Mnogo ljudi ne zna da je sam Karl Marx bio neloš pjesnik u svojoj ranoj fazi. Njegova je poezija vidjela u politici poprište epskog kreševa, konkretno megdana između mladog proletarijata i vampirske buržoazije. No prešavši u pozniju fazu svog rada, lagano je napustio epsko-poetski naboj predavši se znanstvenoj i bestrasnoj analizi. Srećko Horvat nije prvi, ali je među boljim nastavljačima njegovog antikapitalističkog epa. To je njegova velika snaga i možda još veća slabost.
Filozofija kaska za poetikom
Poezija iz budućnosti je, takoreći, ep o istini. Ova knjiga govori o užasavajućim potencijalima digitalne kontrole, o gnjusnom tretmanu izbjeglica zapetljanih u mrežu balkanskih granica, o raskrinkanoj represiji tobožnjih „naprednih“ vlada, o tezi da apokalipsa nije nadolazeći događaj, nego tekući proces. Pa ipak – usta ove knjige nisu zubata, ona ne žvače dušu pesimizmom i strepnjom, ona poje, zaziva duhove boraca (pariških komunara, spartakista i naših partizana) čiji su porazi popločili put prema budućoj pobjedi.
Sama struktura djela ima odjeke epa; invokacija vječnog mora, in medias res pojava Horvatovog putovanja na Vis gdje se retrospekcijom uvodi postava dalmatinskih partizana, njemačkih aktivista i meksičkih pobunjenika, epskih junaka koji su uključeni u prvu globalnu borbu protiv globalne prijetnje monumentalnog, gotovo čudovišnog kapitalizma, u čijoj vojsci se bore tehnokrati opsjednuti apokalipsom, policija koja štiti demokraciju mlateći demos i trampistički kultisti koji dozivaju novu eru iz pakla. Filozofija vremena, borbena baština i ulozi koji stavljaju svijet na kocku otkrivaju da smo svi sudionici ovog epa i imamo dužnost, ako ne žrtvama ovog sustava, onda vlastitoj savjesti, da se upitamo što mi radimo kad se povijest ponovno ostvaruje pjevom, kad nam pruža priliku da stvarnošću očaramo razočarane mase koje gnječi apatija i beznađe. Svemu ovome ideologija je premali poklopac.
Knjigu obilježava ravnoteža između lucidnog viđenja stvarnosti i romantičarskog uvjerenja u mogućnost, pravednost i sposobnost otpora. Ta je ravnoteža odlika snažnog karaktera, koji se ne povodi ni sanjarenju ni cinizmu pod maskom realnosti, ali nije nužno garancija dobre filozofije. Zbog toga se usudim reći da je u ovoj knjizi Horvat na vrhuncu svoje poetike za kojom njegova filozofija kaska. Ali ipak – poezija je toliko snažna u svojim evokacijama nade, borbenosti i konkretnih primjera otpora da filozofija predaje štafetu epskoj poeziji koja možda po prvi put u povijesti pokušava opjevati budućnost, a ne prošlost.
Zaista dobivam dojam da Hegelova dijalektika umjetnosti-religije-filozofije kreće ispočetka. Ep koji spada u domenu književnosti i svetih pisama pokušava se ispuniti Horvatovom filozofijom progresivizma koja je začudo premalena za svoju epsku formu. Drugim riječima – ep je forma budućnosti kojoj Horvat ne nalazi dostatan sadržaj jer je njegov politički progresivizam (artikuliran filozofijom, a ne poezijom) ono što Marx zove „poezija prošlosti“. U ovom slučaju, epskom poezijom uvjetno nazivam Horvatovu tehniku da filozofiju i činjenice predstavi u određenom narativu i izloži rečenicama i referencama koje su doista poetske. Ono što ta poezija intuitivno artikulira je sofisticiranije, nijansiranije i zagonetnije (što znači da otvara vrata novim istraživanjima) od onog što filozofija racionalno artikulira.
Filozofski problemi mogu biti istraženi u tekstu koji bi bio puno duži od ovoga, primjerice paradoks univerzalizma njegove poruke i partikularizma njegovog miljea (ljevičarskog intelektualca), kao i nejasnoća koncepta globalnog pokreta, prezentistička filozofija vremena koja dotiče vječnost, ali ju ne istražuje te naposljetku nedostatak zajednice koja bi u srce primila ep i u ruke primila oružje za njegovo provođenje. No upitna filozofija (kao da postoji ikakva druga) ne narušava istinoljublje i važnost ove knjige.
Možda se čini kao da ovime skrećem pozornost sa pravih problema s kojima se suočavaju marginalizirane osobe kao i narodne mase, kojima knjiga daje kontekst, ali naprotiv; dajem kontekst same knjige, ne da usporim borbu nego da pokažem koje smjerove ona otkriva, na kojim se terenima odvija te, najvažnije, zašto moramo u nju kročiti – ne samo zato što želimo rješenja (upitno je želimo li nakon desetljeća obeshrabrivanja i ponižavanja) već zato što su sama rješenja mali dio onog što nam postaje dostupno kad se otvorimo stvarnosti.
Sama struktura djela ima odjeke epa; invokacija vječnog mora, in medias res pojava Horvatovog putovanja na Vis gdje se retrospekcijom uvodi postava dalmatinskih partizana, njemačkih aktivista i meksičkih pobunjenika, epskih junaka koji su uključeni u prvu globalnu borbu protiv globalne prijetnje monumentalnog, gotovo čudovišnog kapitalizma
Pjesnički otpor
Ako su autor i čitatelj zaista ljudi koji žele prekinuti zlostavljanje imigranata, eksploataciju stanovništva preko digitalnih dopaminskih petlji, sustavno pogoršavanje ekoloških rizika i cijeđenje zaposlenika ovog sustava, onda je u toj želji razumljivo pretpostaviti da je zadatak pisaca identificirat problem i predložiti rješenje. Marxov mladenački zanos ustupa zreloj analitičnosti. Ali Horvat ne postiže takvo prizemljenje, dapače, kada govori o povjerenju u emancipatorne procese, o predmodernoj otočkoj filozofiji sažetoj u uzrečici pomalo, o zapatističkoj filozofiji vremena, on uvodi očaranje svijetom i borbom za njegovo poboljšanje, ali očaranje koje govori da je sloboda samo iver stabla stvarnosti s kojom je susret romantičan, ali ne nezreo. Da budem jasniji – i problem i rješenja manji su od stvarnosti s kojom nas zovu u susret.
Horvat nas zove da se zagledamo u more, okupirano turistima i eksploatatorima, te vidimo kako je vječnost koju ono navješćuje zarobljena u nama. Borba nije samo spuštanje ideje u stvarnost, borba je susret sa samom stvarnošću. Taj susret je omogućen kada se sagledaju činjenice, no činjenice su vrijednosno neutralne. Ilijada, primjerice, fascinira zbog svojeg susreta sa stvarnošću ljudskog iskustva, a pitanja o činjeničnosti Trojanskog rata ili Ahilove ličnosti su sasvim nevažna. Činjenice koje Horvat izlaže su stanice izdvojene iz organizma stvarnosti. One ne predstavljaju ništa živo ni značajno. Horvatova „poezija“ tim činjenicama daje život. To nije relativističko mistificiranje; dobra priča ne stvara stvarnost, ona ju otkriva, a činjenice joj samo služe u tome. Apologet ili apatičar globalnog kapitalizma može sagledati činjenice zlodjela samo slegnuvši ramenima. Pjesnik je taj koji govori zašto bi trebao pružiti otpor.
Kad se stvarnost doživi na taj način, ostaje nam izbor hoće li taj susret biti produbljen kao što se produbljuje veza s osobom ili hoćemo li se povući na stare pretpostavke da se nosimo sa neizvjesnošću i osjećajem nadvladanosti čistom veličinom života i povijesti. Horvat to ostavlja dvosmisleno, ali naginje potonjem. Na 153. stranici citira Marxov Osamnaesti brimer Luja Napoleona koji kritizira francusku revolucionarnu generaciju 19. stoljeća, zaključivši: „Socijalna revolucija 19. vijeka ne može crpsti svoju poeziju iz prošlosti, nego samo iz budućnosti (…) Tamo je fraza premašila sadržaj, ovdje sadržaj premašuje frazu.“ Ova rečenica je sama dovoljna za kritiku ove knjige. Horvatova epska fraza premašuje svoj ideološki sadržaj.
Jedino nadilaženje stare fraze i sadržaja na koje Horvat poziva bilo bi nadilaženje podjela, pasivnosti i fetišiziranja direktne demokracije, što su sve obilježja progresivnih pokreta diljem svijeta. Istinitije je reći da je sam progresivizam stara fraza koja se trudi biti sadržaj nove. To je poezija prošlosti. Budućnost je sastanak sa svemirom koji je toliko veći od senzibiliteta ljevičarskih intelektualca kojima je knjiga namijenjena, makar oni bili naklonjeni borbenom i prizemljenom romantizmu koji karakterizira Horvatov opus. Stoga ova knjiga nije samo izlaganje problema i zaključak koji nam govori da rješenje dolazi. Priznavanje ovih problema vodi nas u širi svijet i rješenja su njegov mali dio.
Činjenice koje Horvat izlaže su stanice izdvojene iz organizma stvarnosti. One ne predstavljaju ništa živo ni značajno. Horvatova „poezija“ tim činjenicama daje život. To nije relativističko mistificiranje; dobra priča ne stvara stvarnost, ona ju otkriva, a činjenice joj samo služe u tome
Koraci u jurišu
Taj svijet, svijet vječnosti kojeg simbolizira vječno more s kojim Horvat počinje svoje pojanje, postavlja pitanja koja su toliko stara da se čine novima – pitanje univerzalnosti u svijetu koji poštuje partikularnosti, pitanje vječnog logosa koji bio objasnio kozmos bez da vrši hegemoniju, pitanje motivacije koju bi imao borac protiv nepravdi suvremenog sustava, a sva ta pitanja ostaju otvorena. No važno je znati da pitanja nisu zapreke u borbi; naprotiv, ona su koraci u jurišu kao i svaki drugi. To što nisu odgovorena u ovoj knjizi nije njoj na štetu; ona nije sveto pismo, a još manje filozofski traktat, ona je poziv.
Kao i većina epskih pjesnika, Horvat kao pojedinac doprinosi tek koncem tapiseriji koju će vrijeme sabrati u veći narativ kad se naše razdoblje potpuno razotkrije. Pa ipak, njegovi stihovi predstavljaju i sjajan početak i korak u dobrom smjeru. Južnoslavenski guslarski epovi često završavaju sa stihom „Prije bilo sad se spominjalo“. Horvat u osnovi završava s uvjerenjem da ono što se sada spominje u budućnosti će biti. Zbog toga smo mi, sudionici novog epa, u isto vrijeme njegovi pojci, a to znači da ishod ovisi samo o nama.
