Kvar na rubu galaksije je četvrta objavljena knjiga, a treća zbirka kratkih priča prevedena na hrvatski jezik izraelskog autora Etgara Kereta koji uživa ugled jednog od najboljih svjetskih kratkopričaša. Zbirka se sastoji od 22 kratke priče (uključujući i po zbirci raštrkanu i neimenovanu e-mail korespondenciju), od kojih većini više pristaje naziv flash fiction, odnosno mikro-priče (najkraća je duga nešto manje od jedne stranice).
Keretov umjetnički potpis je itekako upečatljiv – kombinacija virtuoznosti, humora, apsurdnih i/ili fantastičnih situacija i egzistencijalističkih tegoba uglavnom muških protagonista.
Humor i Holokaust
Zbirku otvara „Pretposljednji put kad su me ispalili iz topa“, priča o muškarcu koji postaje ljudsko tane u cirkusu u kojem radi kao čistač kaveza nakon što su ga napustili žena i dijete. On je idealan kandidat jer, prema riječima upravitelja cirkusa, „da bi bio ljudsko tane, ne moraš biti gibak ni brz ni jak, samo dovoljno usamljen i jadan“.
Jadni i usamljeni su i protagonisti ostalih priča, mahom (skoro) sredovječni muškarci čije živote Keretova mašta zagorčava na različite načine. Oni su dio aplikacije („Prozor“), klonovi („Tabula rasa“), anđeli koji se žele vratiti zemaljskim radostima („Ljestve“), usamljeni bogataši koji doslovno kupuju rođendane drugih ljudi („Rođendan cijele godine“), razvedeni očevi s hirovitom djecom („Ne čini to!“, „Blagajna sutra“, „Noć“).
Motiv koji se često javlja, a zapravo motivska preokupacija i iz prethodnih Keretovih zbirki jest upravo odnos očeva i djece. Keret ne prikazuje djecu kao anđele, već kao razmaženu i često spremnu na manipulaciju odraslima, dok očevi kako-tako balansiraju time, ali se nerijetko i sami prepuštaju vlastitim dječjim impulsima. Genijalan prikaz kontrasta između dječje i odrasle perspektive možemo vidjeti u priči „Ne čini to!“ u kojoj otac i sin ugledaju čovjeka na vrhu četverokatnice – dječak misli da će čovjek poletjeti kao Superman, a otac zna da se čovjek želi ubiti.
Keret je u Izraelu izrazito kontroverzan pisac (desničari ga nazivaju anti-izraelskim piscem, dok on preferira prefiks ambi-) jer se ne libi kritizirati izraelsko društvo, a pri tome se dotiče čak i Holokausta.
To ponekad čini u humorističnom tonu, primjerice u već spomenutoj neimenovanoj priči u obliku e-mail korespondencije između vlasnika escape rooma i potencijalnog klijenta koji želi dogovoriti dolazak svoje ostarjele majke i to upravo na Dan sjećanja na Holokaust koji je u Izraelu neradni dan.
“Da bi bio ljudsko tane, ne moraš biti gibak ni brz ni jak, samo dovoljno usamljen i jadan”
S druge strane, Holokaust je i platno na kojem se odvija znatno mračnija priča „Jad Vašem“ o muškarcu koji za vrijeme posjeta istoimenom jeruzalemskom muzeju Holokausta saznaje od svoje djevojke da je pobacila i to upravo u prostoriji u kojoj se naglas izgovaraju imena djece ubijene u koncentracijskim logorima, toliko mnogo njih da je, kako pripovjedaču kaže vodičica – „potrebno više od godinu dana kako bi se u kontinuitetu izgovorila sva njihova imena“.
Hitlerov klon
No najmoćniji primjer u kojem Keret pokazuje da mu ništa nije sveto jest priča „Tabula rasa“. Ova izvrnuta i mračna verzija romana Nikad me ne puštaj Kazua Ishigura problematizira ljudske klonove, odnosno njihovo iskorištavanje za utaživanje osobne osvete. Protagonist priče je A, dječak koji odrasta u nekom švicarskom internatu uvjeren da boluje od genetske bolesti staretinoze zbog koje stari deset puta brže od drugih, a zapravo je klon Adolfa Hitlera kojeg je naručio ostarjeli Židov za osvetu zbog svih strahota koje je pravi Hitler počinio. Ironično je što klon samo želi slikati i biti s Nadjom, djevojkom iz internata koju voli.
Iako ne zazire od političkoga, ono u Kereta nikad nije u prednjem planu, već je odskočna daska za urnebesne situacije kroz koje prolaze njegovi likovi.
Jedan od razloga Keretove popularnosti, ne samo u Izraelu (navodno je najčitaniji pisac u tamošnjim zatvorima), već i u svijetu, jest ležernost i jednostavnost njegovog pisma. Stil priča je razgovoran, prošaran slengom, sasvim primjeren mladim (i ne tako mladim) pripovjedačima rezigniranima životom. Kronologija i pripovjedačka perspektiva su također ujednačene – priče su ispripovijedane uglavnom u prvom licu jednine, a tek poneke iz perspektive sveznajućeg pripovjedača. No upravo formalna pravolinija čini sadržajni aspekt još začudnijim, ali i prirodnim – čitatelji brzo i bez opiranja mogu suspregnuti nevjericu (suspension of disbelief).
Kada nije zaigran i tricksterski raspoložen, Keret je izvanredno nježan, neke njegove priče razoružaju svojom običnošću i psihološkim nijansiranjem likova, što je dokaz da je Keretova vještina daleko iznad one tehničke, a to je kvaliteta najboljih pisaca. Njegovi likovi su u potrazi za trenutkom zajedništva s drugom osobom, utješnom spoznajom da život nije samo niz besmislenih događaja.
Primjerice, u najdužoj priči „Pineapple Crush“ pripovjedač razvija odnos s jednom odvjetnicom koju upozna na plaži dok puši prvi joint tog dana. Ovdje skida sa sebe štit kulerstva i efektnosti, ostavlja ih sa strane i elegantno, bez trzaja, plete priču o dvoje usamljenih ljudi koje spajaju jedan joint i suton. Valja usput spomenuti da, za razliku od drugih priča u kojima su prisutne žene (uvijek kao sporedni likovi i romantični interesi protagonista), ovdje Keret napokon pokazuje da može napisati uvjerljiv i nestereotipan ženski lik s vlastitim preokupacijama i problemima.
„Priča je naprosto način da s ljudima podijeliš nešto što osjećaš, nešto intimno, ponekad čak posramljujuće“
Minijaturni dijamanti
Zapravo, ono što njegovi likovi traže, u svojim pričama traži i sam autor. Tu težnju precizno, ali jednostavno opisuje u priči „Tod“: „Priča je naprosto način da s ljudima podijeliš nešto što osjećaš, nešto intimno, ponekad čak posramljujuće…“
Ipak, upravo priče poput spomenutog „Toda“, o naslovnom liku koji želi da pripovjedač napiše priču zbog koje će žene ići s njim u krevet, ili „Ledenog guštera“ o tinejdžerima-vojnicima spadaju u slabija ostvarenja. Efektne jesu, ali izostaje onaj emocionalni naboj i psihološka slojevitost likova prisutna u prethodnim pričama. Ravnotežu međutim uspostavljaju mikro-priče poput „Evolucije rastanka“ ili „Pretposljednjeg puta kad su me ispalili iz topa“ u kojima Keret na jako malom prostoru sabija sve svoje vrline i kao rezultat pruža minijaturne dijamante antologijske vrijednosti.
Sve u svemu, u Kvaru na rubu galaksije Keret nije, osim mjestimice gdje više ide u dubinu nego u širinu, ponudio ništa novo, ali i ono staro što nudi čitatelju je više nego dovoljno. Iako je kvalitativno mjestimice neujednačen, radi se o formalno i tematski zaokruženoj zbirci priča u kojoj se može jednako guštati kao i promišljati o njoj.
