju je sebi namijenio, autor potkrepljuje brojnim komentarima i obraćanjima protagonistu, ali i nevinim žrtvama holokausta, kao i čitateljskom “ti”: «Ti koji čitaš, uđi sa mnom u mračnu sobu. Za vratima koja otvaram, likuje zasljepljujuća neljudskost» ‒ riječi su kojima čitatelja poziva u Babin Jar, jamu u okolici Kijeva, u koju je 1941. bačeno trideset i tri tisuće sedamsto sedamdeset i jedno tijelo ubijenih Židova. Unatoč primarnoj motivaciji, koju u tekstu brani i obrazlaže brojnim didaskalijama, upitna je svrsishodnost Gennina biografskog eksperimenta, kao i učinkovitost njegove pripovjedne izvedbe.

Izmještanje Hitlera iz povijesti i pretvaranje u metafizičku priču o Zlu, talijanska kritika uglavnom smatra visoko problematičnim. Premda autor intervenira brojnim komentarima, njegov se biografski roman suočava s rizikom da Hitlera na koncu ipak promakne u svojevrsna anti-junaka, u inkarnaciju Zla, odnosno ontološke negacije

Podjednako se, ili još i više ‒ s obzirom na sklizak teren nacionalne političke povijesti ‒ pribojavajući mogućih recepcijskih nesporazuma, odnosno potencijalne mitizacije diktatorova lika i djela, Antonio Scurati prilazi liku Benita Mussolinija na način posve različit od Gennina. Već i naslov knjige M. Dijete svojega stoljeća (2018.), kojom započinje buduća kvadrilogija posvećena Mussoliniju (slijede: M. Čovjek providnosti, 2020.; M. Gli ultimi giorni dell’Europa / Posljednji dani Europe, 2022. i M. L’ora del destino / M. Čas sudbine, 2024.), najavljuje da će u središtu autorova zanimanja zapravo biti sveukupan politički kontekst u kojem se rađa i razvija fašizam u godinama nakon prvog svjetskog rata, kao i da ga Mussolini prvenstveno zanima kao svojevrstan katalizator tog procesa. Pišući o povijesnom fašizmu, Scurati međutim piše i o današnjem trenutku: osim što je roman predstavljen riječima «Prvi talijanski roman o fašizmu, ispričanom kroz lik Benita Mussolinija, sina svojega stoljeća, koji nas je učinio takvima kakvi jesmo», autor u javnim nastupima otvoreno ističe analogije između dvaju povijesnih razdoblja. Međutim, ne prepoznaje ih toliko na političkoj sceni, kako bi se moglo očekivati, koliko u masi, u stanju duha, mentalnom stanju nacije. Spomenimo usput da iste godine Michela Murgia objavljuje pamflet Istruzioni per diventare fascisti (Kako postati fašist, 1918.), u kojemu provokativno i ironično piše o raspadu demokracije. Zahvaljujući političkim prilikama u Italiji i Europi, fašizam postaje jednom od prioritetnih tema brojnih eseja, historiografskih i socioloških studija, a Scuratijev pothvat specifičan je zbog oblika i žanra koji je izabrao. On sam izjavljuje da je pisati roman o Mussoliniju postalo moguće u trenutku kad su, iz povijesno-političkih razloga, Mussolini i fašizam prestali biti tabu temom, odnosno, kad je deklarirana pripadnost antifašističkoj ideologiji prestala biti preduvjetom da se o fašizmu uopće govori. Upravo je sada moguće i potrebno, smatra Scurati, nepristrano, iznova i drukčije objasniti zašto je fašizam zlo. Tako autor koji je uvjeren da će pridonijeti stvaranju novog antifašizma, jer smatra da onaj stari danas više ne funkcionira, piše roman s jasnom ideološkom motivacijom, istodobno najavljujući da će ga pisati ideološki nepristrano. Drugim riječima, autor najavljuje da će pisati o fašizmu i fašistima iz njihove perspektive, izložene u povijesnim dokumentima i svjedočanstvima (počev od Mussolinijevih bilješki i pisama).

Svjestan rizika, i Scurati, baš kao i Genna u Hitleru ‒ obrnuto od, primjerice, Jonathana Littella koji u romanu Dobrostive povijesnu rekonstrukciju nacizma i nacističkih zločina kombinira s fikcionalnim likovima i događajima ‒ ima potrebu napomenuti: «Događaji i likovi iz ovog dokumentarističkog romana nisu plod autorove mašte. Upravo suprotno, svaka pojedina zgoda, lik, dijalog ili govor koji se tu spominju povijesno su dokumentirani i/ili o njima pouzdano svjedoči više izvora. Ipak, i dalje je točno da je priča fikcija koju zbilja opskrbljuje vlastitim materijalom. Ali ne i proizvoljna.» Zbog spomenute predostrožnosti, autor se u poglavljima o Benitu Mussoliniju uglavnom suzdržava od dijaloga, unutrašnje fokalizacije i drugih postupaka kojima romanopisac čitatelju obično omogućava da se poistovjeti s likovima. K tome, premda se na prvi pogled može činiti da je riječ o biografskom ili povijesnom romanu, sadržajem (Mussolinija zatječemo kao već formiranu ličnost, njegovo djetinjstvo i rana mladost nisu obuhvaćeni pričom), perspektivom (koja oscilira između povijesnih i drugih dokumenta i osobnog motrišta izabranih likova) i pripovjednim metodama (montaža različitih epizoda), M. se ne uklapa ni u jednu od dviju odrednica. Scurati je u uvodnoj napomeni svoju knjigu žanrovski definirao kao dokumentarni roman (dokufikciju), dok kritičari preciziraju da je riječ o kombinaciji povijesnog romana i biografskog istraživanja, u kojoj se literarni pristup pripovjednoj perspektivi i montaži spaja s tipično novinarskim zanimanjem za društvene teme sa snažnim moralnim nabojem, po mogućnosti pogodne za multimedijalnu obradu (dosad je prema Scuratijevom romanu režirana predstava i snimljena televizijska mini-serija). Scuratijeva tetralogija dokumentarna je, historiografski potkrijepljena alternativa “velikom nacionalnom romanu” na kakav pretendira, primjerice, ideološki ambivalentna i stilski neujednačena obiteljska saga Antonia Pennacchija (Mussolinijev kanal, 2010.).                  

Upravo je sada moguće i potrebno, smatra Scurati, nepristrano, iznova i drukčije objasniti zašto je fašizam zlo. Tako autor koji je uvjeren da će pridonijeti stvaranju novog antifašizma, jer smatra da onaj stari danas više ne funkcionira, piše roman s jasnom ideološkom motivacijom, istodobno najavljujući da će ga pisati ideološki nepristrano

Na krhkoj ravnoteži između dokumenata i romanesknih situacija Scurati će izgraditi čitav ciklus. O naslovnom se liku, kao i o ostalim likovima, uglavnom pripovijeda u trećem licu, no glasova i izvora je mnogo: svako poglavlje završava dokumentarnim prilozima kao što su pisma, dnevnici, telegrami, novinski članci, policijski zapisnici ili politički govori ‒ pretežito iz krugova bliskih Mussoliniju, premda ne manjka ni dokumenata iz socijalističkih glasila ili privatne korespondencije političkih protivnika. Roman je organiziran striktno kronološki: datumi diktiraju izmjenu mjesta i likova, kao i pripovjednih modaliteta. Scuratijev je pripovjedni jezik jednostavan, divulgativan, povremeno kompilativan ‒ zbog potrebe za povezivanjem i uvođenjem novih povijesnih likova ‒ no u prikazu glavnih likova talijanske politike nerijetko pribjegava ekspresionističko-grotesknom izobličavanju, trivijalnim detaljima i klišeiziranim opisima. Pogotovo se u Mussolinijevoj karakterizaciji ‒ povjerenoj i drugim izvorima i glasovima, osim pripovjedačeva ‒ inzistira na tjelesnim te mačističko-erotskim aspektima, kao protuteži političkoj i javnoj ulozi. Ujedno je to jedan od načina da se Povijest romansira, da se fokusiranjem na pojedinačne situacije i dojmljive prizore nizanje političkih i ratnih događaja učini intrigantnijim. To je jedan od razloga zbog kojega su Mussolinijevi odnosi sa ženama, od službene ljubavnice Margherite Sarfati nadalje, u središtu pozornosti, kao važan aspekt njegove osobnosti.

Scurati je pomnom dokumentarnom rekonstrukcijom ogolio mehanizme i okolnosti koji su doveli do toga da se fašizam tako radikalno i sveobuhvatno proširi talijanskim društvom u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Stoga je njegova divulgativna i edukativna saga o usponu Mussolinija i fašizma u Italiji i izvan nje dočekana s velikim zanimanjem i oduševljenjem. Ipak, kritike i prigovori nisu izostali. Dio njih odnosi se na historiografske nepreciznosti i propuste, koji su hitro ispravljeni već u idućem izdanju prvog romana. Drugi su pak kritičari izrazili strah da bi Scuratijev dokumentarno-romaneskni ciklus, uzme li se u obzir manjkavo povijesno znanje mlađih naraštaja, ipak mogao polučiti neželjen ideološki učinak, dok treći Scuratijevim dokumentarnim romanima zamjeraju stilsku nesklapnost i pripovjedni nehaj. U svakom slučaju, čini se da će ciklus o Mussoliniju i njegovu bogatu galeriju likova i epizoda ponajprije cijeniti oni koji se zanimaju za talijansku političku povijest i otprije poznaju ključna imena i događaje, dok će manje u njemu uživati čitatelji koji od Scuratijeve tetralogije očekuju uobičajeno romaneskno pripovijedanje. Premda bitno različiti, i Gennin Hitler i Scuratijev M podjednako bude estetsko-epistemološke dvojbe, te nas potiču na razmišljanje o kompromisima s kojima se suočava pripovjedni tekst, podčini li se kriterijima autentičnosti i istinitosti. Dokumentaristička poetika, utemeljena na praktičnim, moralnim i civilnim, drugim riječima, izvanknjiževnim ciljevima ‒ kakvu zagovaraju pojedini talijanski kritičari poput Donnarumme ‒ u konačnici dovodi do toga da književnost, ulazeći u konkurentski odnos s drugim iskazima, riskira izgubiti smisao vlastita postojanja.

Čini se da će ciklus o Mussoliniju i njegovu bogatu galeriju likova i epizoda ponajprije cijeniti oni koji se zanimaju za talijansku političku povijest i otprije poznaju ključna imena i događaje, dok će manje u njemu uživati čitatelji koji od Scuratijeve tetralogije očekuju uobičajeno romaneskno pripovijedanje

Priče o onima koji dolaze izdaleka: novi talijanski imaginarij

Najveća novost talijanske kulture i književnosti od devedesetih godina dvadesetog stoljeća naovamo povezana je s valom masovnih migracija i činjenicom da je Italija ‒ nekoć iseljenička zemlja ‒ danas četvrta po broju useljenika iz drugih, ili takozvanih “trećih zemalja”. Migrantski val započinje koncem devedesetih, pa tako 1999. godine u Italiju stiže 50.000 migranata, prvenstveno iz Albanije i s Kosova, da bi dvijetisućitih počeli u većem broju pristizati migranti iz afričkih zemalja poput Somalije, Eritreje i Nigerije. Između 2014. i 2017., zbog rata u Siriji i ostalih afričkih sukoba, na talijansku se obalu iskrcava pola milijuna ljudi u potrazi za spasom od rata, progona i gladi. 2018. godine Italija je zabilježila preko 181.000 dolazaka morskim putem.

Talijanska je književna kritika i historiografija zarana počela pisati o novoj talijanskoj književnosti povezanoj s migracijama. Pod sintagmom «novi talijanski imaginarij» podrazumijeva se i književna produkcija italofonih migranata koji pišu na novousvojenom jeziku, i talijanska književnost koja se bavi temom migranata, odnosno stranaca. U početku, ranih devedesetih, osobna svjedočanstva ključno su sredstvo prenošenja migrantskih iskustava. U tom prenošenju pomažu talijanski novinari ili spisatelji, koji migrantima posuđuju svoj glas ili “pero”. Tako je mladi Tunižanin Salah Methnani svoje migrantsko iskustvo i put iz Tunisa do Italije opisao uz pomoć novinara Maria Fortunata u putopisnoj knjizi Immigrato (Imigrant, 1990.) Danas Methnani živi u Rimu i radi kao novinar na talijanskoj državnoj televiziji. Slična suradnja između Senegalca Papa Khoume i novinara Orestea Pivette urodila je romanom-reportažom Io venditore di elefanti (Ja, trgovac slonovima, 1990.) Desetak godina poslije, svoje je “pero” Fabio Geda, edukator koji se bavi socijalnim radom i pisac, posudio Enaiatollahu Akbariju, koji je kao dječak pobjegao iz Afganistana, da bi preko Irana, Turske i Grčke na koncu stigao do Torina, gdje je dobio politički azil i pronašao dom. O tom iznimnom iskustvu, na temelju razgovora s Akbarijem, Geda pripovijeda u knjizi U moru žive krokodili (2010.). Istih godina pojavljuju se pripovjedne zbirke u kojima talijanski novinari/ke ili urednici/e prikupljaju, bilježe i prenose životne priče migranata.

Posebnu pozornost zaslužuje susret talijanske spisateljice Melanie Mazzucco i Brigitte Zébé Ku Phakua, medicinske sestre i vlasnice male privatne klinike u Matadiju, koja je, odbivši sudjelovati u ubojstvu ranjenih protivnika vlasti, bila zatočena i mučena, sve dok se nije spasila bijegom iz Konga u Italiju. Brigitte se u početku služila francuskim, ali ne i talijanskim: stoga je Mazzuco odlučila ispričati njezinu priču. Učinila je to u knjizi Ja sam s tobom. Brigitina priča (Io sono con te. Storia di Brigitte, 2016.), koja se, kombinirajući različite vremenske planove i perspektive, sastoji od pripovijesti u prvom licu (Brigittin opis događaja u Kongu), autoričinih komentara, te heterodijegetske naracije o Brigittinom dolasku u Italiju, te mukotrpnom suočavanju s traumom silovanja, mučenja, ali i s razdvojenošću od djece i obitelji. Rezultat je dinamična i višeglasna cjelina u kojoj se, pogotovo prema kraju romana, sve više isprepleću dvije priče: priča o Brigitte i ulomci u kojima autorica otkriva detalje iz vlastita života. Roman Ja sam s tobom govori o solidarnosti i uzajamnom poštovanju, kako i sugerira biblijski citat iz naslova. Priče migranata treba pisati jer su postale naša, naglašava autorica u pogovoru knjige. Brigitte Zébé Ku Phakua preminula je u Rimu, 6. siječnja 2024. godine.

Pod sintagmom «novi talijanski imaginarij» podrazumijeva se i književna produkcija italofonih migranata koji pišu na novousvojenom jeziku, i talijanska književnost koja se bavi temom migranata, odnosno stranaca. U početku, ranih devedesetih, osobna svjedočanstva ključno su sredstvo prenošenja migrantskih iskustava

U posljednjih dvadesetak godina broj djela netalijanskih autora objavljenih na talijanskom jeziku znatno je narastao, o čemu svjedoči baza BASILI (Banca dati degli Scrittori Immigrati in Lingua Italiana e della Letteratura Italiana della Migrazione Mondiale), koju je još 1997. osnovao komparatist i književni povjesničar Armando Gnisci, i koja bilježi ne samo transjezične pisce-useljenike ili talijanske pisce koji pripadaju “drugoj generaciji”, nego i one koji se njihovim tekstovima bave. Među književnim djelima “novih” transjezičnih pisaca uvelike prevladavaju autobiografski prikazi predmigrantskog života, kao i migrantskog iskustva, te snalaženja u novom kontekstu, no tu su i drugi prozni žanrovi, od romana do kratkih priča. Spomenimo, primjerice, popularni roman pod naslovom Scontro di civiltà per un ascensore a Piazza Vittorio (Sukob civilizacija zbog dizala na Trgu Vittorio, 2006., po kojemu je 2010. snimljen i film) alžirsko-talijanskog pisca Amare Lakhousa, koji danas živi i radi u Americi. Roman je kombinacija komedije i kriminalističkoga zapleta. Tu su i kratke priče koje je Elvis Malaj, mlađi talijanski pisac albanskih korijena, objavio u zbirci Dal tuo terrazzo si vede casa mia (S tvoje se terase vidi moj dom, 2017.). Malaj nije opterećen nacionalnim ili migrantskim identitetom, već ga zanima generacijska problematika, o kojoj pripovijeda suptilno i ironično. O albanskoj prošlosti u svojoj prozi piše pak Ron Kubati, koji je u Italiju iz Albanije stigao 1991., tijekom prvoga većeg migrantskog vala. Uspješno se na talijanskoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni afirmirala i Ornela Vorpsi, albanska književnica, fotografkinja, slikarica i video-umjetnica, koja je studij likovne akademije nakon Tirane nastavila u Milanu. Ona u svojim proznim tekstovima tematizira život u Albaniji: primjerice, u višestruko nagrađenoj knjizi Il paese dove non si muore mai (Zemlja u kojoj se nikad ne umire, 2004.) pripovijeda iz dječje perspektive o albanskoj svakodnevnici, ali i snovima o Italiji kao obećanoj zemlji. Još su dvije albanske književnice postale dijelom talijanske prozne scene: Elvira Dones i Anilda Ibrahim, od kojih prva, baš kao i Vorpsi, nastavlja pisati na talijanskom i nakon odlaska iz Italije. Iz Albanije je devedesetih stigao i Gëzim Hajdari, kao već ostvareni pjesnik, esejist, pripovjedač i prevoditelj, a osim albanske, steći će i diplomu rimskog sveučilišta Sapienze.

Od brojnih autora i autorica podrijetlom s ostalih kontinenata, spomenimo ovom prilikom bar Lailu Wadiu, indijsko-talijansku spisateljicu koja od 1986. živi u Italiji. U svojoj prozi bavi se općim mjestima, ironizirajući kako stereotipe koje Talijani imaju o strancima, tako i one koje stranci imaju o Talijanima. Tako se radnja njezina prvog romana Amiche per la pelle (Istinske prijateljice, 2007.), vrti oko odnosa protagonistice Indijke i tri migrantkinje: Kineskinje, Bosanke i Albanke, s kojima živi u istoj zgradi, u povijesnom središtu Trsta. Trst je grad u kojemu Wadia živi i radi, baveći se između ostalog prevođenjem, te pomažući “ekstrakomunitarcima”.

Među književnim djelima “novih” transjezičnih pisaca uvelike prevladavaju autobiografski prikazi predmigrantskog života, kao i migrantskog iskustva, te snalaženja u novom kontekstu, no tu su i drugi prozni žanrovi, od romana do kratkih priča

Politički angažirana spisateljica i novinarka, Igiaba Scego, rođena u Rimu, u obitelji bivšeg somalskog ministra vanjskih poslova iz razdoblja prije diktature Siad Barrea, u svojim pripovjednim tekstovima i novinskim kolumnama piše o temama kao što su talijanski kolonijalizam u Somaliji i drugim afričkim zemljama, građanski rat u Somaliji, žensko pitanje, društvena i politička kriza, položaj “druge generacije” migranata, kršenje ljudskih prava i ksenofobija. Osim što je autorica nekolicine knjiga za djecu, uredila je više zbirki priča posvećenih migrantskom iskustvu i identitetskim problemima, te objavila romane Rhoda (2004), Oltre Babilonia (Izvan Babilona, 2008), Adua (2015.) i Cassandra a Mogadiscio (Kasandra u Mogadišu, 2023.) U svojim višeglasnim romanima Scego pokazuje, između ostalog, kako se kolonijalizam odražava na ljudske živote i sudbine, nerijetko ostavljajući tragove na tijelu, pogotovo ženskom. Njezina proza i sveukupni javni angažman povezani su sa sviješću o potrebi očuvanja složenih, hibridnih identiteta kakav je njezin, kao i onaj svih današnjih i budućih useljenika; kao i o potrebi da se prošlost (kolonijalna, kolektivna, obiteljska) ne zaboravi. 2010. godine Igiaba Scego objavljuje meomarske zapise pod naslovom La mia casa è dove sono (Moj je dom tamo gdje sam ja), posvećene Rimu, gradu u kojemu živi, te vlastitome rimskom djetinjstvu, prisjećajući se i crtica iz života svoje obitelji, te evocirajući različita razdoblja somalske prošlosti. Posljednji roman, Kasandra u Mogadišu, također autobiografski, organiziran je pak epistolarno, kao pismo u kojemu Igiaba nećakinju koja živi u Québecu upoznaje s članovima zajedničke somalske obitelji. Osim obiteljske prošlosti, koja je neodvojiva od one političke i kolektivne, autrica u prvi plan dovodi temu jezika: kako onoga talijanskog ‒ mediteranskoga jezika susreta i prožimanja ‒ tako i somalskoga, s njegovim obiteljskim i geolingvističkim specifičnostima.

U svojim višeglasnim romanima Scego pokazuje, između ostalog, kako se kolonijalizam odražava na ljudske živote i sudbine, nerijetko ostavljajući tragove na tijelu, pogotovo ženskom. Njezina proza i sveukupni javni angažman povezani su sa sviješću o potrebi očuvanja složenih, hibridnih identiteta kakav je njezin, kao i onaj svih današnjih i budućih useljenika

Priče o radu 

U razdoblju ekonomske krize i radikalnih promjena u svijetu rada, i suvremena proza  svjedoči o pojavama poput prekarizacije, siromaštva i otuđenosti. Andrea Bajani u knjizi Mi spezzo ma non m’impiego (Slomit ću se, ali ne i zaposliti, 2006.) tematizira prekarni rad, i to na temelju osobnog istraživanja. Naime, prerušivši se u nezaposlenog koji traži posao, Bajani obilazi agencije, obrazovne ustanove, prati oglase, analizira različite modele CV-a, proučava dokumentaciju za prijavu projekata, istražuje kako funkcioniraju samozapošljavanje, staž, obiteljski biznis i drugi oblici rada. Temom rada autor se bavi i u fikcijskoj prozi: primjerice, u romanu Cordiali saluti (Srdačni pozdravi, 2005), protagonist je zaposlenik zadužen za otkazna pisma. Roman pripovijeda o njegovu prijateljstvu s netom otpuštenim direktorom prodaje.

Na iznenađenje mnogih koji ga znaju isključivo kao “mladog ljudoždera”, koji je u svojim parodijskim parabolama devedesetih ilustrirao opću medijatizaciju i konzumerističko porobljavanje sunarodnjaka, Aldo Nove 2006. objavljuje knjigu Mi chiamo Roberta, ho 40 anni, guadagno 250 euro al mese (Zovem se Roberta, 40 mi je godina, zarađujem 250 eura mjesečno). Premda naslov podsjeća na predstavljanje u prvom licu likova-zombija iz zbirke Superwoobinda, riječ je o krajnje ozbiljnoj knjizi posvećenoj problemu prekarnosti. Nove svojim razmišljanjima o toj temi uokviruje četrnaest intervjua s prekarnim radnicima, prethodno objavljenih u časopisu «Liberazione».

Giorgio Falco pojavljuje se u talijanskoj književnosti s pripovjednom zbirkom Pausa caffé (Pauza za kavu, 2004.) u kojoj, slično Noveu iz ranih zbirki, daje riječ nizu fikcionalnih likova povezanih sa svijetom rada i prekarijata. Fragmentiranost egzistencije (društvena, emotivna, prostorno-vremenska) kao posljedica prekarnosti prenosi se na pripovjedne modalitete, pa Falco svoju knjigu gradi kao jukstapoziciju različitih isječaka, glasova i iskustava. Ponajviše je zastupljen radni svijet teleoperatera, čije je temeljno svojstvo radikalna depersonalizacija, gubitak osobnosti. No, i brojni drugi poslovi i radna iskustva prisutni su u Falcovoj zbirci: prodavači mesa, radnici tvrtke koja proizvodi ambalažu ili tvrtke za dezinsekciju, čuvar rasist, spiker, zatim porno-glumica koja je nekoć bila radnica i službenica, televizijski vrač i brojni drugi, protagonisti su mikropriča ispripovijedanih u prvom ili trećem licu, monologa, dijaloga, intervjua, skečeva, radiokronika, poema u prozi. Poput oblika i žanrova u knjizi, raznovrstan je i jezik kojim se služi Falcova galerija likova ‒ od korporacijskog žargona do drugih sociolekata i idiolekata ‒ no podjednako hiperrealističan.

Michela Murgia, u nas poznata u prvom redu kao autorica romana Accabadora (2009.), debitirala je satirom koja se temelji na njezinu osobnom iskustvu rada u telemarketingu. Radeći u call centru multinacionalne kompanije Kirby Company, pisala je, prvo na svojem blogu, a onda u knjizi Il mondo deve sapere. Romanzo tragicomico di una telefonista precaria (Svijet mora znati. Tragikomičan roman o prekarnoj telefonistici, 2008.), o iskorištavanju i psihološkim  manipulacijama u radnoj sredini. Radu su posvećene i priče objavljene u antologiji Lavoro da morire. Racconti di un’Italia sfruttata (Ubijam se radeći. Priče o izrabljenoj Italiji, 2009.), koju su uredili Tulio Avoledo i Andrea Bajani.

U razdoblju ekonomske krize i radikalnih promjena u svijetu rada, i suvremena proza  svjedoči o pojavama poput prekarizacije, siromaštva i otuđenosti

A što je s “pravim” romanima?

Na talijanskom knjižnom tržištu romani su početkom dvijetisućitih zapravo zabilježili porast u odnosu na druge vrste objavljenih knjiga. Oni ne samo da su i dalje tu, nego su i dalje najčitanija književna vrsta, unatoč Giordanovoj skepsi ili programatskom otporu pripovjednoj fikciji kakav zastupaju kritičari poput Raffaelea Donnarumme. Ostavimo li po strani novija djela autora koji su već godinama prisutni i kanonizirani kako u talijanskoj prozi, tako i u hrvatskoj recepciji, poput Claudia Magrisa, Dacie Maraini ili Umberta Eca (da spomenem tek one najpoznatije), kao i žanrovsku prozu poput one kakvu pišu, primjerice, Andrea Cammileri, Federico Moccia, dvojac Monaldi & Sorti, ili pak onu koja čitatelje mami postupcima tipičnim za “lako štivo”, a pišu je Alessandro d’Avenia, Federico Moccia, Melissa P., Fabio Volo, Susanna Tamaro i drugi, pitanje iz naslova prvenstveno se odnosi na romane kakve šira publika danas ponajviše čita i koji se u nas ponajviše prevode. To su romani kakve pišu, primjerice, Niccolò Ammaniti, Alessandro Baricco ‒ čiji je slučaj specifičan, jer u svom opusu oscilira između “visoke” književnosti i manire na granici kiča ‒ Paolo Cognetti, Francesca Melandri, Alessandro Piperno, Paolo Giordano, Nadia Terranova, Sandro Veronesi, Margaret Mazzantini, Elena Ferrante, Michela Murgia, Marco Balzano i drugi.

Kada se i bave nekima od njih, talijanski ih kritičari svrstavaju u kategoriju koja ne pripada ni tradicionalno shvaćenoj visokoj književnosti, kao ni popularnoj, zabavnoj prozi. Definiraju ih kao pripovjedna djela koja služe “plemenitoj zabavi”, kako je naziva Gianluigi Simonetti, i koja ne bježe od angažmana, ali su stilski osrednja, što često nije rezultat autorova osobnog promašaja, nego demokratskog odgovora na društvenu potrebu za “osrednjom”, dostupnom kulturom. Jezična komunikativnost i svojevrsna “antielokventnost” isključuju stilsko-lingvističke eksperimente bilo koje vrste (pa i one realističke), što bitno olakšava njihovo prevođenje. Takvim romanima nedostaje doza intelektualnog rizika bez kojega književnost kao sredstvo spoznaje i istraživanja nije zamisliva. Visoka književnost, ona “od nekoć”, kako je naziva Simonetti, i dalje postoji, no obraća se sve užem čitateljstvu (ja bih dodala: i sve se rjeđe u nas prevodi), jer kriza školstva i obrazovnih institucija smanjuje broj čitatelja sposobnih razumjeti i cijeniti takvu vrstu književnosti. Kritičar misli, naime, na stilski zahtjevne, jedinstvene tekstove tradicionalne i moderne književnosti, koja je podrazumijevala proces spoznaje, odnosno težila tome da utječe na oblikovanje svijesti i da tumači svijet, baš kao što je težila formalnoj, estetskoj specifičnosti utemeljenoj na osviještenoj jezičnoj uporabi. Drugim riječima, to je književnost izrasla iz ideje o umjetnosti i kulturi kao apsolutnog životnog iskustva.

Ni sve rjeđi primjeri proze “kakva je nekoć bila”, kao ni romani koji služe “plemenitoj zabavi”, nisu bili u fokusu ovoga nužno nepotpunog pregleda, iz kojega su stoga izostala mnoga imena talijanske proze, kao i neka vrijedna i zanimljiva djela. Cilj mi je bio predstaviti kako nove tendencije u talijanskoj prozi na početku novoga stoljeća, tako i njihovu kritičku recepciju. Rezimirajući, recimo da je talijanska proza dvijetisućitih sklona držati se prokušanih pripovjednih i žanrovskih konvencija, ali uz prilagodbu novim dominantnim tendencijama, kao što su dokumentarizam i društveni angažman. No, novi talijanski realizam, kako ga između ostalog nazivaju, bitno se u nečemu razlikuje od prethodnih realizama: učinak stvarnosti gradi ugledajući se u modele koji pripadaju masovnim medijima, poput televizijske ili novinske reportaže, dokumentarne drame, reality showa, pseudo-dokumentaraca (mockumentaryja), te drugih oblika sprege dokumentarnog i fikcijskog. Već i stoga, pitanje realizma kudikamo je složenije od pojednostavljene slike o transparentnoj, istinitoj i angažiranoj književnosti koja teži za tim da postane “poviješću sadašnjeg trenutka”.

Prethodne nastavke možete naći na: Dokumentima protiv fikcije, Novo vrijeme (nastavak),  Novo vrijeme: nulte godine (nastavak).