Na globalnom planu, desetljeće započinje napadom na World Trade Center 11. rujna 2001., te američkom invazijom na Afganistan i Irak koja će uslijediti ubrzo nakon toga. U Italiji, početak stoljeća na političkom su planu obilježili Berlusconijeva pobjeda na izborima 2001., kao uvod u novo desetljeće vladavine, te policijski teror, uz stotine ranjenih i dvoje ubijenih, tijekom samita G8 u Genovi 2001. ‒ praćenog antiglobalizacijskim prosvjedima, koji su ujedno označili početak aktivnog izražavanja otpora dominantnom ekonomskom sustavu zapadne civilizacije. Deset godina poslije, u Italiji će se održati referendum o upravljanju vodama, na kojemu će pobijediti građanska inicijativa protiv privatizacije voda, pozivajući se na rezoluciju UN-a o pravu na pitku i sanitarno ispravnu vodu. Referendum nije ispoštovala nijedna talijanska vlada, pa Italija ove godine zbog toga odgovara pred Europskim sudom za ljudska prava. Berlusconi se 2011. godine, oslabljen brojnim skandalima ‒ od kojih je posljednji bio onaj seksualni (“Rubygate”) ‒ konačno povlači s premijerskoga položaja, ostavivši dubok trag na komunikacijske i upravljačke strategije u talijanskoj politici. U prvom desetljeću novoga stoljeća bilježi se kriza tradicionalnog izdavaštva izazvana internetom, ali i popularnost književnih blogova namijenjenih široj publici (poput Nazione indiana, Il primo amore, I miserabili, ili kasnijih Le parole e le cose i Doppiozero), te posljedična marginalizacija časopisa. U romanesknoj produkciji, koja je u porastu, preispituje se postmodernistička poetika, a promjena paradigme sve se jasnije očituje i artikulira i u književnosti i književnoj kritici.
Društveno-politički uvjeti početkom dvijetisućitih na više su načina potaknuli suočavanje s aktualnom stvarnošću. U terorističkom napadu 2001. mnogi su prepoznali traumatski događaj koji je pokrenuo potrebu za izrazitijim političkim angažmanom u književnosti, te početak tendencije koju će talijanska kritika nazvati “povratkom stvarnosti”. Tako u zborniku skupa održanog netom nakon napada na Blizance i naslovljenom Scrivere sul fronte occidentale (Pisati na zapadnom frontu, ur. Antonio Moresco i Dario Voltolini, 2002.), talijanski pisci zagovaraju dvije opcije. Jedni se zalažu za izravan politički angažman i aktivizam, dok se drugi opiru pojednostavljenoj slici spisateljske uloge, ističući potrebu da se pisac distancira od tekućih tema i problema, tim više što je iskustvo 11. rujna nemoguće sagledati mimo goleme moći slika u suvremenom društvu, zaslužne za učinak općeg “oneozbiljenja”. Na temelju ankete o novom realizmu, koju je 2008. godine objavio časopis «Allegoria», i u kojoj su sudjelovali Nicola Lagioia, Mauro Covacich, Laura Pugno, Aldo Nove, Giuseppe Genna, Antonio Pascale, Vitaliano Trevisan i Marcello Fois, može se zaključiti da pisce više od simboličkog i traumatskog učinka napada na Blizance (što je bilo jedno od postavljenih pitanja), zaokuplja uloga koju bi književnost trebala imati u odnosu na stvarnost. Gotovo svi anketirani pisci odbacuju vezu između vlastitoga pisanja i realizma: Lagioia u mimetizmu (kako poima realizam) vidi smrt književnosti, Genna tvrdi da realističko pisanje zapravo ne postoji, dok Pascale ističe da u vrijeme društvenih mreža književnost gubi smisao ukoliko i sama počne težiti tomu da postane “isječak iz stvarnog života”. Uglavnom se slažu i oko uloge i svrhe književnosti, koja je, smatraju, primarno estetska, te se ogleda u stilu i jeziku. Njihovi stavovi o realizmu nimalo se, međutim, ne podudaraju sa zaokretom što ga programatski i polemički promiče u svojemu Manifestu novog realizma (2011.) Maurizio Ferraris, filozof kojega pamtimo kao jednog od sudionika u filozofskoj raspravi o postmoderni i «slaboj misli». Ferraris pokušava oživiti realizam, kategoriju koju je, kako tvrdi, postmoderno društvo odbacilo kao filozofski naivan pojam i pokazatelj političke konzervativnosti. U svojem pamfletu zagovara povratak činjenicama i istini, te odlučno odbacuje tezu o društveno konstruiranoj stvarnosti.
U terorističkom napadu 2001. mnogi su prepoznali traumatski događaj koji je pokrenuo potrebu za izrazitijim političkim angažmanom u književnosti, te početak tendencije koju će talijanska kritika nazvati “povratkom stvarnosti”
Wu Ming kolektiv
2009. godine pojavljuje se i svojevrstan manifest nove književnosti, a potpisuje ga talijanski književni kolektiv pod imenom Wu Ming. Devedesetih je kolektiv djelovao pod imenom Luther Blisset, a činila su ga petorica talijanskih studenata. Danas je riječ o tročlanoj skupini čija imena nisu nepoznata, no članovi kolektiva njima se ne potpisuju i ne navode ih u javnim nastupima, baš kao što se osobno nikad ne pojavljuju u masovnim medijima ili na fotografijama. Samostalno objavljuju kao Wu Ming 1, 2 i 4, a osim književnošću, bave se glazbom, performansima i aktivizmom. Kinesko ime koje su izabrali znači “bez imena”: njime se, naime, služe kineski disidenti u borbi za demokraciju i slobodu govora. Izborom pseudonima, talijanski književni kolektiv ujedno izražava otpor prema društvenim i tržišnim mehanizmima koji pisca pretvaraju u zvijezdu. Dosljedno, njihov je prozni opus ‒ inače sastavljen od povijesnih romana, metapovijesne fikcije, ukronije (specifičnog podžanra spekulativne fikcije, koja se temelji na alternativnoj povijesti), nefikcijskih pripovjednih tekstova, putopisa, hibridnih žanrova, aktivističkih tekstova posvećenih ekološkoj problematici, te istraživačkih tekstova o novijoj talijanskoj povijesti – čitateljima dostupan na službenoj web stranici, s koje ih mogu besplatno skidati.
Programatska knjižica iz 2009. nosi naslov New Italian Epic, što je ujedno i definicija kojom Wu Ming žele obuhvatiti raznovrstan skup djela, bilo fikcijskih bilo nefikcijskih, koja se, nastojeći rekonstruirati nedavnu povijest, služe alegorijom ili povijesnim pripovijestima, uz nezaobilazan pomak u perspektivi. Cilj im je ujedno reaktulizirati epske korijene književnosti. Wu Ming promiču «neidentificirane pripovjedne objekte», žanrovski hibridne pripovjedne tekstove, koji ne zaziru od popularnih žanrova (a upravo je ukronija jedan od omiljenih), no ujedno teže složenijim strukturama te umjerenom stilskom i lingvističkom eksperimentu. Umjesto distanciranoga ironijskog pastiša i ludizma, tipičnih za postmodernističku prozu, zagovaraju etičnost, emotivnost, suživljavanje s potlačenima i povrijeđenima, čime se nadaju vratiti povjerenje u pisanu riječ. Usto se bore protiv antropocentričnoga pogleda na svijet. Na formalnom planu zagovaraju transmedijalnost, koju i sami provode u praksi: tiskane knjige popraćuju glazbenim CD-ovima, ili ih objavljuju na internetu. Primjeri nove talijanske epike, smatraju Wu Ming, počinju se javljati već devedesetih, nakon rušenja Berlinskoga zida, no oni njezin početak, koji ujedno označava kraj postmoderne ere, simbolički smještaju u 11. rujna 2001., u vrijeme koje talijanska kritika naziva «nultim godinama».
Umjesto distanciranoga ironijskog pastiša i ludizma, tipičnih za postmodernističku prozu, zagovaraju etičnost, emotivnost, suživljavanje s potlačenima i povrijeđenima, čime se nadaju vratiti povjerenje u pisanu riječ
Istinite priče novoga vremena
Premda u svojemu manifestu napominju da ideju nove talijanske epike ne žele ograničiti na realističku prozu, Wu Ming posebnu pozornost pridaju djelu kojemu je, između ostalog zahvaljujući velikoj medijskoj pozornosti, pripala čast da simbolički obilježi zaokret talijanske proze prema novom realizmu, premda ne odgovara konvencionalnoj slici realističke proze. Riječ je o Gomorri, pripovjednoj reportaži ili dokumentarnom romanu, prvoj knjizi novinara i borca za ljudska prava Roberta Saviana, objavljenoj 2006. Njegova je knjiga u Italiji potaknula brojne rasprave, autoru priskrbivši prijetnje smrću, te status zaštićenog svjedoka, ali ga je ujedno pretvorila u medijsku zvijezdu i dežurnoga komentatora talijanske društvene zbilje. Pripovijedajući o posjetu Pasolinijevom grobu u furlanijskoj Casarsi, Saviano se na jednome mjestu u Gomorri prisjeća Pasolinijeva znamenitog novinskog teksta pod naslovom Cos’è questo golpe? Io so (Kakav je to puč? Ja znam), objavljenog u listu «Corriere della sera», 14. studenog 1974. Počev od pokušaja svrgavanja vlasti, što ga je ekstremna desnica organizirala u prosincu 1970., Pasolinijev dugačak popis javnih, ali i neotkrivenih tajni uključuje atentate i druga teroristička djela kojima, kako tvrdi, poznaje krivce, ali ne raspolaže dokazima. Njegovo znanje proizlazi iz uloge intelektualca, spisatelja, onoga tko mora «pratiti sve što se zbiva, upoznati se sa svime što je o tome napisano, te zamisliti ono što nije poznato ili je prešućeno». Pasolinijev je članak postao simbolom borbe za slobodu medija i angažirane književnosti. Odajući počast Pasoliniju pred grobom u Cararsi, Saviano njegovu tvrdnju «Ja znam, ali ne posjedujem dokaze» zamjenjuje iskazom koji je primjeren njegovu vremenu i njegovoj situaciji: «Ja znam i posjedujem dokaze». Gomorra je, naime, nastala na temelju Savianova dvogodišnjeg rada u tvrtkama pod kontrolom napuljske mafije. Rezultat je uzoran “neidentificirani pripovjedni objekt”: rezultate istrage utemeljene na insajderskom iskustvu Saviano iznosi pripovijedajući u prvom licu, kao autor, pripovjedač i protagonist, izravno se pritom izlažući prijetnjama mafije, jer tvrdi da posjeduje dokaze o svemu što je vidio. No dokaz je zapravo pripovijest koju čitamo, utemeljena na osobnom iskustvu, pa neki smatraju da uvjerljivost Savianova svjedočanstva leži upravo u parcijalnosti subjektivnog iskustva koje ne pretendira na opće znanje. Hipertrofirana prisutnost autobiografskog, pripovjednog i testimonijalnog “ja” i pathos izravnog sudjelovanja, kombiniraju se s pripovijedanjem o događajima i situacijama o kojima je Saviano mogao doznati jedino iz tuđih iskustava ili novinskih tekstova, kao i s referencama posuđenim od filma i popularne kulture. Premda će Saviano s vremenom svoje djelo predstavljati kao nefikcijski roman, smatrajući da je osnovna metoda kojom se služio kronika, ali da mu je cilj zapravo bio književni tekst, Gomorru mnogi definiraju i kao dokufikciju, čime se, osim fikcijskog aspekta, u prvi plan dovodi njezina informativna i društvena, odnosno etička komponenta.
Odajući počast Pasoliniju pred grobom u Cararsi, Saviano njegovu tvrdnju «Ja znam, ali ne posjedujem dokaze» zamjenjuje iskazom koji je primjeren njegovu vremenu i njegovoj situaciji: «Ja znam i posjedujem dokaze». Gomorra je, naime, nastala na temelju Savianova dvogodišnjeg rada u tvrtkama pod kontrolom napuljske mafije
Gomorra, dakle, najavljuje nekoliko ključnih karakteristika današnje talijanske proze: prevlast nefikcijskih pripovjednih obrazaca i dokumentarizma, pripovijedanje u prvom licu kao jamstvo autentičnosti, memorijalističko-testimonijalnu ulogu pisca i književnosti, te miješanje fikcionalnih i nefikcionalnih elemenata. U studiji La letteratura circostante. Narrativa e poesia nell’Italia contemporanea (Književnost oko nas. Proza i poezija u današnjoj Italiji, 2018.) talijanski kritičar Gianluigi Simonetti bilježi dvije paralelne pojave u književnom i kulturnom životu, od devedesetih naovamo: potrebu pisaca da budu javne ličnosti i potrebu da se u svojim književnim tekstovima bave aktualnom društvenom stvarnošću. Prvu dovodi u vezu s kontekstom masovne komunikacije i opće medijatizacije, kao i marketinških strategija. Među ključnim je promjenama u poimanju književnosti i njezine uloge, naime, važnost uspjeha: ne odlučuje više kritički sud ili sud drugih pisaca o recepciji književnog djela, nego tu funkciju u velikoj mjeri preuzimaju medijski odjek i komercijalni uspjeh. Osobito to vrijedi za roman, budući da je riječ o najprobitačnijoj književnoj vrsti. Simonettijeva dijagnoza nesmiljena je, ali i realistična: od osamdesetih naovamo stječe se dojam da posao spisatelja sve više odgovara zanatu, zanimanju, da postaje statusnim simbolom, ne podrazumijevajući nužno ili bar ne u prvom redu intelektualni angažman. Lik i osobnost pisca dobivaju na važnosti, njegove performativne sposobnosti utječu kako na prodaju, tako i na pozitivnu recepciju djela. Književno djelo postaje sredstvo, a ne cilj: autori nerijetko privlače pozornost samom svojom pojavom, postajući prepoznatljivima i izvan uskog čitateljskog kruga, te su medijski sveprisutni, čak i onda kad svoju anonimnost štite pseudonimom. Cijene se multidisciplinarnost i multimedijalnost: nije dovoljno biti pisac, poželjnije je biti paralelno i novinar, sociolog, bivši sudac, političar/ka, arhitekt, glumac/glumica, bloger, scenarist, crtač stripova, pjevač. U tom smislu, o autorima, kao i o knjigama, može se prvenstveno govoriti kao o izdavačkim projektima. Komunikacijski i marketinški uspjeh zajamčen je onim “projektima” koji se temelje na aktualnim temama, koji su jezično i stilski pristupačni široj publici (i po mogućnosti lako prevodivi na druge jezike), a čiji autori privlače medijsku pozornost bilo autsajderskom pozicijom u književnosti (novinar Saviano, fizičar Giordano, bivši sudac De Cataldo, i dr.), bilo anonimnošću (Ferrante) ili višestrukim ulogama u medijskom i društvenom prostoru (Aldo Busi, Giuseppe Genna, Carlo Lucarelli, Marcello Fois, Antonio Pennacchi, Michela Murgia, Margaret Mazzantini, Teresa Ciabatti, Chiara Gamberale, Maria Grazia Calandrone, i mnogi drugi). Istodobno, sva ta silna komunikacijska i marketinška efikasnost spisatelja sposobnog umnogostručiti svoje društvene uloge, kao da sugerira da samo pisanje, a s njime i književni tekst, više nisu ni dostatni ni autonomni.
Među ključnim je promjenama u poimanju književnosti i njezine uloge, naime, važnost uspjeha: ne odlučuje više kritički sud ili sud drugih pisaca o recepciji književnog djela, nego tu funkciju u velikoj mjeri preuzimaju medijski odjek i komercijalni uspjeh
Potrebu za pisanjem o aktualnim društvenim temama, moguće je, promatrati kao polemički odgovor na opću medijatizaciju i fikcionalizaciju stvarnosti, no način pripovijedanja o aktualnostima pod utjecajem je medijskih reprezentacija, pa se često stječe dojam – kod pisaca koji u svojim tekstovima nastoje postići “učinak stvarnosti” (da se poslužimo terminom Rolanda Barthesa iz 1968.) ‒ da se iluzija izravnog upućivanja na neki izvanliterarni svijet ne odnosi na samu stvarnost, nego na medijski prikaz stvarnosti. Stoga bi se u određenom smislu moglo reći da je umjesto propagiranog “novog realizma” danas na djelu svojevrstan “realizam irealnosti, nestvarnosti”. Istodobno, današnji se pisci često odlučuju pripovijedati u prvom licu: pripovijest u prvom licu doživljava se kao subjektivno obojen iskaz, što također povećava učinak stvarnosti. Izravnim i osobnim svjedočanstvom pospješuje se dojam vjerodostojnosti, to snažniji što autor izravnije ističe svoje osobno sudjelovanje u ispripovijedanim događajima. “Pripovijedam o tome jer sam to proživio”, učestali je obrazac talijanske suvremene proze, pogotovo one nefikcijske, napominje Simonetti. Spomenuti se obrazac prilagođava različitim pripovjednim modelima – od autobiografije i memorijalističkih žanrova do reportaže, kronike, eseja, autofikcije ili romana. Drugi sveprisutni obrazac tiče se upućivanja na dokumente: “ono o čemu pripovijedam istinito je jer postoje dokumenti koji to potvrđuju”.
Istodobno, Raffaele Donnarumma ističe da sam pridjev “dokumentaran” isključuje naivnu ideju izravnog pristupa stvarnosti, jer je dokument pisani akt koji je podložan javnoj provjeri, pa njegov autor preuzima dvostruku odgovornost, u odnosu na sadržaj i u odnosu na one kojima se obraća. Dokumentaristička poetika, koju ovaj talijanski kritičar zagovara u svojoj knjizi o «hipermodernom» razdoblju (kako naziva vrijeme u kojemu živimo, u skladu s uvjerenjem da je postmodernizam prošlost), na stvarnost gleda kao na vlastito ishodište ali i cilj, nadajući se pridonijeti njezinoj promjeni, ili barem razotkrivanjem istine utjecati na promjenu svijesti. Dokumentaristička poetika podrazumijeva i hibridnost pripovjednog teksta. Ključna uloga u tako viđenoj funkciji pripovjednog teksta pripada autoru-svjedoku, koji se nužno u odnosu na ono o čemu svjedoči suočava s osjećajem nedostatnosti i nemoći, što naglašava njegovu etičku odgovornost. Upravo tom etičkom komponentom, smatra Donnarumma, proza novoga doba osporava postmoderni mit o smrti subjekta. Izražavajući zazor ili tjeskobu pred općom fikcionalizacijom i izmicanjem stvarnosti, suvremena proza poseže za nefikcijskim vrstama poput dnevničkih zapisa, reportaže i kronike, te teži postići vjerodostojan i autentičan prikaz osobnih ili društvenih događaja. Stječe se stoga dojam da noviji memorijalistički i dokumentaristički pripovjedni obrasci imaju političko-pedagoški naboj, da su reakcija na ideološko ujednačavanje i gubitak smisla u svijetu koji nas okružuje.
„Pripovijedam o tome jer sam to proživio“, učestali je obrazac talijanske suvremene proze, pogotovo one nefikcijske, napominje Simonetti. Spomenuti se obrazac prilagođava različitim pripovjednim modelima – od autobiografije i memorijalističkih žanrova do reportaže, kronike, eseja, autofikcije ili romana
Istinite priče o talijanskoj povijesti
Jedan od čestih načina kombiniranja kodova u novoj prozi prožimanje je nefikcijskih pripovjednih obrazaca (rekonstrukcija nekog događaja ili razdoblja iz nedavne talijanske povijesti, odnosno promišljanje neke društvene pojave) i autobiografskog diskursa. Tako, primjerice, Antonio Franchini u knjizi L’abusivo (Neovlašten, 2001.) piše nefikcijsku prozu prožetu autobiografskim isječcima ‒ on isprepleće istraživanje o smrti Giancarla Sianija, napuljskog novinara freelancera, koji nije dočekao stalni posao jer ga je napuljska Camorra usmrtila 1985. godine ‒ s pričom o vlastitom odrastanju u Napulju, gradu iz kojega je u mladosti odselio na sjever, kao i o svojoj napuljskoj obitelji. Prizori iz obiteljskog života, živopisni i najčešće komični isječci na napuljskom dijalektu, isprepleću se s promišljanjima o Sianijevoj sudbini, kao i o smrti općenito, zatim o grižnji savjesti svojstvenoj preživjelima, o pisanju, te razlici između književnosti i novinarstva. Suočivši se s pozicijom tipičnom za nefikcijske pripovjedače, koji su, pišući o onome čemu nisu prisustvovali, prisiljeni izmišljati, zamišljati ili prikupljati svjedočanstva, Franchini se odlučuje za ovo posljednje. Stoga se priča o Sianiju pretvara u privatno istraživanje, koje će u romanu uroditi iskazima stvarnih ličnosti: od novinara Enza Pereza, koji je godinama u Napulju pratio crnu kroniku, do Amata Lambertija, sociologa koji se bavio Camorrom, zatim drugih novinara, te ljudi bliskih ubijenom novinaru. Ilustrirana dokumentima, poput novinskih članaka ili zapisnika s ispitivanja svjedoka, svjedočanstva se nižu poput «starog, nepravilnog kamenja» kojima Franchini gradi «suhozid», kako na jednome mjestu definira vlastitu knjigu. Dvije fabularne cjeline (obitelj i istraga o Sianijevoj smrti) i dva pripovjedna diskursa (memorijalistički i istraživački) nisu izravno povezani, osim pripovjednim glasom, koji naizmjence širi i sužava perspektivu, s privatnog i obiteljskog prelazeći na društveno i javno, te tako oslikavajući «kontekst» (da se poslužimo naslovom Sciascina kriminalističkog romana-pamfleta iz 1971. o političkom komplotu), odnosno prostor i mentalitet obilježen nasiljem, naslijeđenim predrasudama, stereotipima i ograničenjima.
Primjer autobiografskog romana u kojemu autor pripovijeda o sebi i svojem životu služeći se “širokokutnim objektivom”, koji otvara pogled na društveni kontekst, nudi Eodardo Albinati u knjizi La scuola cattolica (Katolička škola, 2016.). U središnjem dijelu tog hibridnog esejističko-memorijalističkog Bildungsromana od 1300 stranica, autor se prisjeća djetinjstva sedamdesetih, u prvom redu školovanja u muškoj katoličkoj školi San Leone Magno u Rimu. Stoga je prvi dio romana svojvrstan grupni portret, u čijemu su središtu trojica prijatelja i školskih drugova iz dobrostojećih obitelji. Oni su budući zločinci, koji će 1975. godine postati odgovorni za ubojstvo i silovanje dviju djevojaka, a njihov će zločin u talijanskoj crnoj kronici biti zapamćen kao «masakr u Circeu». Ne distancirajući se od njih, Albinati ocrtava ambijent u kojemu je odrastao i iz kojega su počinitelji potekli. Pripovijedajući, autor promišlja o vjeri, katoličkoj crkvi i obrazovanju, o seksualnosti i potiskivanju, a nastojeći rasvijetliti problem silovanja i kult muškosti, dotiče se i širih društvenih tema, kao što su nasilje i kriza građanskih vrijednosti, feminizam, neofašizam. Njegov opsežni roman, čiji vremenski opseg obaseže pedeset godina osobne i kolektivne povijesti, pretvara se tako u generacijsku i političku samoanalizu. Autor na kraju knjige napominje kako se knjizi nije libio «miješati istinu, pretpostavljenu istinu, izmišljene vjerojatnosti i nevjerojatnu stvarnost, odnosno spajati sjećanje s imaginacijom».
Komične elemente u priču o vlastitom ljudskom, političkom i spisateljskom sazrijevanju unosi pak Francesco Piccolo u autobiografskom romanu Želim biti kao drugi (2014.), a kroniku talijanskog društva, posebice talijanske ljevice kojoj i sam pripada ‒ od Berlinguerove ključne političke uloge i otmice Alda Mora do Berlusconijeve ere ‒ predstavlja iz osobne perspektive. Pritom opsežno razglaba o vlastitim ideološkim i životnim izborima, koji su usko povezani sa sudbinom talijanske Komunističke partije i općenito talijanske ljevice.
Nadasve dirljivu priču o vlastitoj obitelji, ali i o neostvarenoj naciji, ispripovijedao je jedan od istaknutijih “intimističkih” talijanskih pripovjedača druge polovice dvadesetog stoljeća, Maurizio Maggiani. Njegov autobiografski roman nosi naslov Il romanzo della nazione (Roman o naciji, 2015.), no već u prvom ulomku autor izjavljuje da je riječ o romanu koji je kanio, ali ga ne može napisati zbog smrti oca, glavnog izvora informacija. Roman obiluje rukavcima koji vode u raznim smjerovima, no središnju os čini s jedne strane priča o njegovoj siromašnoj ligurskoj obitelji, a s druge tema Risorgimenta, odnosno nastanka talijanske države sredinom 19. stoljeća. Riječ je o nikad dokraja ostvarenom projektu, čijim protagonistima, Garibaldiju i Mazziniju, pripada istaknuto mjesto u Maggianijevu romanu-monologu. Epizode iz djetinjstva prizivaju slike talijanskog društva prošloga stoljeća, te brojne životne priče stvarnih osoba iz obiteljskoga kruga, kojima se u nastavku pridružuju i one iz nacionalne ili svjetske povijesti ‒ od grofa Camilla Bensa di Cavoura, talijanskog državnika koji je 1861. postao prvi ministar predsjednik ujedinjene Kraljevine Italije, do Kennedyja ili Mao Ce-tunga. Obiteljska priča preklapa se dakle s parabolom o nacionalnoj povijesti, odnosno povijesti nacije koja nije uspjela zaživjeti, premda je malo nedostajalo da nikne na temeljima otpora fašizmu i nacizmu.
Nastavlja se…
Prvi dio možete naći na sljedećoj poveznici: Dokumentima protiv fikcije.
