Nije tajna da psihoanaliza i marksizam već desetljećima koegzistiraju u burnom i često neveselom teorijskom braku. Dok neki od uzornijih podmladaka ovog para, poput Herberta Marcusea, uspijevaju raznim suplementima elegantno popeglati supružničke nesuglasice mami i tati na ponos, neposlušnija djeca poput Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija odbijaju prijeći preko roditeljskih neuspjeha i nemogućnosti uspostave mira u kući te burno protestiraju protiv okvira u kojem odrastaju. Ponekad, vjerojatno povodom neke svetkovine, za figurativnim obiteljskim stolom nađe se i pokoje otuđeno dijete poput Slavoja Žižeka ili Marka Fishera koje već odavno ne živi s roditeljima i koje bi radije negdje na miru pisalo eseje o Hitchcockovim filmovima ili Caretakerovoj glazbi negoli po tko zna koji put prežvakavalo šezdesetosmaške priče između zalogaja. Naslikati bi ih trebalo, ali slikara nema!
Na sreću onih koje je ova supružnička drama iscrpila i demoralizirala, Goran Pećanac nema interesa sjesti za spomenuti stol. Fusnotama i bibliografiji unatoč, Kapitalizam i smrt nije zbirka filozofskih eseja u standardnom smislu riječi niti potvrda autorovog mjesta među teorijskim teškašima. Umjesto toga, riječ je o djelu koje pred sebe stavlja zadatak govoriti o suvremenom kapitalizmu onim jezikom koji na sebe svjesno preuzima ranjivost kojom je svaki napad na taj monolit unaprijed omeđen, t.j. odlike cringea i lakrdijaštva. Kapitalizam i smrt pokušaj je izvođenja idiomatske antikapitalističke geste koja je teorijom oblikovana, ali na teoriju nesvodiva.
Heideggerom po kapitalizmu
Pećančevi glavni izvori u kontekstu psihoanalitičke kritike kapitalizma poput Donalda Winnicotta, Jacquesa Lacana i Heinza Kohuta više-manje su očekivani i afirmiraju ga kao pažljivog čitača i interpretatora psihoanalitičkog kanona. Ipak, jedno se ime – podjednako out of place u psihoanalizi kao i u marksizmu – ističe kao posebno važno Kapitalizmu i smrti, ono Martina Heideggera. Upravo je dijalog s Heideggerom, figurom spram koje antikapitalistička teorija ne skriva svoj prijezir i koja je u nas u okrilju takve misli viđena primarno kao antimodernistička ljaga suvremene filozofije, jedan od najhrabrijih Pećančevih poteza. Zadatak sumišljenja s Heideggerom na način koji nije niti vrijednosno konzervativan niti vulgarno materijalistički iznimno je zahtjevan, a autor ga na sebe preuzima smjelo i izvršava uzorno, čineći Bitak i vrijeme jednom od svojih najvažnijih referenci, centralnom čak dvama poglavljima („Naprijed u smrt“ i „Naklapanje, znatiželja, dvosmislenost“).
Heideggerovo mišljenje smrti kao „mogućnosti nemogućnosti egzistencije“, mogućnosti da ne bude onoga koji je, ovom je djelu neophodno iz barem dva razloga. Identificirajući smrt kao totalizirajuć fenomen koji nije moguće postepeno konzumirati ili dozirati – „Ne može se umrijeti više ili manje – nemogućnost egzistencije je nemjerljiva.“ – Pećanac ju istodobno određuje i kao neekonomsku zonu, predio života nesvodiv na logiku uloga, dobiti, skladne cirkulacije dobara te optimizacije resursa o kojoj je bilo govora u poglavlju „Ekonomija, budalo“. Činjenica neminovnosti umiranja i toga da ćemo kad-tad biti nesvojevoljno, možebitno čak i nasilno, iščupani iz umirujuće matrice ekonomskog toka sablasno jezdi našim psihičkim životom, a sile tržišta nastoje se ujediniti u svetu alijansu protiv ove sablasti kako horizont kapitalističkog subjekta ne bi bio poljuljan.
Nadalje, u Heideggera je smrt pojmljena kao najvlastitija mogućnost tubitka (Dasein). Ona je apsolutno neodnosna aktivnost u kojoj je tubitak osuđen na samoću. Nitko ne može umrijeti smrt drugoga. Ipak, unatoč ovoj neodnosnosti i samoći umiranja, u našoj svakodnevici postoji neautentično naklapanje (Gerede) o smrti pod geslom „umire se“. Pećanac ovo „umire se“ ilustrira primjerima žrtava potresa i reklama za testove na karcinom, gdje se o smrti govori isključivo kvantitativno te bez komponente umiranja i njenog anihilacijskog potencijala. U kapitalističkom naklapanju ne postoji „umirem“, već samo besubjektno „umire se“. Ovo odagnavanje pokušaj je svojevrsnog egzorcizma sablasti smrti iz prostora života, koji naravno propada. Smrt se nastoji predstaviti kao nešto što je tamo negdje i ne događa se meni, no istodobno je moje i može se dogoditi samo meni. Upravo ova dijalektička tenzija nastala uslijed nemogućnosti istjerivanja sablasti heideggerovski pojmljene smrti tvori napetu strunu na kojoj se grade sofisticiraniji oblici potiskivanja, poput propagande sreće.
Pećančevo čitanje Heideggera marno je i temeljito s dobrodošlom dozom suvremenog edgea. Posrijedi je originalno i osvježavajuće ophođenje spram autora sposobnog višestruko obogatiti mišljenje koje se kani obračunati s kapitalizmom.
Upravo je dijalog s Heideggerom, figurom spram koje antikapitalistička teorija ne skriva svoj prijezir i koja je u nas u okrilju takve misli viđena primarno kao antimodernistička ljaga suvremene filozofije, jedan od najhrabrijih Pećančevih poteza
Smrt sreći!
Kao što poglavlje „Propaganda sreće“ dolazi nakon interludija posvećenog fenomenima mentalizacije i empatije te poglavlja „Žalovanje“, tako i koncepcija sreće kao „zaobilaska neugode i ostvarenja užitka“ može biti postavljena na pijedestal tek nakon i zbog pustošenja subjektovog psihičkog horizonta. Tek onda kada je subjektov empatijski potencijal narušen uslijed pounutrenja logike tržišta – „drugi uvijek dobiva ono što zaslužuje (…) ono što vam se na tržištu dogodi uvijek je vaša krivnja, sistem je slijepo pravedan, ponuda i potražnja“ – i tek onda kada mu je ponuđen odgovor na narcističku katastrofu ovisnosti o onome koga više nema izraženu žalovanjem, propaganda sreće može se nametnuti kao suplement ovom osiromašenom biću.
Za Pećanca je sreća konformistička kategorija obilježena uspješnom i jakom konzumacijom koja ovisi o fizičkoj udaljenosti od eksploatacije kojom nastaju proizvodi uz koje sreća pristiže. Sreća koju nam kapitalizam nudi uvijek je na određeni način „rabljena“; ona je „iskustvo nečega što smo već vidjeli“, neka vrsta potvrde toga da je sada naš red da odigramo igru u kojoj smo vidjeli da naši vršnjaci uživaju. Ipak, unatoč ovoj „rabljenosti“, kapitalistička sreća je i prividno autentična; ona se uvijek obećava kao nešto upućeno samo nama, izoliranim potrošačima, kao napredak našeg stanja. Tako pojmljena sreća otkriva se naposljetku kao naročito podmukla vrsta konformizma upravo zbog obogaćenosti ovim anemičnim prividom autentičnosti te kao perverzna želja za afirmacijom svoje individualne vlastitosti proizvodima široke potrošnje.
Ono što je stimulativno kod Pećančeve analize sreće je i pokušaj da se otisne korak dalje od ovih zaključaka postavljanjem otvorenih pitanja o iskustvima koja propituju dihotomiju sreća–nesreća, poput prijateljstva i dokolice. „Je li sreća prava riječ za uživanje u nečijem društvu? (…) Što je sa ugodnom dosadom ili trenucima kada nam misli lutaju?“ Ovim nažalost neproširenim, ali analitički bogatim pitanjima valjalo bi pridodati i pokoji upit o ne-sretnim stanjima koja u sebi sadrže totalizirajuće, destruktivne i infektivne impulse, poput strasti ili entuzijazma (valja podsjetiti da grčki korijen riječi entuzijazam, ἐν θουσ, doslovno znači bivanje u bogu, „opsjednutost“ bogom).
Što s košarkašem koji žrtvuje svoj san kako bi ujutro prvi stigao na košarkaško igralište vježbati slobodna bacanja, slušateljem koji iznenada počne lupkati po svojim natkoljenicama slušajući dobar album ili bubnjarom koji unatoč krvavim žuljevima dovršava koncert sa osmijehom na licu? Je li sreća pravilan naziv za njihova stanja? Jesmo li, prežderani propagandom sreće, uopće više u stanju pojmiti – ili nedajbože doživjeti – iskustvo strastvenog izgaranja do malaksalosti ili obuzetosti snagom nekog iskustva do mjere da se naše jastvo u njemu rastače? Pećanac se ne pravi da ima odgovor na ova pitanja, ali prepoznaje načine na koje ih je kapitalistička opsjednutost srećom potisnula iz kolektivnog misaonog horizonta.
Sreća koju nam kapitalizam nudi uvijek je na određeni način „rabljena“; ona je „iskustvo nečega što smo već vidjeli“, neka vrsta potvrde toga da je sada naš red da odigramo igru u kojoj smo vidjeli da naši vršnjaci uživaju. Ipak, unatoč ovoj „rabljenosti“, kapitalistička sreća je i prividno autentična; ona se uvijek obećava kao nešto upućeno samo nama
(Ne)prekinut tijek užitka i kult discipline
Jedna od ključnih kompenenti Pećančeve dijagnoze subjekata poznog kapitalizma kao „usamljeno/autentičnih bogova užitak-konzumacije“ jest neometanost cirkulacije užitka pri činu konzumacije: „Užitak mora teći.“ Paradigma užitka kojom se ovdje raspolaže usporediva je sa TikTok videima ili hranom iz McDonald’sa, sadržajem koji istodobno stimulira tržište bilo aktivnom potrošnjom novca ili stimulacijom oglašivačkog algoritma te je sposoban rapidno se proizvesti i zadovoljiti trenutnu potrebu konzumenta. Sinteza konzumacije i užitka putem neposrednosti kod Pećanca je prikazana uvjerljivo i jasno, no iz vida joj izmiče svojevrsni kult discipline kasnog kapitalizma.
Uz to što nas potiče na konzumaciju, tržišna logika koja kolonizira svijet naših života navodi nas i na disciplinu. Tome svjedoči strelovit rast fitness industrije i mnogih njenih popratnih pojava – fokusa na zdravoj prehrani, interesa za konzumaciju dodataka prehrani itd. – u proteklom desetljeću, kao i sve izraženija prisutnost tzv. lifestyle influencera koji svojim pratiteljima na društvenim mrežama agresivno reklamiraju blagodati četverosatnog spavanja, ustajanja u pet sati ujutro i slušanja audioknjige o taktikama ulaganja za vrijeme treninga u teretani (sve, dakako, prije početka dnevnog grinda). Popularnost aktivnosti posvećenih zdravlju i optimizaciji tijela, kao i njihova valorizacija u javnom mnijenju, služe kao protuargument tezi izrečenoj u poglavlju „Žalovanje“ gdje se implicira da je kapitalistički subjekt mehanizmima represije tuge i žalovanja naveden na otklon od neugodnih iskustava. Čini se vjerojatnije da su neugodna iskustva tjelesnog napora i diskomfora inkorporirana u matricu užitka pomoću upostave obrazaca discipliniranja tijela.
Za razliku od „jeftinih“ i instantnih užitaka koje Pećanac identificira i kojima kapitalističko tržište nedvojbeno obiluje, užitak koji dobivamo izvođenjem svog samoprijegornog rituala odlaska u teretanu nakon osmosatne smjene, pripremom skromne i nekalorične večere ili ranog ustajanja odgođen je i obogaćen ideologijom zaslužnosti. „Zaslužujem večeras mirno zaspati jer nisam nakon posla trulio na kauču, već radio nešto korisno i zdravo!“ Disciplina se time pokazuje kao izvor užitka čija moć stoji rame uz rame s konzumacijom, no analiza ovog ugla proizvodnje užitka u Pećanca nažalost izostaje.
Unatoč ovom neistraženom rukavcu, Kapitalizam i smrt djelo je izvanredne snage i svježine. Pisano je pristupačnim jezikom koji ne nastoji impresionirati teorijskim žargonom, no u svojoj neopterećenosti je snažnije i djelotvornije od mnogih „ozbiljnijih“ analiza. Također je imuno i na ušutkavajuću optužbu da ne nudi alternativu sistemu koji kritizira, budući da nudi pozitivnu i proaktivnu alternativu kapitalizmu u vidu afirmacije deleuzeovskog rizomatskog života. Nema sumnje da su ovdje prikupljene misli pune eksplozivne snage koja je fokusirana na pronalazak postkapitalističkog principa društvenosti pomoću kojeg trebamo izboriti svoju eventualnu budućnost.
