Dok sam se u prethodnim tekstovima ovog ciklusa bavila razvojem i područjima primjene dramaturgije danas, te izazovima te struke u kazališnoj praksi, ovim tekstom zalazim u prostor angažirane dramaturgije i političkog teatra u Hrvatskoj i susjednim zemljama s kojima na umjetničkom polju postoje točke spajanja, suradnje, dijaloga.
Postjugoslavenska kritika nacionalizma kroz teatar
S Tanjom Šljivar (Banja Luka, 1988.), višestruko nagrađivanom i priznatom dramaturginjom i dramatičarkom čiji se dramski tekstovi izvode na brojnim europskim pozornicama, kao i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, razgovaram o tome što to uopće znači raditi politički teatar.
„U počecima mog rada u teatru taj je izričaj bio izrazito popularan, što je donekle razumljivo za naše prostore na kojima je postojala autentična potreba ljudi da govore prije svega o svojim ratnim traumama. No format političkog doku-teatra s vremenom je postao dominantna floskula postjugoslavenskog prostora za koju mi se s vremenom doimalo da samo podcrtava nemoć umjetnosti da kompenzira ono što je izostalo na državnim političkim instancama – isplatu ratnih reparacija, javne isprike, suočavanje s nizom pravnih, ekonomskih i društvenih posljedica rata. Iako sam se socijalizirala upravo u tom formatu i umjetničkom miljeu te sam i sama imala ambicije raditi takav teatar, nerijetko smo unutar tog žanra svjedočili ustoličenju mahom muških autora na pozicije moralnih arbitara. U često oštrim kritikama nacionalizama izostajala je klasna podloga i pokušaj odgovora na pitanje kako su radnici od danas do sutra postali ratnici i tko je promjenama u ustavu društveno vlasništvo pretvorio u državno da bi tijekom i nakon ratova moglo biti privatizirano.“

Šljivar pritom govori o razdoblju samog kraja nultih, dakle o vremenu povećeg odmaka od 1990-ih, a na taj fenomen ukazuje i teatrologinja Danijela Weber Kapusta u svojoj komparativnoj analizi Dijalektika identiteta: Hrvatsko i njemačko dramsko pismo između postsocijalizma i multikulturalizma (Leykam International, 2014.) naglašavajući potrebu odmaka i nemogućnosti da se pitanjem političkih previranja i ratnih trauma umjetnost na ovim prostorima bavi bez dugog razdoblja hibernacije, koje se proteglo na gotovo dva desetljeća. Šljivar uočava da joj se s pitanjima na ovu temu javljam u pravo vrijeme – naime dan prije našeg razgovora u Beogradu se održao prosvjed kulturnih djelatnika u organizaciji NKSS-a (Nezavisna kulturna scena Srbije).
„Marksizam mi je trenutno zanimljiviji od svih drugih identitetskih politika“, naglašava Šljivar upućujući me kako se na nezavisnoj kulturnoj sceni Srbije upravo javno postavljaju pitanja distribucije sredstava. Tko, zašto i koliko novca dobiva za svoje projekte kao i pitanje pravovremenog raspisivanja javnih natječaja u kulturi glavni su fokus prosvjednika. Bez jasno artikuliranih zahtjeva, upornosti i kolektivnog djelovanja malo je vjerojatno da se stvari mogu mijenjati na bolje kad su u pitanju osnovni uvjeti rada – sredstva za (umjetničku) proizvodnju.
Tanja Šljivar: Format političkog doku-teatra s vremenom je postao dominantna floskula postjugoslavenskog prostora za koju mi se s vremenom doimalo da samo podcrtava nemoć umjetnosti da kompenzira ono što je izostalo na državnim političkim instancama – isplatu ratnih reparacija, javne isprike, suočavanje s nizom pravnih, ekonomskih i društvenih posljedica rata
Slovenska iskustva: zastarjele strukturne politike i mjesta promjene
No situacija nije bajna ni unutar institucionalnog polja. Goran Injac (Novi Sad, 1973.) dramaturg i umjetnički ravnatelj ljubljanskog kazališta Mladinsko priča mi kako je politički angažirana scena ovog tipa mogla svojedobno, 1970-ih i 1980-ih godina prošlog stoljeća, nastati samo u Ljubljani, i to gotovo sasvim slučajno. Periferni teatar za mlade koji je bio izvan fokusa tadašnje cenzure u Zagrebu ili Beogradu iznjedrio je skupinu umjetnika okupljenih oko zajedničke ideje ’68, redom politički aktivnih i spremnih na eksperimente po pitanju forme te istraživanje novih pristupa teatru. Pitam ga kako danas stvari stoje s inovativnim i politički relevantnim kazalištem u Sloveniji.
„Biti političan danas ima sasvim drugačije značenje. Mi se prije svega sada bavimo refleksijom konteksta. Moć i društvenu relevantnost teatra vidimo u iskoraku u javni prostor i pokretanju javnih debata o fenomenima kojih smo dio“, odgovara Injac. „No biti politički aktualan i relevantan donekle je moguće samo na nivou programa. Sistem javnih teatara u Sloveniji vrlo je ograničavajući, a zastarjele strukturalne politike nerijetko ruše i onemogućavaju ono što programski pokušavamo oživotvoriti.“

Pa ipak, mnogi ljubitelji teatra s postjugoslovenskih prostora nerijetko „hodočaste“ upravo u Mladinsko pokušavajući utažiti glad za aktualnim, inovativnim i politički relevantnim kazališnim praksama. Osim toga, Mladinsko ima i jedinstveni showcase koji svake godine funkcionira kao internacionalna platforma za umrežavanje i povezivanje mladih kazalištaraca neovisno o tome radi li se o dramaturzima, redateljima ili teatrolozima – svi su dobrodošli, a prikazane predstave popraćene su javnim diskusijama, okruglim stolovima i neformalnim druženjem. I sama sam tijekom studija na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu dobila priliku prisustvovati istom i od tada sam redoviti posjetitelj njihovih programa. U pamćenju mi je posebno ostao okrugli stol na kojem je sudjelovao švicarski redatelj Boris Nikitin povodom izvedbe svog komada Nasprotje stvari. Iako se u tom autorskom radu Nikitin bavi kompleksnim promišljanjem različitih lica i naličja fašizma danas, u razgovoru s njim postaje razvidno da je političko djelovanje za njega prije svega pitanje aktivnog političkog angažmana unutar političke stranke. Sjećam se njegovih riječi da je stvarni politički angažman znatno dosadniji i zamorniji od rada u teatru. Od sezone 2017./2018. u sklopu Mladinskog djeluje i Nova pošta kao platforma koja dijeli zajedničke vrijednosti te pruža produkcijsku podršku mahom dionicima nezavisne umjetničke scene.
Goran Injac: Temeljno je pitanje sljedeće – čemu zapravo služi kazalište? Je li ono oruđe kojim nešto oblikujemo i stvaramo ili tek ugodno provedena subotnja večer? Teatar se mora početi strukturalno mijenjati, omogućiti veći protok ljudi, potentniji i produktivniji rad, stalnu pokretljivost i dijalog te zapošljavanje novih suradnika i stručnjaka
Hrvatska iskustva: nezavisna izvedbena scena
U Ljubljani se u trenutku nastanka ovog teksta nalazi i dramaturginja i dramatičarka Jasna Jasna Žmak (Pula, 1984.), profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu te predsjednica Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID). Žmak je u Sloveniji povodom festivala Mesto žensk u sklopu kojeg ima premijeru svog autorskog izvedbenog projekta pod nazivom „this is my truth, tell me yours“ (KunstTeatar, 2023.). Mesto žensk feministički je festival koji se od 1995. svake godine u listopadu održava na različitim lokacijama u Ljubljani. Žmak se u svom komadu bavi osobnim odnosom prema umjetničkom polju preispitujući pritom različite društvene pozicije moći, odgovornost umjetnika danas te domete feminizma unutar izvedbenih okvira. Pitam je zašto je odlučila stati na scenu.
„Ono što sam htjela reći u ovoj predstavi, mogla sam reći samo tako da sama stanem na pozornicu. Velik dio osobnog rada koji je bio potreban za to odradila sam u svojoj zbirci eseja One stvari (Fraktura, 2020.) u kojoj sam se bavila (svojom) seksualnošću, ali u predstavi sam proširila tematsko polje i na odnos s umjetnošću. Već dugo sam imala jak poriv da preispitam neka svoja iskustva, pa čak i povlastice, da ukažem na to kako vidim stvari u svijetu. Inspiracija su mi pritom bile kolegice Olga Dimitrijević i Maja Pelević koje su, kao dramaturginje, također stale na scenu, pa su me dodatno ohrabrile u mojoj namjeri.“
Žmak smatra da je izrazito teško postići ono što Injac primjerice vidi kao idealne uvjete rada – okupljanje kolektiva objedinjenog oko zajedničke ideje unutar kojeg suradnja funkcionira po principu solidarnosti, inkluzije, horizontalnosti. Osvrćemo se na trenutnu situaciju u Srbiji i važnost borbe za adekvatne uvjete rada. Pitam Žmak ne misli li da je kod nas situacija pomalo „anestezirana“, meni se pobune čine rijetke i partikularne, no Žmak misli drugačije.
„Nezavisna izvedbena scena kod nas je vrlo živa i aktivna te redovito artikulira svoje potrebe i iznosi svoje zahtjeve“, kaže. „U kontekstu primjera dobre prakse slovenska nezavisna scena je primjerice utoliko znatno bolje podržana jer postoji mogućnost višegodišnjeg financiranja što uvelike olakšava sistematizaciju rada, dugoročno planiranje i adekvatnu i pravovremenu provedbu projekata. U tom smislu kod nas ima još puno prostora za borbu.“

Bilo da je riječ o političkom pristupu teatru ili dinamičnijim, otvorenijim modelima suradnje, hrvatske su kazališne institucije, kao i brojne druge na ovim prostorima, slažemo se, prilično okoštale, a stvari se pogotovo teško mijenjaju zbog učestalog zapošljavanja po političkoj liniji. Samim time svaki je pokušaj političkoga u teatru dvosjekli mač – ukoliko postoji institucionalna produkcijska podrška ona uglavnom uvjetuje mehanizme, metode, forme i sadržaj samih komada, dok se nezavisna scena, iako preciznija, odlučnija, inovativnija, inkluzivnija i artikuliranija u svom djelovanju, nerijetko muči s osiguravanjem temeljnih uvjeta rada te dometa istog unutar javnog prostora i šire društvene zajednice.
U svojoj recentnoj knjizi Montažstroj’s Emancipatory Performance Politics: Never Mind the Score (Lexington Books, 2023) teoretičar Leo Rafolt fokusira se na više od tri desetljeća politički angažiranog izvedbenog djelovanja grupe Montažstroj pod vodstvom Boruta Šeparovića. Knjiga osim što nudi dragocjen presjek njihovog rada u kontekstu političkih mijena na ovim prostorima, također ukazuje da ni nakon tri desetljeća djelovanja ovaj kolektiv u Zagrebu nema osiguran prostor za rad. Razlozi razlaza kultnog izvedbenog kolektiva BADco nakon dvadeset godina djelovanja također su vezani za daljnju nemogućnost osiguravanja adekvatnih uvjeta umjetničkog rada.
Jasna Jasna Žmak: Nezavisna izvedbena scena kod nas je vrlo živa i aktivna te redovito artikulira svoje potrebe i iznosi svoje zahtjeve
Bečka iskustva: Kosmos Theater
Ne tako daleko od Zagreba, u današnjem Beču, velika većina izvedbenih kolektiva koristi gradske prostore i višegodišnje financiranje projekata. Osim toga, u Beču već više od dvadeset godina djeluje i institucionalna platforma Kosmos Theater koja podržava različite vrste feministički angažiranih izvedbi, suradnji i projekata. U prostoru bivšeg kina pokrenut je krajem 1990-ih Centar za umjetnosti i politiku koji je poslije iznjedrio Kosmos, danas već kultnu instituciju čiji je fokus prije svega usmjeren na suvremeno dramsko pismo, autorske projekte i podršku brojnim akterima nezavisne scene u Beču. U razgovoru s dramaturginjom Annom Laner (Gornja Austrija, 1988.) razgovaram uoči nove premijere u Kosmosu.
„Cijelu priču s Kosmosom pokrenula je Barbara Klein. Žalosno je to reći, ali žene tada nisu bila dovoljno zastupljene, figurativno i metaforički im je nedostajalo prostora. Kosmos je izniknuo na drugom valu feminizma. Danas polaritet muškarci – žene kod nas više nije tema, fokus nam je uvelike na tijelu, seksualnosti, svim mogućim varijetetima bivanja ženom. Težimo odmaku od „en vouge“ feminizma koji je vrlo zavodljiv u polju umjetnosti i pop kulture, ali ima malo do nimalo utjecaja na stvarni život žena danas.“
Laner, kao i većina mojih sugovornica i sugovornika, smatra da je svaki teatar političan – čak i onda kada je eskapistički do srži on i dalje odražava ono političko. No premijera na koju Laner odlazi nakon našeg razgovora sve je samo ne eskapistička. Komad pod nazivom DIPPEL. DIAGNOSE CIN 3 redateljice Carmen Kirschner bavi se temom muške dominacije u polju medicine, izrazito sporih znanstvenih istraživanja na temu ženskog zdravlja, mitovima i seksizmima koji još uvijek dominiraju tim poljem, utjecajima transgeneracijskih trauma na zdravlje žena. Kažem joj da se veselim pogledati komad na zimu, kada opet budem u Beču.
„Temeljno je pitanje u konačnici sljedeće“, sumira Injac, „čemu zapravo služi kazalište? Je li ono oruđe kojim nešto oblikujemo i stvaramo ili tek ugodno provedena subotnja večer? Teatar se mora početi strukturalno mijenjati, omogućiti veći protok ljudi, potentniji i produktivniji rad, stalnu pokretljivost i dijalog te zapošljavanje novih suradnika i stručnjaka.“ Laner također navodi kako u Kosmosu radi tek na pola radnog vremena, te da usprkos redovitoj financijskoj podršci koju taj teatar uživa od grada i savezne zemlje, feministički sektor i dalje ostaje obilježen prekarijatom, nesigurnim i neizvjesnim uvjetima rada. Kao i Žmak i ona naglašava da prostora za daljnju borbu i unaprjeđenje ne nedostaje.
Pozicija dramaturga unutar proizvodnje politički relevantnog izvedbenog sadržaja, iako nerijetko nestabilna i nesigurna, od izrazite je važnosti. Dramaturzi su često ti koji povezuju, istražuju, uslojavaju i preispituju te pridonose tome da se manje proizvode „spektakli stradanja“ – termin koji u svojoj studiji The Ironic Spectator: Solidarity in the Age of Post-Humanitarianism (Polity Press, 2013.) upotrebljava znanstvenica Lilie Chouliaraki – a više, prema modelu političke filozofkinje Chantal Mouffe, agonistički prostori dijaloga i refleksije.
*Serijal tekstova „Dramaturgija – fantomski posao, materijalizirana misao“ objavljuje se uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije.
Na sljedećim poveznicama pročitajte prva dva teksta iz serijala o dramaturgiji Katje Grcić: “Dramaturgija – jučer, danas, sutra” i “Kazališna dramaturgija – izazovi u praksi“.