U završnom nastavku eseja o suvremenoj talijanskoj prozi, Tatjana Peruško rezimira kako je talijanska proza dvijetisućitih sklona držati se prokušanih pripovjednih i žanrovskih konvencija, ali uz prilagodbu novim dominantnim tendencijama, kao što su dokumentarizam i društveni angažman. Žanrovskim dvojbama pridružuju se one etičke, u slučaju dvojice autora, Genne i Scuratija, koji pišu o diktatorima dvadesetog stoljeća, a najveća novost talijanske kulture i književnosti povezana je s valom masovnih migracija koje rezultiraju književnom produkcijom italofonih migranata i talijanskih književnika koji se bave tematikom stranaca. U razdoblju ekonomske krize i radikalnih promjena u svijetu rada, i suvremena proza svjedoči o pojavama poput prekarizacije, siromaštva i otuđenosti.