Portal za književnost i kritiku

Književnost 007

Naši ljudi na terenu

O prijevodnim životima domaće književnosti u međunarodnom kontekstu u razgovoru s književnim agentima-pionirima Dianom Matulić i Ivanom Sršenom
Portreti: Diana Matulić, Ivan Sršen
Kod nas se za pregovore unutar domicilnog konteksta (još) ne koriste agencijske usluge, ali na velikim tržištima, osobito u SAD-u, nakladnici često neće dati šansu autorici/u bez agenta, pa rukopis koji šalje mladipisac@yahoo ozbiljne izdavačke kuće neće ni otvoriti. U Hrvatskoj tog uvjetovanja nema, što neće reći da gatekeepinga nema, samo znači da je manje transparentan i formalan

 

Predodžba o književnosti kao introvertiranoj umjetnosti osamljenog stvarateljskog genija poput plašta nevidljivosti prekriva sve načine na koje otjelotvorenje i zdrava cirkulacija knjige ovise o kolektivnom podvigu koji se razvija u različitim etapama i suradnjama. Nevidljivi književni rad okružuje još nevidljiviji okoknjiževni rad urednika i prevoditeljica, ilustratorica i dizajnera, lektorica i korektora, PR-ovaca i kritičarki, nakladnica i književnih agenata. U nastavku ljetos u dva kraka započetog razmatranja ni osobitog sjaja ni potpune bijede prijevoda domaće književnosti, razgovaramo s dvoje pionira upravo kada je riječ o radu književnih agenata, čija je uloga, uz autorsku i prevoditeljsku, ključna u međunarodnom širenju književnog područja borbe. Diana Matulić i Ivan Sršen govore o tome što sve obuhvaća posao književnog agenta odnosno agentice, koji je status tog rada u domaćem kontekstu, i što sve po njihovu iskustvu figurira kada je riječ o odabiru književnih djela koji će u novom jezičnom ruhu prelaziti granice u bijeli svijet.

„Posao je književnog agenta zastupanje autora u menadžerskom smislu s jedne, i u kreativno-umjetničkom smislu s druge strane“ – Diana Matulić

Dva lica agencijskog posla

Ivan Sršen, Sandorf & Sandorf Passage

Pisac, prevoditelj, urednik, izdavač, organizator i svojevrsni kustos događanja i suradničkih projekata, te prvi književni agent u našim prostorima, Ivan Sršen u svim je pobrojanim ulogama razvio vrlo dinamično međunarodno djelovanje. „Kad sam odlučio pokrenuti Sandorf, bio sam svjestan da u posao ulazim kao svojevrsni poduzetnik iz nužde: nisam više htio raditi za druge izdavače koji ili nisu marili za ono što sam kao urednik pokušavao kod njih raditi, ili pak to nisu uopće razumjeli,“ piše mi Sršen ljetos između fragmenata godišnjeg odmora. „Već sam tada radio sve nabrojeno, osim posla književnog agenta, koji se u Hrvatskoj i ne može nazvati određenim zanimanjem, nego samo ako u vidu imamo puno širu perspektivu međunarodne komunikacije koja onda doista otvara prostor i našim piscima za mogućnost objavljivanja u inozemstvu.“

Što zapravo (sve) uključuje rad (koji nije sasvim zanimanje) književne agentice? Diana Matulić, radne pozadine u različitim izdavačkim poslovima, osnivačica je prve literarne agencije svoje vrste u nas, Corto Literary. „Posao je književnog agenta zastupanje autora u menadžerskom smislu s jedne, i u kreativno-umjetničkom smislu s druge strane.“ Pritom se menadžerski dio posla odnosi na sve načine na koje agencija preuzima pregovore o autorskim ugovorima, čiji su najistureniji aspekt financije, ali uključuje i stavke o formatima (primjerice, e-knjige i audio-izdanja), autorizaciji naslovnice i prijevoda/prevoditelja, koliko će se dugo knjiga prodavati, pod kojim će se uvjetima prodavati zalihe i druge ugovorom precizirane okolnosti suradnje, koje izdavači u praksi nerijetko krše: „Uvjeti se krše jer izdavači imaju previše naslova i premalo suradnika, jer ne postoji automatizirani sustav koji prati prodaju i izračunava tantijeme; krše se nehotice, ali ponekad i manje nehotice pa se taj nehotice hini.“ Velik je dio agencijskog posla prikupljanje izvještaja o prodaji odnosno obračuna autorskih tantijema (tzv. royalty) koji se često ne šalju redovito, i to čak i na daleko većim i pretpostavljeno civilizacijski naprednijim tržištima od našeg. „S time da to autori emotivno doživljavaju, a nas frustrira i pokušavamo to riješiti najbolje što možemo. Izvještaji su vječita borba, i nadam se da bi se ta praksa mogla olakšati s razvojem tehnologije jer koliko god razloga bilo za ne voljeti Amazon, oni mjesečno šalju izvještaje o prodaji, a izvještajima autor, agent ili prevoditelj mogu pristupiti u svakom trenutku te vidjeti čak i dnevnu prodaju. To nam svima daje konstantan i precizan uvid u to što se s knjigom na tržištu događa.“

Drugi, kreativniji dio agencijskog posla, predstavljanje je autora međunarodnim izdavačima, „na način koji se razlikuje od pristupa drugih profesionalaca na književnom polju poput urednika, kritičara i izdavača. Prije svega morate iz književnog teksta složiti dobar pitch koji će sadržavati najsnažnije elemente djela, vrlo konkretno istaknuti njegove kvalitete i osobitosti, te ga kontekstualizirati; sociološki, politički, književno, trendovski, medijski… Urednici moraju u tih nekoliko rečenica steći jasan dojam o čemu je riječ, s čime se naslov može usporediti; morate držati jako puno toga u glavi kako biste smislili najbolji mogući način kako da nešto strano djeluje poznato a opet zanimljivo i novo, i pritom ostanete iskreni prema samome djelu.“ Kako bi izdavačice i urednice uopće u ruke uzele cjelovito djelo na razmatranje, pitch u moru pitcheva mora zaiskriti osobitim sjajem.

„Svi se mi u kulturi borimo da književnost (pa onda i izdavaštvo i ostale grane koje se prije svega oslanjaju na književnost kao primarnu disciplinu) ne ‘ispadne’ iz društvene računice“ – Ivan Sršen

Svi sve

Zanimljivo je primijetiti da unatoč sveprisutnim žalopojkama na sistemske i sistematske probleme nakladničke djelatnosti u Hrvatskoj, naklade i nakladnici ipak žive i preživljavaju, i redovima se neprestano priključuju novi mali poduzetnici iz nužde i entuzijazma. A za razliku od najvećih kuća do čijeg vrha s potplaćene periferije stiže ozbiljan profit, zarade nerijetko obrnuto proporcionalne iskrenom interesu za književnost i zdravu književnu scenu, u malim kućama nema jasne podjele rada i uske specijalizacije, nego je situacija više all hands on deck unutar malobrojnih radnih kolektiva. Sršen piše: „Za mene nijedan od tih poslova nije izlišan ili neodrživ, ali svjestan sam da će, s obzirom na komercijalne izglede zanimanja u kulturi u malom jeziku (ili jezicima), svaki ekonomski analitičar reći da bi ona sva trebala prepustiti mjesto nekim drugim zanimanjima… Stoga se svi mi u kulturi borimo da književnost (pa onda i izdavaštvo i ostale grane koje se prije svega oslanjaju na književnost kao primarnu disciplinu) ne ‘ispadne’ iz društvene računice te da i dalje nastavimo otkrivati zanimljive pisce i spisateljice, nove kritičke poglede i prakse osvajanja prostora slobode.“ Snalažljivost i fleksibilnost radni su sine qua non književne pješadije.

Diana Matulić, Corto Literary Agency

Neki veći i nadobudniji izdavači u ugovor s autorom ili autoricom uključuju otkup globalnih prava na djelo, a ne samo prava na domicilnom tržištu, što znači da će svaki daljnji otkup prava za prijevodno izdanje u inozemstvu ići preko njih, uz ugovorom propisani postotak njihove zarade na prodaji. Objašnjava iz svoga kuta Matulić: „Brojne velike strane izdavačke kuće imaju odjele s dvoje ili troje ljudi, a često i samo jednom osobom koja prodaje strana prava. Redom mogu reći, uz možda koji izuzetak, da se vidi razlika između toga kad izdavač prodaje strana prava i kad to radi agent; u kvaliteti, načinu rada, ophođenju, agilnosti… Agencije su jednostavno snažnije jer je to naš poziv i posao i ono od čega živimo, dok unutar glavne djelatnosti izdavačke kuće taj odjel predstavlja popratnu djelatnost i obično donosi daleko manji dio prihoda.“ Rad je agenta više aktivan od reaktivnog djelovanja domaćih izdavačkih kuća, koji svoje autoric/e zastupaju tek kataloški, naprosto jer nemaju kapaciteta (često niti interesa) pored svega se baviti i time. „Ali izdavači žele zastupati autore, jer im to donosi međunarodni ugled, možda i nekakav prihod, pa i neke nove autore koji to smatraju prednošću, jer znaju da će velika izdavačka kuća usput zastupati i njihova strana prava. Međutim, sada je trend da sve više autora preferira raditi s agentima jer vide da je tako bolje na dulje staze.“

Kod nas se za pregovore unutar domicilnog konteksta (još) ne koriste agencijske usluge, ali na velikim tržištima, osobito primjerice u SAD-u, nakladnici često neće dati šansu autorici bez agenta odnosno autoru bez agentice, pa tako rukopis koji šalje mladipisac@yahoo ozbiljne izdavačke kuće neće ni otvoriti. U Hrvatskoj tog uvjetovanja nema, što neće reći da gatekeepinga nema, samo znači da je manje transparentan i formalan. Totalni književni autsajderski entuzijasti slat će rukopise na opće adrese izdavača i čak zvati telefonom izdavačke urede, ali bez unaprijed postojeće prepoznatljivosti imena ili konkretne preporuke rukopis će teško dobiti ozbiljnu priliku. A opet je u Hrvatskoj naizgled jednako lako objaviti knjigu koliko je nemoguće živjeti od pisanja, i zakon brojeva uvjetuje da će nakladnici prihvatiti rukopise domaćih autorica i autora s minimalnim referencama (i minimalne kvalitete) računajući na veće dotacije Ministarstva za veći broj domaćih imena, garantirani knjižnični otkup, i tržišnu matematiku prema kojoj je sigurnije objaviti veći broj različitih knjiga, nego se nadati hitovima i sluhu kupaca za ono što smatraju kvalitetnim i sofisticiranim izdanjima.

Rad agentice traži žongliranje nizom elemenata, očekivanih i neočekivanih, literarnih i tržišnih, a zasad ga je moguće raditi isključivo kao dodatno zanimanje, svojevrsni side-hustle

Nema hleba

Međunarodnim Bookerom ovjenčano “Vremensko utočište” Georgija Gospodinova

Pitala sam Matulić o financijskoj održivosti odnosno preživljivosti rada književne agenture, i osnovni je odgovor da kod nas nitko ne živi od prodaje stranih prava – ni agenti/ce, ni autori/ce. „Prvenstveno je problem jezika kojim govori mali broj ljudi. Pitanje je i utjecaja tog jezika; mi smo na jugoistoku Europe, u dijelu svijeta koji već dugo ne kotira kao književno seksi, još od Kundere (koji je uostalom vrlo brzo počeo pisati na francuskom) ili Michala Viewegha koji je svojedobno bio hit. Nasreću, sad u međunarodnom kontekstu imamo Georgija Gospodinova zahvaljujući kojemu se vidi pojačani interes za književnost istočne Europe… jer Zapadnjacima je sve ovo istočna Europa. Mali jezik znači manji broj prevoditelja, manji broj lobista, manje sredstava, manje zarade, manje potpora. Usto postoji predrasuda o tužnom, povijesno opterećenom, napornom tekstu i kontekstu. Međutim, to je nekakva mainstream koprena, uvriježeno mišljenje, što ne znači da ne postoje načini da ga se zaobiđe. Ali tu leži razlog zašto kod nas nema više književnih agenata i življe književne razmjene. I frustrirajuće je ponekad ne dobiti odgovor niti na jedan mail. Možeš napisati remek djelo, možemo ga prezentirati najbolje moguće, ali ako ne upadne u pravi trenutak pravim ljudima, neće se ništa dogoditi.“

A iako je u općoj svijesti vrijeme covida možda daleko, učinci tog razdoblja usporavanja na mnoge su sfere još uvijek osjetni. Matulić svjedoči da je za vrijeme covida slala neke od najjačih naslova svim mogućim izdavačima i naprosto nije bilo interesa jer su se mahom orijentirali na komercijalnije izbore, i još uvijek nije sasvim jenjao strah od rizičnijih investicija. No ponovno vrijedi, kad se nešto proda dobro, to otvori prostor za daljnje rastvaranje područja, ali kad određeni naslov flopne, to može umanjiti spremnost izdavača na rizike koje prepoznaju kao srodne.

„Možeš napisati remek djelo, možemo ga prezentirati najbolje moguće, ali ako ne upadne u pravi trenutak pravim ljudima, neće se ništa dogoditi“ – Diana Matulić

Pedeset nijansi

No što može i kako najlakše nagovoriti strane izdavače da u obzir uzmu hrvatske autoric/e? Kako izgleda dobar pitch? „Postoji jasna shema, diskurs i terminologija ključnih riječi kojima se komunicira,“ kaže Matulić. „Na početku ćete reći o čemu je roman, na kraju ćete još jednom podići atmosferu sažetkom koji je više iz želuca, više udara na emocije, a u sredini ćete razraditi zanimljiv sinopsis. Želimo usporediti djela s drugim suvremenim radovima i autorima s kojima roman rezonira, s kojima može uspostaviti dijalog, ili koji su na neki način utjecali na autoricu ili autora, i tako usporedbama nastojimo kontekstualizirati temu, postupke, atmosferu…“ Ovih dana se sve više traže mladi autori, osobito autorice iako se Diani čini da je trend ženske proze pomalo na zalazu, i živ je interes za „emancipacijske teme, živote mlađih generacija, o odrastanju ili studentskim danima u (post)tranzicijskoj post-ratnoj stvarnosti“.

Koliko je pak važan direktan iskustveni kontakt i osobna referenca naglašava i Sršen: „Interes stranih izdavača zasniva se na iskustvu pročitanog, ili pak preporuci nekoga kome iznimno vjeruju. Svaka domaća knjiga objavljena u prijevodu zasigurno će kad-tad za sobom povući još jedan prijevod, jer će neki nepoznati urednik ili urednica pročitati tu knjigu i reći, ‘Ovo je stvarno dobro, ima li još takvih autora u toj maloj književnosti?’“ Kako bi se taj prvi otponac dogodio, Sršen je uz Roberta Perišića su-osnivač i izvršni voditelj festivala Lit Link, jedinog festivala čiji je fokus dovesti u Hrvatsku izbor stranih izdavača i u nekoliko ih zasićenih književnih večeri izložiti hrvatskoj i regionalnoj književnosti. Matulić pak kaže da je prisutnost autora na festivalima sve značajnija te čak primjećuje da „fizička persona autora utječe na uspjeh djela; djelo će imati veći doseg ako je autor komunikativan, elokventan, ako zna dobro engleski, osobito kada je riječ o još neafirmiranim piscima. Prisutnost na festivalima služi umrežavanju, upoznavanju prevoditelja koji su nam strašno važni u poslu kao najveći ambasadori malih književnosti i s kojima najuže dijelimo interese; vrlo često preko prevoditelja dolazimo do izdavača već spremnog sklopiti ugovor. Uostalom samo zahvaljujući radu prevoditelja probijamo određena tržišta; da Semezdina Mehmedinovića nije prevela Chloé Billon, i to očito jako dobro, o njemu se ne bi toliko pisalo, niti bi ga se toliko čitalo u Francuskoj, a posljedično ne bi nama pristupio njegov izdavač u potrazi za sličnim naslovima.“

Englesko izdanje romana “U potpalublju” Vladimira Arsenijevića

Iz vlastitog iskustva Sršen tvrdi da je ključna „objava kod izdavača koji se sustavno bave prijevodnom književnošću i koji su kao takvi zastupljeni u medijima koji prate prijevodnu književnost. Naravno, nastupi na zapaženijim festivalima i osvojene međunarodne nagrade rade također veliku razliku. Nijedna praksa neće zakazati, ako joj se sustavno i analitički pristupi, jer hrvatska književnost trenutno ima puno odličnih autora i u njih se isplati uložiti trud.“ Nagrade u načelu figuriraju, ali samo najveće, osobito strane, a Matulić potvrđuje i da političke okolnosti također igraju ulogu. Za primjer navodi postratni roman Vladimira Arsenijevića U potpalublju iz 1994. godine za koji je dobio NIN-ovu nagradu, i bio na listi jedne od najvećih i najuglednijih svjetskih agencija, Curtis Brown, zahvaljujući čemu je prodan u tridesetak zemalja. „Nakon toga, prošao je rat, prošao je interes. Nažalost često bude da upravo nemiri na tu našu mračnu istočnu Europu bace svjetlo, pod kojom inače sve izgleda sivo. Tako mi je rekao jedan njujorški, pritom lijevi anarho-liberalni izdavač: Meni se čini kao da je tamo uvijek sivo.“

„Nijedna praksa neće zakazati, ako joj se sustavno i analitički pristupi, jer hrvatska književnost trenutno ima puno odličnih autora i u njih se isplati uložiti trud“ – Ivan Sršen

Eppur!

Talijansko izdanje romana “Sinovi, kćeri” Ivane Bodrožić

Sivilu stvarnom i pretpostavljenom usprkos, Corto Literary radi, i radi sve više, razvija suradnje s rastućim brojem izdavača i agencija s kojima surađuju kao koagentice za područje srednje i jugoistočne Europe, i sa sve više se autorica i autora postižu nezanemarivi uspjesi. Matulić primjerice ističe kako je Olja Savičević Ivančević imala niz sjajnih kritika za knjige Adio kauboju i Pjevač u noći na britanskom tržištu, a Ivana Bodrožić s romanom Sinovi i kćeri postigla ozbiljan uspjeh u Italiji gdje su prešli avans već u prvom mjesecu prodaje, i u Mantovi je na festivalu primljena kao zvijezda. Kada je riječ o međunarodno možda zapostavljenim autorima koji zaslužuju više vidljivosti neočekivano se teškim pokazuje plasirati Kristiana Novaka na njemačko tržište, unatoč njegovoj biografskoj i akademskoj bliskosti s Njemačkom. „Možda je to još uvijek post-covid problem. Neki su pak imali dvojbe u vezi s „Ciganinom“ u naslovu Ciganin ali najljepši, ali kako to objasniti i kako se s time boriti ako postoji apriorna predrasuda? Ili koji drugi naslov odabrati? Još uvijek se borimo za njega.“

Rad agentice traži žongliranje nizom elemenata, očekivanih i neočekivanih, literarnih i tržišnih, a zasad ga je moguće raditi isključivo kao dodatno zanimanje, svojevrsni side-hustle. „Mi smo mlada zemlja, što se stalno nekako zaboravlja, i treba vremena da se izgradi mreža. Okolnosti se stalno mijenjaju, trendovi se stalno mijenjaju, i što smo dulje tu, veće su mogućnosti da će se nešto događati,“ kaže Matulić. „A mi promjene vidimo, i sve se širi; kapilarno, polako, ali ipak se kreće. Hvala Gospodinovu! (Iako on opet potvrđuje da je kod nas sve sivo i povijesno opterećeno pa možda ipak čekamo nešto drugo.)“ A iskustvo pokazuje i da ovi pionirski zahvati u našem književnom polju, a već dobrano utabani u međunarodnom kontekstu, kojima se razvija i osnažuje pozicija književnih agenata i agentica kao integralnog dijela izdavačke mašinerije imaju dugoročne pozitivne učinke za pisce. Jer malo je preostale romantike u osamljenom književnom radu ako spisateljice teže profesionalizaciji svoga posla, u smislu uvjeta potrebnih za kvalitetan i posvećen rad, s time povezane financijske samostalnosti i stabilnosti unutar bitno prekarnog sustava, i s time povezanog razumijevanja književnosti kao ne samo rada ljubavi, nego hladnog pogona tržišta.

 

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

Pročitajte i prva dva teksta Ane Fazekaš iz serije o prijevodima domaće književnosti: „Izgubljeno i nađeno u prijevodu“ u „Orijentalizam, balkanizam i turizam u svijetu književnog prevođenja“.

Ana Fazekaš je kritičarka, esejistica i urednica na područjima izvedbenih umjetnosti, književnosti i pop-kulture

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Tema
Skip to content