U proteklih nekoliko godina broj javnih osoba u političkom i kulturnom životu te na marginama istih koji dosad nisu barem jednom u nekom javnom nastupu upotrijebili riječ „woke“ postao je sve manji i manji. Istodobno, broj onih koji su tu riječ iole suvislo definirali još je manji, čineći svaki pokušaj razgovora o fenomenu „wokea“ neminovno konfuznim. Sličan je slučaj i s novom knjigom Susan Neiman koja, u neuspjelom pokušaju da afirmira ljevicu kao nešto nasuprot „woke pokretu“, nudi niz početničkih grešaka u tumačenju djela nekih ključnih filozofa dvadesetog stoljeća – u prvom redu Michela Foucaulta – u pokušaju da svoju suštinski liberalnu i reformističku orijentaciju prikaže radikalnijom i vjernijom „pravoj ljevici“ negoli to zapravo jest.
Okršaj s utvarom
Budući da autorica u zaključku ove knjige ističe da je ona u svojoj biti filozofska, iako nije namijenjena isključivo stručnoj filozofskoj publici, kao takvu ću je i tretirati. Osnovni je postupak koji bilo koje filozofsko djelo treba izvesti u svojim početnim stranicama – definirati temeljne pojmove kojima se bavi, ponajviše zbog specifičnosti koja omogućuje filozofskim pojmovima da poprime radikalno drugačija značenja od djela do djela. Kako Neiman definira temeljne pojmove ove studije, naime „ljevicu“ i „woke“? Započet ću s potonjim pojmom, budući da mu je u knjizi posvećeno manje prostora.
Autorica pokušava definirati „woke“ čak tri puta, i nijednom ne uspijeva. Dok u prvom pokušaju tek opisuje navodno najčešće posljedice „woke pokreta“ („Počinje brigom za marginalizirane osobe, a završava svođenjem svake osobe upravo na ono što je marginalizira“), u drugom ga brka sa zahtjevima za reparaciju („Woke naglašava načine na koje su pojedinim skupinama uskraćena prava i nastoji to ispraviti te popraviti učinjenu štetu“) dok ga u trećem napokon opisuje kao zahtjev za suočavanje s krimenima vlastite povijesti, čineći ga bliskim kulturi sjećanja („Woke pokret zahtijeva da se države i narodi suoče sa svojom zločinačkom poviješću“). Niti jedan od ovih pokušaja definicije pojma „wokea“ ne uspijeva na filozofski suvisao način opisati primarni objekt svoje misli i distingvirati ga od srodnih tendencija te se umjesto toga zadovoljava formulacijama koje svoj temelj imaju u svakodnevnom razgovornom iskazu „Znate, ‘woke’ vam je ono kad…”. Knjiga koja pretendira biti ozbiljan filozofski obračun s nečime što smatra problematičnom političkom tendencijom ne bi smjela ostaviti svoj temeljni zadatak tako nespretno izvedenim, pa čak ni s opravdanjem usmjerenosti na široku publiku.
Mišljenja sam, ipak, da ovo nije isključivo autoričina krivica, budući da sama riječ „woke“ zapravo ne znači ništa niti ima mogućnost išta značiti. Premda svoje korijene ima u formulaciji koju su afroamerički glazbenici i politički aktivisti koristili da skrenu pažnju na nepravdu i diskriminaciju s kojom se susreću pripadnici njihove zajednice (stay woke, „ostani budan“), riječ „woke“ u formatu u kakvom postoji danas i s kakvim se Neiman pokušava obračunati nije ništa doli jezična kratica za bilo koji politički ili socijalni zahtjev koji se na neki način smatra negativnim u očima onoga koji rabi pojam. Uvođenje zdravstvenog odgoja u škole? Za konzervativca i religijskog fundamentalista je to woke. Prisutnost LGBTQ+ likova u serijama i filmovima? Za homofoba i transfoba je to woke. Prijenos vizure povijesti s heroja na žrtve, koju Neiman eksplicitno navodi kao problematičan moment („subjekt povijesti (djelovanjem „wokea“) više nije bio heroj, nego žrtva.“)? Za ljevičara čija je paradigmatska slika lijeve politike marš na Washington Martina Luthera Kinga mlađeg u pratnji entuzijastične i tankoćutne omladine je to woke.
Posrijedi je, dakle, teorijska utvara i inherentno vrijednosno obojeni pseudopojam koji ne izražava niti je sposoban izraziti ništa doli načelno negativan stav spram određenih pokušaja transformiranja kulturnog i političkog polja. To je i razlog zbog kojeg se u ovom tekstu riječ „woke“ bez iznimke pojavljuje u znakovima navodnika, budući da ne želim pristati na to da se ovdje radi o ičemu drugom doli besadržajnoj izmišljotini i svojevrsnom uskliku suvremene desnice.
Riječ „woke“ u formatu u kakvom postoji danas i s kakvim se Neiman pokušava obračunati nije ništa doli jezična kratica za bilo koji politički ili socijalni zahtjev koji se na neki način smatra negativnim u očima onoga koji rabi pojam. Uvođenje zdravstvenog odgoja u škole? Za konzervativca i religijskog fundamentalista je to woke. Prisutnost LGBTQ+ likova u serijama i filmovima? Za homofoba i transfoba je to woke
Naši i vaši
Kako stoji s lijevom politikom, drugim naslovnim pojmom Neimanine knjige? Ono što čini srž lijeve politike za autoricu je spoj sljedećih triju karakteristika: „Predanost univerzalizmu umjesto tribalizmu, jasno razlikovanje između pravde i moći te vjerovanje u mogućnost napretka.“ Ne treba ni reći kako je ovakav opis pojma neizmjerno precizniji i suvisliji od pokušaja definiranja „wokea‟, no treba istaknuti kako svojim sadržajem istodobno odmiče ljevicu i lijevu politiku od zbiljskih i materijalnih uvjeta života ljudi koji se tom politikom imaju baviti. Neiman od ovoga ne bježi, što je evidentno u poglavlju o univerzalizmu gdje ističe kako „onaj tko želi biti univerzalist, mora posegnuti za apstrakcijom“. Marksizam i anarhizam, kao i njihovi divergentni oblici, zbog svoje su materijalističke orijentacije otpočetka isključeni ili stavljeni na margine ovakvog poimanja ljevice, što opis čini u najboljem slučaju začudnim, a u najgorem potpuno promašenim.
Nadalje, ključnu ulogu univerzalizma i pravde za ljevicu te njihovu suprotnost tribalizmu i goloj moći Neiman problematizira kroz vizuru ljudskih prava. Ističe kako „biti lijevo znači podržavati (Opću deklaraciju o ljudskim pravima kao zajednički standard postignuća za ljude svih nacija)“, pritom u potpunosti ignorirajući povijesnu putanju koncepta ljudskih prava, njegovu ukorijenjenost u osvitu kapitalizma – što potvrđuju Lockeove Dvije rasprave – te u koncepciji čovjeka kao bića podijeljenog između građanskog društva i države što su ranije uočili Hegel i Marx. Kao i mnogi drugi teoretičari_ke ljudskih prava, Neiman se ni ne pokušava obračunati s problematičnim balastom otuđene društvene egzistencije čovjeka koji prati koncept ljudskih prava, već pribjegava njegovoj najsuvremenijoj varijanti kao samorazumljivom krunskom postignuću civilizacije koje pod svaku cijenu mora biti obranjeno od tribalističkih napada, bilo onih „woke pokreta“, bilo desnice.
Marksizam i anarhizam, kao i njihovi divergentni oblici, zbog svoje su materijalističke orijentacije otpočetka isključeni ili stavljeni na margine ovakvog poimanja ljevice, što opis čini u najboljem slučaju začudnim, a u najgorem potpuno promašenim
Zaziranje od sile i moći
Kada je u pitanju razlika između pravde i sile, Neiman je polemički raspoložena prema svoja dva glavna oponenta u ovoj knjizi, Michelu Foucaultu i Carlu Schmittu. O njihovoj kritici koncepta političkih vrijednosti te skepsi spram društvenih reformi poput ukidanja mučenja autorica piše s neskrivenom indignacijom, posežući čak i za Chomskyjevim opisom Foucaulta kao „najnemoralnijeg čovjeka kojeg je ikad sreo“. Autoričini pokušaji da čitateljima ogadi ovu dvojicu „kumova ‘woke’ pokreta“ unatoč njihovim filozofskim razlikama providan je pokušaj zaštite navodno blagonaklonog projekta uspostave ljudskih prava od političkog realiteta provođenja takvih prava silom i dispozitivima represivnog aparata države.
Neimanini prikazi Foucaultove teorije moći i otpora („Moć, koja je samo nejasno vezana za postupke ljudi u institucijama, pokretačka je snaga svega. (…) Moć se priključuje otporu, što je samo pojačava. Od samog vrha pa do dna, posvuda nailazimo na moć.“) u prvom su redu neprecizni. Srž ove nepreciznosti sastoji se u ignoriranju krucijalne činjenice da moć nije isključivo mogućnost da se na koga djeluje na određeni način posredstvom straha od sile, već određeni raspored političkih, kulturnih i društvenih praksi koji ustoličuje određene obrasce ponašanja i mišljenja kao dominantne, a druge kao sekundarne i marginalizirane. Nadalje, teza da se otpor priključuje moći samo je polovično točna; otpor je vezan za moć utoliko što se može pojaviti samo u određenoj konstelaciji moći, a ako je imalo kohezivan i trajan takav je isključivo zato što s moći dijeli svojstvo samoorganizacije i društvene disperziranosti. Moć u Foucaulta nije isključivo tiranija i despocija pod raznoraznim povijesnim krinkama, kako ju Neiman želi prikazati, već princip organizacije društvenog života te naseljenost tog režima džepovima protusile koji se mogu artikulirati i destabilizirati ga.
Vraćajući se na koncept ljudskih prava, autorica ističe kako su ljudska prava „zahtjevi kojima je cilj obuzdati puku podčinjenost moći“. To je možebitno istina, no bilo kakav koncept prava počiva na sili kojom se to pravo može sprovesti ili zaštiti od povrede, ponovno pokazujući na koji način moć – u smislu društvene organizacije u skladu s određenom dominantnom matricom – ostaje prisutna čak i u praznim idealističkim snatrenjima o konceptu prava. U ironičnom obratu pri kraju knjige, Neiman nehotice dokazuje ovaj temeljni Foucaultov uvid u međuigru moći i otpora kada piše o dubokoj ukorijenjenosti ropstva i rasizma u američku povijest; „No ako je američka povijest ukorijenjena u osvajanju i ropstvu, ukorijenjena je također i u otporu prema osvajanju i ropstvu.“ Unatoč ovom uvidu, zbog svog zaziranja od razumijevanja politike kao prostora konflikta sile i protusile autorica nije sposobna nadići banalnu distinkciju između „povijesti heroja“ i „povijesti žrtava“ te ostaje posvećena pokušaju rehabilitacije prve.
Kada je u pitanju razlika između pravde i sile, Neiman je polemički raspoložena prema svoja dva glavna oponenta u ovoj knjizi, Michelu Foucaultu i Carlu Schmittu. O njihovoj kritici koncepta političkih vrijednosti te skepsi spram društvenih reformi poput ukidanja mučenja autorica piše s neskrivenom indignacijom
Kakav napredak, ka čemu?
Već sam spomenuo Neimanin začudan opis ljevice i njenih određujućih svojstava, no još je začudnije njeno opetovano inzistiranje na tome da se ne smatra liberalkom, već ljevičarkom, iako se njen opis ljevice ni po čemu bitnom ne razlikuje od postulata neoliberalne politike. Ovo je najvidljivije u opisu treće karakteristike ljevice, vjerovanja u mogućnost napretka, koju autorica dodatno proširuje opisujući je na sljedeći način: „Biti na ljevici znači podupirati ideju da ljudi zajedničkim naporima mogu značajno unaprijediti uvjete vlastitog i tuđeg života.“ Koje to suvremene neoliberalne institucije – pa čak i multinacionalne kompanije čiju prijetvornu kooptaciju zahtjeva „woke pokreta“ Neiman opravdano kritizira i koje ni u najvelikodušnijoj varijanti ne mogu biti opisane kao lijeve – ne podupiru ovu ideju? Napredak, bilo u smislu optimizacije radnog procesa ili u smislu penjanja na financijskoj ljestvici, ne samo da je nešto u što se u neoliberalnom kapitalizmu vjeruje, već je nešto čega se nedostatak kažnjava lošim izvještajem nadređenih i pripadajućom poslovnom neizvjesnošću. Ne samo da predstavlja vrijednost trenutačnog društvenog uređenja, već je njegov imperativ.
Neiman pokušava doskočiti ovakvom prigovoru preciznijom definicijom napretka, formulirajući njegov strogi smisao na sljedeći način; „Po definiciji, napredak nije ono što već imamo. Nije nešto što je već postignuto, već nešto što treba biti ostvareno u budućnosti – i to, poželjno je, već sutra ujutro.‟ No i s ovom definicijom postoji niz problema među kojima se u prvom redu ističu normativni i teleološki problem. Što se tiče normativnog problema, valja istaknuti da bez neke vrste konkretne normativne podloge riječi poput „treba“ i „poželjno je“ čine nemogućim bilo kakav pokušaj suvislog razdvajanja autoričine koncepcije napretka od instrumentalnog napretka u, primjerice, radu umjetne inteligencije (i to je nekakav napredak, zar ne?).
Što se teleološkog problema tiče, svaki je napredak nužno usmjeren ka nečemu, korak ka određenom cilju, telosu. „Woke pokreti“ koji se zalažu za, primjerice, ukidanje (ne reformiranje!) zatvorsko-industrijskog kompleksa ili prestanak financiranja policije u SAD-u priznaju i prisvajaju ovu činjenicu kao svoju konkretnu normativnu podlogu. Nasuprot tome, telos Neimaninog napretka tek je apstraktno-utopijski horizont koji kulminira u reformističkim pothvatima duboko ukorijenjenim u politički i društveni status quo, kao što se vidi u njenom isticanju Obaminog predsjedništva kao amblema dubokog napretka SAD-a („Ono što tada nismo mogli zamisliti: crna obitelj koja osam godina tijekom našeg života živi u Bijeloj kući. Do tada nije bilo ni crnog člana vlade.‟) te njenim manjkom potpore prestanku financiranja policije („Potrebno je (…) bolje financirati policijske obuke, kako bi policija naučila razlikovati probleme kriminala, od problema mentalnog zdravlja, i kako da postupa s ljudima čije se duševne krize mogu pogrešno protumačiti kao kriminal.‟)
U svjetlu svega rečenog mišljenja sam da je Lijevo nije woke djelo svojevrsnog janjeta u vučjoj koži, autorice koju se u najboljem svjetlu može opisati kao radikalno reformistički raspoloženu braniteljicu prosvjetiteljstva kojoj je suvremena desnica uspjela podvaliti privid da je „woke“ nešto više od vrijednosne oznake za supstrat onoga što govornik smatra lošim i pogrešnim. Najuvjerljiviji dijelovi knjige – pasusi u kojima Neiman brani prosvjetiteljske mislioce od optužbi za eurocentrizam, blagoslivljanje kolonijalizma itd. – okruženi su nepreciznim čitanjima u lošoj vjeri s jedne, te baratanjem apstraktno pojmljenim konceptima s druge strane. Sumnjam da će knjiga uspjeti čitatelje s bilo koje strane političkog spektra navesti da preispitaju svoja uvjerenja, ali ne sumnjam da će poslužiti kao efektan šlagvort daljnjim liberalnim lamentacijama o žalosnom potonuću svijeta u kaos, nasilje i nerazumijevanje.
